Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

RADOST POSVEĆENOG ŽIVOTA

Uvod

 

Uoči proglasa i otvorenja Godine posvećenog života Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života uputila je posvećenim osobama dva okružna pisma koja imaju svrhu pomoći istima do prethodno definiranih ciljeva te Godine: sa zahvalnošću spomenuti prošlost, s nadom prigrliti budućnost i sa snažnim duhovnim oduševljenjem živjeti sadašnjost. Prvo okružno pismo „Radujte se“, sadrži brojne poticaje za promišljanje koji imaju izvor u govorima pape Franje upućenim posvećenim osobama prilikom raznih susreta. Kako se navodi u samom pismu, upućen nam je jedan autoritativan poziv s nježnim povjerenjem, „poziv da otklonimo institucionalna obrazloženja i osobna opravdanja“.[1] Drugi dokument objavljen je krajem rujna pod naslovom „Istražujte“. Pismo u naslovu poziva na pomno rasuđivanje znakova vremena. Sadržaj pisma otvara se poticajnom porukom pape Franje: „Uvijek u pokretu s onom krepošću koja je krepost putnika: radošću“.[2]

 

1. Stvoreni i otkupljeni za radost

Riječ „radost“ često povezujemo s nekim lijepim osjećajem ili iskustvom koje u sjećanju, u doživljaju sadašnjeg ili u nadi nadolazećeg ispunja srce milinom, zadovoljstvom, ugodnošću, tj. emocionalnim stanjem koje je postignuto ispunjenjem naših želja, bilo svjesnih bilo nesvjesnih. Međutim, potrebno je pojasniti da se mi nećemo baviti isključivo takvim poimanjem radosti. Radost nije određeno emocionalno stanje; to je, prije svega, svjestan odnos koji postupno razvijamo sa svojim emocijama, a u kojem smo sposobni, ili barem voljni prihvatiti sva emocionalna stanja kroz koja nam je svjesno proći. To se poimanje temelji i na etimološkom korijenu riječi „radost“, od korijena „rad“, koji označuje nekoga koji nešto želi, hoće, voljan je, spreman ili sklon.[3] Kršćanski pogled na taj pojam otkriva nam da težnja za radošću označuje strukturu ljudske naravi i da čovjek ne gospodari u potpunosti njome. Nitko ne može postaviti granice radosti za kojom konačno teži, ni u smislu intenziteta, ni u smislu njezina trajanja. Iako ograničen, prostorno, vremenski i intelektualno, čovjek teži za neograničenom radošću. Stvoren iz ljubavi, osobno i bezuvjetno ljubljen od Boga, čovjek traga za radošću koju mu u slobodi želi ponuditi Bog kako bi ga uveo u svoju božansku i vječnu radost – neizmjernu radost zajedništva. Za čovjeka prava i nepomućena radost izvan toga nije moguća i to ne stoga što bi se tu radilo o nekom prostornom uteku izvorištu radosti, nego zato što je radost označena stvarnošću odnosa u Bogu, ljudi s Bogom i ljudi međusobno. Čini se, naizgled, da to nije uvijek iskustvena istina. Naime, mnogi psalmi govore o sreći bezbožnih i nesreći pravednih, ali govore i o obratu sudbine pravednih koji su prošli iskustvo preobražaja (usp. Ps 4).[4] Upravo u tom iskustvu skriva se tajna prave radosti koja proizlazi iz Božjega zauzimanja za čovjeka. Naime, Bog je u svojoj dobrohotnosti pošao ljudima ususret i objavio se u svom Sinu kako bi sve spasio iz stanja grješne radosti i podijelio svima svoju vječnu radost.

O prodoru božanskoga u ljudsko svjedoče nam očevidci punine objave u Isusu koji je naviještao tužnima radost, u ljudskim radostima vidio znak radosti kraljevstva Božjega, kliktao od radosti zbog objave Kraljevstva malenima (usp. Lk 10, 21), a sve zbog jednog jedinoga razloga – Božje milostivosti. „Ta je Božja milostivost razlog Isusove radosti, jer je Otac odlučio ljubiti ljude istom onom ljubavlju koju ima prema svom Sinu. Luka, nadalje, podsjeća na slično klicanje kod Marije: 'Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju' (Lk 1, 47). To je Radosna vijest koja vodi do spasenja. Marija, noseći u svome krilu Isusa, Blagovjesnika u pravom smislu riječi, susreće Elizabetu i kliče od radosti u Duhu Svetom, pjevajući svoj 'Veliča'. Isus, vidjevši dobar ishod misije svojih učenikâ i njihovu radost, kliče u Duhu Svetom i obraća se Ocu u molitvi. U oba slučaja, riječ je o radosti zbog spasenja na djelu, jer ljubav kojom Otac ljubi Sina seže sve do nas, i po Duhu Svetom nas ispunja i čini nas dionicima života Presvetog Trojstva. Otac je izvor radosti. Sin je očituje, a Duh Sveti daje.“[5] Kršćanska radost izvire upravo iz toga potpunog i neprekidnog darivanja Oca u radosnoj velikodušnosti i zahvalnoga darivanja Sina u Duhu Svetome.[6] Neizreciva radost koja prožima Isusa proizlazi iz te iste ljubavi – neizrecive ljubavi Oca (usp. Lk 3, 22; Iv 17, 24), zbog koje je spreman na ljubav uzvratiti darivanjem života za nas, upravo stoga, da naša radost bude potpuna (usp. Iv 15, 9.11).

