08.10.2026

Proslavljen patron crkve Kraljice svete krunice u Sarajevu

Euharistijsko slavlje, u suslavlju sedmorice svećenika, predvodio je vlč. Vedran Ćosić, rektor crkve Kraljice svete krunice i voditelj internata u KŠC „Sveti Josip“ u Sarajevu.

Svečanim euharistijskim slavljem u crkvi Kraljice svete krunice na Banjskome brijegu u Sarajevu, koja je ujedno posebno mjesto čašćenja bl. Drinskih mučenica, na blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice u srijedu, 7. listopada, sestre Družbe Kćeri Božje ljubavi proslavile su patron svoje samostanske crkve.

Euharistijsko slavlje u večernjim satima, u suslavlju sedmorice svećenika, predvodio je vlč. Vedran Ćosić, rektor crkve Kraljice svete krunice i voditelj internata u Katoličkom školskom centru „Sveti Josip“ u Sarajevu.

Osim vjernoga puka, na misi je sudjelovalo i tridesetak redovnica – sestara Kćeri Božje ljubavi te članica drugih redovničkih zajednica koje djeluju u glavnom gradu BiH.

Liturgijsko pjevanje animirao je zbor bogoslova Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa pod ravnanjem vlč. Ivana Rake.

Uvodeći u misno slavlje, vlč. Vedran Ćosić pozdravio je sestre Kćeri Božje ljubavi na čelu s predstojnicom s. Fidelis Lučić, bogoslove predvođene rektorom Vrhbosanskoga bogoslovnog sjemeništa preč. Ivanom Rakom, svećenike i redovnice drugih zajednica te okupljeni Božji narod. Istaknuo je kako su se okupili proslaviti nebesku zaštitnicu, odnosno patron crkve Kraljice svete krunice, koja je ujedno i javni oratorij uz koji su vezane brojne generacije.

U prigodnoj propovijedi vlč. Ćosić govorio je o tri prizora – razrušenom Sionu, Nazaretu i gornjoj sobi u Jeruzalemu – kroz koja se, kako je istaknuo, može promatrati ono što čovjek nosi u sebi.

U sva tri prizora događa se isto: „Bog dolazi i prebiva“. Osvrćući se na proroka Zahariju i narod koji se vraća iz progonstva, podsjetio je na umorne i uplašene ljude koji su iza sebe ostavili srušen hram i ruševne zidine te se pitaju jesu li sami krivi za ono što im se dogodilo. Bog im, međutim, ne govori da najprije sve poprave, nego poručuje: „Kliči i raduj se, kćeri Sionska, jer dolazim usred tebe prebivat“, čime se pokazuje da Bog dolazi i prebiva usred ruševina.

Propovjednik je tu poruku povezao s čovjekovim često duboko ukorijenjenim uvjerenjem da je vrijedan ljubavi samo onda kada je dobar, uredan, uspješan i savršen. Takvu sliku čovjek, kazao je, može prenijeti i na Boga, misleći da mu se može približiti tek kada sve u sebi posloži. „Zaharijina riječ upravo ruši tu sliku jer Bog ne čeka da naša nutrina postane savršena katedrala, ukrašena izvana, nego se on nastanjuje i u ruševinama“, istaknuo je. U tom je kontekstu govorio i o tišini u kojoj izranjaju neisplakana tuga, stara ljutnja i strahovi kojima čovjek nije dao ime. „Tko se boji vlastite tišine, teško će čuti Boga koji u njoj govori“, poručio je.

Govoreći o Mariji u Nazaretu, vlč. Ćosić je istaknuo da Evanđelje pokazuje njezinu ljudsku reakciju na anđelov navještaj: ona se smela i stade razmišljati. Marija svoj nemir nije potisnula niti je od njega pobjegla, nego je ostala s onim što je osjećala i o tome razmišljala. Zrela vjera, naglasio je, nije odsutnost straha, nego sposobnost da čovjek strah pogleda i ne dopusti mu da odlučuje umjesto njega. Podsjetio je na anđelove riječi „Ne boj se, Marijo“ te na Marijino pitanje „A kako će to biti?“, koje nije izraz nevjere, nego iskrenosti. „Bog podnosi sva naša pitanja, ne traži od nas da isključimo razum i da prešutimo ono što ne razumijemo“, kazao je vlč. Ćosić.

