29.04.2020

Uskrsne crkvene pučke popijevke

Analiza uskrsnih crkvenih popijevki prema pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu (PGPN)

Analizu uskrsnih crkvenih popijevki prema pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu (PGPN), Hrvatska liturgijska pjesmarica, Zagreb, 1985 priredila je s. Ruža Domagoja Ljubičić.        

Uskrsna nedjelja vrhunac je čitave crkvene godine, na čemu se ona i temelji, a slavi se prve nedjelje nakon prvoga proljetnog uštapa i prema tom se vremenu računa čitav uskrsni ciklus liturgijske godine. Uskrsno je vrijeme središnji kršćanski blagdan koji započinje pjevanjem »Slave« u Vazmenoj noći i traje sedam tjedana, do nedjelje Duhova ili Pedesetnice, ukupno pedeset dana. Taj se dan u kršćanstvu slavi kao svetkovina silaska Duha Svetoga u dvorani posljednje večere, stoga se prema tom vremenu računa čitav uskrsni ciklus. Sama riječ Vazam od starine se u hrvatskom jeziku upotrebljavala za hebrejsku riječ pesah, u spomen na dan izlaska Izraela iz Egipta, a u novije vrijeme izraz »vazmeni« obuhvaća cjelokupnu stvarnost Isusova života, smrti i uskrsnuća.

Ovo je radosno razdoblje u godini, blagdan radosti, koje se odražava u liturgiji. Radosnim poklikom aleluja, što znači hvalite Gospodina, odjekuje pobjedonosni usklik i molitva Crkve koja je nadvladala đavla. Sama riječ Alleluia složenica je dviju hebrejskih riječi: hallělû-Jᾱh(wè), a prihvaćena je u svim liturgijama kao izražaj blagdanske radosti. Primjenjuje se kroz cijelu liturgijsku godinu, osim u korizmenom razdoblju.

Uskrsni napjevi spontano izviru iz blagdana uskrsnuća, pjevaju se do nedjelje duhova, a temelje se na evanđeljima koja obuhvaćaju sve važnije događaje o i nakon Isusova uskrsnuća. Napjevi su puni krute zbilje, umjerenog trijumfalizma, ističu uskrsnuće i pobjedu nad smrću, strofičnog su obilježja te podsjećaju na arhaičan način kršćanskog himničkog pjevanja.

Slijedi analiza popijevaka prema pjesmarici Pjevajte Gospodu pjesmu novu (PGPN), Hrvatska liturgijska pjesmarica, Zagreb, 1985.

Veličanstveni napjev Uskrsnu Isus doista, zvan i stara hrvatska uskrsna pjesma koju crkveni glazbenici tretiraju kao starohrvatski koral, preuzet je iz Cithare octochorde iz 1757., str. 158-159. u nazivlju Surrexit Christus hodie, upravo kako glasi i u njemačkom originalu. Prvi koji je načinio ritmizaciju bio je F. Dugan, u 2/4 mjeri, s dopadljivim uzmahom,[1] dok ritmizacija V. Novaka izgleda ovako: 4/4, bez predtakta i ponavljanja prvog glazbenog retka, ali se ponavlja zadnja fraza na samom kraju napjeva s riječju Amen. Načinjena je od 6 strofa koje se sastoje od dva stiha s refrenom Aleluja.[2] Tekst  napjeva gore je spomenuti latinski himan (Surrexit Christus hodie).

Prvi takt iza početnih oktava kadencira frigijskom kadencom d-mola u slijedu III-IV-V, a drugi mu takt, koji doslovce ponavlja istu melodiju, u harmonizaciji kontrastira prohodnim ukrasnim četvrtinkama i kadencom na tonici paralelnog dura (F-dur). Vrlo je osebujno riješena mjera: 9/2 kao 3+2+2+2. Treći takt je u 8/2 mjeri a napisan je u obliku melodijske, ali ne i harmonijske, sekvence poklikom aleluja. Četvrti takt sadrži u svojoj 12/2 mjeri dvostruku frazu, tj. usklik aleluja dvaput ponovljen istom melodijom, ali je različitom harmonizacijom postignut dojam periode: prva fraza završava varavom kadencom (V-VI) d-mola, a druga na akordu d-f-a, ali ovaj put prirodnog mola, bez vođice, približivši se ponovno dorskom prizvuku.

