27.03.2012

Korizmena duhovna obnova redovnica u Sarajevu

Promišljanje na temu "S Marijom na putu obraćenja" izložio je vlč. Žarko Vladislav Ošap, duhovnik Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu.

U nedjelju, 25. ožujka održana je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu korizmena duhovna obnova zaredovnice grada Sarajeva. Susret je započeo u 15,30 sati, a završio euharistijskim slavljem u 17,00 sati. Nagovor vlč. Žarka Vladislava Ošapa, voditelja duhovne obnove donosimo u cijelosti.

S Marijom na putu obraćenja

Drugi vatikanski sabor, čiju ćemo, ako Bog da, 50.-tu obljetnicu od otvaranja ove godine proslaviti na način da ćemo započeti s Godinom vjere, u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi „Lumen gentium“ – Svjetlo naroda, nakon što je u br. 66 naglasio pravo štovanje BDM koja je „po Božjoj milosti uzvišena poslije Sina iznad svih anđela i ljudi, i kao presveta Majka Božja imala dio u Kristovu otajstvu“, u br. 67 govori nam u čemu je prava pobožnost BDM: „Neka se vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do toga, da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potičemo na sinovsku ljubav prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih krjeposti…“

Mariju danas na svetkovinu Blagovijesti, koja se liturgijski prenosi na sutra (ponedjeljak), promatramo kao Onu koja je svojim „da“ Bogu ostvarila najuzvišeniju suradnju s Bogom.

U apostolskom pismu Tertio millennio adveniente bl. papa Ivan Pavao II. zgodno naglašava: „I Marija reče: 'Evo me!' Nikada kao tada Bog nije toliko ovisio o pristanku ljudskog stvorenja“ (TMA 2).

Marijina veličina i dostojanstvo proizlazi iz njezina uzvišenog majčinstva, a majčinstvo iz njezine vjere, kako joj je to u svom hvalospjevu Elizabeta istaknula: „Blažena ti što povjerova…“(Lk 1, 45). Marijino majčinstvo je Božje djelo, koje Bog nije htio izvesti bez njezina slobodnog pristanka, a za taj pristanak bila je potrebna njezina velika vjera. I tako Marija postade početak boljega svijeta jer je svom dušom prihvatila utjelovljenje Božjega Sina koji je došao među nas – Bog Emanuel – da započne obnovu svijeta nabolje, tj. Boga približi svijetu a svijet Bogu. Bolji svijet ne dolazi odozdo, od ljudskih sila koji, istina mogu načiniti samo bolja sredstva civilizacije, nego dolazi odozgo snagom božanske milosti koja od nas čini bolje ljude i bolje kršćane sposobne za gradnju s Njim boljega svijeta. Danas Kristov prodor u svijet ide kroz naša srca obraćena snagom Evanđelja kojega naviješta Crkva razglašujući poruku spasenja nudeći ljudima snagu milosnih sakramenta. Marija je velikodušnim predanjem cijelu sebe dala Bogu koju je On, zatim, mogao upotrijebiti za početak boljega svijeta. Kristovo je djelo da je od svoje Majke učinio uzorni početak Crkve i zato Crkva neprestano gleda u taj uzor da bi u Marijinoj školi naučila nasljedovati Krista.

Sv. Mala Terezija od Djeteta Isusa i Božjega lica, karmelićanka, najmlađa crkvena naučiteljica, zaštitnica misionara (+1897.) pod kraj života piše.: „Koliko sam puta poželjela biti svećenik pa da mogu propovijedati o svetoj Djevici... Tada bih najprije svima dala razumjeti kako malo shvaćamo njen život. Ne valja govoriti o nevjerojatnostima o kojima se ništa ne zna! Da bi mi se propovijed o svetoj Djevici svidjela i bila mi blagotvorna, treba je vidjeti u njenom stvarnom, a ne predmijevanom životu… Pokazuju nam je nedostiživom, umjesto da nam je prikažu kako ju je moguće nasljedovati… Neka nam svećenici pokažu njezine krjeposti koje je moguće živjeti! Može se govoriti i o njezinim odličjima, ali ponajprije da ih nasljedujemo. Ona daleko više voli da je nasljedujemo nego li da joj se divimo. A njezin život bio je tako jednostavan!“

Uđimo u ovu duhovnu obnovu sa željom da od Marije naučimo živjeti „kako dolikuje svetima“(Ef 5,3), i „kao djeca svjetlosti hodimo“ (Ef 5,8). Onda će nas sigurno osvijetliti Krist, a i mi ćemo biti sposobni osvajati za Krista jer u sebi nosimo kvasac obnove koji ima snagu stvarati bolji svijet.

