20.05.2020

Sahranjena s. Anela Kovačević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi

Sprovodne obrede vodio je župnik Josip Balog, a Misu zadušnicu predslavio je preč. Jakov Filipović, župnik u Odžaku i dekan Doborskog dekanata.

U utorak, 19. svibnja 2020. na groblju u Granešini pokraj Zagreba sahranjena je s. Anela Kovačević, članica Družbe Kćeri Božje ljubavi. Sprovodne obrede vodio je mjesni župnik Josip Balog, a Svetu misu zadušnicu predslavio je preč. Jakov Filipović, župnik župe Odžak i dekan doborskog dekanata. Na Misi zadušnici i sprovodnim obredima, osim braće i sestara te rodbine pokojne Anele, sudjelovalo je oko šezdeset sestara Kćeri Božje ljubavi na čelu s provincijalnom glavaricom s. Gordanom Igrec, a došle su i sestre Služavke Malog Isusa, Milosrdnice sv. Vinka Paulskog i Klanjateljice Krvi Kristove.

Provincijalna glavarica s. Gordana oprostila se od pokojne s. Anele sljedećim riječima: „Draga s. Anela, hvala Vam za sve ugrađeno u život i djelovanje naše Provincije. Svoje poslanje obilježili ste molitvom i radom kao i trpljenjem podnoseći tešku i neizlječivu bolest. Hvala Vam što ste za svakoga imali lijepu riječ i osmjeh. Krasila Vas je lijepa narav i vedrina duha, pobožnost, te vjernost zavjetima, redovničkim Pravilima i poglavarima. Trajan biljeg ostavili ste služeći kao uzorna redovnica. U sve ste unosili svu sebe. Ono po čemu će vas mnogi pamtiti jest i vaša dosjetljivost kako i na koji način iznenaditi i razveseliti sestre svojim kuharskim umijećem. Sjećanje na Vas živjet će među nama radi vaše dobrote i iskrenog sestrinstva. Vaša prerana smrt osvijetlila nam je još jednom da su naumi Božji nedokučivi. Dohvatljivo i trajno ostaje samo dobro koje ste iza sebe ostavili. Neka Vas dobri Otac nagradi za sve i odmori u svojoj blizini.“

Sestra Anela (Jela) Kovačević, rođena je 1. kolovoza 1958. u mjestu Ada u župi Vrhbosanske nadbiskupije posvećenoj Glavosijeku sv. Ivana Krstitelja u Odžaku u Bosanskoj Posavini. Djetinjstvo je provela na selu sa sestrom i trojicom braće u skromnoj i marljivoj obitelji oca Ante Kovačevića i majke Stane rođ. Popić. Budući da joj je s mamine strane rodica u Družbi sestara Milosrdnica, a s tatine strane tri tete u Družbi Kćeri Božje ljubavi, nije neobično da je i Jela krenula istim putem već u svojoj 14. godini kada je ušla u kandidaturu sestara Kćeri Božje ljubavi u Travniku. Nakon tri godine ulazi u postulat u Zagrebu. Na blagdan Preobraženja Kristova, 1976., sa šest drugih novakinja, ulazi u novicijat u Granešini i prima redovničko ime s. M. Anela. U Granešini je također položila prve zavjete 1978. godine i doživotne 1984. godine.

Njezin apostolat u zajednici bio je služenje kroz rad u kuhinji već od druge godine novicijata kada je premještena u Split. Ostvarivala se kao redovnica i vrsna kuharica najprije u Provincijalnoj kući u Zagrebu gdje je bila pomoćna kuharica te u isto vrijeme pohađala srednju kuharsku školu. Potom je tri godine djelovala kao kuharica u katedralnoj župi u Sarajevu odakle se ponovno vraća u Zagreb. Od tada redovito obavlja službu kućne predstojnice i kuharice: u Caritasovu domu za napuštenu djecu u Oborovu te u Križevcima i u Koprivnici gdje je također vodila izgradnju dječjeg vrtića. Bog ju je obdario velikim pouzdanjem i čeličnom voljom u služenju Gospodinu. Sposobnost za dobru organizaciju i svoju snažnu volju rado je stavljala u službu svoje Provincije. Nakon što je od 2005. do 2009. godine bila kuharica u sestarskoj generalnoj kući u naselju Grottaferrata u Rimu, vraća se zbog zdravstvenih poteškoća najprije u Zagreb, a potom u Travnik gdje obavlja službu predstojnice i kuharice. Od 2011. godine djeluje kao kućna predstojnica i kuharica u Novom Travniku odakle je 2017. godine premještena za kuharicu u zajednici sv. Josipa u Granešini. Tu je u nedjelju 17. svibnja 2020. u 15 sati blago preminula i otišla u zagrljaj milosrdnog Oca. Bila je to ura Božjeg milosrđa kada su vjernici širom svijeta molili krunicu Božjem milosrđu, a pridružile su im se i sestre iz granešinske zajednice moleći s. Aneli sretni prijelaz u vječnost.

