22.04.2016

Mjesečna duhovna obnova redovnica u Sarajevu

Izlaganje na temu "Godina milosrđa u svjetlu misijskoga poslanja Crkve" koje je izložio je don Ivan Štironja, nacionalni ravnatelj PMD BiH, donosimo u cijelosti.

U nedjelju 17. travnja 2016. održana je u poslijepodnevnim satima duhovna obnova za redovnice u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu u organizaciji sestara Služavki Malog Isusa.

Temu pod naslovom "Godina milosrđa u svjetlu misijskoga poslanja Crkve" izložio je don Ivan Štironja, nacionalni ravnatelj PMD BiH koji je također predslavio euharistijsko slavlje. Izlaganje donosimo u cijelosti.

 

Godina milosrđa u svjetlu misijskoga poslanja Crkve

Iskren pozdrav svima vama sa sestrama Služavkama Maloga Isusa koje su me, u ulozi organizatora, pozvale da koju riječ progovorim danas na Nedjelju Dobroga Pastira - Dan molitve za duhovna zvanja, o temi: Godina milosrđa u svjetlu misijskoga poslanja Crkve.

Crkva na današnji dan poziva sve svoje vjernike, da mole za svećenička i redovnička zvanja. Crkva moli i za nas, za naše ustrajno i autentično nasljedovanje Krista Dobroga Pastira.  

Ali, posebno moli za one koji su vani, koji nas promatraju i važu bi li nam se pridružili ili ne.

Pridružujemo se, stoga, toj povorci molitelja, zahvalni za tu veliku milost i dar poziva, za povjerenje koje nam je iskazano da možemo svjedočiti ljubav i milosrđe nebeskoga Oca.

Uza svoj redoviti duhovni ritam danas smo zajedno da uvijek iznova zaronimo u dubinu svoga srca, stanemo pred Boga, pred svoju zajednicu, pred same sebe i pogledamo istini u oči.  

Želimo susresti sebe pred samim Bogom. Sv. Mala Terezija kaže da je „molitva uzdignuće duše k Bogu“. Duša ne može bez Boga, svoga Stvoritelja. No, duša ne može bez čovjekove volje, bez očiju, ruku i nogu. Potrebna joj je pokretljivost koju poprima preko udova čovjekova tijela, preko srca i njegova žara. Zato je važno zaviriti u nutrinu, pogledati ima li još uvijek žara. U slučaju dima koji guši i poziva na uzbunu, valja ponovo zapaliti vatru vjere i ljubavi u duši, rasplamsati je da veselo pucketa, gori i grije dušu i svu okolinu.

U središtu pozornosti naših duhovnih obnova dva su sakramenta: ispovijed kao sakrament ozdravljenja i sveta Pričest kao izvor i vrhunac crkvenoga života, života u Bogu.

Naše su oči danas uprte u Isusa Dobroga Pastira koji čuva i bdije; snaži i hrabri; ozdravlja i krijepi, sigurno kormilari na nesigurnu i uzburkanu moru života prema vječnosti.

Kao podlogu za razmatranja uzet ćemo evanđeoski tekst o oluji na moru.

Oluja na moru - Mk 4,35-41

Uvečer istoga dana kaže im: "Prijeđimo prijeko! Oni otpuste mnoštvo i povezu Isusa kako već bijaše u lađi. A pratile su ga i druge lađe. Najednom nasta žestoka oluja, na lađu navale valovi te su je već gotovo napunili. A on na krmi spavaše na uzglavku. Probude ga i kažu mu: "Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" On se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: "Utihni! Umukni!" I smiri se vjetar i nasta velika utiha. Tada im reče: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni se silno prestrašiše pa se zapitkivahu: "Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?"

Što je to oluja? U ovom slučaju sumnja u odnosu na Boga, ljude, samoga sebe. Neuspjesi, razočaranja, izgubljenost; bolest, nesigurnost, nemoć; nepravde, progoni, gubitci. Sve su to razne oluje! Od njih nas Isus oslobađa za svoj život, za sadašnjost i budućnost.

Nadvladati životne oluje i iz njih izići kao pobjednik, mogu samo tako ako dopustim Isusu da uđe u lađicu moga života, da uzme kormilo u svoje ruke. Uz to, potrebno je nadvladati umišljenost svoje moći bez ičije pomoći; valja se osloboditi vlastite oholosti, prenaglašena dostojanstva i prava na zaljeve intime gdje se zameću uzroci vihora i pijavica koje uništavaju sve i iza sebe ostavljaju ruševinu i pustoš.

