13.04.2015

Govor nuncija Pezzuta izrečen na Skupštini Konferencije VRPP BiH

"Potrebno da sve više imamo svijest o Bogu posvećenom životu kao „daru“, kao Božjoj milosti Crkvi", istaknuo je u svom govoru nuncij Luigi Pezzuto.

Godišnja skupština Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine (KVRPP BiH) održana je 11. travnja 2015. u samostanu sestara milosrdnica Provincije Majke Divne u Livnu. 

Na Skupštini je također sudjelovao apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto koji je okupljenim sudionicima uputio svoju riječ zahvale, podrške i poticaja. Razmišljanje i govor nuncija Pezzuta donosimo u cijelosti.

 

Sestre i braćo!

Zahvaljujem Gospodinu i svima vama – za dar ovoga današnjeg susreta, koji primam zaista s velikom poniznošću, kao također za prostor dijaloga s Papinim Predstavnikom, predviđen u dnevnom redu.

Uvjeren sam da jedan trenutak, kao ovaj, nije mogao izostati na ovoj sjednici vaše Konferencije, koja se odvija upravo u tijeku Godine Bogu posvećenoga života.

Glede toga, pitao sam se o temeljnom razlogu proglašenja, sa strane pape Franje, te Godine Bogu posvećenoga života za opću Crkvu.

Mi predviđamo kao sigurno – a vjerojatno i jest tako – da je cijeli narod Božji razumio smisao i vrijednost Bogu posvećenoga života.

Ipak, na osnovu iskustva, čini mi se da se može kazati, barem među mladima – ali, vjerujem, također i među manje mladima – dodir s Bogu posvećenim ženama i muškarcima, danas, iako često predstavlja, u sebi samom, novost, ne budi uvijek, naspram tomu, zanimanje i, naročito, želju za nasljedovanjem. Ovo, naravno, vrijedi općenito, ne isključujući ni najmanje iznimne posebne slučajeve.

Današnje društvo – posebice unutar multikulturalnoga sustava – vidi nas kao ustanovu, možda također, u određenim slučajevima, kao moć i, zato, smatra nas korisnima na neki način, čak na zemaljskom i svjetovnom planu. I ništa više. Čak unutar naroda Božjega može postojati djelomična vizija Bogu posvećenoga života, ograničena, to jest, jedino kao instrumentaliziranost pastoralnog i socijalnoga karaktera.

Ovaj mentalitet je znak, koji nas mora potaknuti na razmišljanje i nas same potaknuti na diskusiju. Što je na početku takve neispravne ili djelomične vizije Bogu posvećenoga života?

Razlozi mogu biti razni i različiti među sobom. Ipak, dopuštam si da ih identificiram dva, koji mi se čine važni:

1.     S jedne strane, narod Božji još uvijek nema punu svijest o činjenici da je Bogu posvećeni život velik Gospodinov dar Crkvi.

Stoga je potrebno da sve više imamo svijest o Bogu posvećenom životu kao „daru“, kao Božjoj milosti Crkvi.

Ideja „dara“ priziva u pamet „besplatnost“: Bog budi posvećeni život ne zato što smo tražili nešto ili u zamjenu za nešto što smo mu dali. On budi posvećeni život kao svoj poticaj i odluku prema Crkvi.

Očito je da je ljubav energija koja stoji iza besplatnosti. Ali, besplatna Božja ljubav vodi nas da se uspinjemo prema izvoru, koji je njegovo milosrđe: Bog je milosrdan i stoga ljubi. Ipak, možemo također reći da Bog ljubi i zato je milosrdan. Tako prelazimo s Godine Bogu posvećenoga života na Jubilej milosrđa.

2.     S druge strane, Bogu posvećeni život je pozvan da se ureže, da bude znakovit u crkvenom i društvenom okruženju, kako po osobnom svjedočenju, to jest svakoga člana svake redovničke ustanove, tako zajedničkom, to jest svake pojedine mjesne zajednice i sveukupno redovničkih zajednica.

Ali, kako znadete, ne može postojati svjedočenje bez snažnoga zauzimanja za dosljednost života s Evanđeljem, sa strane svake redovnice i svakoga redovnika. Ovaj zahtjev za harmonijom između osobnog i zajedničkoga načina života i Evanđelja,koji stoji u temelju cijeloga kršćanskog života, to jest onoga života koji proizlazi iz krštenja i Bogu posvećenoga života, nije drugo doli produbljenje, usavršavanje krštenja. Bez ove dosljednosti života s Evanđeljem nećemo imati svjedočenje nego protu-svjedočenje.

Dakle, što možemo, ili bolje, što moramo učiniti kao redovnice i redovnici upravo u Godini Bogu posvećenoga života i u perspektivi Jubileja milosrđa?

„Imati viziju više suvremenu i vjerniju stvarnosti, tako da se može vrednovati … ne samo najhitnije probleme i najveće poteškoće (protu-svjedočenja), nego također perspektive, očekivanja i nade (svjedočenja) koje bi trebalo hraniti ili možda pobuditi.“ – (Pismo Tajnika Kongregacije za ustanove Bogu posvećenoga života i za družbe apostolskoga života mnogopoštovanom o. Lovri Gavranu, br. 1252/14, od 12. prosinca 2014.)

Takvo približavanje realnosti-istini trebalo bi ostvarivati zajedno s biskupima i kao nacionalna Konferencija poglavara i poglavarica ustanova Bogu posvećenoga života (usp. citirani dokument).

Prevodeći sve ovo u još konkretnije termine, znači, s jedne strane, poznavati korake koji su već napravljeni, kao i one koje se namjerava napraviti u bližoj budućnosti a, s druge, djelovati dosljedno, biti djelatni, hrabro, upravo pred zabrinutostima, izazovima i perspektivama, koje ste prepoznali ili ćete prepoznati, po dubokom razmatranju istine, prožetom snažnim kontemplativnim duhom.