Dominikanci

RED PROPOVJEDNIKA (OP)

Cilj je Dominikanskog reda upoznati istinu i spoznatu istinu priopćavati drugima, a sve u vidu propovijedanja i spasenja duša, što predstavlja temeljnu zadaću Reda. Istina je geslo Dominikanskog reda. Povezivanje studija, koji je usmjeren spasavanju duša, s osnovnim ciljem Reda, jedna je od novosti što ih uvodi sv. Dominik. Studij je bitno sredstvo za uspješan apostolat. Studij i redovnički život međusobno se prožimaju i potpomažu.

Sam je sv. Dominik svjesno usmeno i pismeno poticao braću svoga Reda da neprekidno studiraju. „Pođi s pouzdanjem, Gospodin će biti s tobom i on će te obdariti riječima koje ćeš propovijedati.“ Upravo s tim obećanjem Dominik šalje svoju braću po svemu svijetu propovijedati Radosnu vijest. Dominik šalje prvu braću u velike sveučilišne gradove da tamo studiraju, propovijedaju i osnivaju samostane.

Sveti Dominik je zacrtao osnovne sastavnice života svojih sljedbenika: skladan život u zajednici, vjernost evanđeoskim savjetima, gorljivost u zajedničkom slavljenju liturgije, osobite euharistije i časoslova, molitva, neprestani studij i ustrajno samostansko opsluživanje.

Dominkova se osobnost uočava tek kad se promatra njegovo životno djelo, Red koji je utemeljio. Kad iz Toulousa 1217. šalje svoju braću u Pariz i Španjolsku, razdvajajući još uvijek nejaku zajednicu, i kada mu prigovaraju da prebrzo donosi odluke, Dominik odgovara: „Nemojte se protiviti, znam što činim.“

Sloboda je najizraženija značajka Reda. Dominikanci u svome propovijedanju i životu daju posebnu važnost slobodi, milosrđu i istini. Ljubav prema slobodi nerazdvojiva je od ljubavi prema istini. Sloboda raste sa stalnim traženjem i propovijedanjem istine, koja je slobodna i koja oslobađa.

Propovijedanje Božjeg milosrđa u središtu je dominikanskog propovijedanja. Sv. Dominik je u noćnim satima vapio Bogu molitvom: „Bože moj, milosrđe moje, što li će biti s grešnicima?“ Prilikom stupanja u Red braće propovjednika svaki kandidat, na upit poglavara: „Što tražite?“, odgovara: „Milosrđe Bože i vaše“.

Dominik – evanđeoski muž

S četrnaest godina Dominik odlazi na katedralnu školu u Palenciju, gdje tijekom desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već u to vrijeme pokazuje veliku ljubav prema siromasima. Kada je zavladala strašna glad, Dominik prodaje svoje skupocjene knjige i pomaže ljudima u nevolji jer, kako sam kaže, nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. No, Dominik je sve više shvaćao, u svojoj živoj želji za spasenjem duša, da je ljubav prema istini najveći izraz milosrđa. Iz te je spoznaje nastao i Red propovjednika.

Njegovoj majci u viđenju učinilo da nosi u utrobi psića koji u ustima drži zapaljenu baklju, kojom je po izlasku iz utrobe zapalio čitav svijet. U drugom viđenju njegova je majka vidjela zvijezdu na njegovom čelu, što je značilo da će jednoga dana biti svjetlo narodima.

Dominik Guzman rođen je oko 1172. u Caleruegi u Kastilji (Španjolska). Tu Dominik upoznaje Diega, priora Zbora regularnih kanonika u Osmi te i sam postaje njihovim članom. Od toga vremena Dominik provodi noći u molitvi, bdjenju i razgovoru s Bogom.

Za vrijeme putovanja u Dansku, Dominik i Diego polaze kroz Languedoc, gdje se osobno uvjeravaju jadno vjersko stanje u Južnoj Francuskoj. Stanovništvo iz neznanja prelazi u katarske pokrete. Odsjevši u jednom gostinjcu u Toulousu, Dominik čitavu noć pokušava obratiti gostioničara koji je krivovjerac. Toliko je uvjerljivo nastupao da se gostioničar pred zoru vratio na katoličku vjeru.