Za pristup potpunoj radost bio je, međutim, potreban prijelaz koji u jednome obuhvaća muku, smrt i proslavu. U tom otajstvu se ljudima otvorilo vrelo radosti koja je u svojoj biti postala udioništvo na neiscrpnoj, ujedno božanskoj i ljudskoj radosti koja provire iz pobjede Raspetoga, iz njegova probodenoga Srca i proslavljenoga tijela.[7] O tome nam svjedoči iskustvo vazmene radosti Isusovih učenika koja se pojavljuje kao odgovor, priznanje i prianjanje uz Kristovu uskrsnu radost (usp. Iv 20, 19-20). Tu se radost učenika ne očituje kao neko trenutno zadovoljstvo, niti neki subjektivan osjećaj, ona izvire iz osobnoga susreta s Tijelom Uskrsloga koji se svojevoljno očituje. To je radost koja uključuje i priznanje o objektivnoj činjenici prazna groba, što se sve zajedno poslije preobražava u radosno svjedočanstvo i navještaj vjere. Takvo priznanje učenike uvodi u prianjanje uz Isusa i dioništvo na njegovu životu. Ta radost se za učenike događa u okrilju međusobnih odnosa, susreta s Uskrslim i u snazi svjedočanstva dirnutosti, zahvaćenosti i udioništva, u odnosu s Nekim tko ih je smatrao dostojnima povjerenja, objave i poslanja. Ona izvire iz dioništva u životu Isusa uskrsnuloga.[8]

Prihvaćanje Božjeg puta do radosti ne podudara se često sa sklonostima ljudske naravi i načinima na koji je čovjek sklon pronalaziti rješenja za tu temeljnu težnju u nama. Traganje za radošću i nastojanje da je zadrži može čovjeka dovesti na razne putove, od kojih se neki pokazuju pogrješnima ili bar opasnima, osobito onda ako se od neizmjernog Izvora radosti - Boga, čovjek okrene ovozemaljskim zadovoljstvima, slavi, časti i bogatstvu.[9] Ako je osoba usmjerena samo i isključivo na dostignuće nekoga ograničenog cilja iz reda materije, nikada neće dostići pravu radost. Naime, težnja za srećom po sebi je samouništavajuća, ne postiže se izravnim putem i isključivim čovjekovim sebičnim nastojanjem oko postizanja zacrtanoga cilja.[10] Postoje i oni ljudi koji trenutke prave i istinske radosti otkrivaju u otvorenosti prema drugima i posredno, tj. u lijepim životnim detaljima, događajima, odnosima, spoznajama, dostignućima, ostvarenjima, susretima, planovima, itd. Svi ti putovi u konačnici, kad-tad, vode do nezadovoljstva koje, međutim, može postati pomoćnikom na putu traganja za radošću.^[11] Svako, dakle nezadovoljstvo nije kobno, ali postoji radost koja je kobna. O tome upozorava papa Franjo: „Kada kupujemo svjetovnu radost i veselje, radost grijeha, a nakon toga u sebi osjećamo prazninu, osjećamo žalost. A to je žalost grješne radosti. Kršćanska je radost, naprotiv, radost u nadi, koja dolazi.“[12]

Ulaz do radosti otvoren je, dakle svima koji su spremni obnoviti svoj osobni susret s Isusom Kristom ili, bar, donijeti odluku da će se otvoriti i dopustiti Njemu da se susretne s njima, da će ga svaki dan bez prestanka tražiti.[13] Iako se s Isusom radost uvijek iznova rađa u susretu s Gospodinom, bez odnosa posvemašnjeg pouzdanja u njega nije moguće prihvatiti i živjeti evanđeosku logiku, a onda ni održati radost u srcu. Radost, naime ne proizlazi iz bilo kakve veze s Bogom, nego iz veze koja označuje jedan djetinji odnos, posvemašnju pripadnost Bogu koja uključuje prianjanje uz njega, uz sve što On želi i uz način na koji On to želi.[14] „Postoji naime ispunjen život, a da nisu ispunjene sve naše želje“, jer „Bog ne ispunjava sve naše želje, nego svoja obećanja“.[15] Sigurno je da svatko može napredovati u tom predanju, ali je isto tako sigurno da taj proces prolazi redovitim putem kršćanskoga života koji pretpostavlja slobodno opredjeljenje, preuzimanje i ustrajavanje oko određenih kršćanskih obveza u čemu su posvećene osobe pozvane na posebnu zauzetost i svjedočanstvo koje proizlazi iz njihova identiteta.