Sestra Anela je darovani život živjela u punini. Po naravi bila je veoma marljiva, pronicava, komunikativna i svima pristupačna. Tijekom 42 godine redovničkog življenja 20 godina obavljala je službu kućne poglavarice u sedam mandata djelujući u manjim i većim zajednicama Provincije. Generacije sestara Kćeri Božje ljubavi s kojima je živjela pamte je kao odgovornu sestru, radišnu i požrtvovnu redovnicu sa spontanom gostoljubivošću. Bila je sretna i zadovoljna sestra koja je cijelog svoga života vjerno služila Provinciji, poštivala poglavare i dobro surađivala sa sestrama. Uz naporni rad nije zanemarivala ni molitveni život iz kojega je crpla snagu za služenje. Puna životne volje lagala je u zajednice brižljivost, sigurnost i optimizam. Imala je profinjen način ophođenja s ljudima i otvoreno srca za sve i svakoga. Zato ne iznenađuju riječi prof. u miru vlč. Bože Odobašića iz Sarajeva koji je, kao glas brojnih svećenika koje je s. Anela susrela, napisao u svojoj sažalnici i ove riječi: “S. Anela je bila naša draga suputnica u služenju Kristu i Crkvi (…) Bila je to divna sestra, s radošću je služila svima, a napose nas svećenike je dočekivala s radošću i ljupkim osmjehom pozdravljala. Neka je dragi Bog za sve stostruko nagradi. Vama sestre neka bude na ponos što je bila dionica radosti redovničkog života i vjernog služenja svima nama …“ Snagu za ono što joj je povjereno i što se od nje očekivalo nalazila je u pouzdanju u Boga i iskrenoj pobožnosti blaženim Drinskim mučenicama i Službenici Božjoj Majki Franziski.

S. Anela nastojala je brinuti i o obitelji iz koje je potekla prateći svoje najbliže molitvom i zanimanjem za njihov život u upućujući ih na evanđeoski put.

Bolest, koja se razvijala veoma brzo, sve je iznenadila, a najviše nju samu jer nije slutila njezinu težinu. Nakon liječnike pretrage ustanovljeno je da boluje od karcinoma pa je hitno operirana u Petrovoj bolnici u Zagrebu koncem siječnja 2020. nakon čega su uslijedile kemoterapije. U ovoj teškoj bolesti s. Anela nastojala je prepoznati Božji pohod te se usrdno preporučivala svojim sestrama u molitve za Božju snagu. Bolest je strpljivo i s nadom prihvaćala i nosila izražavajući osmijehom i toplim riječima zahvalnost svima koji su joj dolazili u posjet. Ponavljala je da joj je Bog dao potrebnu snagu da može nositi križ koji je zagrlila i prihvatila, a kroz trpljenje novim je pogledom gledala na život i na ono što se oko nje događalo govoreći da će sve proći te da treba izdržati i križ iznijeti na Kalvariju. Kroz četiri mjeseca bolesti sestre su je pratile u njezinom suobličavanju raspetom Kristu i sve većoj predanosti u Očeve ruke i pripremi za prijelaz u onostranu zbilju obasjanu svjetlom Uskrsloga. Na upit kako je, redovito je odgovarala: Bog će dati bolje. Znala je ponavljati: volim živjeti, ali neka bude kako Bog hoće, smrti se ne bojim. Gajeći nadu do zadnjega daha slutila je da se vrijeme zemaljskog života bliži kraju. (kta)