Klanjateljice Krvi Kristove

Redovničku družbu Klanjateljica Krvi Kristove osnovala je sv. Marija De Mattias (1805. – 1866.) u Acutu (Italija) 1834. godine. To je doba brojnih ratova za političku prevlast, doba prijelomnih povijesnih faza kada su mnoge dotadašnje vrijednosti dovedene u pitanje ili nestajale pred novim strujama koje su se širile iz prosvjetiteljskih centara. Pokret prosvjetiteljstva izvršio je snažan utjecaj na društvene odnose negirajući kršćanske vrednote i tradiciju. Utjecaj francuske revolucije imao je snažan odjek i u talijanskim državicama koje u to vrijeme još nisu ujedinjene. Naglašena je sekularizacija u društvu, oduzimanje crkvenih posjeda, ukidanje crkvenih redova, zatvaranje samostana, progon klera. U revolucionarnim i ratnim sukobima proliveno je mnogo krvi. Stoga u 19 st. slavljenje otajstva Krvi Kristove kao jednog od vidova duhovnog života doživljava svoj preporod.

Crkva i društvo trebale su obnovu, a u Crkvi nisu bile rijetke pojave zamiranja duhovnog i vjerskog života i opadanje vjernosti i broja duhovnih pastira.

Društvo u Europi bilo je pred početcima modernizacije države i društva, a goruća potreba bilo je masovno opismenjavanje. Države često nisu mogle pronalaziti dovoljno sredstava i načina kako bi pristupile ovim problemima i upravo u tom razdoblju osnivaju se u Crkvi brojne redovničke zajednice posvećene apostolatu i djelima obnove društva.

Crkva je trebala mnoštvo zauzetih suradnika u preobrazbi društvenih, duhovnih i kulturnih vrijednosti te formaciji vjernika. Osobito je to bilo važno za mladi naraštaj koji je trebao pastire i učitelje za pravilno životno formiranje i usmjerenje.

Upravo u tom vremenu Bog odabire Mariju De Mattias kao svoju ispruženu ruku koja će svojim djelovanjem i apostolatom odgovoriti na neke goruće potrebe.

U Papinskoj Državi, koja se u prvoj polovici 19. st. prostirala na području srednje Italije, mnoge pobožne učiteljice posvećuju se poučavanju seoskih djevojčica nastojeći im prije svega prenijeti temelje vjerskog i moralnog odgoja kao budućim odgajateljicama djece i mladih. Neke učiteljice udružuju se i osnivaju redovničke zajednice posvećene odgoju i obrazovanju ženske mladeži.

Marija De Mattias rođena u Vallecorsi, mjestu jugoistočno od Rima. Njezino djetinjstvo obilježeno je životom u krugu obitelji nad kojim su bdjele i neposredne opasnosti jer je mjesto bilo često zahvaćeno napadima razbojnika i pobunjenika protiv vlasti. Važna prekretnica u njenom životu dogodila se 1822. g. kada je sv. Gašpar Del Bufalo, utemeljitelj Misionara Krvi Kristove imao misije u Vallecorsi. Gašparov govor ostavio je snažan dojam na Mariju i potaknuo je na razmišljanje o Isusu i njegovoj prolivenoj krvi. Taj susret potaknuo je Mariju na promjenu i obraćenje te joj pomogao otkriti i usmjeriti svoj život. U tome joj pomaže i misionar Giovanni Merlini koji će kasnije biti dugogodišnji duhovni vođa i vjeran pratitelj u godinama osnivanja i širenja Družbe. Razmišljajući o Kristovoj ljubavi, milost je sve više zahvaćala Marijino srce i želju da i ona drugima objavi tu ljubav i cijenu našega spasenja.

Nakon godina promišljanja, molitve, razgovora s duhovnim vođom i sazrijevanja, Marija u dobi od 29 godina napušta rodnu Vallecorsu i odlazi u planinsko mjesto Acuto kako bi prihvatila poziv biskupa Anagna da u tom mjestu otvori školu za djevojčice. Marija odlazi otvoriti školu, ali jasno piše biskupu da joj je cilj osnovati Institut s ciljem promicanja slave božanske Krvi, posvećenja duša i rada na duhovnoj, moralnoj i socijalnoj obnovi društva koji će uključivati daleko više aktivnosti od poučavanja djevojčica. Osobito se borila protiv neprosvijećenosti žena.

