01.02.2015

Homilija provincijala fra Lovre Gavrana uoči Dana posvećenog života

"Naš dar Bogu jest ono što nam je najdraže, najvrednije i najsvetije, ono što nam je sam Bog dao – a to je naš vlastiti život", rekao je fra Lovro.

Uoči Dana posvećenog života, u nedjelju 1. veljače misno slavlje u katedrali Srca Isusova u Sarajevu s početkom u 18 sati predslavio je fra Lovro Gavran, provincijal Bosne Srebrene i predsjednik Konferencije VRPP BiH koji je također sudionicima euharistijskog slavlja izrekao homiliju. Istu prenosimo u cijelosti.

 

Dragi Kristovi vjernici, braćo i sestre!

Mi ćemo večeras ovom sv. Misom započinjemo slavlje Dana posvećenog života, čije slavlje započinjemo večeras i slavit ćemo ga i sutra cijeli dan.

Nije slučajno izabran blagdan Isusova Prikazanja u Hramu za Dan posvećenog života. To je učinjeno namjerno i smišljeno, kako bismo bili svjesni dana kad smo se i mi sami posvetili Bogu.

Naime, ako čovjek ne razmišlja dublje, misli da se ovdje radi samo o posveti redovnika, redovnica, đakona, svećenika, biskupa… To svakako! Prije svega imamo u vidu njihovo posvećenje, jer su se oni svojom slobodnom odlukom svjesno i dragovoljno zauvijek posvetili Bogu. Međutim, naša posveta Bogu ne počinje tek u našoj zreloj dobi: mi smo posvećeni Bogu već na početku svoga života, i to neizbrisivim sakramentalnim biljegom – prigodom svoga krštenja. Krštenje je, dakle, naša prva, najdublja i najveća posveta. Sve ostalo je nadogradnja: sveta, zlatna, dragocjena – ali nadogradnja. Temelj i okosnica svake posvete jest sakrament krštenja. To vrijedi za sve kršćane, a ne samo za redovnike i redovnice. Zato smo zahvalni Bogu što smo gotovo svi mi imali sreće biti kršteni još u ranom djetinjstvu. Istina, ima i onih koji su kršteni tek kao odrasle osobe, ali i njima je krštenje temelj i prvi stupanj njihova osobnog posvećenja.

U Starom zavjetu Bogu se prikazivalo svako muško prvorođenče. Zašto? – Zato što Bogu pripada sve. Sve je Božji dar. A čovjek vjernik, u znak priznanja da je sve Božji dar i u znak zahvalnosti Bogu za njegove darove, prikazuje Bogu ono najljepše, najvrednije i najdraže što ima, a to je prije svega prvo dijete, i to muško – jer je prvorođeni sin onaj kojega roditelji najželjnije očekuju i kojemu ostavljaju u baštinu (u nasljedstvo) i obiteljsko ime, i imovinu. Upravo zato što im je prvorođenac najdraži, oni ga prikazuju Bogu: Božji je to dar, od Boga su ga primili i Bogu ga vraćaju kao uzdarje. Razumije se da Bog od njih ne oduzima svoga dara, ali prima njihovu žrtvu, kao „otkupninu“ za prvorođenca. Stoga su imućniji umjesto prvorođenca Bogu žrtvovali janje ili jare, a siromašniji po dva golubića ili dvije grlice.

Kad se radi o nama, Bogu posvećenim osobama, što mi možemo dati i prikazati Gospodinu? To nije ni prvorođenac, jer ga i nemamo; to nije ni djelo naših ruku, jer je ono beznačajno da bi počastilo Boga. C Dar vlastitog života je veći dar od dara prvorođenca. Darujući svoj život, mi darujemo Gospodinu sve što smo od njega primili, a od toga nema ničeg većeg ni uzvišenijeg. – Dakako, samo ako smo uistinu sve darovali!

