05.06.2018

Izvedena predstava „Fra Didak – sebet nas i naše dice"

Na festivalu kršćanskog kazališta na Svetom Duhu u Zagrebu predstavu Mirele Lovrić izveli su članovi Franjevačkog svjetovnog reda i FRAMA-e sa Širokog Brijega.

Na 4. festivalu kršćanskog kazališta u nedjelju, 3. lipnja u dvorani Sv. Franje na Svetom Duhu u Zagrebu predstavu „Fra Didak – sebet nas i naše dice" Mirele Lovrić izveli su članovi Franjevačkog svjetovnog reda i FRAMA-e sa Širokog Brijega. Predstava je nastala prošle godine na inicijativu fra Dane Karačića, mjesnog duhovnog asistenta OFS-a na Širokom Brijegu u znak spomena i zahvale za sve ono što je za cijelu Hercegovinu učinio fra Didak Buntić, a osobito za spas 15.000-17.000 djece od sigurne smrti od gladi. Fra Dane je naglasio kako se za fra Didaka može reći da je bio „orijaš Hercegovine", jer bez ovog najvećeg sina Hercegovine, Hercegovine ne bi bilo ili barem u ovom smislu kakva je danas.

U predstavi se može upoznati prilike u Hercegovini na kraju 19. i početkom 20. st. Prati se razvoj širokobriješke gimnazije i osobit procvat nakon što se u nju kao profesor iz inozemstva vratio fra Didak. Oživio je Hercegovinu, kao profesor se isticao dobrotom, blagošću, plemenitošću, a u odgoju su mu ideal bili samostalnost, samosvijest, poštenje i osjećaj odgovornosti. Brinuo se i za glazbenu naobrazbu, ali je poučavao i u poljodjelstvu. Bio je svjestan da se ništa neće postići s nepismenim narodom. Stoga je poticao tečajeve za nepismene u to uključujući već one koji su se opismenili po principu „svatko je u stanju naučiti drugoga ono što već i sam zna".

No, u ratnim godinama i uslijed suše glad se uvukla u gotovo svaku obitelj. Svjestan toga, pisao je na sve strane, i sam obilazio Beč, Zagreb i zemaljsku vladu u Sarajevu, da bi u konačnici izveo jedinstveni pothvat u povijesti, te tisuće gladne djece iz Hercegovine smjestio u imućne obitelji u Slavoniji, Srijemu i Bačkoj i tako ih spasio od sigurne smrti. Tu je pokazao svu svoju ljudsku, franjevačku i svećeniku većinu.

U predstavi se na vrlo dojmljiv način prikazuju strepnje žena, majki čiji su muževi na bojišnicama, a one same s nejačadi. Do izražaja dolazi majčinska ljubav, jer na oproštaju mnoge svoje jedince vide posljednji put. No, djecu puštaju u nepoznato, ali i u siguran spas sa „svetim čovjekom" (jer fra Didak nije svatko) u čemu im pomaže vjera u Boga. Stoga uz posljednji zagrljaj djeci daju savjet da slušaju one kod kojih će doći i da sačuvaju svoju vjeru. Oni pak ostaju s vjerom, jer „nama koji ovdje ostajemo samo vjera pomaže. Molit ćemo Boga da zaustavi rat, da se naši vrate s bojišta. Uzdajmo se u Boga da će se djeca vratit, rodit zemlja, da ćemo se spasit od ove gladi. U Boga se uzdajmo ko i naši stari, uz Boga i Bogu uz našu golgotu, teško nam je ali zdurat ćemo, jer rođena gruda ne da na sebe, kakva god da je, naša je ova kršna Hercegovina". (ika)