"Prijeđimo prijeko!" – kaže Isus. Isus uvijek ima inicijativu, ne ostavlja na pola puta, poziva na drugu stranu, „prijeko“. I kada je najteže, kada se čini da je sve izgubljeno, postoji druga strana, drugi način rješenja problema. Postoji poziv na molitvu, u crkvu, na ispovijed; postoji sveta Misa, Pričest.

Zato je vrlo važno Isusu dopustiti inicijativu. Prepustimo mu kormilo kako bi utišao valove našega mora. Posebno onda kada nam se čini da nas odvaja od onoga što nam je najdraže, najsimpatičnije, u čemu smo najsigurniji, najjači, onda kada nam se čini da uzima najslađi dio našega života. Možda upravo taj dio, vremena ili prostora, za koji mislimo da nam je najdraži, koji je rezerviran samo za nas osobno, možda nas upravo to vodi u propast. To s povjerenjem predajmo Bogu, neka se upravo tu nastani Božja ljubav i milosrđe, koje najbolje liječi i okreće na dobro.

"Najednom nasta žestoka oluja". Bibličari kažu da je oluja na moru imala svoje prirodne uzroke: hladan zrak koji se s brda Hermona naglo spušta na jezero i mijenja temperaturu. Često postoje naravni uzroci naših oluja: osobni osjećaji, sebičnost, razne umišljenosti, oholost, razne slabosti i strasti, neukroćene želje vlastita srca i naravi koje nas vuku u opasne valove života. Dobro bi bilo naučiti registrirati te česte uzroke oluja u vlastitu životu, valja ih predusresti i od njih se, uz Božju pomoć, zaštititi.

"Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?" Ovo je krik straha, nesigurnosti ali i pobjede oholosti u vlastitu srcu. Ponizan čovjek traži pomoć. Apostoli kao iskusni ribari poznavali su ćud jezera. Uz to su bili vrsni i snažni plivači. Ali ova oluja nadilazi njihovu vještinu i snagu. U životnoj su opasnosti. Prave životne oluje, koje Bog pripušta, uvijek nekako nadilaze ljudsku snagu i ljudsku spretnost.  Učenici doživljavaju da su prepušteni na milost i nemilost neprijateljskim silama. Osjećaju da ih je i Isus zaboravio. Kao da ga nije briga, spava. To ih još više ljuti i budi u njima strah. Gospodin je upravo to htio. Želi ih upozoriti na njihovu lažnu sigurnost, mlakost njihove vjere. Pripušta kušnju kako bi ih oslobodio svih iluzija i privida sigurnosti, umišljenosti i oholosti, kako bi ih učvrstio u vjeri: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5). Spušta ih iz oblaka na zemlju i pomaže im shvatiti i prihvatiti tu veliku istinu. Čovjek nerijetko misli da vjeruje i dobro djeluje iako se zapravo nalazi u bari ovozemaljskih navika i želja.

"Utihni! Umukni!" Dvije kratke riječi dovoljne su Isusu da pokaže svoju božansku svemoć. Nije ih ni trebao izgovoriti. Izgovorio ih je radi pouke učenicima, svima nama. Riječ i djelo zajedno, najbolji su znak. Kada se riječ o milosrđu, poziv na kršćansku ljubav potkrijepi djelom milosrđa, duhovnim ili tjelesnim – svejedno, nastaje preobrazba.

"Što ste bojažljivi? Zašto nemate vjere?" – Ovo pitanje, ujedno i opomena, upućena je svima. Želimo li osjetiti mir, doživjeti Kristovu moć, Božju ljubav i milosrđe, potrebno je povjerovati. Kada istinski povjerujemo da je Isus prisutan u našemu životu, na našoj životnoj lađi, kada povjerujemo u njegovu snagu i ljubav, ničega se više ne trebamo bojati. Kada se njemu povjeri kormilo života, tada nastupa sigurnost i sreća.

Pozvani smo iz dana u dan otkrivati osobu Isusa Krista, njegovo božanstvo i moć, dobrotu i nježnost, milosrđe i ljubav.

Papa Franjo proglasio je Godinu milosrđa te tom prigodom i uputio prigodnu poslanicu  Misericoriae Vultus [MV]- Lice milosrđa.

Tomu dokumentu posvećujemo barem djelić ove duhovne obnove želeći sebi posvijestiti što nam je činiti kako bismo bili što bolji suradnici Božje ljubavi i milosrđa.

Papa Franjo u prvoj rečenici pisma Lice milosrđa kaže: Isus Krist je lice milosrđa nebeskoga Oca (usp. MV, 1). Eto nam poziva, misije i cilja: Poput Isusa biti lice milosrđa nebeskoga Oca, ad gentes – do nakraj svijeta. Ovaj dokument nije samo poziv da se pokrenemo, poziv na novu evangelizaciju, nego je i svojevrstan poziv na ispit savjesti, pojedinačno i zajednički.