Misterij Naviještenja

Na temelju evanđeoskih izvještaja znamo da je u središtu Utjelovljenja Marijino „da“. U Njezinu „da“ temelji se najuzvišeniji izraz čovjekove slobode kojom Ona odgovara na Božju ponudu suradnje otvarajući se Bogu, izručujući se Njemu, predavajući se Njemu Stvoritelju svome koji postaje Spasiteljem govoreći anđelu: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1,36-37). U ovom trenutku kad se proglašava službenicom Gospodnjom Marija dotiče najuzvišeniji vrhunac ljudske slobode. Zašto? Zato što nam je sloboda darovana kao mogućnost da se otvorimo Bogu, kojega duboku u sebi trebamo i za kojim, na temelju darovane nam vjere u sakramentu krštenja, objektivno težimo.

Engleski kard. John Henry Newman (bivši anglikanski svećenik – obraćenik, +1890.) piše: „U Mariji se sve odnosi na Boga i možemo je zvati 'odnos prema Bogu'… Ako kažeš Marija, odgovor je 'Bog!'. Ništa ne može našem duhu tako jasno utisnuti stvarnost da je Isus uistinu dionik naše naravi, da je bio čovjek u svemu osim u grijehu, kao kad misao na njega povežemo s mišlju na onu po kojoj je postao naš brat.“

Marijin „da“ kod Navještenja nije se tada potpuno iscrpio, već se razvijao u mnogobrojnim sljedećim „da“, jer temeljno „da“ izrasta u mnogobrojna druga „da“. Svako zvanje temelji se na jednim „da“ koje određuje smjer, ali nakon njega su potrebna tolika druga „da“ koji neprestano usmjeruju našu slobodu prema Gospodinu. Jao nama ako nam ta „da“ uzmanjkaju!

Marijin „da“ navještenja postaje jedan život – čitav Marijin život: kod rođakinje Elizabete dok ponizno služi u kući starice-novorotkinje; kod povratka u Nazaret dok se susreće s Josipovom nutarnjom kušnjom; u Betlehemu dok traži prenoćište tj. kakvo-takvo rodilište koje ne nalazi; dok bježi u Egipat… i tako sve do Kalvarije. Marija je uzor „da“ izbora. „Da“ koje zahvaća čitavu ljudsku egzistenciju. „Da“ Marije nam je pomoglo da spoznamo sve što ono u sebi obuhvaća. Najkraće, Marijin život jest jednako „da“ Bogu.

A mi? Razvija li se i u našem životu „da“ s istom dosljednošću? Što se dogodi ako umjesto „da“ kažemo „ne“? Čovjek, istina, ako hoće može zanijekati svoju težnju prema Bogu, i u tome i jest tajna – misterij zla i grijeha. A tomu se treba svom snagom oprijeti. Bit grijeha jest nevjera Bogu, reći Bogu „ne“. A to onda znači okretanje od Boga ili protiv Boga. Nema većeg zla za čovjeka nego li okrenuti se od izvora života i svega onoga što je dobro. To je stvarnost koja postoji, od koje ne možemo pobjeći iako nam nije draga. Na putu prema Bogu nismo u zboru anđela već u povorci grješnika, ali onih koji se kaju.

Što znači obratiti se?

Iščitavajući evanđelja vidimo da sve Isusove riječi i djela idu za tim da se u čovjeku dogodi jedna duboka pozitivna promjena. To je ono što često nazivamo novi život“, „novi čovjek“, „prešao iz smrti u život“. Zapravo, ako se pitamo: kako do Isusa Krista i ostati s Njim i uz Njega, onda je odgovor: treba se „obratiti i vjerovati Mu“. Isus je na početku svoga propovijedanja jasno rekao o sebi: zašto je On među nas došao i što je nama činiti: „Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1,l5).