Na povratku iz Danske, Dominik i Diego putuju preko Rima. Na molbu pape Inocenta III. odlaze propovijedati u Languedoc. Tada Dominik uočava nužnost „svetog propovijedanja“, nužnost propovijedanja živeći evanđelje među ljudima. Nakon Diegove smrti, Dominik sâm propovijeda tijekom nekoliko godina u Languedocu i Toulousu. Vrlo brzo okuplja petnaestak mladih suradnika odlučnog srca i gorljive u molitvi, propovjednike riječju ali i svetošću života, jer to je ono što Dominik traži od njih. Svjestan da se najuspješnija borba protiv katarske hereze sastoji u odgoju mladih djevojaka i zaštiti obraćenih žena, 1207. Dominik osniva ženski samostan u Prouilhu, u blizini Fanjeauxa.

Godine 1216. papa Honorije III. potvrđuje Red braće propovjednika. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada. Na Veliku Gospu 1217. godine Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u gradove, na sveučilišta i vitalna kršćanska središta. Dominik ne posustaje, kreće na put, osniva samostane posvuda. Sam će propješačiti gotovo čitavu Europu do posljednjeg daha. Čas je u Rimu, čas u Španjolskoj, zatim u Parizu, Bologni, gdje saziva i prva dva opća zbora Reda.

Takav način djelovanja govori mnogo o Dominikovoj osobi. Na to ga tjera ono što daje Redu kao znak raspoznavanja, jer je Red braće propovjednika „već od samog početka bio ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša.“ Prije svoje smrti ohrabruje braću da nastave započeto djelo: „Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i vaš će rad uroditi većim plodom negoli sam ja učinio u svome životu.“

Iscrpljen, Dominik umire u Bolonji u pedesetoj godini života 6. kolovoza 1221., u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

Širenja Reda

Red se od samog početka vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Služba „teologa Papinskog doma“ sve do danas povjerava se dominikancima.

Sv. Albert Veliki (+1280.) nastoji upoznati zapadnu civilizaciju s Aristotelovim djelima; godine 1931. proglašen svetim i crkvenim naučiteljem, a 1941. zaštitnikom prirodoznanstvenika. Red je dao i jednog od najvećih mislilaca, sv. Tomu Akvinskog (+1274.), crkvenog naučitelja, Zajedničkog, Anđeoskog naučitelja, Naučitelja čovječnosti i zaštitnika katoličkih škola. Učitelj Eckhart, Ivan Tauler i Henrik Suzon poznati su rajnski mistici XIV. i XV. stoljeća. Sv. Katarina Sienska (+1380.), načiteljica Crkve i suzaštitnica Europe, radi na okončavanju Zapadnog raskola te na povratku pape Grgura XI. iz Avignona u Rim. Sv. Vinko Fererski (+1419.) i Jeronim Savonarola (+1498.) veliki su propovjednici, a Beato Angelico (+1455.) poznati slikar. Petnaesto stoljeće poznato je po širenju marijanske pobožnosti, osnivaju se kruničarske bratovštine koje su potpuno povjerene Redu, tako da su dominikance zvali i Red krunice. U XVI. stoljeću dominikanci polaze u novootkrivene zemlje, gdje djeluju u obrani osnovnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijima ističu se Pedro de Cordoba, Antonio de Montesinos, „otac međunarodnog prava“ Francisco de Vitoria i Bartolomej de las Casas (+1566.).

Najznačajnija osoba Reda u XIX. stoljeću je Henri Lacordaire koji obnavlja Domininkanski red u Francuskoj, zabranjen dolaskom Francuske revolucije. Henri Didon je začetnik obnove Olimpijskih igara. Godine 1890. Marie-Joseph Lagrange (+1938.) utemeljuje Biblijsku školu (Ecole biblique) u Jeruzalemu, koja je odigrala značajnu ulogu u tumačenju Sv. pisma u XX. stoljeću. Jedno od remek djela škole jest svakako „Jeruzalemska Biblija“. U XX. stoljeću poznati su i vrlo utjecajni dominikanski teolozi Yves Congar, Marie-Dominique Chenu, Edward Schillebeeckx i drugi.

