30.10.2013

Duhovna obnova Školskih sestara franjevki Mostarske provincije

Predvoditelj duhovne obnove bio je fra Tomislav Pervan, OFM, a je sudjelovalo više od stotinu sestara te redovnički pomladak Provincije.

U subotu, 26. listopada hodočašćem u Gospino svetište na Širokom Brijegu započeo je ovogodišnji program duhovnih obnova Školskih sestara franjevki Mostarske provincije. Predvoditelj duhovne obnove u kojoj je sudjelovalo više od stotinu sestara te redovnički pomladak Provincije bio je fra Tomislav Pervan, OFM, duhovnik sestara. Misao vodilja sveukupnog programa bila je: Marija – putokaz u bit vjere.

Program je započeo kod ratnog skloništa u samostanskom vrtu meditacijom o mučeničkom stradanju dvanaestorice hercegovačkih franjevaca u II. svjetskom ratu. Sestre su se potom moleći krunicu u povorci uputile u crkvu gdje im je dobrodošlicu u ime samostanskog bratstva uputio širokobriješki gvardijan o. fra Tomislav Puljić. Prigodnu je riječ uputila i provincijalna predstojnica s. Franka Bagarić zahvalivši Domaćinu za franjevačku gostoljubivost te fra Tomislavu što će kao vrsni teolog i poznavatelj marioloških tema sestre obogatiti novim spoznajama o poticajnoj snazi Marijine vjere i Njezinoj ulozi u povijesti spasenja. Sestrama je poželjela da im Marija bude putokaz i svjetionik prema kojem upravljaju svoj pogled i koji slijede u zgodama i nezgodama svoga zemaljskoga hoda prema Gospodinu. Preporučila im je u molitve i one koje su bile spriječene sudjelovati u duhovnoj obnovi.

Uslijedila je molitva Trećega časa koju su predvodile pripravnice, a nakon toga je u samostanskoj dvorani fra Tomislav održao predavanje: Marija – putokaz u bit vjere. Govoreći o Marijinoj vjeri predavač ju je usporedio sa odsjajem svjetla što dolazi od Isusa i koje nas upućuje na Njega. Ističući hodočašće kao životnu protežnicu posljednjih Papa podsjetio je na povijesne miljokaze vezane uz njihove posvete Blaženoj Djevici Mariji ukazujući pri tome na zanimljive poveznice tih posveta s razvojem pobožnosti i definiranjem vjerskih istina počevši od sabora u Efezu do proglašenja vjerske istine da je Marija dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. „Rimski prvosvećenici usrdno se obraćaju Gospodinovoj Majci, pred njom su izlijevali svoje srce, posvećivali joj sebe, Crkvu, cijeli svijet, napose u nevoljnim vremenima, a Marijanska su svetišta nešto poput atlasa, mape, žarište vjere, živa karta vjere, magnet koji nas privlači i vodi ka Gospodinu Isusu,“ kazao je fra Tomislav. Sažimljući Marijinu ulogu u povijesti kršćanstva zaključio je: „Marija je jednostavno neizbrisiva iz povijesti Kristova djela u svijetu. Ona je najznačajnija žena u povijesti, ona je osoba koja je okrenula tijek povijesti te koja i danas zahvaća u povijesna zbivanja, ali i osobne sudbine pojedinaca. Jednom se Ivan Pavao II. u obraćanju svećenicima i posvećenim osobama ovako izrazio o Mariji: Djevica nas Marija poziva promatrati povijest kao pustolovinu ljubavi u kojoj Bog održava svoja obećanja te u kojoj isti Bog pobjeđuje svojom vjernošću: Povijest u kojoj Bog dolazi k nama kao što je stupio pred Djevicu s molbom da budemo njegovi saveznici, njegovi suradnici, da bismo mogli ostvarivati iz naraštaja u naraštaj njegov spasenjski plan. To od nas iziskuje da i mi poput Marije odgovorimo Bogu jednim neopozivim i potpunim 'Fiat'“.

Nakon pokorničkog bogoslužja i prigode za sakrament pomirenja slijedila je molitva adoracije kao izraz zahvalnosti Bogu za dar oproštenja i mnoge primljene milosti. Sestre su molile da kao Zajednica i pojedinačno uzmognu njegovati u sebi marijanske crte, poniranja, pohranjivanja u sebe Božje Riječi i svjedočenja Njegove ljubavi i milosrđa. „Njegovati", kako se izrazio fra Tomislav, "Marijinu crtu 'izloženosti' preobražujućoj Euharistijskoj Prisutnosti kao rendgenskim zrakama da nas 'ozrači' i prožme da nas 'zarazi' da ono što živimo, živimo u vjeri u Sina Božjega koji nas je ljubio i predao samoga sebe za nas“ (Gal 1,20). Tjelesnom okrjepom uz ugodni razgovor i pjesmu u samostanskom blagovalištu nastavljen je program duhovne obnove.

Vrhunac dana bilo je Euharistijsko slavlje u kojemu se fra Tomislav prigodnom homilijom osvrnuo na evanđeoski tekst dana (Lk 13,1-9) koji ne poziva samo na nužnost obraćenja spram ozbiljnosti situacije i vremena u kojem živimo nego nam u „zadnjoj prilici neplodne smokve“ otvara novi svijet obrata prema nadi strpljive Božje ljubavi koja se zalaže za to da nitko od nas ne propadne. Treba primijeniti na sebe ono što Isus nadvremenski i svevremenski želi pojasniti u svojoj riječi, ustvrdio je fra Tomislav navodeći kako je svako vrijeme za nas posljednje vrijeme, blizina suda i konačnih polaganja računa, a osudi se može izbjeći samo uvijek novim pristajanjem uz Boga i donošenjem plodova dostojnih obraćenja.

Osnažene nutarnjim hodočašćem i sestrinskim zajedništvom, s jasnom spoznajom o potrebi rasta, sudionice duhovne obnove su se vratile svome svagdanu stavljajući svoju nadu u Mariju – Majku i Učiteljicu, Putokaz u bit vjere.

(kvrpp bih/šsf)