23.10.2012

Seminar Školskih sestara franjevki u Kloštar Ivaniću

Seminar na temu "Iz vjere Božje živimo svoju karizmu i poslanje" vodila je s. Natalija Palac, ŠSF članica Hercegovačke provincije.

U samostanu Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije u Kloštar Ivaniću održan je od 19. do 21. listopada seminar na temu Iz vjere Božje živimo svoju karizmu i poslanje. Voditeljica seminara bila je s. Natalija Palac, ŠSF članica Provincije Svete Obitelji.

Izvješće seminara koje je napisala s. Ljubice Stjepanović prenosimo u cijelosti.

Tema ovogodišnjeg seminara za sve sestre Provincije IZ VJERE BOŽJE ŽIVIMO SVOJU KARIZMU I POSLANJE ima za poticaj "da u Godini vjere čvršće prianjamo uz Isusa, da bolje upoznamo duh i život utemeljiteljice s. Margarite Pucher te obnavljamo oduševljenje za poziv i poslanje po uzoru na našeg serafskog oca Franju" (iz dopisa s. Ivanke Mihaljević, provincijske predstojnice, Br.301/2012).

S. Natalija nam je na samom početku seminara posvijestila da smo započele GODINU VJERE citirajući papine riječi iz apostolskog pisma "Vrata vjere": "Preko njihova praga može se prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje čitav život"(Porta fidei,1). 

Godina vjere svima nama je poziv na istinsko obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. Na tragu smjernica Crkve seminar je zamišljen kao poticaj da obnovljenom čežnjom upiremo iznova "svoj pogled u Isusa Krista Počenika i Dovršitelja vjere" (Vrata vjere,13),  ohrabrene i nadahnute povijesnim tragovima naše vjere. Vjeru smo baštinile od roditelja, u velikoj obitelji Crkve, ali smo u iskustvo vjere ucijepljene i svojim redovničkim posvećenjem u Družbu, u vlastitu provinciju. Mnoge su prije nas u našoj redovničkoj obitelji povjerovale, rekle Bogu svoj DA, odnosno izgovarale ga svednevice, pogleda uprta  u Isusa Krista Počentika i Dovršitelja vjere. Zato nam je korisno vratiti se za trenutak izvoru iz kojeg smo potekle, baciti pogled na put koji je naša redovnička obitelj prešla i koji sada prelazi u ovom vremenu, u hodu vjere, naglasila je s. Natalija.
Citirajući kardinala Carla Maria Martinia: "Vjera je dobro tako veliko da je lakše objasniti je primjerima nego riječima. Ona je stav Abrahamov koji odgovara: Evo me, Gospodinu koji ga stavlja na kušnju; ona je odgovor Mojsijev: Evo me, Onom koji ga poziva iz gorućeg grma; to je i odgovor Samuelov koji kaže Evo me, Gospodinu koji ga poziva u noći; to je i stav Marijin koja odgovara anđelu: Evo, službenice Gospodnje, neka mi bude  ono što kažeš" (C.M. Martini, Le virtu', str. 59) - a nitko od njih nije znao kako će to biti, a ipak su rekli svoj DA Bogu slobodnim izborom i potpunim povjerenjem - s. Natalija nas je pozvala da i naše SUTRA bude označeno hodom vjere, kao što je to bilo naše JUČER, vjerom da je to i naše DANAS, unatoč „nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijeha“ (Vrata vjere, 13) koje je dio našeg svagdanjeg iskustva.

