14.03.2019

Preminula s. Slavica Filipović, ŠSF Hercegovačke provincije

Sprovodni obredi započeli su Svetom misom zadušnicom u kapeli u Franjevačkoj 88 u Mostaru, a potom je bio obred ukopa u groblju „Gruban“ u Bijelom Polju.

Dana 11. ožujka 2019. godine u Gospodinu je preminula s. Slavica Filipović u 51. godini života i 29. godini redovništva.

Sprovodni obredi započeli su u srijedu, 13. ožujka 2019. godine u 15 sati Svetom misom zadušnicom u samostanskoj kapeli Školskih sestara franjevki u Franjevačkoj 88 u Mostaru, a potom je bio obred ukopa u sestarskom groblju „Gruban“ u Bijelom Polju.

U oproštaju od s. Slavice, provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina izrekla je oproštajno slovo koje donosimo u cijelosti:

"Ožalošćena obitelji s. Slavice, rodbino i prijatelji, poštovani don Željko – generalni vikaru naše Biskupije, cijenjeni svećenici, drage sestre!

Kao suncokret koji više nije imao snage gledati za suncem, 11. ožujka 2019. godine, klonuo je - teškom bolešću izmoreni život naše s. Slavice. Okružena blizinom i molitvom samostanske zajednice i svojih najbližih, pohrlila je svojem Gospodinu da je On svojim milosrdnim pogledom zagrli, zaštiti i pripusti u neprolaz Kraljevstva svoga, u svijet u kojemu nema ni tuge, ni jauka, ni boli, (Otk 21,23) nego je sav život skupljen u mir za kojim čovjek čezne cijeloga života. Mi smo ovdje sada da je ispratimo, zahvalimo joj i pomolimo se za njezinu dušu.

Sestra Slavica Filipović rođena je na blagdan Sv. arkanđela, 29. rujna 1968., u kršćanskoj obitelji, kao šesto i najmlađe dijete, oca  Ivana i majke Marije r. Jurić u Konjicu. U rodnoj je župi primila i svete sakramente, krštenja, pričesti i krizme te, u razdoblju od 1975. do 1987. godine, završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Kako sama svjedoči u svom životopisu, već po završetku osnovne škole osjetila je da ju Gospodin zove da ostavi svijet i pođe za Njim. Na njezina razmišljanja, pored temeljitog vjerskog odgoja u obitelji, utjecalo je upoznavanje sv. Franje sudjelovanjem u vjeronaučnoj olimpijadi o 800-oj obljetnice njegova rođenja. „Tada sam shvatila da ima ljudi koji sve ostavljaju i idu za Isusom. Tek su mi onda bili jasni fratri i sestre u Konjicu.“, zapisala je. Tijekom srednje škole povezala se sa sestrama i povremeno dolazila u Bijelo Polje kako bi sudjelovala u molitvenim seminarima za mlade te bolje upoznala život sestara i provjerila svoju nakanu. U konačnoj odluci za odlazak u samostan ne može se zanemariti primjer njezinog ujaka Karla fra Rude Jurića, franjevačkog bogoslova koji je, s ostalom širokobriješkom braćom, radije podnio žrtvu vlastita života, nego iznevjerio Boga, Crkvu i Domovinu.

Kad je napunila 19 godina, 6. srpnja 1987., primljena je među kandidatice u Bijelome Polju. Na blagdan sv. Josipa godine 1989. stupila je u novicijat a godinu dana kasnije (19. ožujka 1990.) položila i prve redovničke zavjete. Doživotne zavjete dala je na svetkovinu sv. Klare u Međugorju, 11. kolovoza 1995., te se tako odlučila cijeloga života živjeti poslušno, siromašno i čisto služeći Bogu i Crkvi u našoj redovničkoj obitelji. Predratne šk. godine 1991./1992. djelovala je pri franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu.