Cithara octochorda III. sadrži dva napjeva za tekst ove pjesme. Prvi se napjev, s malom razlikom, nalazi u svim trima izdanjima, a drugi se pojavljuje samostalno ili kao dionica troglasnog stavka.[3]

 Prema pretpostavci poznatog češkog povjesničara sakralne glazbe Karela Konráda (1842.-1894.), napjev je češkog podrijetla za koji kaže da se spominje već u 14. stoljeću. Međutim, sličan takav pronašao je i poznati njemački svećenik, teolog i himnolog Wilhelm Bäumker (1842. † 1905.) u pjesmarici Cornerʹs Nachtigal iz 1649. godine gdje se nalazi pod brojem 250 naziva Jesus Christus, unser Heiland. Stoga možemo opravdano smatrati da  porijeklo melodije, koja se pjeva kod nas, proizlazi upravo iz tog podneblja.[4]

Dragocjeni napjev Isus je uskrsnuo, u ritmizaciji V. Novaka i harmonizaciji F. Dugana,[5] preuzet je iz Cithare octochorde 1757., dorskog modusa, čija melodija ima uporište u temi uskršnje najproširenije i najuzvišenije srednjovjekovne posljednice Victimae paschali laudes. Pavlinska pjesmarica donosi ovu pjesmu s tri napjeva, od kojih je prvi sličan onome iz Cithare octochorde. Zanimljiva je i sličnost s njemačkim koralom Christ ist erstanden. Po melodijskoj strukturi naš je napjev najsličniji najstarijoj varijanti iz XV. stoljeća, a nalazi se u knjižnici kneževske obitelji u Monaku (Cod. germ. 716.), dočim je umetnuti i kratki poklik: Slava Tebi Kriste motivski izveden iz poklika Aleluja; no Karel Konrád napominje da i Česi imaju istu pjesmu naslovljenu Bouh všemohúci, čiji spomen datira već iz XIV. st. Tekst napjeva sastoji se od pet strofa sa četiri stiha, a nakon svake strofe slijedi svečani i radosni usklik Slava Tebi, Kriste tematski izveden iz Aleluja. U formalnom obliku to će biti glazbeni oblik strofne pjesme od 12 taktova (4+4+4) u kojem se zadnja četiri takta uvijek pojavljuju s istim tekstom poput svojevrsnog refrena. Napisana u 4/2 mjeri melodija svojim ujednačenim ritmom u prvih osam taktova (šest polovinki plus jedna cijela nota) 0 vjerno slijedi slogove teksta ne uznemiravajući nas, a u prve dvije rečenice (4+4) harmonizacija završnih taktova gotovo je ista, s istim slijedom funkcija. U zadnjoj rečenici posljednja dva takta napuštaju taj ritam jer sadrže samo četiri sloga: aleluja. Da bi razbio ujednačeno nizanje polovinki u melodiji, Franjo Dugan vješto nadodaje u pratnji četvrtinke.