Tijek seminara se odvijao u tri koraka:

            1.         Dar vjere primljen u baštinu: karizma i poslanje naše kongregacije – DA Bogu u vremenu i prostoru

            2.         Iz vjere živjeti naše DANAS u stvaralačkoj vjernosti vlastitoj karizmi

            3.         Reći Bogu DA u zajednici/sestrinstvu – temeljni vid naše karizme i poslanja.

"Budućnost nas ne bi trebala plašiti ako stavljamo svoju nadu u Gospodina i ako svaki dan obnavljamo svoju vjeru u Gospodina uskrsloga", naglašava nam Zaključni dokument zadnjeg Vrhovnog kapitula Družbe (U nadi budite radosni, str. 13). Živjeti danas karizmu svoje Družbe znači: upoznati i slijediti duh utemeljitelja, slijediti njegove nakane i slijediti zdravu tradiciju. Mi smo kao redovnice žene Božjeg danas: živimo u svijetu koji je u pokretu, u stanju stalne mijene i nepredvidljivosti; samo siromah duhom u tom svijetu može živjeti iz vjere tražeći i slušajući Boga, spremni poći tamo kamo nas Duh zove, bez da znamo, poput Marije, "kako će to biti". Za življenje ove karizme, više no ikada potrebna je čvrstoća vlastitih uvjerenja i odgovornosti, potreban je oslonac na Boga, potrebna je vjera, kao osobno predanje Bogu, "prijelaz od ljudske nemoći do Božje svemoći" (U nadi budite radosni, str. 9). Nikada se ne može dovoljno naglasiti da u redovničkom životu sve mora biti svedeno na vjeru. I odgoj novih naraštaja treba biti odgoj za vjeru i za duhovno razlučivanje da bi mogli biti poslušni Bogu prepoznajući njegovu volju u znakovima vremena i odgovarajući na izazove koje to vrijeme pred nas stavlja, "na poseban način svjedočeći sestrinsko zajedništvo kao apostolat i poslanje u svijetu relativizma i sekularizma", (U nadi budite radosni, str. 12). Dokumenat potcrtava vašnost zajednice koja može biti mjesto duhovnog rasta ako u nju ugrađujemo osobne darove. Stoga proizilazi i poziv: "velikodušno i s radošću staviti zajednici na raspolaganje osobne darove: Evo mene, mene pošalji“ (U nadi budite radosni, str. 8).

Za Evo me, mene pošalji, treba nam jasnoća ideja i zrelo razlučivanje da ne upadnemo u zbrku slobodnog hoda, prijedloga i neočekivanih, privremenih djela. Nije dovoljno postaviti problem ili žaliti se na negativna stanja. Valja tragati za povoljnim rješenjem – stvaralački, ali i ponizno: u slušanju i raspoloživosti. Treba nam strpljivo i pozitivno istraživanje – ako ono nedostaje završava se u bezizlaznosti problematike koja razara. U svemu pak odlučna je točka vjera. Nije pogreška u ciljevima koji se želi postići, nego u načinu kako se to čini. Dosta je površnosti u tom kako: odbacuje se ono jučerašnje, ali nema se jasnoće kako izabrati danas vrednote koje obvezuju potpuno i trajno. Možemo uvoditi mnoge promjene i potrebno je, ali ako im ne odgovorimo produbljivanjem vjere i osobnog uvjerenja, upadamo u prazno, - neke su od misli koje nam je s. Natalija naglašavala tijekom svojih izlaganja i kroz zajednički razgovor.

Umjesto zaključka navodim članak naših Konstitucija, koji govori što je karizma naše Družbe. U njoj i kroz nju pokušajmo iščitati osobnu vjeru i vjernost Bogu svojim izrečenim DA u slobodnom izboru i potpunom povjerenju: "Karizma Družbe jest: živjeti evanđelje u sestrinstvu iz ljubavi prema Bogu, utjelovljujući, svjedočeći i navješćujući Kristovo kraljevstvo, u franjevačkom duhu trajnog obraćenja u službi Crkve i čovjeka, posebice na odgojnom području" (Konst. I,2). To ćemo moći biti i živjeti ako dopustimo da Presveto Trojstvo prebiva u meni i u svakoj sestri pored mene, jer Ono je izvor ljubavi i jedinstva (Usp. Konst. III,36).
 

http: //www.ssf.hr