Papinska misijska djela kao grane koje su čvrsto vezane uza stablo Kongregacije za evangelizaciju naroda (nastala 1622.) istinski su znak i potvrda prisutnosti Božjega milosrđa u svijetu, ne tijekom jedne godine, nego trajno. Uz Papinska misijska djela, koja nije osnovao Papa nego je svojim autoritetom stao uz ta hvalevrijedna svjedočanstva (npr. Djelo za širenje vjere je osnovala jedna djevojka, kao i Djelo sv. Petra apostola), postoji i druga „tračnica“ kojom vuče vlak dobrote i milosrdne ljubavi svete Crkve a to je Caritas.

Ne radi se samo o materijalnoj pomoći koju Papinska misijska djela sa svojim uredima, međunarodnim, nacionalnim i biskupijskim, po cijelom svijetu animiraju, nego se tu ponajprije radi o kršćanskoj svijesti i duhovnosti utemeljenoj na Kristovu evanđelju, na Isusu, njegovoj ljubavi i milosrđu. Uredi Papinskih misijskih djela ne promiču samo svijest materijalne brige i solidarnosti nego i duhovnu brigu: siromašni, bolesni, odbačeni, umirući, naša su braća i sestre s kojima se Isus poistovjetio. To mnoštvo gurnutih na periferije zavrjeđuje susret s Isusom, oni su ljudi kao i mi. Možda druge boje kože, drugih pogleda na život, drugih uvjerenja, ali su djeca jednoga te istog Oca, tako onda naša braća i sestre. Imaju pravo na nadu, na vjeru u Isusa, na Božju ljubav i milosrđe, spasenje i otkupljenje.

Njihova sudbina ovisi i o nama, o našem kršćanskom svjedočanstvu, o tomu kako smo, kao pojedinci i zajednice, izvršili Isusovu zapovijed: Idite, propovijedajte. Kaže Isus svojim učenicima, gledajući umorno i izgladnjelo mnoštvo: Dajte im vi jesti (Mt 14,16).

Isus otvoreno kaže da će na kraju biti sud. Onima koji su postupili prema njegovoj zapovijedi reći će: Dođite blagoslovljeni Oca mojega (Mt 25,34), a onima drugima: Odlazite od mene, prokleti (Mt 25,41). Stranu svi biramo sada, ovdje na zemlji.

Pozvani smo, dakle, brinuti se jedni za druge. Poslanici te brige ponajprije su naši misionari i misionarke. Darovani misionar ili misionarka općoj Crkvi, najveći je dar. Zajednica koja se, unatoč svojoj malobrojnosti, odriče svoga člana – bez obzira radi li se o svećeniku, redovniku ili redovnici, čini najveće djelo milosrđa i ljubavi prema Općoj Crkvi. No, ne bismo li mogli još bolje, još više. Često se povlačimo u sebe, u svoje potrebe, previše se bavimo sobom. Možda se i zato osjeća kriza duhovnih zvanja. Tjeskobno se brinemo o sitnicama koje će biti potrebne „sutra“ a propuštamo velike stvari koje je trebalo učiniti već danas.

Barem jedan djelić spomenute bule Lice milosrđa neka posluži za ispit savjesti. Papa Franjo u br. 15 kaže: „U ovoj Svetoj godini imamo priliku otvoriti srce onima koji žive u najudaljenijim egzistencijalnim periferijama, koje suvremeni svijet često stvara na dramatičan način. Koliko je samo situacija nesigurnosti i patnje prisutno u današnjem svijetu! Koliko se rana nanosi onima čiji se glas ne čuje, jer je njihov vapaj postao nečujan i zagušen ravnodušnošću bogatih“ (MV 15).

(Papa Benedikt naglašavao diktaturu relativizma a papa Franjo naglašava indiferentnost).

Nepobitna je istina da suvremeni svijet stvara dramatične situacije. Kako razumjeti toliku bijedu? Uzmimo za primjer DR Kongo – zemlju koja je po prirodnom blagu među najbogatijim zemljama svijeta; gdje tolike godine bjesni rat u kojemu je ubijeno preko 5 milijuna ljudi. Koliko se o tomu govori? Sve se to događa pred očima bogatih i civiliziranih, uz nepošteno prešućivanje korumpiranih medija. Pa svima je jasno da tu veliku nepravdu, slobodno recimo zločin i krađu, čine bogati i civilizirani.