Napjev Gospodin slavno uskrsnu, s tekstom Vladimira Rožmana, preuzet je iz Cithare octochorde, 1757. g., str. 164., a ritmizaciju u tročetvrtinskoj mjeri s predtaktom načinio je F. Dugan s početnim riječima Uskrsnu Isus danas nam.[6] Obrada napjeva u ¾ mjeri možda je jedno od prikladnijih ritamskih rješenja »uz napomenu da je na kraju nadodan još jedan takt radi oblikovane simetrije.«[7] Značajna je tvrdnja Karela Konráda  koji napominje da je napjev nalik onome koji se nalazi u jednom češkom rukopisu iz 14. stoljeća. Štoviše, vrlo dragocjen izvor jest onaj J. S. Bacha koji donosi koral iz 1570. godine u Orgelbüchleinu pod naslovom Erstanden ist der heilige Christ, a sličan napjev ima i njemačka pjesma Am Sabbath früh iz 1608. godine. Kod nas se ona ranije nalazi u Pavlinskoj pjesmarici u donekle preinačenom obliku, i u prva dva izdanja CO koji se ponešto razlikuje od onoga iz III. izdanja CO.[8]

Pjesnički i teološki vrlo je vrijedna i rado pjevana u razdoblju kojemu je namijenjena. Sastoji se od kratkih stihova, izražava radost uskrsnog slavlja, a sve je povezano sa završnim poklikom Aleluja. Osam taktova u 6/8 mjeri donose dva stiha pjesme uz poklik aleluja na način: stih-aleluja-stih-aleluja (2+2+2+2).

Dvodijelnog je oblika AB (4+4). Prva dva takta kadenciraju iz C-dura u dominantu – G-dur, dok slijedeća fraza harmonijski imitira početak skladbe (C-dur, spoj: I-IV), te završava autentičnom kadencom (spoj V6/5-I) na četvrtoj dobi četvrtog takta u tercnom položaju.

Drugi dio započinje izražajno kromatskim nastupom dominante šestog stupnja, a ta fraza završava u šestom taktu varavom kadencom (V-VI). Posljednja dva takta konačno donose jedinu savršenu kadencu, autentičnu, koja je visoki ton s početka pjesme (C2) izvrsno prizemljila i učvrstila na donjoj tonici (C1).

Iako povijest nastanka napjeva upućuje na više polaznih izvora, unatoč vihoru raznih zabilješki, sve ukazuje na to da je i ovaj napjev jedan kamenčić u nizu mozaika europske glazbene baštine koji ne živi samo u vremenu svoga nastanka, nego i danas a živjet će i u budućnosti.

Napjev Krist iz groba ustade preuzet je iz Cithare octochorde iz 1701., u harmonizaciji Anzelma Canjuge; dvodijelnog je oblika AB (7+7), realiziran u nizu: 4+3+4+3 takta. Melodija je valovitog kretanja u ambitusu septime (d1-c2): započinje i završava s d1, a u sredini dvaput kulminira na c2. Početak je na prvoj dobi, bez predtakta, dok slijedeća tri stiha počinju predtaktom od jedne dobe. Nakon četiri takta prva je kadenca i to plagalna u D-duru na kvinti toničkog kvintakorda (a1). Slijedeća tri takta su u subdominantnom tonalitetu G-duru, melodija počinje u predtaktu s vrhuncem (c2) i kadencira u sedmom taktu varavom kadencom V-VI (g1).

Drugi dio, B, vraća se početnom tonalitetu i kadencira novom varavom kadencom, ali ovog puta u jedanaestom taktu u D-duru (d1). Posljednji stih započinje tonom a1 i spušta se natrag na d1, ali sada je to savršena, autentična kadenca s kadencirajućim kvartsekstakordom, te prohodnom nonom i septimom koje vode u potpuni tonički kvintakord.

Pjevaj hvale Magdaleno nalazi se samo u trećem izdanju Cithare octochorde iz 1757. g. str. 161. pod nazivom Pone luctum Magdalena! Dok je u današnjoj obradi prepjev načinio Franjo Ivurek, a ritmizaciju i harmonizaciju V. Žganec.[9]

 Vrijedno je i pravo naglasiti jasnoću napjeva koji je svjež kao u dane njegova stvaranja, a kojega je skladatelj odabrao s mnogo mudrosti. Uvelike naglašava lik Marije Magdalene koja nalazi prazan grob, a tekst po nazočnih 10 strofa jasno iskazuje spasiteljsku ulogu Kristove žrtve za čovjeka na križu. Harmonijskom i melodijskom izražajnošću, koja je izrečena u 16 taktova, ostavlja trag i ljepotu nadahnutog genija čija je želja zasigurno bila približiti napjev srcu, kako ondašnjeg tako i današnjeg, vjernika. Napjev je velika dvodijelna pjesma baroknog tipa AB (8+9 taktova) u kojem se oba dijela doslovno, melodijski i harmonijski, ponavljaju.

