29.09.2014

„Radost iz ostvarenja Evanđelja“ - homilija biskupa Perića na Redovničkom danu

Biskup Perić je rekao kako "Evanđelju pripada kudikamo više gaudium - radost, ali nije mu daleka ni laetitia - veselje. Čovjek je i jedno i drugo."

"Radost iz ostvarenja Evanđelja!"

Homiliju mons. dr. Ratka Perića, biskupa mostarsko-duvanjskog i apostolskog upravitelja trebinjsko-mrkanskog koju je izrekao za vrijeme euharistijskog slavlja na XVII. redovničkom danu, 27. rujna 2014. donosimo u cijelosti.

Apostolska pobudnica pape Franje, od 24. studenoga 2013. na svetkovinu Krista Kralja, sastoji se od 5 poglavlja, 288 brojeva i 217 bilježaka: biblijskih i svetootačkih, papinskih i drugovatikanskih, sinodskih i pojedinih biskupskih konferencija i nekih teologa. Na hrvatski je prevedena i objavljena na preko 220 stranica. Ozbiljno i pobudno štivo, osobito u vidu nove evangelizacije suprot „novom idolopoklonstvu novca“ (GE, 55-57) i „novoj nevidljivoj strahovladi“ zakonȃ i pravilȃ (GE, 56).

U cijeloj Pobudnici oko 120 puta spominje se riječ radost i veselje. Nije to malen broj. U njoj se nalaze i neki navodi iz današnjih izabranih čitanja: iz sv. Pavla Filipljanima: 4,4-7 (GE, 18) i Isusova rečenica iz Lukina Evanđelja (10,20) učenicima koji su se vratili iz misija da se s pravom raduju što su im imena zapisana na nebesima (GE, 21).

Radost – gaudium jest prvotan pojam u pameti, osjećaj u duhu, doživljaj u svijesti. Ako nisi iskusio ili iskusila što je to duševna radost, ne može ti se to prikazati nekim jasnijim pojmom od toga. Druge stvari i doživljaje opisujemo s pomoću radosti, koja je prvotna duševna kvaliteta, izvorno stanje. Ta se duhovna radost može i obično se očituje i na znakovima našega tijela: u radosti srce se više širi, mozak se natapa nekom ugodnošću, pluća punije dišu, osjeća se neka sreća. A veselje - laetitia jest nešto više vanjsko: kada je osoba nasmijana, zabavna, živahna, dobra raspoloženja – vesela!

Razumije se, ta se dva pojma, radost i veselje, mogu i miješati, pretapati. Ima se poseban doživljaj kada se ta unutarnja radost prenese i u vanjsko veselje, u ukusan objed i spontanu pjesmu. Evanđelju pripada kudikamo više gaudium - radost, ali nije mu daleka nilaetitia - veselje. Čovjek je i jedno i drugo.

Zaustavimo se na Isusovim imperativima iz današnjega Evanđelja. Sv. Luka prikazuje dvije misije koje je Isus povjerio svojim učenicima. Bile su to kao neke premijere za sve kasnije misionare, osobito redovnike i redovnice, do svršetka svijeta. Prvu su misiju poduzela Dvanaestorica u 9. poglavlju, a druga se tiče Sedamdesetdvojice u ovom 10. poglavlju, iz kojega smo čitali. Ovu je Sedamdesetdvojicu Isus skupio kao spomenbroj na ona 72 Mojsijeva savjetnika u knjizi Brojeva (11,16-17.24-25). Gospodin je Isus ovoj široj skupini učenikȃ rekao nekoliko poruka koje svaki naraštaj njegovih bližih sljedbenika može lako upamtiti, ali ne isto tako lako srcem prihvatiti i u djelo provesti. Na žalost, kada im je počeo pričati o Euharistiji, „mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime“ (Iv 6,66). Padoše na glavnom ispitu. A kao savršen Učitelj, koji na kraju sata još jednom ukratko ponovi svojim učenicima da dobro zapamte, Isus sažeto iznosi odakle dolaze istinske radosti, koje im nitko ne će oduzeti:

1 - „Molite gospodara žetve, da radnikȃ pošalje u žetvu svoju“ (Lk 10,2). Ništa bez Boga - Gospodara: ni poziva, ni njive, ni žetve, ni rada, ni radnika, ni radosti. U svakoga je od nas duhovno zvanje izmoljeno, koliko god ono bilo već s dušom uliveno: „od utrobe majčine“ (Gal 1,15), „iz krila materina“ (Iz 49,1; Jr 1,5), tako da se nitko od nas ne može hvalisati pred Isusom da smo mi izabrali Njega; mi smo o Njemu ovisni kao loze, a on je vječni Trs (Iv 15,16). I zahvalni smo za taj poziv onomu nepoznatom izmolitelju ili moliteljici i Bogu darovatelju. To i nas obvezuje da se ne molimo samo za svoju ustrajnost u vjernosti, nego da Bog pozove nove žetelice i žeteoce u žetvu svoju. Prava se duša uvijek raduje pravomu zvanju u svakom vremenu i prostoru.

