17.05.2017

Priznanje s. Mariji Bešker, ŠSF za nemjerljiv doprinos u promociji sestrinstva

Povodom Međunarodnog dana sestrinstva, Komora medicinskih sestara i tehničara Kantona Sarajevo dodijelila je s. Mariji Bešker priznanje.

„U životu možemo pronaći neke ljude koji su veliki i neke ljude koji su dobri, ali ćemo rijetko naići na one koji su oboje u isto vrijeme.“ Jedna od rijetkih osoba koja u sebi opravdava oboje je naša s. Marija Bešker.

Članica je zajednice Školskih sestara franjevaka, Provincije Svete obitelji od 1975. godine. Uz redovnički poziv kojemu se s. Marija odazvala kao mlada djevojka rasla je i ljubav prema pozivu medicinske sestre. Po završetku medicinske škole došla je u Sarajevo (1986.) gdje se rodila velika ljubav prema najnemoćnijima kao i prema ovom lijepom gradu i njegovim žiteljima. Od te godine radi u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, a danas je glavna sestra na Klinici za traumatologiju i ortopediju.

Unatoč različitim poteškoćama ostala je u Sarajevu tijekom cijeloga rata. Kako sama često svjedoči nikad nije razmišljala o odlasku jer je smatrala da bi tako izdala svoj poziv kao i malenog, bolesnog i ostavljenog kojemu je potrebna. Mnogi svjedoče o njezinoj brižljivosti, susretljivosti, predanosti bratu čovjeku bez obzira na njegovu vjersku i nacionalnu pripadnost.

Stoga nimalo ne iznenađuje činjenica da joj je Komora medicinskih sestara – tehničara Kantona Sarajevo na tradicionalnoj manifestaciji organiziranoj povodom Međunarodnog dana sestrinstva 12. svibnja 2017., dodijelila Priznanje za nemjerljiv doprinos u promociji sestrinstva.

Primivši ovo vrijedno priznanje u ime svih odlikovanih s. Marija se prisutnima obratila riječima:

„U ime nas nagrađenih članova pozdravljam ministricu zdravstva Kantona Sarajevo, gospođu Zilhu Ademaj. Pozdravljam glavnu sestru Kliničkog centra, magistricu Ernelu Eminagić, sve ovdje prisutne liječnike, kolege i kolegice medicinske sestre i tehničare. Pozdravljam sve naše goste koji su došli podijeliti s nama radost...

Napose pozdravljam našeg glavnog tehničara Ortopedije i Traumatologije, magistra Hadžana Konju, koji me je predložio za ovo priznanje. Moram mu odati veliku zahvalnost za njegovo nesebično zalaganje i razumijevanje nas medicinskih sestara kojima je pretpostavljen. Kolega Hadžane, velika vam hvala! U sadašnjem vremenu biti humana i požrtvovna sestra jako je teško. Zašto? Patologija bolesnika je svakoga dana teža. Kadra je premalo, sredstva za rad oskudna. Posao medicinske sestre je jako odgovoran. Samo ljubav prema svakom bolesnom čovjeku može nam dati snage za predani rad. Mislim da sestre svojim nesebičnim radom to pokazuju svaki dan.

Svjedoci smo silnog odlaska medicinskog kadra iz ove naše drage nam domovine. To nas, obične ljude, jako boli. Ne znam što misle čelnici ove zemlje koji prepuštaju slučaju odlazak školovanih ljudi koji služe tuđe bolesnike? Što misle o ovom narodu koji ostaje bez svoje mladosti? Svaki normalni građanin ove zemlje mora se pitati zašto se tolika krv lila, zašto smo se mi zdravstveni radnici borili za svakog ranjenog, a sad nam zemlja ostaje pusta. Svi mi najviše volimo svoju zemlju. Pa gdje ima ljepše od naše Bosne i Hercegovine, njenih planina, šuma, potoka, jezera, livada, sunca... Prenosimo ljubav na svoje mlade da nikada ne zaborave svoju domovinu. Živimo u nadi da će jednog dana biti posla za našu mladost na rodnoj grudi.

Zahvaljujem svima koji ste došli s nama podijeliti radost. Ovaj govor završavam pjesmom bosanskohercegovačkog pjesnika, mostarca Alekse Šantića, Ostajte ovdje:

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,

Neće vas grijat kô što ovo grije;

Grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije. (...)

Govor s. Marije naišao je na jak odjek kod prisutnih. Poslala je snažnu poruku kako vrijedi biti i ostati ovdje u Bosni i Hercegovini koju lome različiti hladni vjetrovi, ali koju grije sunce koje daje život i unosi toplinu. Nakon riječi s. Marije prisutnima se obratila bivša glavna sestra Kliničkog centra mr. sc. Suada Švrakić zahvalivši s. Mariji za sve što čini, posvješćujući svima prisutnima vrijednost časnih sestara koje su od osnutka prve bolnice radile i od kojih su nebrojene generacije učile ovaj lijepi i humani posao i poziv među kojima je i sama bila. Budući su sestre bile poznate kao stručne i požrtvovne osobe dr. Milivoje Kostić pozvao je prve sestre iz Družbe sv. Vinka Paulskog, poznatije kao milosrdnice, u Sarajevsku bolnicu (1919.). Pred početak Drugog svjetskog rata na različitim odjelima i različitim službama u bolnici je radilo 90 sestara. Nažalost, istaknula je magistrica, danas jako malo sestara radi u bolnicama pitajući se za razloge – manjak duhovnih zvanja, manjak ljubavi prema ovoj teškoj i odgovornoj zadaći... Iskoristila je poslati poruku o važnosti sestarske prisutnosti kako zbog pacijenata tako i zbog lijepog svjedočanstva sestara koje su ostavile i danas ostavljaju svoj trag u životima tolikih kojima nesebično služe.

U ime sestara zahvaljujem s. Mariji za svakodnevno svjedočenje kršćanskih i redovničkih vrijednosti u zajednici i svugdje gdje ju život nosi. (s. Kata Ostojić)