Prema Isusovim riječima istinsko obraćenje znači: najprije tražiti kraljevstvo Božje (Mt 6,33), te primiti kraljevstvo Božje u bezazlenosti i poniznosti kao što dijete prima darove svojih roditelja (Mt 8,3; Mk 10,15). Tražiti Kraljevstvo Božje u sebi uključuje mač i borbu protiv kraljevstva ovoga svijeta, i zato nitko ne može sudjelovati u Božjem kraljevstvu, tj. smatrati se obraćenikom, koji neprestano nastoji uspostaviti i živjeti mir s duhom ovoga svijeta (Mt 10,35). U Božje kraljevstvo se ne ulazi s ispraznim formulama, nego samo s ozbiljnom voljom da se izjednačimo s voljom Očevom (Mt 7,21). “Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega?” (1 Kor 6,9), „Sve mi je dopušteno! Ali - sve ne koristi. Sve mi je dopušteno! Ali - neću da mnome išta vlada“ (1 Kor 6,12), poručuje nam sv. Pavao. Tako jako isključuje iz Božjeg kraljevstva grijeh u kojem netko ustraje, jer je grijeh po svojoj biti nespojiv s njime, te ruši i sprečava njegov dolazak. Obraćenje je, dakle, ključni pojam Isusove poruke. A ono je na djelu kada se u čovjeku dogodi jedna duboka promjenu. Kao izlaženje iz tame u svjetlost, iz smrti u život. U Ivanovom evanđelju Isus govori o „ponovnom rođenju odozgor (Iv 3, 3). Ta promjena znači „zaokret“ za 180º! To znači okrenuti se od zavodničkih, lažnih obećanja Zloga i okrenuti se obećanjima Isusa Krista. Ponovno rođenje znači opredjeljenje za Boga, prihvaćanje Boga, oslanjanje na Boga, vezanje svojega života uz Boga.

Zato obično kažemo da obraćenje ima dva stupnja:

- prvi stupanj jest trenutno, radikalno opredjeljenje za Boga, a

- drugi stupanj jest neprestano, doživotno usmjeravanje k Bogu.

Sada, u poniznosti molitve, vratimo se na trenutak našega prvog „da“, temeljnog „da“ kako bismo ga oslobodili svake suzdržanosti, dvosmislenosti, jer u svakom trenutku sve može ponovno početi trenutkom kojega zovemo obraćenje. I taj trenutak ne želimo niti započeti a kamoli proživljavati bez Marije, bez Njezine prisutnosti, Njezina oslonca i zagovora.

Obraćenje se događa na dvije razine: u razumu i volji.

U razumu se događa „promjenom mentaliteta - predomislio sam se“, a snagom volje svoj životni put „okrećem prema Bogu“ jer želim promijeniti smjer dosadašnjeg putovanja.

Promjena mentaliteta je presudna za obraćenje. Dok se ne dogodi ta dubinska promjena mentaliteta ne može se dogoditi ni pravo obraćenje, a ni prava vjera. Bez promjene mentaliteta vjera prelazi u zakon, običaje, folklor... Promjenom mentaliteta događa se nešto jako bitno a to je: ja više nisam među onima koji samo „znaju“ ono što je Isus govorio, jer sam shvatio da znanje, po sebi, ne znači ništa, već se nalazim u zboru onih koji su „usvojilo“ ono što je Isus govori. To je najbolje izrazio sv. Pavao kad piše Filipljanima: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu“ (Fil 2,5). A „isto mišljenje“ se ne događa po znanju nego po usvajanju, po prihvaćanju, po su-mišljenju. No, da se to dogodi u nama - to nije lako. To je proces u kojem čovjek svakodnevno razmišlja nad Isusovim riječima i nastoji „biti“ s Isusom. To Isus izražava riječima: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ“ (Iv 14,23), a čuvati ovdje znači - vršiti. Razlog „vršenja riječi“ nije ni strah, ni prisila, niti u tome da se dopadnem ljudima, da me drugi vide, jer sam prisiljen zbog točaka dnevnog reda, ni želja za nebom kao nagradom, nego „u ljubavi“. Taj „novi mentalitet“ nastaje duboko u nama, u srcu, u savjesti, u duhu, nastaje sada. Nastaje kroz spoznaju toga tko je Isus Krist za mene, nastaje kroz „otkrivanje“ Isusa Krista i njegove poruke u svoj njezinoj cjelovitosti.

Grčka riječ metànoia označava promjenu čovjekove nutrine: evanđeoskim bi se rječnikom kazalo „srca“. Uvijek treba početi od srca, jer ako se srce ne promjeni, ništa se neće promijeniti. Za to je potrebno imati i u sebi odgojiti ono „Davidovo srce“ „srce iskreno koje Bog ljubi, srce raskajano, ponizno koje Bog ne prezire“ (usp. Ps 51 8.19).

Latinska riječ converti znači: okrenuti se na drugu stranu. Kad se Uskrsli Isus ukazao Mariji Magdaleni: „Ona se okrene“ (Iv 20,16), vidi i prepozna svog Učitelja. To je to! Obratiti se znači okrenuti se prema Gospodinu, odlučno sebe usmjeriti prema Njemu.