Dio A je doslovno ponovljena velika glazbena rečenica ali s različitim tekstom, koji u osmom taktu kadencira na dominanti.

Dio B ponavlja sve, uključujući i tekst. U devetom i desetom taktu melodija se kreće tonovima toničkog kvintakorda paralelnog dura, harmonizacija potpomaže ovo osvjetljenje (Zdravo, zdravo), ali se na kraju melodija vraća u izvorni molski tonalitet. Jasno je da je ovaj napjev remek-djelo te biljeg vremena i onoga što je skladatelj napjeva želio reći u nazočnih 16 taktova.

Pobjedni dan slavimo, napjev skladatelja F. Pintarića, a harmonizacija Božidara Grđana, s tekstom od pet strofa od po četiri stiha gdje nakon svake strofe slijedi usklik: Slava Tebi, Kriste Bože, aleluja, aleluja. U glazbenom obliku to je strofna pjesma od 12 taktova (4+4+4) u kojem se zadnja četiri takta pojavljuju kao pripjev s uvijek istim tekstom.

Skladba je izražena u 4/4 mjeri; u njoj se svaka dva takta zamjećuju različite kadence: u drugom je taktu autentična kadenca u polaznom F-duru sa završetkom na trećoj dobi, nakon čega ide u dominantu s autentičnom kadencom ponovo na trećoj dobi, ali ovaj put u C-duru. Sljedeća su četiri takta sastavljena od dvije fraze od kojih prva kadencira na g-molu, a druga na polovičnoj kadenci F-dura (spoj IV-V). Pripjev je rečenica od četiri takta u jasnom F-duru koji završava autentičnom kadencom s kadencirajućim kvartsekstakordom i prohodnom septimom, koji vode u potpuni tonički kvintakord.

Nek mine, Majko, napjev usredotočen na Djevicu Mariju, a nalazi se samo u trećem izdanju Cithare octochorde iz 1757., str . 160. prema latinskom tekstu Absterge cito lacrymas… Isto tako je prisutan u časopisu sv. Cecilija pod nazivom O, nastran gorke suze vaj…, u ritmizaciji i harmonizaciji V. Žganca, prepjevu Franje Ivureka,[10] te u Hrvatskom Crkvenom Kantualu iz 1934. s naslovom Nek mine, Majko, s lica Tvog, str. 377., u prepjevu isusovca Milana Pavelića, te ritmizaciji i harmonizaciji V. Žganca. Ljepota i prirodnost ove popijevke izražena je u 10 nazočnih strofa s pripjevom u kojima se autor obraća Mariji kao sudionici patnje, boli i tuge, ali to je minulo a nadvladalo je dobro. Skladana je u obliku velike dvodijelne pjesme, prijelazno-romantičnog tipa: aaba (8+8+8+8), samo što je svaka od tih rečenica skraćena, te na kraju postaje shema 7+7+4+7.

Prvi dio, A, u melodijskom je smislu doslovno ponovljena rečenica (a+a), ali je harmonijska obrada različita (a+a1), a obje kadenciraju na dominanti.

Drugi dio, B, započinje novim melodijskim materijalom (b) koji donosi vrhunac (ton d2 u petnaestom taktu), nakon čega slijedi varirana melodija s početka pjesme (a2) koja kadencira na tonici.