U svojoj dugoj povijesti Red je dao Crkvi 4 pape, osamdesetak kardinala, tristotinjak svetaca i blaženika. Red danas broji preko 6000 članova, a nazočan je na svim kontinentima. Danas u Crkvi ima preko 40 biskupa dominikanaca. U Dominikanskoj obitelji još se nalazi oko 4000 koludrica, redovnica kontemplativnog života u 300 samostana, 40 tisuća redovnica apostolskog života u 119 kongregacija, aktivnih u svim segmentima društva, i stotine tisuća laika koji se pozivaju na dominikansku tradiciju i s Redom su čvrsto povezani.

Dominikanci u hrvatskim krajevima

Druga opća skupština Reda braće propovjednika, održana 1221. u Bologni pod Dominikovim vodstvom, povjerila je bolonjskom profesoru Pavlu Dalmatincu misiju organiziranja dominikanaca u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Od XIII. st. brojni samostani, žarišta duhovnog i intelektualnog života, ravnomjerno pokrivaju čitav hrvatski teritorij: Dubrovnik (1225.). Nin (1229.), Ban Brdo u Vrhbosanskoj župi (1233.), Zagreb (prije 1241.), Zadar (1244.), Split (1245.), Kotor i Trogir (1265.), Šibenik (1346.), Senj (prije 1380.), Bol na Braču (1462.), Korčula (1480.) itd. Bilo je samostana u Istri, Lici, današnjoj zapadnoj Bosni (Bihać, Dubica), na prostoru između Drave i Save, a dubrovački dominikanci imaju redovničke kuće u trgovačkim ispostavama Republike na području današnje Crne Gore i Srbije.

Od godine 1221. „bijeli fratri“ i njihovi samostani na hrvatskom prostoru ujedinjeni su u Provinciju Hrvatsko-ugarskog kraljevstva (Provincia Hungariae), a od 1266. imaju zasebni Dalmatinski vikarijat. Papa Urban VI. osnovao je 3. ožujka 1380. Provinciju Dalmaciae (sa sjedištem u Zadru) koja se od 1962. zove Hrvatska dominikanska provincija Navještenja Blažene Djevice Marije.

Dominikanci do danas ostavljaju snažan trag u vjerskom, kulturnom i znanstvenom životu. Posebno se ističu:

- na području školstva: svaki je samostan bio ujedno i škola otvorena za javnost, školstvo se razvijalo skupa s osnivanjem novih samostana. u visokom školstvu. U Zadru je 14. lipnja 1396. osnovano generalno učilište (studium generale) prvo hrvatsko sveučilište koje je uspješno djelovalo do 1807., kada ga ukida francuska vlada. Uz to su u Dubrovniku od 1390. do 1967. (s prekidima) imali filozofsko-teološko učilište te od 1626. prvu gradsku gimnaziju. Samostanska učilišta vodili u Zagrebu, Čazmi, Kotoru, Splitu, Šibeniku te na Hvaru, Čiovu ili Lopudu.

- u znanstvenoj teologiji, od najstarijega hrvatskog teologa Pavla Dalmatinca (pisac prvog priručnika moralne teologije namijenjenog ispovjednicima), Martina Zadranina, bl. Augustina Kažotića do moralista Jordana Kuničića i filozofa Tome Vereša u naše doba. Dakako, tu je i Dubrovčanin, kardinal Ivan Stojković (1385.-1443.), koji je otvorio opće crkvene sabore u Paviji i Bazelu te je u Carigradu nastojao oko jedinstva Crkve; on daje prvi sustavni prikaz katoličke ekleziologije. Hrvatski dominikanci Benjamin i Juraj Križanić (+1683.) rade na zbližavanju Crkava u Rusiji i na ujedinjenju Slavena.

- u pučkom propovijedanju: na provincijskoj skupštini u Dubrovniku 1878. obnavljaju se pučke misije u hrvatskom narodu. Do 1950. dominikanci su propovijedali preko tisuću pučkih misija. Pored Miškova, kao veliki propovjednici isticali su se još Jerko Vlahović, Hijacint Domić, Jacint Belić, Dominik Domić, Lujo Matijaca i dr. Mnogi su evanđelje propovijedali pisanom riječju, a Vinko Draganja (+1926.) i slikarstvom.

- kao čuvari hrvatske samosvijesti i povijesnog sjećanja, na području pisanja biografija čime su udarili temelje enciklopedijskom radu u Hrvata (od fr. Ambroza Gučetića u Dubrovniku prije 500 godina preko još uvijek do kraja neobjavljenoga fr. Serafina Marije Crijevića do Hrvatske enciklopedije fr. Jacinta Eterovića u poslijeratnoj emigraciji u SAD).