Tko daruje sa zadrškom i s rezervom, nije sve darovao, a dokle god ne daruje sve, ne može biti posve ni sretan i radostan, jer je svjestan da nije u potpunosti odgovorio na Božju ljubav i nije mu savršeno uzvratio njegov dar.

Zato papa Franjo, potičući nas na savršenu ljubav i na savršeno sebedarje, potiče Bogu posvećene osobe na radost. Papu citira i njegovu misao dalje razvija Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života dokumentom pod naslovom: „Radujte se!“ („Rallegratevi“), koji se sav temelji na učiteljstvu pape Franje.

Papa tvrdi da pravi redovnik i redovnica, tj. Bogu istinski posvećena osoba, ne može ne biti radosna. To ne znači da se ona uprazno i uludo smije, da luduje, nego da je u dubini i u dnu duše mirna i radosna, pa čak i onda kad oplakuje svoje grijehe i kad trpi razne nevolje.

§           Posvećena osoba oplakuje svoje grijehe ne zbog straha od Božje kazne koju je grijehom zaslužila, nego zbog divljenja Božjem milosrđu i dobroti nebeskog Oca, koji je i u takvu njezinu grešnom stanju prihvaća, čisti, opravdava i privodi vječnoj radosti.

§           Posvećena osoba se raduje i u trpljenju, jer zna da „sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi“ i sreći, koju je Bog oduvijek pripravio onima koji ga ljube, kako veli sv. Pavao apostol (usp. Rim 8, 18).

Evo samo nekoliko citata iz dokumenta „Radujte se“, da osjetimo kamo nas on usmjerava. Papa veli:

(Br. 3):         »Ovo je ljepota posvećenja: to je radost, radost…«. To su riječi koje je papa Franjo izrekao na susretu sa sjemeništarcima i bogoslovima, novacima i novakinjama. »Nema svetosti u žalosti«, nastavlja Sveti Otac. Ne budite tužni kao drugi, koji nemaju nade, pisao je sveti Pavao Solunjanima (usp. 1 Sol 4,13).

»Tuga i strah moraju ustuknuti pred radošću: Veselite se… kličite… radujte se, radujte – kaže prorok Izaija (usp. Iz 66, 10). To je veliki poziv na radost. […] Svaki kršćanin, a na poseban način ja i vi, pozvani smo nositi tu poruku nade koja daje vedrinu i radost, Božju utjehu, njegovu nježnost prema svima. …

Ali mi možemo biti nositelji te radosti drugima samo ako mi prvi budemo ti koji će iskusiti radost da smo njime utješeni, da nas on ljubi. […] Ne bojte se Gospodinove utjehe!«

(Br. 4):         »Kad vas je pozvao, Bog vam je rekao: ‘Ti si mi važan, ja te volim, računam na tebe.’ Isus to kaže svakom od nas! To je izvor radosti! Radost trenutka u kojem je Isus svrnuo svoj pogled na mene. To razumjeti i čuti jest tajna naše radosti. Osjetiti da nas Bog ljubi, osjetiti da za njega mi nismo brojevi već osobe; i osjetiti da je on taj koji nas zove«. …

Tko na Božju ljubav odgovori ljubavlju i tko na njegovo povjerenje odgovori radošću i predanjem, on prepušta Kristu središte svoga bića i otvara se služenju Bogu u drugim ljudima. »Tko stavi u središte svoga života Krista, u središtu više nije on sâm! Što se više sjedinjuješ s Isusom, što više on postaje središte tvoga života, to ti on više daje izaći iz samoga sebe, oslobađa te toga da ti budeš u središtu i otvara te drugima«, kaže papa. Mi više »nismo u središtu; mi smo, da tako kažem, ‘premješteni’. U službi smo Krista i Crkve«.