Jedna od najpoznatijih i najpjevnijih Marijanskih prevedenih skladbi u Hrvatskoj svakako je Kraljice neba, raduj se. O. Marijan Jaić, franjevac, najvjerojatniji je autor napjeva objavljenog u Napivi bogoljubnih cérkvenih pisamah, Budim l850., str. 70. Sadrži svega četiri stiha, a svi završavaju usklikom aleluja, znakom uskrsnuća koji poziva na radost; u tročetvrtinskoj je mjeri u harmonizaciji F. Dugana, u prijevodu s latinskog i blagoj modifikaciji teksta kanonika i profesora Ferde Rožića. Pjeva se u uskrsno vrijeme od bdjenja Velike subote do osmine Duhova, kada je bila, kao i danas, zamjena za Angelus.

Melodija je skladana kao velika perioda od šesnaest taktova (8+8). U prvih se osam taktova ponavlja isti stih dvaput za redom i kadencira na dominanti u osmom taktu. U devetom taktu započinje, s neznatnom razlikom, ista melodija s usklikom aleluja, i završava savršenom kadencom na tonici u zadnjem taktu. Zahvaljujući Novakovoj pjesmarici, blistavi uskrsni himan se proširio diljem Hrvatske, a i izvan nje. 

Druga skladba, Kraljice neba, raduj se, skladatelja Rudolfa Taclika manje je poznata; jednostavne je melodijske strukture, dvodijelnog oblika AB (8+8) u D-duru, namijenjena jednoglasnom pjevanju zbora uz pratnju orgulja.

U prvom se dijelu melodija valovitim kretanjem penje do vrhunca i modulira u tonalitet dominante (A-dur), a u drugom se dijelu u valovima kreće prema najdubljem tonu, vraća natrag u D-dur i završava mješovitom kadencom IV-V-I.

Tekst napjeva Isus usta slavni sačinjen je od pet strofa sa po četiri stiha, a nakon svake strofe slijedi usklik: »aleluja«. Preuzeta je iz Napivi bogoljubnih cérkvenih pisamah, Budim l850., str. 71. u harmonizaciji A. Klobučara. Njegova melodijska struktura dvodijelnog je oblika AB (4+5) u kojem se drugi dio ponavlja s istim tekstom.

 Dio A je izgrađen kao sekvenca 2+2., dok dio B u prva tri takta donosi oba zadnja stiha. Pjevajući napjev više ga doživljavamo u 3/2 mjeri nego u 4/4 kako je zapisano, dok  posljednja dva takta donose usklik aleluja.

Unatoč tomu što je napjev jednostavan, u svojoj melodijskoj ekspresivnosti izraz je skladateljeva stvaralačkog duha i vremena njegova nastanka. 


[1] Usp. Hrvatski Crkveni Kantual, 1934., str., 374.

[2] Usp. Crkvene popijevke namijenjene bogoslužju za Uskrs u: Cithara octochorda II., Zagreb, 1998., str. 1

[3] K. Kos, Pavlinski zbornik 1644. II, transkripcija i komentari, Zagreb, 1991., str. 400.: u: Crkvene popijevke namijenjene bogoslužju za Uskrs, nav. dj., str. 106.

[4] Usp. M. Lešćan, Usporedba njemačkih i hrvatskih crkvenih popijevaka u: Sv. Cecilija, 1981., LI. god., II. sv., str. 40.              

[5] Usp. Sv. Cecilija, 1915., god., IX., str. 3.

[6] Prilog 2. u: Sv. Cecilija, 1907., I. god., I. sv., str. 2.

[7] Crkvene popijevke namijenjene bogoslužju za Uskrs, nav. dj., str. 107.

[8] Usp. D. ANDRIĆ, Narodni elementi u Cithari octochordi, Zagreb, 1956., str. 57-58.

[9] Prilog 2. u: Sv. Cecilija, 1915., god., IX. str. 5.

[10] Prilog 1. u: Sv. Cecilija, 1915., IX. god., str. 4.