Nakon što je došla u malo brdovito mjesto Acuto, već sljedećeg dana, 4. ožujka 1834., osniva Institut Klanjateljica Krvi Kristove. Skromni počeci obilježit će prve godine djelovanja Družbe u Acutu, za kojih su se Mariji priključile brojne djevojke koje su je željele nasljedovati. Osim držanja škole, Marija već na početku organizira i molitvene susrete za žene, pobožnosti, duhovne obnove, otvara vrata samostana za žene koje se žele nekoliko dana povući u sabranost i molitvu, propovijeda po ulicama Vallecorse. Postaje poznata kao «žena koja propovijeda» te ju mnogi izdaleka dolaze slušati. Zbog toga ima problema s crkvenim vlastima, ali nakon što bi čuli njezin zanosni govor, dopuštali su joj da nastavi. Svojim životom oduševljavala je druge za Krista i načela njegova Kraljevstva.

Prvu zajednicu izvan Acuta osniva u Vallecorsi, 1840. Uskoro je pozivaju svećenici i općinski namjesnici da otvori škole i u njihovim mjestima. Osobito joj je bilo stalo da odgovori na pozive u siromašnim i udaljenim mjestima. Do kraja života otvorit će 68 zajednica u Italiji i proširiti Družbu izvan Italije u Veliku Britaniju i Švicarsku. U Švicarskoj je u to vrijeme nastala mala zajednica djevojaka posvećena Krvi Kristovoj koje su zajedno živjele, držale školu i štovale Krv Kristovu. Nepovoljno razdoblje za redovničke zajednice u Švicarskoj prisilit će ovu zajednicu da se preko Misionara povežu i 1847. ujedine s većim priznatom družbom Klanjateljica Krvi Kristove.

Iako je Marija najviše radila s djevojčicama u školi i sa ženama na pobožnim susretima, nijedan čovjek nije bio izuzet iz interesa njezine ljubavi i apostolata. Dragi bližnji, kako ga je Marija često nazivala u svojim pismima, bio je  ustvari objekt njezina života: željela je doći do svakog čovjeka jer je za svakoga Krist prolio svoju Krv. Zato je duhovno, a i materijalno, pomagala svakomu koliko je mogla, a osobito su joj bili bliski siromasi. Njezinom životu nisu nedostajale patnje, kako od strane biskupa i  svećenika s kojima je surađivala, tako i od vlastitih sestara, koje ponekad nisu mogle shvatiti ni nasljedovati njezinu revnost i zauzetost za Kraljevstvo. Uranjajući u otajstvo Kristove muke i klanjajući se njegovoj Krvi, nije bilo moguće da i sama ne osjeti patnju i križ. Nju je posebno radosno prihvaćala kao dio sudioništva u Kristovu djelu otkupljenja i željela je da svaka sestra sve više uranja u vazmeno otajstvo – otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista.

Napisala je Pravila Družbe 1838. i 1857. Poticala je sestre da budu revne za Kraljevstvo Božje, žene u službi drugim ženama, svjedoci koji nastoje propovijedati Evanđelje svojim životom i riječima, da budu redovnice na nov način. Njihov je apostolat odgajati žene i djevojke kako bi vjerski, duhovno, humano i kulturno napredovale te kao zdrave majke i supruge odgajale nove naraštaje.

Papa Pio XII. proglasio je Mariju De Mattias blaženom 1950., a 18. svibnja 2003. svetom papa Ivan Pavao II, te ju je u cijeloj Crkvi predstavio kao model življenja kršćanskog i posvećenog života, nazvavši je gorljivom  mističarkom i zanosnom  ženom akcije, koja je na području odgoja i evangelizacije otvorila nove putove ženine prisutnosti u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.

Prije dva stoljeća ova hrabra žena je krenula u veliku avanturu i ostvarivanje Božjeg djela proizašlog iz njezine duboke kontemplacije i uranjanja u otajstvo Krvi raspetoga Krista. Kontemplacija i klanjanje cijeni našeg spasenja ponijele su je tisućama duša – s nakanom da im pokaže vrijednost i moć te Krvi – dajući sve svoje snage u radu na promicanju dostojanstva osobe.

I danas isti zanos, karizmu i duhovnost žive i utjelovljuju po svom apostolatu Klanjateljice Krvi Kristove širom svijeta. I one do nogu Raspetog, poput svoje utemeljiteljice, upijaju ljubav i nadahnuće kako bi došle do najudaljenijih duša potrebnih žive Riječi i djelotvorne ljubavi.

Na naše prostore sestre Klanjateljice (njemačka grana) najprije dolaze u Bosnu 1879. g. koja je u to doba pod upravom Austro-ugarske nakon 400. godišnje Osmanske vlasti.