 

2. Radost posvećenog života

 

U prethodno predstavljeni kontekst kršćanskog govora o radosti smješta se i govor o radosti posvećenih osoba. Posvećene osobe pozvane su od Oca kako bi nasljedovale izbližega Sina i u snazi Duha Svetoga sudjelovale u trojstvenoj ljubavi te bile njezin znak u svijetu. Takvo ispovijedanje i svjedočenje trebalo bi biti označeno radošću kao unutarnjim obilježjem posvećenog života koje se temelji i proizlazi iz predokusa obilja života u Bogu. Nije tu riječ o neograničenom veselju ni o neumornoj dobroćudnosti. Redovnička radost uključuje i sposobnost ražalostiti se. Radost može neko vrijeme, čak dugo vremena, biti i odsutna. Razlozi mogu biti višestruki, ali prema papi Franji u biti je samo jedan – pomanjkanje duhovne plodnosti zbog nekvalitetnog, neautentičnog življenja posvećenosti. „Zbog toga vam kažem: korijen žalosti u pastoralnom životu leži upravo u nedostatku očinstva i majčinstva koje ima svoj uzrok u lošem življenju toga posvećenja, koje bi nas naprotiv moralo dovesti do plodnosti.“[16] Tom stanju ima lijeka i upravo stoga Crkva svim posvećenima upućuje poziv i poticaje u ovoj Godini posvećenog života. „Prihvatiti to učiteljstvo znači obnoviti svoj život prema evanđelju, ne na radikalan način shvaćen kao model savršenosti i često odvojenosti, već prianjanjem čitavim srcem uz događaj spasenja koji preobražava život: 'Riječ je o tome da čovjek ostavi sve da bi slijedio Gospodina. Ne, ne želim reći radikalno. Evanđeoska radikalnost nije samo za redovnike: ona se traži od svih. Ali redovnici slijede Gospodina na poseban način, na proročki način. Od vas očekujem to svjedočanstvo. Redovnici moraju biti muškarci i žene koji su kadri probuditi svijet'.“[17]

Vjerujem da nam u tome mogu pomoći napomene iz spomenutih okružnih pisama koje možemo s obzirom na tu temu razmotriti na četiri susljedne razine, jer kako kaže papa Franjo: „nismo pozvani činiti epohalna djela niti davati bombastične izjave, već svjedočiti radost koja izvire iz sigurnosti da se osjećamo ljubljenima, iz povjerenja da smo spašeni.“[18]

 

2.1. Radost izabranih u ljubavi

Crkva prvenstveno poziva posvećene osobe na obnovu sjećanja o pozivu, o onom trenutku kad je svakoga Gospodin pogledao, zavolio,… Svima je upućen poziv na obnovu memorije o besplatnosti toga susreta s Gospodinom u trenutku kada je svatko od posvećenih čuo Gospodina i osjetio se važnim, ljubljenim i korisnim. „To je izvor radosti! Radost trenutka u kojem je Isus svrnuo svoj pogled na mene. To razumjeti i čuti je tajna naše radosti. Osjetiti da nas Bog ljubi, osjetiti da za njega mi nismo brojevi nego osobe; i osjetiti da je on taj koji nas zove.“[19]

Na to je papa Franjo ponovno podsjetio posvećene osobe u kolovozu 2014. u Koreji istaknuvši kako je ta istinska radost moguća samo stoga što je u središtu zvanja sigurnosti Božje ljubavi.^[20] To je radost koja proizlazi iz vjere u Božju inicijativu, izabranje, poziv i obećanje. Tim iskustvom započinje veliko duhovno putovanje svakog od pozvanih, koje nikad i ne završava. Pred čovjekom je često i uvijek isti zadatak prihvaćanja izabranosti.[21] Taj zadatak pred posvećene u ovoj Godini stavlja Crkva potičući da svatko u osobnom susretu s Isusom (pro)gleda na sebe sama Njegovim očima - očima ljubavi - i da na putu ljubavi napreduje sve do novoga „rođenja“ u Bogu.