Dodajmo da su među hrvatskim dominikancima brojni filozofi, književnici, vizionari jedinstvene kršćanske Europe, povjesničari, diplomati, misionari, glazbenici, slikari, prirodoslovci i botaničari.

Još od XIV. stoljeća talijanski su fratri i samostani nazivali našu provinciju „slavenskom” jer su njezini članovi od početka propovijedali na narodnome jeziku, a u bogoslužju upotrebljavali staroslavenski crkveni jezik. Primjerice 1598. fra Luka Bračanin prevodi 150 Davidovih psalama s vlastitim tumačenjem. Arkanđeo Gučetić piše i tiska u Rimu 1597. djelo: „Rosario s drusbom prislavnoga imena Jesusova“. Dubrovački dominikanac Rajmund Džamanjić autor prvoga hrvatskog pravopisa „Nauk za piisati dobro“ (Venecija 1639.), nakon Kašićeve gramatike hrvatskog jezika iz 1604., postaje predvodnikom hrvatskih jezikoslovaca. ili fr. Ignacije Akvilini pisac prvoga medicinskog djela na hrvatskom „Liečnik kućnji“ (Dubrovnik, 1705.).

Kotoranin Albert Dujmić-Gliričić (1515.-1564.), modruški i krčki biskup, veliku je brigu posvetio njegovanju bogoslužja na narodnom jeziku, a na Tridentskom saboru branio je uporabu narodnog jezika u liturgiji. U XVI. i XVII. st. hrvatski dominikanci ističu da se u njihovim crkvama propovijeda i slave drugi liturgijski obredi na hrvatskom jeziku, dok zadarski dominikanci odbijaju pripojenje mletačkim samostanima i ističu svoje apostolsko djelovanje među najsiromašnijim slojem domaćeg pučanstva što čine na narodu razumljivom, hrvatskom jeziku, jer bi narod „bez dominikanaca Hrvata i Dalmatinaca ostao vjerski nepoučen i lišen duhovnih plodova.“

Anđeo Marija Miškov (+ 1922.) jedan je od najsnažnijih hrvatskih dominikanaca s kraja XIX. i početka XX. st. Poznati propovjednik, 1895. pokreće u Splitu časopis „Gospina krunica“. Uvijek pun novih pothvata, sestrama dominikankama daje sasvim novi vid apostolata u odgoju mladeži i karitativnoj djelatnosti. U Korčuli osniva zavod za djevojke koje bi se odgajale u kršćanskom i hrvatskom duhu. Godine 1905. dovršava samostan koji postaje sjedište Kongregacije sestara sv. Anđela Čuvara, kuća novicijata te u njemu otvara i zavod za odgoj djevojaka.

Dominikanci nastavljaju povjesni kontinuitet bogate dominikanske baštine, naročito nakon ponovnog povratka dominikanaca u Zagreb (1927.). Ugledni filozof i pisac, tomist Hijacint Bošković pokreće nakladu Istina, koja je jedno vrijeme izdavala asketsko-mistički časopis „Duhovni život“. U promicanju pobožnosti krunice pokreće se u Zagrebu mjesečnik „Gospina Krunica“. Nakon Drugoga svjetskog rata nakladnička djelatnost oživljava u Splitu. Godine 1969. Rando Paršić u samostanu sv. Nikole na Korčuli pokreće novu nakladu „Izvori istine“, koja je postala poznata po izdavanju knjiga propovjedničkog sadržaja, naročito propovjedničke revije „Homilije“. Kao propovjednici ističu se Zlatan Plenković, Hinko Kraljević, Drago Kolimbatović, profesori i pisci Jordan Kuničić, Rajmund Kupareo, Tomo Vereš, Augustin Pavlović i dr.