Koliko osjećamo s tim nesretnim ljudima? Koliko smo sućutni prema progonjenim kršćanima po svijetu: Pakistan, Sirija, Iran, Irak, Etiopija? Postoji li uopće zanimanje za njihovu bol?

Papa je Franjo jučer (16. travnja) posjetio otok Lezbos u Grčkoj. Znamo da on sam ne može riješiti problem tolika broja nesretnih ljudi. Ali otišao je, kao poglavar Crkve, reći da suosjeća s njima. A koliko je onih do kojih Papa ne može doći? Slika onoga djeteta koji se plačući bacilo pred noge Svetoga Oca bila je zaista dirljiva. Pa tko ne bi pustio suzu gledajući to dijete kako nemoćno plače pred Papinim nogama. No, to dijete ima sreću: netko je čuo za njegovu bijedu. Pozdravilo je Papu i iznijelo svoj problem. A koliki je broj onih koji se zbog gladi i žeđe ne mogu ni pokrenuti na postelji sve da im Papa dođe do postelje, ako je uopće imaju? Vide li još uopće te oči koje poput dva bisera nestaju na iscrpljenu i ispijenu kosturu.

„U ovomu Jubileju Crkva će još snažnije biti pozvana liječiti te rane, blažiti ih uljem utjehe, previjati ih milosrđem i vidati solidarnošću i dužnom pažnjom. Nemojmo upasti u ravnodušnost koja ponižava ili u jednolične rutine koje priječe otkriti ono što je novo!“ (MV, 15)

Da, Crkva je pozvana liječiti, blažiti, previjati i vidati rane dužnom pažnjom i solidarnošću. To Crkva zaista čini. Čine brojni kršćani, osobito oni koji su osjetili siromaštvo i bijedu. Kako je lijepo vidjeti redovnice sa zavjetom siromaštva koje nemaju ništa osim ono malo džeparca ali se i toga odriču u korist onih koji nemaju ništa. Ne bismo smjeli dopustiti nebrizi da obuzme naše srce jer nebriga je ozbiljna akutna bolest, rak duše. Sjetimo se one priče kada su uzvanici donosili vino na dar mladencima. Uzvanici su osjećali da trebaju darovati vino ali su u svojoj uskogrudnosti računali: ako donesem posudu s vodom umjesto vina, ne će se primijetiti, ne će to utjecati na kvalitetu vina. Možda se ne bi primijetilo da je to učinio jedan, ali kada tako učine svi, onda mladenci umjesto čista vina prikupe čistu vodu. Tako se događa i među nama kršćanima, naša braća i sestre nemaju ni vina ni vode.

„Klonimo se razornoga cinizma!“ (MV, 15), nastavlja Papa. Čisti je cinizam reći da i kod nas ima sirotinje. Zar to treba naglašavati? To svi znamo! No mjere siromaštva kao i potreba jako su različite. Nije isto jesti svaki dan ili jesti jednom dnevno; pogotovu je razlika ako se jede dva-tri puta tjedno, ili jednom tjedno. Kolike tisuće dnevno umiru od gladi, jer mjesecima ništa nisu imali jesti.

Nije isto jedan svećenik na tisuću ljudi ili na deset tisuća ili čak pedeset pa i stotinu tisuća. Fra Stojan Zrno, Bog mu dao pokoj, svjedočio je da je bio sam na prostoru od 250 kilometara. Nije isto jedan liječnik na deset tisuća i na stotinu tisuća.

Nismo više misijska zemlja ali nam je još uvijek potreban misijski žar, potrebni su nam radosni primjeri, veseli navjestitelji evanđelja.

„Otvorimo svoje oči da vidimo bijedu ovoga svijeta, rane tolike braće i sestara lišenih dostojanstva i prepoznajmo da smo dužni čuti njihov vapaj u pomoć. Približimo im se i pružimo im potporu da uzmognu osjetiti toplinu naše prisutnosti, naše prijateljstvo i naše bratstvo. Neka njihov vapaj postane naš i zajedno rušimo zaprjeke ravnodušnosti koje često suvereno vladaju da prikriju našu dvoličnost i sebičnost“ (MV, 15).

Tako poziva papa Franjo u svome pismu. On to čini gdje god dođe. I jučer je u Grčkoj o tomu govorio i primjer svijetu dao. Uzeo je tri obitelji i poveo sa sobom, ne gledajući na religiju i naciju. Učinio je to u ime Crkve, u ime nas. Je li tu priča završena? Je li time izvršeno poslanje Crkve? Papa ne će sam riješiti problem gladi. Ali ako milijardu kršćana daruje jedan obrok to je milijardu obroka. Ja ne mogu puno, ali mi možemo puno više.

