Isusovci

"Isusovci" - to je pučki naziv za jedan od redova Katoličke Crkve koji se službeno zove "Družba Isusova". Red je osnovao Ignacije Loyolski (1491.-1556.).
Zašto Isusovci, a ne ignacijevci? Svi su redovi u Crkvi do tada uzimali ime svoga osnivača. Ignacije i njegovi drugovi od početka su bili protiv toga da se zovu ignacijevci. U jednom mističnom viđenju u La Storti blizu Rima Ignaciju se ukazao Isus s križem, a pokraj njega je bio i Otac koji je rekao: "želim da ovoga uzmeš za svoga slugu". Isus se okrenuo Ignaciju i rekao: "Hoću da nam služiš." Ovaj je događaj imao utjecaj na osnivanje i davanje imena toj novoj redovničkoj zajednici. Prvi "isusovci" odmah od početka nisu htjeli da im itko bude glava, osim Isusa Krista kome su jedinom željeli služiti, pa su se stoga nazvali Družbom Isusovom.

Ignacije je shvatio da bez škole neće moći pomagati dušama. Odlučio je postati svećenik. Iako je već imao 30 godina poduzeo je jedanaestogodišnji studij koji je završio na, tada najpoznatijem sveučilištu, pariškoj Sorboni.Za vrijeme studija okupio je oko sebe šestoricu drugova koji su se nazivali "Prijatelji u Gaspodinu". Među njima najpoznatiji je bio Franjo Ksaverski. Oni su u kapeli na Montmartreu položili zavjete čistoće i siromaštva 15. kolovoza 1534. Odlučili su da nakon studija i ređenja otputuju u Jeruzalem i da tamo djeluju među muslimanima. Ako to ne budu mogli ostvariti, stavit će se na raspolaganje papi. Budući da zbog rata nijedan brod iz Venecije nije plovio prema Svetoj Zemlji. Tako im je plan s Jeruzalemom propao. Krenuli su u Rim i ponudili se papi na raspolaganje. On ih je bez oklijevanja prihvatio i povjerio im niz poslova. Pojava tih "reformiranih svećenika" kako su ih Rimljani zvali, tako je dobro utjecala na narod da su uskoro bili pozvani i u druge talijanske gradove.

Ignacije je napisao "Formulu Instituta", dokument, u kojemu je sažeto iznio svrhu te nove redovničke zajednice i predao papi na odobrenje. Papa Pavao III. je 27. rujna 1540. svečano odobrio tu novu redovničku zajednicu. Ignacije je bio izabran za prvog vrhovnog poglavara i to ostao sve do svoje smrti 1556.

Isusovci su se ubrzo proširili svuda po Europi. Najprije su se angažirali u školstvu. Ignacije je osnovao " Rimski kolegij" koji je papa Pavao IV 1556. uzdigao na razinu sveučilišta, koje je od 1583. godine nosi ime "Gregorijana". Za izobrazbu mladih isusovaca Ignacije osniva u Rimu "Collegium Germanicum" u koji je primao izabrane mladiće koji su se spremali za svećeništvo i rad u svojim biskupijama, a dolazili su iz zemalja u kojima je kršćanstvo bilo opterećeno različitim teškoćama. Zatim isusovci osnivaju učilište "Biblicum" za promicanje biblijskih znanosti i "Institutum Orientale" koji ima zadaću da zbliži istočnu i zapadnu Crkvu. U apostolatu Družbe Isusove misije imaju od početka važno mjesto. Kao misionari putuju u Indiju, Japan, Maleziju, Afriku, Kinu, Sjevernu i Južnu Ameriku.

U svom radu služili su se tiskarstvom, glazbom, sakralnom umjetnošću. Svoje su crkve gradili uglavnom u baroknom stilu. Od osnutka reda isusovačko je kazalište bilo važno pedagoško sredstvo, jer je u sebi sjedinjavalo moralnu pouku i šalu. Izumili su dijapozitiv, kod mjerenja temperature prvi upotrijebili živo srebro, otkrili pojave pri lomu svjetla razbijanja boja kroz prizmu, sudjelovali u stvaranju osnova analitičke geometrije, postavili diferencijalni račun. U Europu su donijeli kišobran, vaniliju i druge mirodije. Bili su ispovjednici kraljeva i savjetnici carskih dvorova. Poznati su kao istraživači, a još više kao mučenici i sveci.
U Sjevernoj i Južnoj Americi okupili su stanovnike prašume - Indijance, u stalna sela, tzv. redukcije. Te su redukcije uskoro postale vrlo uspješne i na privrednom području. Propale su zbog gramzljivosti europskih osvajača za njihovom zemljom i dobrima koja su ostvarivale.