U toj tajni poziv na posvećeni život otkriva se kao poziv na preobraženu egzistenciju, a to znači poziv na trajno obraćenje i obnovljenu zauzetost oko svetosti. Na taj poziv može se odgovarati samo uz pomoć molitve, asketskoga života i uz cijenu prihvaćanja stalne duhovne borbe.[22] Stoga, i u okružnom pismu „Radujte se“ papa Franjo poziva posvećene osobe da se nađu, dohvate i preobraze u Ljubavi na putu duhovnoga hodočašća, kako bi, bez obzira na životnu dob, posjetili duboko središte osobnoga života, tamo gdje motivacija našega života s Učiteljem, kao učenici i učenice Učitelja, nalazi svoj smisao i istinu. Papa Franjo potiče na nemir traženja na tom putu, to je jedan „nemir srca koji ga dovodi do osobnog susreta s Kristom, koji ga dovodi do toga da shvati da je onaj daleki Bog kojeg je tražio, Bog koji je blizu svakom ljudskom biću, Bog koji je blizu našem srcu, koji nam je bliži no što smo mi samima sebi“.[23] Tražiti ga uporno i iskrena srca, to je jedini put po kojem dolazi radost vjernoga „da“ u pozivu koji je proces s otajstvenim početkom i isto takvim završetkom.

Budući da neotuđiva i izvorna osobina svakoga čovjeka – poziv na vječnu radost – ne prolazi samo stazama promatranja i spoznaje, nego i djelovanja, nužno je i u tom smislu obnoviti svoja nastojanja. Sv. Bonaventura tvrdio je u tom smislu kako je istinska radost dar živoga Krista, ona koju kuša oslobođeni i besplatno ljubljeni čovjek koji, unatoč vlastitoj krhkosti, nastoji živjeti u skladu sa sobom, s vlastitom savješću, s naumom ljubavi Božje. „A radost susreta s njim i njegovim pozivom ne vodi tome da se zatvaramo, već da se otvorimo; vodi služenju u Crkvi.“[24] U snazi takvoga osobnog i obnovljenog susreta s Gospodinom nužno je prizvati si u svijest zahtjeve redovničkoga poziva te usvojiti Isusov način života, njegove stavove i ljestvicu vrijednosti, podijeliti život s Gospodinom u poslušnosti vjere, blaženstvu siromaha i radikalnosti ljubavi, kako bi se nanovo „rodili“ u zvanju. Uistinu, istinsko svjedočanstvo je ono koje je ispunjeno radošću pripovijedanja o čudesnim stvarima koje je Gospodin izveo u srcima posvećenih onda kada su smogli hrabrosti ostaviti po strani svoj krčag - simbol svega onoga što je naizgled važno, ali što je, zapravo, bezvrijedno u usporedbi s Božjom ljubavi.[25]

 

2.2. Radost preobraženih u ljubavi

Zavjetovanje triju evanđeoskih savjeta čini redovnike znakom i proroštvom za zajednicu vjernika i za svijet, a ono je u svojoj izvornosti primanje Kristove tajne koju se živi unutar Crkve. U posvećenom životu ne radi se samo o nasljedovanju Krista svim srcem, što se traži uostalom i od svakog kršćanina, nego o življenju i izražavanju Kristova načina života u mjeri koja je moguća u vremenu i prema karizmi pripadajuće zajednice. Samo tim specifičnim načinom života i djelovanja redovnici ispovijedaju i svjedoče vjeru u Trojedinoga Boga, a to čine na svojstven način samo ako je to proročki način postojanja u svijetu.[26] Na tom putu ljubavi (via amoris) Kristovo lice treba postati vidljivo u njihovoj svakodnevici: u načinu postupanja, stilu života, stavovima, duhu koji osobu vodi, logici kojom se ravna, ljestvici vrijednosti po kojoj donosi odluke i djeluje, dosljednosti koju iskazuje, velikodušnosti, posvemašnjem i bezuvjetnom predanju.

„Gospodin nas svakoga dana poziva da ga slijedimo s hrabrošću i vjernošću; dao nam je veliki dar kada nas je izabrao za svoje učenike; poziva nas da ga naviještamo s radošću kao Uskrsloga, ali traži od nas da to činimo riječju i svjedočanstvom svoga života, u svakodnevnom životu. Gospodin je jedini Bog našega života i poziva nas da se oslobodimo mnogih idolâ i klanjamo se samo njemu.“[27] Neophodno je, dakle ponovno krenuti od njega, onako kako su to činili njegovi istinski učenici, ostavljajući sve i slijedeći ga bezuvjetno, u raspoloživosti za navještaj Kraljevstva.