Početkom 2000. godine ponovno je pokrenuta nakladnička djelatnost u zagrebačkom samostanu: oživljena je „Dominikanska naklada Istina“. U Zagrebu je osnovan Centar za studij i izdavalačku djelatnost. A nakon dominikanskog godišnjaka Akvinac (1934-1941) u Dubrovniku, dominikanski studenti od 1988. izdaju u Zagrebu svoj časopis „Izazov istine“. Od 1999. aktivna je i web stranica hrvatskih dominikanaca: www.dominikanci.hr

Danas Hrvatska dominikanska provincija ima 13 samostana i kuća: u Dubrovniku, Splitu, Trogiru, Gružu, Bolu, Starom Gradu, Korčuli, Zagrebu (2 samostana), Rijeci, Klopču kod Zenice (BiH), te dva u Sloveniji: Žalec i Petrovče. Uz samostane djeluje osam župa, nekoliko zborova mladih, četiri muzeja, izlazi nekoliko časopisa. Svaki je samostan opremljen knjižnicom; najveća je ona u zagrebačkom samostanu; knjižnica splitskog samostana čuva djela koja joj je oporučno ostavio otac hrvatske književnosti Marko Marulić, a knjižnica dubrovačkog samostana do danas je ostala - i pored burne prošlosti - najvrednija medijevalna knjižnica u Hrvatskoj s 94 srednjovjekovna kodeksa i 249 inkunabula (knjiga tiskanih do 1500.).

Provincija vodi tri hrvatske katoličke misije u Njemačkoj (Hannover, Kempten i Hamburg), a od sredine ožujka 2011. preuzima i Hrvatsku katoličku misiju u Parizu. Jedan član Provincije je već 40 godina u misijama u Boliviji; jedan predaje na Papinskom sveučilištu sv. Tome u Rimu. Dominikanci predaju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i na Dubrovnik International University.

Opredjeljenje i zaljubljenost u Istinu jedna je od temeljnih odlika dominikanca. Braća i sestre su za nju nerijetko bili spremni svjedočiti do prolijevanja vlastite krvi. Takva nas karizma prati na hrvatskih prostorima od početka. Na lomači je završio prvi bijeli fratar u našim krajevima, Pavao Dalmatinac. Augustin Kažotić umro je u tuđini, u progonstvu. Niz nastavljaju 32 mučenika na rijeci Bosni, pet sestara koje su Turci spalili u Starome Gradu, Juraj Križanić koji je robijao u Sibiru, tri fratra koje su Talijani zatvorili na Hvaru kad su ga okupirali nakon prvoga svjetskog rata. Za vrijeme drugoga svjetskog rata anglo-saksonski su zrakoplovi bombardirali pet samostana hrvatskih dominikanaca (Gruž, Split, Trogir, Šibenik i Zagreb). Od bombi je 1944. poginulo 8 fratara; jedan je poginuo na bojišnici, a četiri su ubili komunisti iz mržnje na vjeru.

Hrvatski dominikanci su se obračunavali s nečovječnim ideologijama XX. stoljeća. Fr. Hijacint Bošković odvažio se 1938. govoriti o pogubnosti fašizma i nacionalnog socijalizma; Jordan Kuničić tiskao je 1942. knjigu „Problem komunizma s idejnog stanovišta”, a Dominik Barač je zbog dizertacije „Socialna filozofija boljševizma” (Dubrovnik 1944.) uhićen i strijeljan.

Zbog svjedočenja vjere i propovijedanja, 16 je hrvatskih dominikanaca pod komunističkim režimom osuđeno na smrtnu kaznu, prisilni rad u logoru ili zatvor; neki i po tri puta. Više je fratara moralo napustiti domovinu. U ratu za hrvatsku neovisnost 1991.-1992. Srbi su bombardirali četiri samostana (Čiovo, Gruž, Čelopeci te Dubrovnik s 27 izravnih pogodaka), dok se dominikanska župa Klopče u istočnom predgrađu Zenice brojem prepolovila. Svejedno, dominikanci ostaju u Bosni, iz koje su bili prognani 1330. i u koju su se vratili 1975.

U svojoj osamstoljetnoj povijesti Red je na hrvatskim prostorima imao 81 samostan, od čega na području današnje Republike Hrvatske 61; dao je preko stotinu biskupa i dvoje blaženika: bl. Augustina Kažotića i bl. Ozanu Kotorku.


Provincijal:

Dr. fr. Slavko Slišković, OP
Kontaktova 1
10000 Zagreb
Hrvatska
 
Telefon: 01/ 2333-751; 01/2392 568
Faks: 01/ 2336-554
E-mail: hdp@dominikanci.hr
www.dominikanci.hr

Fotogalerija