2 - „Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće“ (Lk 10,4). Onako bosi?! Bez džeparca? Ne to, nego: Nemojte toliko nositi da zaglibite u ovu prolaznu kaljužu! Apostoli, biskupi, misionari, svećenici, redovnici, redovnice ne da ne smijemo misliti i brinuti se i za odjeću i obuću, nego ne smijemo to staviti na prvo mjesto: udušit ćemo se u zemaljskim bazenima. Odnijet će nas povodnji, odroni i cikloni, sa svom imovinom – kesama, torbama i obućom! I ništa od toga ne ćemo moći ponijeti na drugi svijet. Samo mrtvačku košulju, koja je ionako bez džepova. Ne smijemo nikada zaboraviti ono najvažnije, Kraljevstvo nebesko, kojemu smo dali svoje ime i vrijeme. Ljudi, pa i mi Kristovi sljedbenici, znamo se, na žalost, ponekada do te mjere uvući u zemaljske vrtove svakovrsna voća da zaboravljamo kako možemo iznenada biti preneseni na vječno počivalište pod čempresima. I, eto, ne mislimo na svoju smrt i posmrtni život, jer smo se zapleli u zemaljske kučine i paučine. „Ne budite zabrinuti ni za što“ - veli Apostol u današnjem čitanju - „očitujte svoje molbe Bogu“ (Fil 4,6).

3 - „I nikoga putem ne pozdravljajte“ (Lk 10,4). Isus je to sam tako strašno formulirao.Ipsissima verba! Doslovne riječi! Zar je Gospodin protiv ljudskoga bontona da se ni s kim ne rukujemo i ne pozdravljamo kada dolazimo, prolazimo i odlazimo? Zar i on sam nije to redovito činio svojim uobičajenim pozdravom: Mir vama! (Lk 24,36; Iv 20, 19.21.26) ili: Pođi u miru! (Lk 7,50). Zar se i on nije zadržao na bunaru sa Samarijankom više sati, sam? On ovom svojom drastičnom porukom, čak i o nepozdravljanju na putu, želi nam kazati: Znajte kuda ste pošli i koji vam je cilj. Poštujte prioritet? Ne zadržavajte se na putu, a pogotovo ne okrećite se natrag! Zaboravit ćete se u zabavljanju putem: te pozdravi ovoga, te pozdravi onu; te stani ovdje, te ostani ondje; hajde malo sjedni, haj popit ćemo još jednu; i na kraju nisi prispio nikamo, nisi obavila posla za kojim si pošla! Izgubiš dnevno toliko sati u gledanju bezvezarija, u ispijanju kava, u traćenju vremena i ispiranju usta tračevima o onima koji inače nešto rade, a sve si to dragocjeno vrijeme propustila ili nepovrativo upropastio, držeći pred očima svoga ekrana tuđe poslove umjesto Evanđelje Kristovo. Nije li tako, pravo reci!

4 - „Ne prelazite iz kuće u kuću“ (Lk 10,7). Još i ta! Isus time ne kaže svojim učenicima da ne obilaze kućȃ i obitelji. Kaže li: u koju god kuću uđete, recite: “Mir kući ovoj!“ Nego: Ne prelazite iz kuće u kuću tražeći što bolji smještaj: ovdje mi se sviđa, ovdje nema pristojna komfora. Učinite da te obitelji budu dostojne mira Kristova. Odgovorni budite prema obiteljima u koje unosite mir! Odgovornost je značajka samo čovjekova. On je svjestan da će pred nekim, u konačnici pred Bogom, odgovarati za svoje vrijeme, za novac, za sposobnosti, za radničke ruke, za prelaske iz kuće u kuću. Ja sam odgovoran za rad, ne za nagradu; za učenje, ne za uspjeh. Ono što vidiš u neodgovorna djeteta, ne sablažnjava te, nego ga popravljaš. A ako to isto vidiš u odgovorna mu oca ili matere, zaprepastiš se i pitaš se, gdje mu je odgovornost, gdje li joj je pamet?! Ne bismo nikada smjeli izgubiti sa svoga dnevnog radara kuću Božju! I „šatore vječne“ (Lk 16,9).

5 - „Jedite i pijte što se kod njih nađe“ (Lk 10,7). Isus sasvim praktično govori. To jest ne idite za tim da što bolje jedete i ljepše se obučete i obujete, tražeći gdje se manje radi a više zarađuje, čeznući za raskošnim četvrtima, za uglednijim školama, za podatnijim župama, za unosnijim službama, za bogatijim zemljama. „Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama“ (Gal 5,24). Učenik ili učenica Krista raspetoga ne može tražiti zemaljskih luksuza. Čim vidiš da hoće raskoš ili želi novac za sebe, a ne za Crkvu, za siromahe, nije pravi svećenik, ni misionar, ni redovnik, ni Kristova učenica!

6 - “Ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego radujte se što su vam imena zapisana na nebesima“ (Lk 10,20). Eto odakle prava duhovna radost: iz savršeno ostvarena Evanđelja. Iz toga što gledamo konačan cilj, što smo u određenu redovničku zajednicu odnosno u Crkvu upisali ne samo svoje ime nego i svoje srce, i sposobnosti, i želje. Tko to u životu ostvari, blago njemu! Može se istinski radovati puninom radosti koja dolazi od Krista. To je radost Evanđelja i to je radostan navjestitelj Evanđelja.