05.04.2015

Otajstvo Uskrsa – Vazmeno otajstvo

Intervju: s. M. Tea Barnjak, FDC, studentica KBF-a u Zagrebu

Donosimo intervju sa sestrom M. Teom Barnjak, članicom Družbe Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje providnosti koji je objavljen u Katoličkom tjedniku.

S. M. Tea Barnjak rođena je 4. rujna 1986. u Travniku, a rodom je iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije, Gornji Vakuf/Uskoplje. Članica je Družbe Kćeri Božje ljubavi Provincije Božje providnosti. Nakon osnovne škole (2001.) stupila je u kandidaturu Kćeri Božje ljubavi te završila Žensku opću gimnaziju sestara Milosrdnica u Zagrebu (2001. – 2005.). Prve redovničke zavjete položila je 2007., a doživotne 2012. Pohađa Filozofsko-teološki studij (V. godina studija) na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za naš tjednik govori o najvećem kršćanskom blagdanu.

Poštovana sestro Tea, kako najjednostavnije odgovoriti na pitanje o otajstvu Uskrsa?

Smatram da je skoro pa nemoguće jednostavno i potpuno odgovoriti na pitanje o otajstvu Uskrsa ili, bolje rečeno, na pitanje o Vazmenome otajstvu jer ono predstavlja ukupnost i vrhunac Kristova djela spasenja. Sama riječ otajstvo budi u nama neke asocijacije. U svakodnevnome govoru pojam otajstvo ponajprije shvaćamo kao nešto što ljudski um ne može do kraja razumjeti ni spoznati njegov cjeloviti sadržaj, kao nešto što uvijek izmiče našemu pogledu, ostaje nedokučivo našoj spoznaji. Otajstvo najčešće karakteriziramo kao ono što je neizrecivo i nevidljivo. Govor o otajstvu unutar kršćanskoga razumijevanja uvijek smjera na otajstvo Božjega nauma spasenja ostvareno u pomirenju ljudi s Bogom u osobi Isusa Krista. Stoga je otajstvo Uskrsa, odnosno Vazmeno otajstvo, koje je događaj Isusove muke, smrti i uskrsnuća, trajni razlog našega slavljenja, ali i poziv da kontempliramo i poniremo u događaj spasenja koji se zbio u Isusu Kristu.

Vjernici Uskrs dočekuju s posebnom radošću i s posebnom nadom. Kakve nam poruke donosi taj najveći kršćanski blagdan?

Čini mi se da Uskrs osim s radošću i nadom vjernici dočekuju i s velikom ozbiljnošću koja izrasta iz razmišljanja nad tajnom života u koji su utkana različita iskustva, događaji i trenutci koji po svojoj raznolikosti čine jedan život uistinu ispunjenim. Zašto sam ovdje uz radost i nadu spomenula i ozbiljnost? Prije svega zato što je korizma kao vrijeme koje prethodi Uskrsu obilježena ozbiljnošću poziva: „Obrati se i vjeruj evanđelju!“ (Mk 1,14). Poziv je to da zastanemo, zaustavimo ubrzanu svakodnevicu, usporimo korak, preispitamo svoje misli, riječi i djela kako bismo sami sebi odgovorili na temeljna pitanja: kako živim, koga slijedim, jesam li na dobrome putu. Svaki onaj koji vjeruje u Krista pozvan je na svoj način u vlastitome životu preuzeti Kristovu sudbinu, a to znači uputiti se prema Jeruzalemu. Koračati za Isusom, znači hodati putom kojim je Isus već prošao, a to je put koji u sebi obuhvaća stvarnost trpljenja, iskustvo odbačenosti, smrt, ali na kraju i uskrsnuće kao Božji odgovor na sve prethodne događaje. Da bismo ovo mogli ispravno razumjeti i usvojiti, potreban je stav ozbiljnosti pred darom života. A kada vjernici mogu dočekati Uskrs u radosti i nadi? Tek kada sve ove stvarnosti koje prethode uskrsnuću pokušaju u vjeri i s vjerom prigrliti. Samo je tada moguće u radosti i nadi dočekati Uskrs jer je za nas Kristovo uskrsnuće temelj preobrazbe sveukupnog života kao i izvor svakoga ljudskog slavlja. Ono je put u izgubljeno zajedništvo s Bogom. Isusovo uskrsnuće zalog je radosti i nade vjernika jer je u njemu Otac dao odgovor na Isusovu osudu, razapinjanje i smrt što su mu priuštili ljudi. Muku i smrt nije moguće shvatiti bez vjere u Krista uskrsloga koji je prošao kroz ta iskustva i ustrajao na križnom putu te nam svojom smrću na križu objavio Boga koji je ljubav. Time nam je posvjedočio da iza svih životnih nevolja, nedaća i naizgled promašena puta križa stoji Bog koji ima plan za svakoga od nas. Isusovo ustajanje od mrtvih, nakon muke i smrti, naznaka je života potpuno drukčijeg od ovog kojeg živimo na zemlji.