U temelju, ponovno krenuti od Krista, znači ponovno pronaći prvu Ljubav i krenuti s njom.[28] Taj hod očituje pashalnu dimenziju posvećenog života u kojoj se učvršćuje vjernost Ljubavi u skrovitosti života, prihvaćanju patnji, šutljivoj žrtvi, prepuštanju volji Božjoj i iskrenoj vjernosti.[29] Zbog očite nedosljednosti u tome, neovisno o dobi posvećenih, Crkva poziva posvećene da se vrate u središte osobnoga života, tamo gdje osoba pronalazi značenje i istinu svoje temeljne motivacije posvećenja – a ta bi trebala biti slijediti Učitelja. Tko je Njega osobno sreo i s Njim ostaje u ljubavi, slijedi ga vjerno i svjedoči s radošću. O tome nas poučava papa Franjo: „Gospodinovi učenici ustraju u radosti kad su u njegovoj prisutnosti, kad vrše njegovu volju i kad dijele s drugima svoju vjeru, nadu i evanđeosku ljubav.“[30] Vjerno učeništvo je, dakle milost i vježba ljubavi koja Učitelju ne postavlja uvjete. Taj put uključuje razne etape na putu nasljedovanja Učitelja, a jedna je i Golgota.

„Ustrajati sve do Golgote, iskusiti kako nas razdiru sumnje i nijekanja, radovati se divoti i čudesnosti Uskrsa, sve do očitovanja Duhova i evangelizacije narodâ, sve su to ključne odrednice radosne vjernosti jer su sastavni dio kenoze, one vjernosti koju se proživljava kroz čitav život također u znaku mučeništva ali ujedno dioništvom u životu uskrsloga Krista: 'S križa, tog najvišeg čina milosrđa i ljubavi, ponovno se rađamo kao novo stvorenje (Gal 6, 15)'.“[31] U toj etapi vjernost uključuje kenozu, ali ne isključuje radost Uskrsa, Pedesetnice i poslanje u kontekstu nove evangelizacije. Na tom putu „rast u djelotvornoj ljubavi je stalni proces – 'on raste, raste i raste' - u stalnom razvoju u kojem 'da' naše volje Božjoj ujedinjuje volju, razum i osjećaj: 'ljubav nije nikada završen i gotov čin; tijekom života ona se preobražava, sazrijeva i upravo tako ostaje vjerna samoj sebi'.“[32] Mjesto i vrijeme tog sazrijevanja je jednostavna svakodnevica u kojoj posvećeni naviještaju jedan drukčiji način življenja u našoj kulturi, što za ljude našega vremena, pa i one najbliže, može predstavljati jednu duhovnu terapiju.[33]

 

2.3. Radost sabranih u ljubavi

Od redovničkih osoba traži se, prije svega, da vjerno nasljeduju Gospodina svjedočeći o zajedništvu.[34] Zajedništvo nije samo „sredstvo“ za ostvarenje individualnih poslanja, nego prvenstveno teološki prostor u kojem bi trebalo biti moguće doživjeti iskustvo uskrsloga Gospodina. „Te zajednice su mjesta nade i otkrića Blaženstava, mjesta u kojima je ljubav, crpeći iz molitve, vrela zajedništva, pozvana da postane logikom života i izvorom radosti.“[35] Preduvjet za postizanje toga cilja je osobni pogled vjere na stvarnost redovničke zajednice. Zajednica bogata radošću je dar, ali i zadatak pred kojim svi snose odgovornost.[36]

Papa Franjo podsjeća redovništvo na potrebu osnaženja radosti redovitim životom molitve, razmatranjem riječi Božje, slavljenjem sakramenata i životom u zajednici. „Kada to nedostaje“ – kaže papa Franjo – „pojavljuju se slabosti i teškoće koje će zatamniti radost koju smo tako intimno upoznali na početku našega puta“.^[37] Razlozi mogu biti višestruki, no samo je jedan temeljni. Naime, čovjek je stvoren na sliku Božju. Bog je u sebi zajedništvo triju različitih osoba koje u uzajamnoj ljubavi ostvaruju jedinstvo, a ne prestaju biti različite. Po svojoj stvorenosti čovjek je, dakle obilježen zajedništvom za koje se, međutim, treba osobno opredijeliti i zauzimati na zemlji, da bi prispio većoj sličnosti s Bogom i konačno potpunoj radosti u njemu.[38] Iz toga proizlazi nužnost, da se oni koji su se posve Bogu posvetili, posve posvete kvalitetnom odnosu s ljudima sve do zajedništva odnosa u različitosti osoba. Upravo stoga papa Franjo savjetuje posvećenima da se zauzmu oko humaniziranja vlastite zajednice: „Gajiti među sobom prijateljstvo, obiteljski život, uzajamnu ljubav. Neka samostan ne bude čistilište, već obitelj. Problema ima, i bit će ih, ali baš kao što se čini u obitelji, potrebno je s ljubavlju tražiti rješenje; ne uništiti jedno da bi se riješilo drugo; neka ne bude takmaštva. Graditi život u zajednici, jer kada je u zajedničkom životu tako, kao u obitelji, upravo je Duh Sveti usred zajednice. […] I zajednički život uvijek živjeti velikodušno. Zažmiriti na jedno oko, ne hvaliti se, sve podnositi, smijati se od srca. A znak toga je radost.“[39]