Zbog nemogućnosti držanja škola u Njemačkoj i Austriji sestre su bile primorane otići u Ameriku, a manja skupina predvođena sestrom Herminom Gantert odlazi iz austrijskog Feldkircha u Bosnu u Banja Luku. Ovdje su već desetak godina prije djelovali redovnici trapisti i razvili veliki materijalnu, kulturnu i duhovnu obnovu naroda. Upravo su trapisti bili ti koji su pozvali sestre da im se priključe u odgoju ženske mladeži kako bosanske djece tako i brojnih njemačkih doseljenika koji su se na ovo područje naselili dolaskom Austro-ugarske.

Odmah po dolasku sestre u banjalučkom predgrađu Budžaku otvaraju sirotište, a iduće godine i školu. Tijekom više od pola stoljeća od 1880. do 1945. sestre se bave odgojno-obrazovnim radom i otvaraju u Bosni i Hercegovini 11 osnovnih i 5 srednjih djevojačkih škola. Njihove škole bile su prepoznatljive po kvalitetnoj nastavi, različitim aktivnostima, tečajevima sviranja, ručnog rada i stranih jezika. U najvećem samostanu „Nazaretu“ u Banjoj Luci otvaraju i sirotište i internat za učenike. Razgranata odgojno-obrazovna djelatnost naglo je prekinuta 1945.g. kada su zabranjene sve vjerske škole i sestrama oduzeta imovina i samostani. Sestre su tako bile primorane na druge oblike apostolata, a u okolnostima ograničenog djelovanja Crkve u komunističkom društvu mogle su raditi samo u župnom pastoralu. Bez obzira na teške okolnosti, broj članica je postepeno rastao. Sestre su otvarale nove zajednice u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Austriji, Njemačkoj, a 1963. odlaze i u Australiju radi nazočnosti i rada s brojim hrvatskim iseljenicima u ovoj dalekoj zemlji.

Razgranatu apostolsku djelatnost sestara ponovno je prekinuo rat 1991.-1995.g. No, protjerane iz jednog mjesta, sestre nalaze nove izazove i potrebe suvremenih siromaha i odlaze u druga, siromašnija i potrebnija mjesta: Vukovar, Glamoč, Hrvatska Kostajnica, Vidovice, Okučani, Đulovac.     

Osluškujući potrebe današnjeg vremena sestre su otvorile Centar za odvikavanje od ovisnosti "Marjanovac" (u Bosanskom Aleksandrovcu), Dom za starije i nemoćne osobe "Dragi bližnji" (Okučani), Centar za susrete mladih "Sanguis Christi" na otoku Olibu. Glavna područja apostolata sestara danas su rad u školama i dječjim vrtićima, briga za stare i nemoćne, rad u bolnicama, karitativnim i socijalnim projektima, duhovni susreti i obnove po župama, rad s molitvenim zajednicama, na fakultetima i u župnom pastoralu, zalaganje na ekumenskom području kroz crkvene institucije i osobne pastoralne aktivnosti, rad s Romima, pomaganje osoba s poteškoćama u razvoju, animiranje liturgije i vođenje crkvenih zborova.

Danas Družba Klanjateljica Krvi Kristove je raširena na svim kontinentima i broji oko 1500 članica. Regija Zagreb trenutačno broji 166 zavjetovanih sestara. Ima trenutačno 30-ak zajednica u pet država: Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Njemačka, Italija i Australija.

U Bosni i Hercegovini djeluje 41 sestra u 9 zajednica. Predstavnica redovničke zajednice Klanjateljica Krvi Kristove Regije Zagreb pri KVRPP BiH je sestra Klara Puljić. Kontakt: mobitel: 063/241 754; e-mail: klara.puljic@gmail.com

Regionalna poglavarica:
S. Zdravka Leutar
Tuškanac 56
10 000 Zagreb
Telefon: 01 / 4834-283
Faks: 01 / 4834-281
E-mail: zleutar@gmail.com i asc-zg@zg.t-com.hr
www.klanjateljice.hr

------------------------

Sa željom da se što bolje njeguje liturgijska glazba 1990. g. oformljen je oktet Pelikan, u čijem su sastavu bile uglavnom sestre koje su studirale crkvenu glazbu. Oktet je izdao dva CD-a: prvi 2000. i drugi Zdravo Marijo, 2003. g.

Kasnije je oktet proširen u istoimeni ansambl Pelikan i snimio je 2006. g. Pjev Otkupljenih, – s pjesmama posvećenim Krvi Kristovoj, središnjem otajstvu našeg spasenja, i utemeljiteljici sv. Mariji De Mattias. U 2012.  izdan je CD s adventskim pjesmama.

Napjevima s CD-a Pjev Otkupljenih u MP3 obliku željeli bismo posjetiteljima ove stranice približiti našu glazbenu baštinu.

Izbor pjesama iz  Pjeva Otkupljenih:

Fotogalerija