Budući da je isusovački red svoje članove uvijek slao u žarišna područja i bili su angažirani u rješavanju gorućih problema, zbog toga  je red dolazio u neprilike. Stoga je doživljavao i da mu se dive, ali i da ga uvijek i progone. Papa Klement XIV, pod pritiskom kraljevske loze burbona i pokreta janzenista potpisuje dekret kojim dokida Družbu 1773. Papa Pio VII ponovno je uspostavlja 1814. godine.

Danas, u više od 60 zemalja isusovci vode preko 800 školskih i odgojnih ustanova, te više sveučilišta. Na njima se školuje preko dva milijuna mladih ljudi. Oko 19.500 isusovaca danas djeluje u 112 zemalja širom svijeta. Budući da Družba svoje djelovanje ne ograničava na određene djelatnosti, isusovci rade u različitim poslovima: u naviještanju i u katehezi, kao pisci i znanstvenici, u permanentnom obrazovanju i u savjetovalištima, u centrima za mlade i u domovima duhovnih vježbi, u isusovačkoj službi za izbjeglice u ekumenskom dijalogu kao i u onom s nekršćanskim religijama.Vode i papinsku zvjezdarnicu. Družba Isusova je odgovorna za "Radio Vatikan" a danas oko tisuću isusovaca širom svijeta radi u sredstvima društvenog priopćavanja: radiju, TV, internetu, filmu i tisku.

S isusovcima je došao jedan novi tip redovničkog života: ne žive povučeno nego usred svijeta i ljudske probleme uzimaju kao svoje. Ne vide protivnost između djelovanja i molitve. Ideal im je: Boga u svemu naći, na svakom mjestu i u svakom djelovanju. Od početka je bilo očito da ta nova redovnička zajednica nije ljudsko iznašašće, nego Božje djelo. Sv. Ignacije koji je sebe smatrao Božjim sredstvom piše u Ustanovama: "Budući da se Družba, koja nije ustanovljena ljudskim sredstvima, ne može ni očuvati ni unaprijediti njima, nego milošću Boga i Gospodina našega Isusa Krista, te u njega jedinoga valja stavljati nadu da će On čuvati i promicati to djelo koje se je udostojao započeti na svoju službu i pomoć dušama".

Austrijski isusovci, koji su među svojim članovima imali i Hrvata i drugih Slavena, počeli su se zanimati za Bosnu još prije Berlinskog kongresa. Pater Erik Brandis bio je poslan u Zagreb svršetkom godine 1876., a 25.03. 1878. uputio mu je provincijal pismo s upitom: „Bili za Družbu Isusovu moguće i uputno bilo da radi u Bosni? Kako, gdje i kada? ? računajući s tim da bi, kako novine nagoviještaju moglo doći do okupacje. U rujnu iste godine1878. p. Brandis je pohodio trapiste u Banja Luci preko kojih su isusovci trebali kupiti posjed na tamošnjem području i podizati zgrade za svoje buduće djelovanje. Do kupnje tog zemljišta nije došlo. U pismu generalu p. Brandis je 10.02.1879. javio da bi Družba trebala početi djelovati u Bosni u duhu svoje odgojno-obrazovne tradicije. U pismu upućenom generalu dva mjeseca kasnije p. Brandis predlaže da se odgojni zavod otvori u Travniku, a nikako u Sarajevu kao biskupskoj rezidenciji, kako je predlagao poglavar milosrdnica Höpperger. Založio se za stanovitu autonomiju, neovisnost, samostalnost Družbe pozivajući se i na povijesna iskustva austro-ugarske provincije. Prema podacima u Travničkoj spomenici p. Brandis je pohodio Travnik godine 1879., a ponovno se vratio u vezirski gradić na Lašvi 6. siječnja 1882. da sudjeluje u osnutku dječačkog sjemeništa za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Očito da je u šest mjeseci između imenovanja i dolaska u Sarajevo nadbiskup Stadler stupio u kontakt s isusovcima u Beču, doznao da oni u Travniku kane uskoro otvoriti gimnaziju i zamolio ih da u svoj plan ugrade otvaranje i vođenje dječačkog sjemeništa. Isusovci su rado pristali jer se to savršeno uklapalo u njihov višegodišnji plan o dolasku u Bosnu. U Travničkoj spomenici možemo čitati detaljne izvještaje o stupnjevitoj gradnji sjemeništa i crkve te o postupnom primanju vanjskih đaka u nadbiskupsku gimnaziju koja je od početka željela biti s državnim pravom javnosti i zato svoj program usklađivala s državnim propisima za gimnazije. Preko nadbiskupa i ordinarijata rektor travničke gimnazije upućivao je program vladi Bosne u Sarajevo te molio nadbiskupa da poradi na dobivanju prava javnosti. Sjemenišna gimnazija počela je s radom ujesen 1882. godine.