Pred zadatkom humanizacije redovničkih zajednica preporuča se, prije svega, ispravno postavljati pitanja o mogućnostima vlastitoga doprinosa.[40] U tom naporu jedan bitan element je poznavanje i prihvaćanje sebe i osoba s kojima živimo i djelujemo, odgovorno življenje sadašnjega trenutka i uključenost u plan života zajednice.[41] Zasigurno, humanističke znanosti mogu biti od pomoći, no ne donose uvijek i isključivo rješenja za sve moguće nijansiranosti koje neku redovničku zajednicu mogu činiti nečovječnom. Situacije mogu biti nebrojene, višeslojne, teške i dugotrajne, ali ne i nerješive.[42] Nastale probleme i sukobe treba rješavati, ali na primjeren način. No i onda kada se, unatoč dobrim nakanama i nastojanjima, čini da ništa ne možemo, radost je moguće održati. Sv. Franjo Saleški preporučuje jedan vrlo koristan način– smireno podnošenje.[43]

U tome uvelike pomaže i sposobnost pozitivnoga pogleda na stvarnost. Bila je to tajna radosti sv. Terezije od Djeteta Isusa i Svetog Lica. Ona svjedoči kako je postupno razvila sposobnost da uvijek gleda dobru stranu svojih nedostataka, situacija i osoba.[44] „Takav vedar pogled na osobe i stvari, što je plod prosvijetljenog ljudskog duha i Duha Svetoga, za kršćane ima naročiti izvor snage u slavljenju vazmenog Isusovog otajstva. Doista, Krist u svojoj muci, smrti i uskrsnuću uglavljuje povijest svakog čovjeka i svih ljudi sa svim njihovim patnjama i grijesima, sa svim njihovim mogućnostima usavršavanja i posvećivanja.“[45] Radi se o aktiviranju i konkretnoj uporabi naše urođene sposobnosti „restrukturiranja“ zahvaljujući kojoj osoba može u svemu i unatoč svemu otkrivati u stvarnosti života jednu ruku punu ljubavi koja svima i svime upravlja na dobro, na korist života, u perspektivi vječnosti.[46] Bez toga, reći će Crkva, „kontemplativnog pogleda“ postupno se gubi smisao, a posvećena osoba gubi svoj identitet, ona nije to što treba biti - proročki znak u svijetu. Stoga, papa Franjo poziva: „Njegujmo kontemplativnu dimenziju, također u vrtlogu najhitnijih i najtežih obaveza. I što vas više misija poziva ići prema egzistencijalnim periferijama, to je vaše srce više sjedinjeno s Kristovim srcem, koje je puno milosrđa i ljubavi. Biti s Isusom oblikuje kontemplativni pogled na povijest, koji zna posvuda vidjeti i slušati prisutnost Duha i, na poseban način, kako prepoznati njegovu prisutnost kako bismo živjeli vrijeme kao Božje vrijeme. Kada nema toga pogleda vjere, život postupno gubi smisao, lice braće potamnjuje i postaje nemoguće u njima otkriti Kristovo lice, povijesni događaji ostaju dvoznačni ako ne i lišeni nade'.“[47]

Samo iz te perspektive moguće je odgovoriti zadatku što ga pred sve posvećene stavlja papa Franjo: „Ne bojte se pokazati radost što ste odgovorili na Gospodinov poziv, što ste odgovorili na njegovo izabranje ljubavi i što svjedočite njegovo evanđelje u služenju Crkvi. A radost, istinska radost, je zarazna; zarazna… tjera nas naprijed. Kada vide to zarazno svjedočenje radosti, vedrine, plodnosti, svjedočanstvo nježnosti i ljubavi, ponizne ljubavi, bez umišljenosti, mnogi ljudi osjećaju potrebu da dođu i vide.“[48]

 

2.4. Radost poslanih iz ljubavi

Redovnici su posvećeni za poslanje, a ono se, prije svega, ne karakterizira vanjskim djelima, nego u uprisutnjenju samoga Krista u svijetu osobnim i zajedničkim svjedočanstvom. Posvećena osoba je „u poslanju“ snagom samoga svoga posvećenja svjedočenog prema planu vlastite Ustanove. Tu je i osobiti doprinos redovništva evangelizaciji - u svjedočanstvu života potpuno darovanoga Bogu i ljudima, po uzoru na Spasitelja koji je, iz ljubavi prema čovjeku, postao Slugom kojega posvećene osobe, u svom posvećenju i potpunomu predanju, čine vidljivim.[49] Na isto je redovništvo pozvano i u kontekstu obnove misijskoga identiteta Crkve. Naime, u apostolskoj pobudnici o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu papa Franjo sve kršćane potiče:

„Svaki kršćanin i svaka zajednica moraju raspoznati put koji Gospodin pokazuje, ali od svih nas traži se da prihvatimo ovaj poziv: izaći iz vlastite udobnosti i imati hrabrosti poći na periferije koje trebaju svjetlo evanđelja.“[50]

U kontekstu sveopćega poziva na misionarski „izlazak“, redovnicima je dodijeljena jedna posebna misija: naći Gospodina koji tješi kao majka i nositi ljudima našega vremena Božju utjehu svjedočeći njegovo milosrđe, tj. donijeti nadu u mogućnost istinske radosti i nade koje se temelje na Bogu. „Ljudi danas trebaju riječi, ali iznad svega im je potrebno da mi svjedočimo Gospodinovo milosrđe i nježnost, koji griju srce, koji bude nadu i koji privlače prema dobru. Kolike li radosti nositi drugima Božju utjehu!“[51] S tom misijom su redovnici pozvani uključiti se u evangelizacijsko nastojanje Crkve svjedočeći o privlačnosti Evanđelja kojem sve treba podložiti. Tim putem zasigurno, nije moguće proći ostajući nepomični, potrebno je „izići iz gnijezda“ kako bismo druge sreli u konkretnim situacijama života. U tome je najpotrebnija konkretizacija poslanja posvećenog života da bude susretljivi, majčinski/očinski redovnički i posvećeni život. „Moramo napraviti taj iskorak k traženju i susretanju! Moramo imati hrabrosti suprotstaviti se toj kulturi koja sve gleda kroz prizmu učinkovitosti i uspjeha, toj kulturi rasipanja. Susretati i prihvaćati sve, solidarnost i bratstvo: to su sastavnice koje našu civilizaciju čine doista ljudskom. Moramo biti poslužitelji zajedništva i kulture susreta! Želim da budete gotovo opsjednuti u tome i da to činite bez preuzetnosti. Sablast protiv koje nam se boriti je slika redovničkog života shvaćenog kao utočište i utjeha pred teškim i složenim svijetom.“[52]

Povjeravajući posvećenim osobama zadaću da „probude svijet“, papa Franjo ih potiče da životima današnjih muškaraca i žena pristupaju u svjetlu dviju pastoralnih kategorijâ koje imaju svoj korijen u novosti evanđelja: „te su kategorije blizina i susret, dva načina na koja se sâm Bog objavljivao u povijesti sve do utjelovljenja“.[53] „Kao žive slike majčinstva i blizine Crkve, idemo ususret onima koji čekaju riječ utjehe i prigibamo se s majčinskom ljubavlju i očinskim duhom k siromasima i slabima.“ – poziva papa Franjo.[54] Sve dok posvećene osobe privatiziraju ljubav i zanemaruju periferije: zemljopisne, gradske i životne; one u grijehu, boli, nepravdama i bijedi, sve do skrivenih predjela duše ljudi našega vremena, na svim razinama kulture i znanja; zaostaju na putu posvećenja. Napreduju oni koji ostvaruju kulturu blizine, susreta i dijaloga, spuštajući obrane, otvarajući vrata i gradeći mostove.

U svrhu ostvarivanja toga poslanja Crkva se, prema riječima pape Franje, treba osloboditi „svega onoga što se ne čini za Boga, svakog djela koje nije od Boga; osloboditi se straha da otvori vrata i, bez odgode, poći ususret svima, osobito najsiromašnijima, najpotrebitijima, najudaljenijima. Zacijelo, ne zato da se izgubimo u brodolomu svijeta, već zato da hrabro nosimo Kristovo svjetlo, svjetlo Evanđelja, također u tamu, gdje se ne vidi, gdje se može dogoditi da se spotaknemo. Osloboditi se prividne sigurnosti koju pružaju strukture, koje, premda su nužne i važne, ne smiju nikada potamniti jedinu istinsku snagu koju nose u sebi: Boga. On je naša snaga!“[55]

Pred tom nužnošću posvećene osobe su pozvane: 1) Promicati djelotvornu, ne jednostavno administrativnu, dinamiku kako bismo prigrlili duhovne događaje prisutne u našim zajednicama i u svijetu, gibanja i milost koje Duh Sveti iznjedri u svakoj pojedinoj osobi, promatranoj kao osobi; 2) Zauzimati se zato da razgrade beživotne modele; 3) Predstavljati čovjeka kao osobu koja na sebi nosi biljeg Kristov, koju se nikada ne otkriva do kraja u govoru i djelima; 4) Biti mudri, a toga je pokazatelj prilagodljiva dosljednost, sposobnost posvećenih osoba da reagiraju u skladu s evanđeljem, da djeluju i biraju u skladu s evanđeljem, ne gubeći se između različitih područjâ života, jezikâ, odnosâ, čuvajući svijest o odgovornosti, vezama koje ih povezuju, njihovim ograničenostima, i bezbrojnim načinima na koje se život izražava.[56]