Isus je uskrsnućem pobijedio zlo i smrt. Što čovječanstvu i čovjeku znači pojam spasenja i kako o spasenju govoriti onima koji ne vjeruju u Boga?

Za kršćane je spasenje ostvarenje smisla života u potpunosti. Spasenje zahvaća osobu u njezinoj cjelovitosti. Ono se događa unutar čovjekove tjelesnosti, ali temelj spasenja ne može biti čovjek sâm nego samo onaj koji je izuzet od grijeha – Sin Božji. Božje je spasenje utjelovljeno. Bog se darovao čovjeku u tijelu. Nas spasava vjera u Krista budući da je On za nas postigao opravdanje, spasenje. Mi to nismo mogli učiniti sami. Prema tome, spasenje je uvijek i prvenstveno Božje djelovanje usmjereno na potpuno ostvarenje čovjeka. Ovo nam je posvjedočeno u Svetome pismu jer Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2,4). Sam pojam„spasenje“ ima svoj korijen u latinskoj riječi „salvus“koja ima nekoliko značenja: „bitiz drav“, „dobro se osjećati“, „biti ostvaren“. Zato je spasenje potrebno shvatiti kao potpuno i konačno ostvarenje svih težnji ljudskog srca. Mi vjernici spasenje doživljavamo i shvaćamo kao iskustvo Božje blizine darovano nam u Isusu Kristu koji nas je otkupio svojom mukom, smrću i uskrsnućem i tako nas pomirio s Ocem, obnovio naše zajedništvo s njime narušeno grijesima. Zato je teško onima koji ne vjeruju govoriti o spasenju budući da je za nas vjernike spasenje uvijek povezano s iskustvom Božje blizine, njegove naklonjenosti i brige. Moguće je onima koji ne vjeruju govoriti o spasenju polazeći od temeljne čovjekove želje. Svaki čovjek, svjestan vlastite ograničenosti, želi trajati, želi biti, ne želi prestati. Čovjek teži ispuniti svoje dane smislom kojega traži na različite načine i na raznim područjima. Sva traženja imaju isti cilj: postići puninu života. No, pitanje je u čemu današnji čovjek pronalazi svoj smisao, gdje ga traži, kako ga ostvaruje? Možda se teškoća govora o spasenju onima koji ne vjeruju krije u temeljnome stavu naših suvremenika, a on se očituje u nastojanju pojedinca da isključivo vlastitim snagama ostvari sretan i ispunjen život. U ovome se krije zamka jer čovjek puninu života, ispunjenje težnji svojega srca nikada ne može postići sâm, nego samo u zajedništvu s drugima, u otvorenosti spram drugih i drukčijih. Također, problem predstavlja i želja da sve svoje težnje, ostvarenje svoga života čovjek postigne isključivo unutar povijesti. Živi se za ovdje i sada.