(Br. 10):       Pozvani smo, dakle, poduzeti jedan izlazak iz nas samih i krenuti putom klanjanja i služenja. »Moramo napraviti taj iskorak k traženju i susretanju! Moramo imati hrabrosti suprotstaviti se toj kulturi koja sve gleda kroz prizmu učinkovitosti i uspjeha… Moramo biti poslužitelji zajedništva i kulture susreta! – Jer susret je izvor sreće. Tko istinski, dubinski, srcem i dušom sretne čovjeka, on je sretan. Sretanje i sreća su povezani kao uzrok i posljedica…

»Radost se rađa iz besplatnosti susreta! […] A radost susreta s njim i njegovim pozivom ne vodi tome da se zatvaramo, već da se otvorimo; vodi služenju u Crkvi. Sveti je Toma govorio: Dobro se širi. I radost se također širi. Ne bojte se pokazati radost što ste odgovorili na Gospodinov poziv, što ste odgovorili na njegovo izabranje ljubavi i što svjedočite njegovo evanđelje u služenju Crkvi. A radost, istinska radost, je zarazna; zarazna… tjera nas naprijed«.

I još jednu važnu stvar ističe papa: radost je plod duhovnog očinstva i majčinstva. Stoga papa veli da naše zajedničko putovanje »sazrijeva prema pastoralnom očinstvu, prema pastoralnom majčinstvu. Kad neki svećenik nije otac svojoj zajednici, kad neka časna sestra nije majka svima onima s kojima radi, on odnosno ona postaju žalosni. To je problem. Zbog toga vam kažem: korijen žalosti u pastoralnom životu leži upravo u nedostatku očinstva i majčinstva koje ima svoj uzrok u lošem življenju toga posvećenja, koje bi nas naprotiv moralo dovesti do plodnosti«.

Dakle, sasvim je razumljivo da nema radosti tamo gdje nema duhovne plodnosti. Stoga je iskrena radost u redovničkom životu toliko važna, da papa veli: »Bratstvo bez radosti je bratstvo koje se gasi!« Ako u nekoj redovničkoj zajednici nema radosti, ona će nestati!

Što to znači za nas?

Znači: obnovimo svoju ljubav, svoje posvećenje i svoju vjernost Bogu koji nas je pozvao! Obnovimo i pročistimo svoje služenje Bogu kroz iskreno očinstvo i majčinstvo prema svima onima koje nam je Bog povjerio. Ako to ostvarimo u sebi, radost će se automatski vratiti u naš život, kao prirodni plod zdravog duhovnog očinstva i majčinstva, kao plod iskrenog i vjernog služenja Bogu. A gdje postoje ti tako poželjni plodovi iskrene i duboke duhovne radosti, koju svaki čovjek nagonski želi i traži, tu će biti i novih zvanja, tu će biti i rasta, i svetosti, i istinskog Bogu posvećenog života.

Bog nije siromašan, a nije ni škrt u dijeljenju svojih čudesnih darova. Stiješnjeni smo i uskogrudni mi, koji nismo spremni primiti obilje njegovih milosti, pa se čudimo: kako to da nas je sve manje i manje, kako to da nam nedostaje radosti, kako to da neke zajednice, pa čak i neki narodi odumiru? – Sasvim je normalno da odumiru, budući da su prezreli i zaboravili svoje posvećenje Bogu! Ako itko, onda su europski narodi posvećeni Bogu svojim krštenjem, ali su nažalost tu svoju posvetu zanemarili i ne ponose se više njome, pa nije ni čudo što izumiru. Kad obnovimo svoje posvećenje Bogu, kad budemo očevi i majke, braća i sestre ljudima oko nas, obnovit će se i naše zajednice, obnovit će se i naši narodi, obnovit će se Crkva i svijet.

Dao Bog, po zagovoru Blažene Djevice Marije i svih svojih anđela i svetih, a osobito po zagovoru svetih utemeljitelja naših redova i kongregacija, da to čudo i sami doživimo! Amen.

Hvaljen Isus i Marija!