Upravo stoga, okružno pismo „Istražujte“ donosi upute za istraživanje novih obzorja posvećenoga života. Kako? – Prepuštajući se vodstvu Duha Svetoga, u poslušnosti vjere, zajedništvu i poslanju preko malih i slabih znakova, stavljajući u igru isto tako slabe ljudske resurse, pojednostavljujući ono što otežava i ukazujući na prioritete. Papa Franjo u kontekstu pitanja o pristupnom načinu poziva na tri jednostavna stava: sačuvati nadu, pustiti da nas Bog iznenadi i živjeti u radosti.[57] Dokle? – Ostaje za nas „nepoznata zemlja“. Znamo samo da Duh upućuje prema periferijama, pa ako i klecajućih koljena, bolje je krenuti negoli stajati zatvoren u vlastita pitanja i sigurnosti, kaže papa Franjo. Paradigma duhovnosti trebala bi biti ona koncilska, ona dobrog Samaritanca, ona gdje je prvenstvo čovječnoga odnosa ujedno i mjesto življenoga Evanđelja i to upravo zbog božanskih razloga.[58]

 

Umjesto zaključka

Zaista na izazovan put posvećene osobe poziva Crkva – na hodočašće preobrazbe u ljubavi koja treba zahvatiti sve aspekte redovničkog života kako bi on proključao radošću. Vrlo korisno je u tom smislu promišljanje mons. Joséa Rodrígueza Carballa, tajnika Kongregacije UPŽ i DAŽ, o postkoncilskoj obnovi posvećenog života kao trajnom izazovu:

„Postkoncilsko razdoblje bilo je 'razdoblje bogato nadama, obnoviteljskim pokušajima i prijedlozima koji su težili za ojačanjem zavjetovanja evanđeoskih savjeta. Međutim, bilo je to i vrijeme koje nije bilo lišeno napetosti i muka, u kojem ni plemenita iskustva nisu uvijek bila okrunjena pozitivnim rezultatima.' Prosudba Ivana Pavla II. o tom razdoblju čini mi se jako ispravnom. To je povoljno vrijeme za vježbanje iskrenosti. Ne možemo zatvoriti oči pred stvarnošću. Iskrenost je 'vrsta propedeutičkog izazova. To znači da je preduvjet da postanemo svjesni suštinskog izazova.' Stoga nije dovoljna jednostavna estetska operacija, a još manje razgovor koji ukazuje na krajnji ideal koji smo, kao posvećene osobe, pozvani ostvariti. Tumačenja trenutnog stanja nisu dovoljna. Moramo ići još dalje i donijeti konkretne odluke. Nije dovoljno pisati povijest ili tiskati lijepe dokumente. Potrebno je ispisati novu stranicu povijesti. Nije dovoljno ni popraviti 'biljku izvana'; potrebno je 'popraviti' život i poslanje i tako obnoviti naš identitet. (…) Obnavljanje ili ponovno utemeljenje našeg života i poslanja nesumnjivo je glavna zadaća koju posvećeni život u Europi ima pred sobom, kao uvjet sine qua non za budućnost našega života na Starome kontinentu. Ne radi se o jednostavnom posvećivanju pažnje aktivnostima ili rješavanju strukturnih problema, ili preoblikovanju onoga što treba preoblikovati. Još bolje, ne zaboravljajući sve to, iznad svega radi se o posvećivanju pažnje kvaliteti života i još preciznije, kvaliteti života koji ima štogod za reći, osobito nama koji ga živimo, onima koji ga gledaju izvana ili ga traže jer osjećaju njegovu neizbježnost. Sve što se čini treba ići u tom smjeru. (…) Imamo potrebu vjerovati u naš način života, biti uvjereni da će naš oblik života preživjeti kao svjetionik i jutarnja straža - čak i ako to ostvari kroz oblik malenosti, i s tog gledišta, neumorno radimo kako bi on zaista bio smislen u današnjem svijetu. Ako je zimi, kako kaže sv. Augustin, korijen još uvijek živ, onda današnji trenutak posvećenoga života u Europi nije trenutak neplodnosti ili smrti, već vrijeme da se usredotočimo na ono što je bitno u našim karizmama, kako bi one sutra postale zelene i ponovno se rodile.“^[59]

Bog, izvor nade, neka svima daruje potpunu radost i mir u vjeri kako bi mogli krenuti i napredovati na tom putu preobrazbe u ljubavi snagom Duha Svetoga (usp. Rim 15, 13).

---