31.10.2016

Duhovna obnova ŠSF hercegovačke Provincije u Augsburgu

S. M. Ana Marija Biško, sudionica trodnevne duhovne obnove pod vodstvom s. Natalije Palac iznosi svoje iskustvo i osvrt na taj susret, koje prenosimo u cijelosti.

Školske sestre franjevke Provincije Svete Obitelji izvan Domovine (Heilbronn, Augsburg i Zug/Švicarska) sudjelovale su od 25. do 27. listopada u Augsburgu (Exerzitienhaus) na trodnevnoj duhovnoj obnovi pod vodstvom s. Natalije Palac. Sudionica toga susreta s. M. Ana Marija Biško iznosi svoje iskustvo i osvrt na održanu duhovnu obnovu koje prenosimo u cijelosti.

U ovim listopadskim danima kada priroda poziva na razmišljanje o prolaznosti življenja, ali i na prebiranje odživljenog, mi sestre izvan Domovine i sastale smo se u Augsburgu na trodnevnu duhovnu obnovu.

Uz promišljanja koja nam je ponudila s. Natalija Palac nas deset sestara kušale smo ponovno oživjeti želju za Bogom i nadoliti novo ulje svome predanju i vjernosti Gospodinu. Kako smo u Godini posvećenog života zajedno sa s. Natalijom razmišljale o oživljavanju nade u nama, prema Zaključnom dokumentu XIV. vrhovnog kapitula „U nadi budite radosni“ tako nam je u ovoj Godini milosrđa prigoda posvijestiti kako je Njegova briga prema nama preobilna i kad smo najslabiji, najbliže smo izvoru njegova milosrđa.

Smisao svake naše duhovne obnove je da se na čas zaustavimo i da „udahnemo“ kako ne bismo u žurbi ovoga života, brinući se i propovijedajući drugima, zaboravili na same sebe te mnoštvom obveza ugušili želju za Bogom. Ona je, doduše, prisutna, ali prisutno je i on drugo što nas odvlači od Njega. Zato se zaustavljamo da se usredotočimo na ono što je bitno za poslanje, vraćajući se odluci naših zavjeta i govoreći sa sv. Augustinom: „Ti, Gospodine, nauči srce moje, gdje da te nađe… i pokaži mi se kad te tražim.“ Cilj nam je u ovim danima obnove oteti se svakodnevnici i otpočinuti u Bogu ili kako kaže papa Benedikt „uspostaviti u sebi unutarnji poredak“. Povlačimo se zato kako bismo ponovno krenule od Krista koji nam se objavio i kušale usvojiti Kristov način djelovanja. I mi smo na putu, u pustinji i pred nama su sve vrste kušnja. I mi propitkujemo je li i naše srce podijeljeno, pravimo li zlatno tele i ostavljamo li načas Boga Abrahamova? Mnoge nas sile ovoga svijeta mogu učiniti mlakima, ali uvijek ponovno moramo oživljavati želju za Bogom koji se objavio u Isusu Kristu i koji nas traži u izgubljenom sinu, izgubljenoj ovci, drahmi... Kako dopustiti Bogu koji nas traži da nas nađe, intenzivnije smo učile i kroz ove dane obnove.

Naš daljnji korak bio je ojačati želju za sestrinstvom. Što smo bliže Bogu bliže smo i jedna drugoj i poslane smo i pozvane biti znak ovomu svijetu. Ovo je poziv koji ide protiv vjetra. Zajedništvo je to koje nije od krvi i tijela, ali je moguće Njegovom snagom i milošću. Življenjem vlastite karizme, u službi Crkve, iz ljubavi prema Bogu, navješćujući Božje kraljevstvo u Franjinu duhu mi gradimo kuću sestrinstva koje izvire iz zajedništva s Kristom. To je kuća koja počiva na četiri stupa:

  1. Prihvaćanje sebe i svoje osobne povijesti te pomirenje sa samom sobom. Vrjednovati kvalitete i talente koje posjedujem ali jednako tako uvidjeti i svoje nedostatke. U svom životu zamijetiti prolaz Božji i prihvatiti sebe kao dijete Božje.
  2.    Prihvatiti različitosti drugih i posložiti te različitosti.
  3. Komunikacija ili dijalog. Patimo od površne komunikacije. Usvojiti društvene vrline ophođenja, samokontrolu te dobrohotnost. Nadasve malenost, vrlina našeg sv. oca Franje, koji poštuje druge ljude i s njima je u zdravoj i kvalitetnoj komunikaciji.
  4. Stup milosrđa - “milosrđe mi je milo a ne žrtva“. Godina milosrđa ide svom kraju i zatvaraju se vrata, ali za nas su vrata Božjeg srca uvijek otvorena. Svakoga trenutka Bog traži grješnika da mu iskaže svoje milosrđe i zato je svaki trenutak življenja uvijek novo DA Bogu. Važno je upoznati Isusa koji je samo milosrđe i učiti od Njega milosrdno se odnositi prema našim bližnjima, koji ne mogu i nisu pozvani ispuniti naša očekivanja, ali biti milosrdni poput Oca i prema svim ljudima.

Zajednica bi trebala biti sretno mjesto življenja i prelaženja od ja do mi, od ljudske nemoći do Božje svemoći. Vlastitu nemoć prevladati askezom, naučiti vladati sobom, dopustiti da naša nemoć postane mjesto milosti. Kad naša nemoć postane mjestom milosti, bivamo onda u službi životu i svemu što ga izgrađuje i na taj način sudjelujemo u moći Božjoj. Bog želi da mu damo našu slabost da bi se u nama očitovao paradoks Njegove ljubavi koja je moćna u nemoći. Njegovom moću smo i pozvane zato je naš poziv važniji od naše slabosti. Iskustvo apostola Petra vrijedi i za nas: „Baci mrežu na drugu stranu!“.