Kako je ona trajala osam školskih godina/sadašnji viši razredi osmoljetke i četiri razreda srednje/, u ljetu 1890. maturirali su prvi sjemeništarci i time postali kvalificirani za studij teologije.

U Sarajevu je prethodne jeseni bila dovršena i svečano posvećena katedrala. Nadbiskup Stadler se mogao posvetiti bogoslovnom sjemeništu. U rano proljeće 1889. godine Ordinarijat je dvije kuće  s pripadnim zemljištem od 5.018 četvornih metara za buduću bogosloviju. Nadbiskup je osobno 29. ožujka te godine podnio vladi za Bosnu i Hercegovinu molbu za oprost od propisanog poreza prilikom upisa novog vlasnika i dobio od nje pozitivan odgovor. Ovi podaci pokazuju da je gradnja bogoslovije u Sarajevu počela prije otvorenja Vrhbosanske visoke teološke škole u Travniku. „Vrhbosna” je svoje čitatelje obavijestila da je 1. rujna 1890. godine otvoren u Travniku prvi tečaj bogoslovije. Navodi imena rektora, duhovnika i dvojice profesora. Studenata je bilo svega pet i svi su bili kandidati sarajevske nadbiskupije. Svi su ustrajali u zvanju i godine 1894. zaređeni za svećenike kao prva generacija iz Travničkog dječačkog sjemeništa i Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa. Isusovci su u Travniku 13. rujna 1891. godine zajedno sa svojim đacima svečano proslavili 300. godišnjicu smrti sv. Alojzija, zaštitnika sve katoličke mladeži, a napose travničkog sjemeništa. Svi isusovački odgojni zavodi u austrougarskoj monarhiji slavili su taj jubilej i sigurno su se travnički đaci i bogoslovi od srca uključili u slavlje svojih profesora.

Prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler otvorio je 1. rujna 1890. godine u zgradi gimnazije u Travniku prvu godinu filozofsko-teološkog studija. Stoga se ovaj datum uzima kao rođendan i početak rada prve obrazovne visokoškolske ustanove u BiH. Kad je tri godine kasnije sagrađeno Bogoslovno sjemenište u Sarajevu u blizini katedrale, i Teologija prelazi u Sarajevo. I kao što je upravu gimnazije u Travniku povjerio redovnicima Družbe Isusove, nadbisup Stadler i bogosloviju u Sarajevu povjerava isusovcima, koji su ovu službu predano i zdušno obavljali punih pedeset i šest godina. Bogoslovija će neometano djelovati do 1944. godine, kao i sjemenište u Travniku kada su zbog ratnih i poratnih neprilika prekinuli s radom.