Kad se dogodi ta promjena u mentalitetu, kad se čovjek u mišljenju poistovjeti s Kristovom porukom, tada nije tako teško volju pokrenuti i ostvariti ono u što sam se uvjerio kao jedini smisao života. Zato obraćenje nazivamo duhovnim rođenjem ili preporođenjem. Ako nam za naše fizičko rođenje nije trebala naša osobna odluka, jer se dogodilo bez našega traženja i odobrenja, za duhovno nam je rođenje nužan pristanak naše slobodne volje. Kad se taj pristanak dogodi tada nije teško biti ni kršćanin, ni svećenik, ni redovnik/redovnica na djelu. U protivnom je nemoguće!

Praktični vid obraćenja koji se pokazuje na djelu ima dva aspekta:

- odvraćanje od grijeha ili obraćenje OD i

- okretanje k Bogu.

Odvraćanje od grijeha ili obraćenje OD u čovjeku pokreće želju da se ostavi svih grijeha, ponajprije velikih ili teških – smrtnih. U poimanju grijeha treba prihvatiti Isusovo naučavanje i tumačenje Crkve. Takav čovjek zna da se treba odreći Zloga, njegove zavodljivosti i lažnog sjaja u životu, ako želi biti u zboru obraćenika To je sastavni dio obraćenja.

Okretanje „k Bogu“ znači obratiti se živome Bogu, Bogu koji je osoba. To znači: dopustiti da nam u životu Bog bude zaista Bog! Okrećem se objavljenom Bogu - Bogu Isusa Krista! Nismo stranci ni tuđinci pred Njim. On je naš Otac. Okrećemo se Njemu da bismo dubinom svoga bića mogli neprestano, s pouzdanjem i radosno, govoriti: Oče naš! Samo na temelju svakodnevnog čitanja i razmatranje tekstova Evanđelja možemo spoznati takvog Bog.

Isto tako, obratiti se znači: okrenuti se Isusu Kristu, svoj život usmjeriti prema Njemu - ŽIVJETI KRISTA onako kako je to ostvario sv. Pavao i pred svima priznao:Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist“ (Gal 2, 20).

Što mi je činiti u ostvarivanju obraćenja?

Prvi neodgodivi korak je: tko zna po koji put ući u sebe, hrabro ocijeniti vlastiti bijedu i odreći se onoga što u meni ne vrijedi: otjerati od sebe ono što je bilo smetnja mojoj vjerodostojnosti, istinskom svjedočenju Krista. Uistinu, treba imati hrabrosti to učinit! Ali bez te istinske procjene svoga osobnog područja nikada se neću uputiti na put obraćenja. Možda se „ugodno osjećam“ na mjestu na kojem se nalazim, ali tko se tako „dobro osjeća“ na svom mjestu, nema nikakve volje da se uputi dalje. Da bi u sebi pokrenuo želju za „novim životom“ inicijativa može doći izvana, kao jedna mala „šok terapija“, recimo od prijatelja koji mi je bliz i kojemu sam posebno važan, te mi u povjerenju, s ljubavlju, kaže: „Čuj, ono što radiš, čini mi se, neispravnim - nije po Božju!“ Ta riječ, budući da je došla od drage osobe, u meni pokreće razmišljanje, ulaženje u sebe i stvara iskren odgovor: Da, imaš pravo! No, međutim, koliko smo okruženi s takvim prijateljima koji su spremni na evanđeosku bratsku opomenu. Ako ih nema nismo prepušteni samima sebi: imamo Božju riječ, posebno u ovim korizmenim danima, koja u meni svakodnevno može proizvesti taj „šok“i potaknuti me na put obraćenja. Gospodin mi svakodnevno govori i Njegova riječ mi je kao „ogledalo“ ali i kao „mač dvorezac“. U tom ogledalu mi se ogledati često i promotriti lice svoga unutarnjeg čovjeka, „gdje spoznamo svoje gnusobe i svoje ljepote“, kako kaže sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj. A mač dvosjekli (Božja riječ) prodire u nutrinu da prosudi najskrivenije misli i „prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove od moždine te prosuđuje nakane i misli srca“, čitamo u poslanici Hebrejima 4,12. Ona posve otkriva čovjekovo srce – moje „ranjeno“ srce.