Obdarena smislom za glazbu pohađa Institut za crkvenu glazbu u Zagrebu, gdje je i diplomirala na 1997. godine. Po završetku studija s. Slavici je Provincijska uprava na jednu godinu povjerila službu u HKM u Zürichu, a 1999. odlazi na poslijediplomski studij sakralne glazbe u Rimu. Poslije istraživačkog rada i stjecanja dodatnih glazbenih kompetencija vraća se 2003. u Domovinu i svoj životni crescendo dosiže upravo u Mostaru, djelujući punih 11 godina pri franjevačkom samostanu i župi sv. Petra i Pavla, kao voditeljica crkvenih zborova i vjeroučiteljica. Uz redovite dužnosti, predavala je glazbu na Fakultetu prirodoslovno matematičkih i odgojnih znanosti mostarskog sveučilišta te obavljala jedno vrijeme i službu kućne predstojnice (2006.-2012.). Godine 2014. određena je voditeljicu zbora i sakristanku pri franjevačkoj župi i samostanu na Humcu, gdje su se pojavile ozbiljnije zdravstvene poteškoće koje su je sputavale u redovitom životu i radu. Zbog liječenja boravila je najprije u Zagrebu, potom je kraće vrijeme provela odmarajući u zajednici sestara u Konjicu, da bi se u ljeto 2016. vratila u Mostar, u našu Franjevačku 88. U ovim trenutcima pokušavam je zamisliti kako s ljubavlju priprema djecu za prvu pričest i sakramente, kako pogledom udivljenja u sebi bira najljepše tonove melodijama za „Zlatnu harfu“ ili pak kako iz nedjelje u nedjelju živahnim pokretima dirigira svojim pjevačima „Svete Cecilije“ i „Sv. Ante“ kako bi savršenom harmonijom hvalili Gospodina u pjesmi. Glazba je za nju bila i stvarnost i metafora. Stoga je svjesno preporučila skladbe za današnju sv. misu. Potpuno predanje, koje je davno izrekla željela je, da u njezino ime, još jednom potvrdimo pjevajući: U Tvojoj ruci Gospode, život je moj, primi ga ko srca dar na tvoj sveti stol…

Iako s. Slavicu pamtim od moga prvoga dana u samostanu ipak sam je istinski upoznala u godinama s kraja njezinog života, kada se ozbiljnije razboljela. Ataxia koja joj je dijagnosticirana krajem 2015. godine bijaše teški križ koji joj je donio bezbrojne kušnje. Doista je iskusila brojne muke: od gubitka ravnoteže i nestabilnosti pri hodu do poteškoća u govoru i pjevanju kojemu je posvetila sve svoje godine apostolata. Sjećam se njezine čežnje za većom jasnoćom i traženja uzroka svojoj patnji. Nalikovala je tužnomu Ezekiji koji jadikuje: „Stan je moj razvrgnut, bačen daleko, kao šator pastirski; poput tkalca moj si život namotao da bi me otkinuo od osnove. U podne dana svojih ja moram otići.“ (Iz 38,12.10.) No, njezini su se vapaji otvarali sigurnosti vjere i potpunom prianjanju uz Božju volju. Čestim sakramentom pomirenja njezina se osjetljiva, plaha i istančana duša oslobađala straha, vraćala se unutarnjem spokoju i sigurnosti da je Bog prisutan i da neće nikada ispasti iz Njegovih milosrdnih ruku.