S pravom se Papa nada potpori, zajedništvu i prijateljstvu s tim ljudima ali u isto vrijeme poziva da ne padnemo pod utjecaj dvoličnosti i sebičnosti. Nadamo se da se Sveti Otac ne će razočarati, unatoč tomu što smo svjesni da venama brojnih kršćana, osobito u bogatijim zemljama, teče ravnodušnost i sebičnost. Imamo li hrabrosti pogledati u ogledalo i iskreno odgovoriti na to pitanje? Bi li bilo potrebno priznati da koji put umišljamo, u svojoj komotnosti, da ne možemo više ništa učiniti? Slažem se, ne možemo puno više. Ali kako se složiti da ne možemo učiniti ništa. Učiniti malo već je nešto ali ne učiniti ništa, to je uvijek ništa. Sirota udovica zaista ništa više nije mogla dati. Dala je vrlo malo, ali je dala sve. Kada osobna briga postane briga cijele zajednice, svijet postaje drugačiji; kada svaki pojedinac dade mrvicu, kolika hrpa nastane.

„Ne možemo pobjeći od riječi koje nam je Gospodin upravio i na temelju njih ćemo biti suđeni: Jesmo li nahranili gladnoga i napojili žednoga? Jesmo li primili stranca i odjenuli siromaha? Jesmo li izdvojili vremena da budemo s bolesnikom i zatvorenikom (usp. Mt 25, 31-45)?

Jednako tako pitat će nas se jesmo li pomagali drugima kada ih je mučila sumnja koja ih je tjerala u očaj i koja je često izvor samoće; jesmo li bili kadri pobijediti neznanje u kojemu žive milijuni ljudi, osobito djeca koja su lišena sredstava, nužnih za oslobađanje od okova siromaštva; jesmo li oprostili onome koji nas je uvrijedio i odbacili svaku srdžbu i mržnju što vode do nasilja; jesmo li imali onu strpljivost koju pokazuje Bog, koji je vrlo strpljiv s nama; jesmo li, na kraju, povjeravali Gospodinu u molitvi našu braću i sestre“ (MV, 15).

Riječima sv. Ivana od Križa papa Franjo, na kraju 15. odlomka spomenutoga dokumenta upozorava: „U predvečerje svoga života bit ćeš pitan o ljubavi“ (MV, 15).  Papa misli na duhovna i tjelesna djela milosrđa na koja u tom istom broju dokumenta i podsjeća.

Pozvani smo, dakle, trajno otkrivati važnost Isusove ljubavi i milosrđa. To ćemo najbolje uspjeti u blizini i u sjedinjenosti s Riječi, u otajstvu Presvete euharistije koja je izvor i vrhunac. Da, svetohranište je početak i završetak svakoga dana i svakoga djelovanja. Pred svetohraništem, oslonjen na Riječ, čovjek otkriva važnost i vrijednost Isusove predanosti Očevoj volji, tu se ta ista snaga pretače iz Kristova srca u čovjekovo srce i pokreće ga da krene u autentično i vjerno nasljedovanje Isusa djelima ljubavi i milosrđa.

Neka nas na tom putu posebno prati i zagovara Blažena Djevica Marija. Prisjetimo se kako joj je teško bilo kada je „fizički izgubila“, na tri dana, svoga dvanaestogodišnjega sina Isusa. Je li to učinila namjerno? Ne! Što je mogla učiniti kada je spoznala da ga nema. Išla ga je tražiti. Raspitivala se kod prolaznika. Kucala je od vrata do vrata. Ustrajno ga je tražila sve dotle dok ga nije našla. Gdje? U hramu! Koja radost!? Pronaći Isusa! Prisjetimo se kako joj je bilo  teško kada ga je izgubila na druga tri dana, ali hranjena vjerom, nadom i ljubavlju, dočekala je i Isusovo uskrsnuće i svoje uznesenje u nebo.

Pozvani smo stalno Isusa tražiti, promatrati i otkrivati njegovo milosrdno lice! Postoje situacije odvojenosti od Isusa, kojih nismo ni svjesni. Jednostavno ustanovimo da je nastupila oluja, da smo se udaljili. Ne osjećamo ni krivnje ni grižnje. Jednostavno smo se zanijeli drugim stvarima, udaljili se zbog naravi, nehaja... i spoznali: Nema Isusa. Valja smoći snage, prijeći preko, tražiti ga, raspitivati se, susresti ga i kriknuti mu u sakramentu ispovjedi i Euharistije. Radovati se zbog nalaženja i ponovna susreta. Osjetiti utihu, utjehu i sreću. To svim srcem i dušom želim i vama i sebi!