Isusovci u Sarajevu prvi organiziraju i promiču apostolat Marijinih kongregacija. Već 1895. godine osnovana je kongregacija bogoslova, iduće godine za gimnazijalce, a godine 1897. za učitelje pripravnike i pripravnice, te kasnije i za druge. Oko 1915. godine u Sarajevu postoji 18 Marijinih kongregacija, koje obuhvaćaju sve staleže i slojeve građanstva od sluškinja do intelektualaca pa je s ukupno 1.800 članova svaki deseti katolik u gradu bio kongreganist. Kao i drugdje tako i sarajevski isusovci uvode i redovito drže duhovne vježbe kleru, redovnicima i redovnicama, klericima i sjemeništarcima pa i različitim svjetovnim staležima od mladeži do časnika. Godine 1918. patri započinju skrb za zatvorenike. Nastojanjem p. Miroslava Vanina uređena je kapela u jednoj prostranoj sobi s oltarom Srca Isusova i svim potrebnim za službu Božju, u kojoj je pater najprije služio misu svakog mjeseca i kasnije svake nedjelje. Nakon Vanina najviše se brine za zatvorenike p. Bock koji je oko 15 godina revno obavljao službu zatvorskog kapelana. Od početka 20. stoljeća patri drže misije po bosanskim župama. Tri najvažnije publikacije hrvatskih isusovaca u 20.stoljeću nastaju u Sarajevu. Popularni i najrašireniji duhovni časopis Glasnik Srca Isusova pokrenuo je 1892. godine nadbiskup Stadler, a već ga 1894. preuzimaju isusovci. Pastoralni rad s mladeži u Sarajevu potaknuo je p. Miroslava Vanina da 1919. godine pokrene dvomjesečni časopis za religioznu kulturu svjetovnjaka život, kojega uređuje prve tri godine. P. Vanino pokreće 1932. godine godišnjak Vrela i prinosi, zbornik za povijest isusovačkog reda u hrvatskim zemljama i uređuje ga u Sarajevu sva do 1941., kad je prestao izlaziti. Poslije Drugog svjetskog rata isusovci zamjenjuju svećenike u pastoralnom radu na brojnim župama, a 1950. godine preuzimaju brigu za rad na župi Preobraženja Gospodnjega u Borovici kod Vareša. Na toj župi uspješno djeluju punih 39 godina, sve do 1989. kada je predaju na upravljanje dijecezanskim svećenicima. U vrijeme djelovanja isusovaca u Borovici niknula su brojna svećenička i redovnička zvanja, te imamo iz župe Preobraženja Gospodnjega 14 redovnika i svećenika i 28 redovnica.

Nakon što su odgovorni u Vrhbosanskoj nadbiskupiji odlučili od isusovaca preuzeti vodstvo bogoslovije u Sarajevu, Provincija je 1976. kupila obiteljsku kuću za odvijanje tipično Družbinog apostolata – duhovnih vježbi. Kuća je zauzetošću prvog superiora o. Martina Raše nadograđena jednim katom i potkrovljem. U dekretu o. Generala o ustanovljenju nove kuće navedeno je kako je to nastavak neprestanog kontinuiteta prisutnosti Družbe Isusove u Bosni od davne 1882. godine kada su došli u Travnik.

Samo tri godine nakon dolaska Isusovaca u sarajevsko naselje Grbavica, 1979. osniva nadbiskup vrhbosanski, dr. Marko Jozinović, novu župu sv. Ignacija i povjerava je isusovcima koji vode pastoral župe sve do danas. Župski rad nije omeo davanje duhovnih vježbi različitim grupama časnih sestara, svećenika i laika. Sve je to trajalo do posljednjeg rata kada su isusovci morali zajedno sa svojim vjernicima bježati na sigurno. Na povratku ih je dočekala razvalina. Velikim zalaganjem cijele međunarodne zajednice članova Družbe Isusove pod vodstvom djelatnika JRS-a (Jesuit Refugee Service) kuća je opet dovedena u funkciju i stanovanje. Treba napomenuti da je djelovanje isusovaca tih godina pomoglo ne samo kući i župljanima nego također mnogim nastradalima u Sarajevu i okolici. Sada u kući djeluju trojica isusovaca pokrivajući rad na više frontova: vođenje župe, uređivanje programa Radio Marija Sarajevo, davanje osobno vođenih duhovnih vježbi, rad sa starijim i siromašnim stanovništvom. Ponovno se radi na omogućivanju vođenja duhovnih vježbi za grupe i pojedince i u tu se svrhu čine građevinski zahvati.

Provincijal:

O. Dalibor Renić, DI

Palmotićeva 33
10 000 Zagreb
Telefon: 01/ 4923-633
Faks: 01/ 4923-464

provincijal@isusovci.hr

www.isusovci.hr


Fotogalerija