U svom laganom umiranju s. Slavica je svojim sluhom manje osluškivala glasove ovoga svijeta, a više tonove nebeske domovine. Bijaše slična virtuoznomu sviraču iz jedne priče koji je iz dana u dan, iz godine u godinu sve manje svirao. Svirao je još samo jedan jedini ton, ali tako čudesno kako nikad nitko nije svirao na violini. Na prigovor svojih ukućana i na njihovo oduševljenje orkestrom u kojemu su čelisti svirali mnogo raznovrsnih tonova odgovorio je: Oni još traže ton. U toj se mudrosti odvijao zadnji odsječak života s. Slavice. Moleći sabrane oko njezine bolesničke postelje, podsjećala nas je na sv. Franju koji je, jednom, povlačeći se s nekim bratom u molitvu, cijelu noć ostao uronjen u milosnu blagost tek prve riječi Očenaša. Njezina je patnja i nas pročišćavala i poticala tražiti što je „prvo“ i „najprije potrebno“ u životu.

Draga s. Slavice, za naš ovozemaljski oproštaj naviru mi prekrasne misli duhovnog pisca o našem odnosu prema našim dragima s ovu stranu našeg groba: Izgleda da ih mi vraćamo tebi, o Bože, koji si ih prvi sam nama dao. Ali kao što ih ti nisi izgubio time što si ih nama dao, tako ih ni mi ne gubimo vraćajući ih tebi. Ti ne daješ kao što svijet daje. Što ti daješ, ti ne oduzimaš. Jer što je tvoje, to je i naše. Mi smo tvoji i život je vječan. I ljubav je vječna, a smrt je samo obzorje a obzorje nije ništa drugo doli granica našeg pogleda.“ (Beda Časni, 13. st.).

Ti si Božjim pozivom oslobođena ovoga svijeta a mi, unatoč osjećaju nedovršenosti Tvoga života i nedorečenoj ovozemnosti, vjerujemo i znamo da Te nismo izgubili. Jer si učinila sve što si mogla da navijestiš Krista raspetog i uskrslog, svjedočeći Njegovu ljubav kojoj si povjerovala. Možda Ti za vrijeme života nismo dovoljno rekli 'hvala' i 'oprosti' pa to činimo sada zahvaljujući za svako dobro koje nam je došlo od Tebe tražeći oproštenje za trenutke kada Te nismo posve razumjeli. Hvala za milijun malih i vrijednih stvari koje su nama nepoznate, ali su u Božjem srcu pohranjene i u Knjigu života upisane. Hvala svima koji su te posjećivali zadnjih godina Tvoga bolnoga života, čime su pokazali da si, kao redovnica i franjevka, ostavila traga i u njihovim životima. Neka tvoj svijetli primjer bude poticaj mnogim djevojkama da pođu za Isusom živeći karizmu naše Družbe i prenoseći je budućim naraštajima.

Ovo je trenutak da izrazimo zahvalnost vama dragi Ivane i Marija, što ste roditeljskom brigom i pažnjom prihvatili Njezin život i što je jobovskom spremnošću vraćate Bogu koji vam ju je prije 51 godinu darovao. U ime svih sestara i ovdje nazočnih, izražavam ljudsku i kršćansku blizinu vama i ostalima iz Slavine obitelji: sestrama Ivanki i Katici, braći Željku, Draganu i Berislavu s njihovim obiteljima, svoj rodbini i prijateljima. Hvala što ste je svakodnevno nazivali, posjećivali i pratili molitvama na njezinom križnom putu. I ona je prema vama gajila veliku ljubav i zahvalnost.

Hvala svim sestrama, posebno na bolesničkom odjelu i kućnoj predstojnici s. Petri Bagarić na brizi, strpljivosti i iskrenoj sestrinskoj ljubavi kojom su skrbile za našu s. Slavicu. Neka sve nas Gospodin ispuni svojom snagom i pouzdanjem da ćemo se s našim dragim pokojnicima ponovno sresti u okolnostima nadzemaljske stvarnosti, kako nas uče velika otajstva naše kršćanske vjere.

Draga s. Slavice, vjerujemo da je Tvoja Korizma završila i da s Uskrslim Gospodinom slaviš svoj Pashu i svoj Vazam! Otpočini od svih svojih napora i uživaj puninu svjetlosti, mira i radosne pjesme nebeskih korova. Tako neka bude!"