Osvrćući se na anđelov odgovor Mariji, „Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti“, propovjednik je riječ „osjeniti“ povezao s oblakom koji je u pustinji sjenom prekrivao Šator sastanka te sa slikom majke koja svojim tijelom zaklanja dijete od kiše, sunca i vjetra. Bog, rekao je, najprije stvara prostor sigurnosti, a tek u toj sigurnosti Marija može izreći svoje „da“. U tom je smislu istaknuo da vjera, poslušnost i posvećeni život ne bi trebali značiti gašenje vlastitoga glasa ni potiskivanje onoga što u čovjeku živi. „Prava poslušnost je Marijina nakon pitanja i slobode i povjerenja“, kazao je, dodajući da Marija pokazuje kako se „najveće 'da' u životu može izgovoriti drhtavim glasom i biti potpuno istinito“.

Govoreći o gornjoj sobi u Jeruzalemu, propovjednik je podsjetio na apostole koji se nakon Isusova uzašašća nisu razbježali niti se povukli u vlastitu tugu, nego su se okupili i ostali „jednodušno postojani u molitvi“ s Marijom, Isusovom majkom. Marija, koja je i sama prošla kroz najdublji gubitak i stajala pod križem, nije apostolima oduzela bol, nego je svojom mirnom prisutnošću učinila bol podnošljivom. „Upravo je to majčinsko poslanje, ne ukloniti svaku patnju, nego biti uz nas tako da nas patnja ne razori“, istaknuo je. Promatrajući apostole, među kojima su bili Petar koji je zatajio, Toma koji je sumnjao i Šimun Revnitelj, čovjek žestoke naravi, vlč. Ćosić je naglasio da nitko nije bio isključen zbog svoje prošlosti. Takva, rekao je, treba biti i Crkva, zajednica, samostan, župa i obitelj – „gornja soba u kojoj se tuga smije podijeliti, ne zakopati, u kojoj ranjeni ne mora glumiti da je jak ili da je hrabar“.

Govoreći o krunici, propovjednik je njezinu molitvu usporedio s majkom koja uspavljuje dijete ponavljajući istu melodiju, iste riječi i istim ritmom. „To ponavljanje 'Zdravo Marija' smiruje uznemireno srce, usporava disanje i vraća nas u prisutnost. Dok usne ponavljaju, srce prolazi kroz otajstva radosna, svjetla, žalosna i slavna. Kroz njih naš vlastiti život, naše radosti, naši križevi, naše nade bivaju položeni u Kristov život. Zrnca u ruci nas podsjećaju da molimo cijelim bićem, dušom i tijelom“, rekao je vlč. Ćosić, nazvavši krunicu „gornjom sobom koju možemo ponijeti sa sobom bilo kamo“.

Snagu takve molitve ilustrirao je pričom o baki koja se u ratno vrijeme s nekoliko unučadi skrivala u podrumu dok su vani padale granate, zidovi podrhtavali, a djeca plakala. Baka nije imala odgovora ni objašnjenja, nego samo krunicu. Sjela je među djecu, primila najmlađe u krilo i polako počela moliti, a djeca su postupno prestala plakati. Mnogo godina poslije jedan od unuka rekao je: „Ne sjećam se riječi koje je baka molila, sjećam se samo da u tom podrumu nismo bili sami.“

Zaključujući homiliju, vlč. Ćosić sažeo je poruku Božje riječi u prizore ruševine, straha, tišine i gornje sobe te pozvao vjernike da se ne skrivaju od vlastitoga srca, svoj strah predaju Bogu i jedni drugima budu ono što je Marija bila apostolima. „Neka i nas, draga braćo i sestre, nebeska zaštitnica uči da se ne skrivamo od vlastitoga srca, da svoj strah predamo onomu koji nas osjenjuje i da jedni drugima budemo ono što je ona bila apostolima – tiha, postojana prisutnost u kojoj Bog može prebivati“, poručio je.

Na kraju misnoga slavlja rektor crkve vlč. Vedran Ćosić zahvalio je svećenicima, redovnicama, bogoslovima i okupljenom Božjem narodu na sudjelovanju u proslavi patrona crkve Kraljice svete krunice.

Nakon misnoga slavlja uslijedilo je druženje svećenika i vjernika sa sestrama sarajevske zajednice u samostanskoj blagovaonici.

Crkva Kraljice svete krunice nalazi se u sklopu zdanja Zavoda „Sveti Josip“ u kojemu danas djeluje Katolički školski centar. Projektirao ju je 1909. godine Josip pl. Vancaš, a posvećena je 1. listopada 1911. Između ostaloga, glavni oltar darovao je austrougarski car Franjo Josip tijekom svoga posjeta BiH 1910. godine. U ovoj su crkvi od 1920. do 1949. svoje redovničke zavjete položile 274 sestre Kćeri Božje ljubavi, među kojima i s. Jula Ivanišević te njezine četiri susestre, ubijene 1941. iz mržnje prema vjeri (in odium fidei), poznate kao bl. Drinske mučenice. Stoga je ova crkva ujedno i mjesto njihova čašćenja. (KTA)