Drugi korak je rađanje želje za promjenom onoga što sam u životu opazio da nije dobro i ne ide pravo (radost obraćenja uvjerljivo nam predočuje prispodoba o izgubljenom sinu kod Lk 15,11 sl. – odlutali sin, došavši k sebi ustanovi da više u tuđini tako ne ide i čvrsto odluči: Ustat ću i poći k svome ocu). Bez ovog drugog koraka, uistinu, nikako ne ide! Njega moram napraviti. Ali to traži kidanje: „Staro uminu, novo, gle nasta!“, jer „je li tko u Kristu, nov je stvor“ (usp. 2 Kor 5,17). Gospodin mi je, toliko puta do sada, jer je „strpljiv prema meni i neće da tko propadne nego hoće da svi prispiju k obraćenju“ (usp. 2 Pet 3,9), pružao mogućnost da počnem iznova i postanem „u Kristu, novi stvor“ (usp. 2 Kor 5,17).

Kard. Newman je govorio: „Za čovjeka živjeti znači mijenjati; postati savršenim znači često mijenjati! Bog nam, upravo za to, pruža vrijeme“. Ovdje se radi o tome da svakog dana mijenjam ono što u meni nije u redu. To je trajno obraćenje: spremnost da sam sebe uvijek „pretresem“. Samo onaj tko to zna učiniti bezbroj puta, zna za tajnu svetosti, jer tajna svetosti se ne sastoji u tome da ne griješim, već spremnost da svakoga dana započinjem iznova, obnavljajući svoj „da“ Gospodinu.

Obraćenje ima svoj početak, ali kraja nema. Želim nam svima taj divan dar koji će biti ne samo za mene-tebe nego i za sve naše bližnje nevjerojatna sreća.

Treći korak se odnosi na uvjerenje - vjerovanje da je moguće promijeniti svoj život, jer ako toga uvjerenja nema onda ono „trebam se promijeniti“ automatizmom se pretvara u ono „trebalo bi se promijeniti, ali mi ne ide – Bog je svakako strpljiv s nama“. Stav u procesu obraćenja je jasan: ne mirim se s osrjednošću i ne želim se s njom pomiriti, već u životu ostvariti evanđeoski ideal života na koji sam pozvan od svog Učitelja od onoga trenutka kada mi je tiho „u srce šapnuo“: Dođi i slijedi me!

Na kraju ne zaboravimo na djelovanje Božje milosti u našem životu: „Velika mi djela učini Svesilni“, kliče Marija u svom zahvalnom Hvalospjevu (Lk 1,49). Bog može i hoće učiniti velika djela i u meni, ali samo jedno traži: pusti Me da to izvedem! Ova spoznaja me potiče da, nakon što sebe prihvatim u svoj svojoj ograničenosti i slabosti, i osudim se, ne padam u defetizam (malodušnost, nepovjerenje u samog sebe zbog tolikih padova) već svakodnevno s Bogom „ruku pod ruku“ radim na svom mijenjanju - obraćenju. Svako iskreno obraćenje je čudo Božjeg milosrđa. Čudom Božje milosti obratio se Savao iz Tarza pred vratima Damaska i postao apostol Pavao. Čudom Božjim obratila se grješnica iz Magdale i postala pokornicom. Darom Božje milosti zavapio je desni razbojnik na križu: „Isuse, sjeti me se, kada dođeš u kraljevstvo svoje!“ Isus mu reče: „Zaista, tebi kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ (Lk 23, 42-43). Jednako je blizu bio i lijevi razbojnik, ali nije prihvatio poticaje milosti.

Zaključak

Svi se nalazimo pred činjenicom potrebe obraćenja!Tko je tako dobar, a da ne bi mogao biti bolji? Nebeski Otac, bogat milosrđem, sve nas čeka! Na tom putu valja nam prepoznati u prečistoj Djevici novu ženu, ženu vjere, koja se pušta preobraziti djelovanjem Duha Svetoga. Kao ona koja je „puna milosti“ i hodočasnica vjere, postaje znak onoga što mi kao vjernici i duhovne osobe želimo biti u Crkvi. Marija, djevojka iz Nazareta, koja je slušala riječi anđela i prihvatila Riječ Božju da se u Njoj utjelovi, uvodi nas u misterij Sina Božjega i uči poslušnosti Duhu, a time i potpunom prianjanju uz volju Očevu. To je moguće samo ako Utjelovljenog Sina Božjega, Isusa, ne samo čujemo, već i poslušamo: „Obratite se i vjerujete Evanđelju!“ (Mk 1,15).