25.10.2016

Proslava Dana Provincije sestara Milosrdnica Provincije Majke Divne

Dvadeset i sedam sestara milosrdnica posjetilo je Đakovo i svetište Božanskog Milosrđa na Ovčari. Predavanje o Božanskom milosrđu je održao vlč. Miro Tomas.

Proslava Dana Provincije sestara Milosrdnica Provincije Majke Divne – Sarajevo započela je u ranim jutarnjim satima 21. listopada 2016., kada je dvadeset i sedam sestara iz više filijala krenulo osobnim vozilima u Đakovo i svetište Božanskog Milosrđa na Ovčari. Zajednički program je započeo oko 14 sati predavanjem vlč. Mire Tomasa o Božanskom milosrđu u dvorani đakovačkog samostana Milosrdnih sestara svetog Križa.

Donosimo iskustvo i osvrt na taj susret, sestre M. Katarine Dunđer.

„Stizale smo već od podne, te uz pozdrave i susret imale ručak od onog što smo si ponijele. U zraku se osjećala svježina, sve je mirisalo na snijeg. S. Finka Tomas povela nas je u toplu dvoranu, koju su nam sestre omogućile za ovaj naš susret i prepustila nas poticajnom, bogatom i živom govoru svećenika vlč. Mire Tomasa posvećenog širenju štovanja Božanskog Milosrđa. Najprije smo ponovno postale svjesne: zašto Godina milosrđa!? Zato, što nam dobri Otac nebeski želi kazati, kako je On prije svega Milosrđe, i kako Mu najviše boli nanose, ne naši grijesi, nego naše nepovjerenje u Njegovu dobrotu, naša sumnja u Njegovo milosrđe! Podsjetile smo se na Bulu „Lice milosrđa" u kojoj nas Papa Franjo potiče: bolje upoznati Isusa, posvetiti se radu na našem osobnom odnosu s Isusom, te poraditi na iskrenosti prema Isusu! A onda smo zajedno promatrale kako je jedna skromna sestra, jedna od ljudi, izvanjski najmanja među stvorenima, sv. Faustina, potpuno odgovorila na tu Očevu želju koju nam je uputio po svom Sinu, učile smo kako ona nije sumnjala.

Moleći otvorenost poticajima, koji dopiru do svake osobno, krenule smo do crkvice u Ovčari slaviti sv. Misu. Kiša je lagano rominjala, našu kolonu od pet vozila razbilo je poštivanje prometnih pravila i nekoliko crvenih semafora...ipak, svi smo stigli na taj brežuljčić u sred ravne Slavonije s kojeg se širi pobožnost Božanskom Milosrđu. Slavile smo sv. Misu s vlč. Mirom, a onda nas je on pozdravio i prepustio sestrinskoj gostoljubivosti Milosrdnih sestara svetog Križa.

Ponovno smo formirale kolonu i praćene kišom krenule k još jednom brežuljku, na kojem je smješten Karmel sv. Josipa. Radost susreta sestara teško je opisati riječima. U svijetloj crkvi karmelskog samostana rešetke klauzure na kratko je istopila radost na licima, toplina u stisku ruke, povjerenje u riječima. Posebnu radost donio je susret sa sestrom, koja je bila dobra, draga i radosna milosrdnica s. Doroteja, a sada je isto takva karmelićanka s. Marija. Uz razgovor sestre su nas okrijepile ukusnim medenjacima, a nisu nam uskratile ni tajnu recepta tog medenog okusa. Oprostivši se od Karmela, krenule smo do samostana Milosrdnih sestara svetog Križa, koje su nam pripremile ukusnu večeru i mjesto za udoban počinak. No, prije počinka s. Finka, uz pomoć drugih sestara, povela nas je u obilazak bogate riznice njihova samostana. Velika knjižnica; prelijepa crkva sa slikom Majke Divne na lijevom oltaru; muzej, koji bogatstvom sakupljenih predmeta, što su ih same sestre koristile, pripovijeda način njihova življenja u ovom 150 godina dugom djelovanju u Đakovu; dječji vrtić, koji u svom programu prema montessori načelima u središtu odgoja ima dijete s njegovim individualnim pretpostavkama i zanimanjima za učenje; sobe za goste opremljene antikvitetima koje su sestre brižno očuvale... zadivljene viđenim i obogaćene redovničkim duhom, koji jednako isijava u susretu sa svakom od sestara, pošle smo na počinak, dok je Đakovo natapala kiša. Novo jutro donijelo je sunce i obećavalo predivan dan. Nakon molitve i sv. Mise imale smo priliku za još jedan susret sa sestrama kod stola gdje je naša provincijalna glavarica, s. M. Julijana Djaković, u ime svih nas, provincijalnoj poglavarici, s. M. Amaliji Kupčerić, i svim sestrama, zahvalila da smo mogle biti kao kod svoje kuće, te pozvala sestre i izrazila im dobrodošlicu u svim našim zajednicama. Naglasila je notu milosrđa koju u svom imenu nosimo i mi, i naše sestre domaćini, a i sama godina na izmaku, te zamolila zagovor Majke Divne i blagoslov Božji svakoj pojedinoj. Prošetale smo do katedrale, kratko se pomolile, a onda pošle u potragu za Kopačkim ritom, kojeg je, uz nedostatak oznaka na cesti, doista teško pronaći. Ipak, kasneći, stigle smo do te netaknute prirode, te šetajući šašom po nedavno izgrađenim drvenim mostovima došle do broda koji je zaplovio u svijet gdje čovjek ne smije kvariti ljepotu stvorenog. Iskusan vodič u tom satu plovidbe tumačio nam je na koji način, na tom području, vode Dunava i Drave funkcioniraju zajedno u tijeku godine, pojasnio nam je oku vidljivo, a i ono nevidljivo bogatstvo raznolikosti života. Posebnu čar trenucima tog sata davalo je sunce koje je, imajući na umu jučerašnji dan, bilo čisti Božji dar. Nakon plovidbe, pogledale smo kratki film, koji nam je približio svakodnevicu Kopačkog rita u četiri godišnja doba. Predivno! Vrijeme je odmicalo, a nas je put već vodio u Ivankovo, gdje je župnik Stjepan Krekman sa svojim suradnicima pripremio bogat stol slanog i slatkog. Dok smo mi gasile glad i žeđ, župnik i njegov suradnik Milan Stjepanović, voditelj Caritasa, govorili su o župi i njihovim djelatnostima. Ostale smo zadivljene organizacijom i širinom područja koje njihov projekt „Kućni hospicij" već 25 godina pokriva, a posebno veličinom volonterskog rada u Caritasu. Tako su jedinstveni, u djelovanju ozbiljni, na potrebe čovjeka osjetljivi, prema dobrima kojima raspolažu odgovorni...zaista za svaku pohvalu. Pogledale smo kratko crkvu, koja je u slavonskom stilu bila okićena za dane kruha, te kratko čuli o povijesti crkve, a onda se spustili do Gospine špilje u sjeni kestena, u dvorištu. Tu je završilo ovo bogato druženje nepuna dva dana. Neka bude Bogu na slavu! Ovo slavlje bilo je istinsko obogaćenje duha svake pojedine sestre i cijele Provincije.“