Ljudskoj je logici još teško prihvatiti da je Isus umro i uskrsnuo. Kako čovječjem umu i srcu približiti tu istinu?

Ova teškoća u prihvaćanju zbiljnosti Isusove smrti i uskrsnuća nije ništa novo. Isusov put, prema Markovu evanđelju, često nisu pravo razumjeli niti njegovi učenici. Tijekom svojega javnog djelovanja On je učenicima tri puta najavio što ga čeka: da će biti ubijen, ali će nakon tri dana ustati (usp. Mk 8,31; 9,31; 10,33-34). Pozvao je učenike da ga slijede na tom putu. Kao ni onda učenicima, tako niti nama danas smisao patnje i smrti često nisu razumljivi jer nam iz našeg obzora u takvim momentima izmiče stvarnost uskrsnuća. Smrt za nas predstavlja iskustvo granice koju ne možemo prijeći. Smrt je granica života. Svojim uskrsnućem Isus nadilazi, prelazi granicu smrti. Da bismo mogli prihvatiti Isusovu smrt i uskrsnuće kao događaje koji su temelj naše vjere i spasenja, potrebno je da si posvjestimo istinu i stvarnost utjelovljenja: „I riječ je tijelom postala i prebivala među nama“ (Iv 1,14). Bog je želio postati čovjek, želio je ući u naš svijet da bi nas mogao zaogrnuti svojim božanstvom. Kao što nam je teško razumjeti zašto je Bog postao čovjekom, jednako nam je teško shvatiti zašto je Bog morao umrijeti te kako i kada se dogodilo njegovo uskrsnuće. Papa emeritus Benedikt XVI. je još davno kao profesor teologije sržno opisao paradoks Božje blizine: „Bog nam je postao blizak tako da ga možemo ubiti, i tako, čini se, on prestaje za nas biti Bog.“ Ta Božja blizina nam je neshvatljiva. Možda bismo se lakše nosili s njegovom svemoći negoli s njegovom blizinom. Istinu smrti možemo najbolje razumjeti kroz prizmu radikalnosti Božje objave. Krist nam po svojoj smrti objavljuje Boga koji trpi, iskušava bol, patnju i nemoć. Pod ovom prividnom slabošću suprotstavljenoj okrutnosti smrti utjelovljena je Božja uzvišenost. Zato mi se čini da je teže umom i srcem shvatiti uskrsnuće. Ono nas uvijek dovodi do stava začuđenosti i neshvaćanja. Iz evanđeoskih izvješća znamo da je i same učenike Isusovo uskrsnuće zateklo u nezavidnoj situaciji. Isusova smrt ih je obeshrabrila, pomalo i razočarala. Onaj koji je naviještao kraljevstvo Božje, opraštao grijehe, ozdravljao bolesne, na novi i neuobičajen način odnosio se prema carinicima i grješnicima, završio je tragično. Njegova smrt obilježena nasiljem, izrugivanjem, prijezirom prisutnih ubila je u učenicima svaku nadu. Međutim, događaj uskrsnuća preobražava njihove živote. Ta se preobrazba događa po susretima s Uskrslim koji kod učenika pobuđuju i obnavljaju vjeru: Uskrsnuće budi u nama svijest i znanje da je Isus pobijedio grijeh i smrt jednom zauvijek te da mi, iako obilježeni prolaznošću i sigurnošću smrti, već imamo na sebi znakove uskrsnuća. Ono je samo po sebi teško razumljivo jer je istodobno povijesni i nadpovijesni tj. nadnaravni događaj. Uskrs je nadnaravni i nadpovijesni događaj jer je Očev odgovor na Isusovu vjernost do kraja, do smrti na križu iz ljubavi. Povijesni je događaj jer je povezan s praznim grobom, susretima s Uskrsnulim i promjenom života učenika. Mala skupina preplašenih i očajnih ljudi postaje svjedocima koji naviještaju u otajstvu skriven događaj za koji su bili spremni ići sve do mučeništva.