19.05.2014

Blagoslov duhovnog centra „Biskup fra Paškal Buconjić“u Bijelom Polju

U sklopu programa duhovne obnove bio je i obred blagoslova duhovnog centra, a predvodio ga je mjesni biskup mons. dr. Ratko Perić.

O 22. obljetnici izlaska posljednjih sestara iz Bijelog Polja u Domovinskom ratu, 16. svibnja 2014., održana je u samostanu sv. Franje završna duhovna obnova za sve Školske sestre franjevke Provincije Svete Obitelji. U sklopu programa duhovne obnove bio je i obred blagoslova poslije rata obnovljenog duhovnog centra „Biskup fra Paškal Buconjić“. Predvoditelj ovog dvostrukog slavlja uz sudjelovanje oko 90 sestara bio je mjesni biskup mons. dr. Ratko Perić.

Riječima dobrodošlice okupljenim se sestrama, u samostanskoj kripti, najprije obratila prov. predstojnica s. Franka Bagarić. Posebno je pozdravila oca Biskupa zahvaljujući mu što je unatoč zgusnutim terminima i obvezama pronašao vremena za sestre, da ih svojom nazočnošću i pastirskom riječju ohrabri i utvrdi u vjeri.

Uslijedilo je Biskupovo izlaganje na temu Vjera kao temelj života. Činjenicu vjere kao uvjeta naravnog života otac je Biskup obrazložio opisom prirodnog povjerenja u međuodnosu majka – dijete. Prikazao je zatim biblijske uzore potresne ljudske vjernosti: poganke Rute i filistejca Itaja, službenika Davidova dvora. „Bilo bi primjereno i poučno za suvremeni poganski svijet kada bi vjernici Crkve, napose pozvani i izabrani duhovnih redova, poput Rute i Itaja, obdržavali slične odluke doživotne vjernosti dane po zavjetima,“ naglasio je Biskup, tumačeći potom, na primjeru pustinjskih kušnji i sazrijevanja vjere Izabranog naroda, vjeru kao nadnaravnu činjenicu.

Božjom ‘nepopustljivošću’ u naviještenim obećanjima preko vidljivih znakova Izraelci su doprli do spoznanja Božje snage i ljubavi i do prihvaćanja Boga kao svog životnog voditelja i učitelja: Bog je privlačio narod svojom očinskom ljubavlju tražeći od njega samo odanost i vjernost. Nije im to bilo nemoguće jer su imali uzora u Abrahamu, svom ocu po krvi i po vjeri.

Takva značajka vjere dosegnula je vrhunac u Isusovu odgoju čovjeka i naroda s obzirom na povjerenje prema Bogu i njegovoj božanskoj osobi, ustvrdio je Biskup dodajući: „Krist je došao u ovaj svijet da otkrije ljudima, ne neku filozofiju, nego da nam pokaže Očev plan: Bog ima povjerenja u čovjeka i očekuje od njega da će on sam steći povjerenje u Boga. Isus je došao da nam kaže kakva Oca imamo na nebesima. Naš je Otac takav da od nas grješnika želi izvući vjeru po kojoj od grješnika postajemo pravednici. Eto to je pristup Bogu ali samo u vjeri, pristup koji je Krist omogućio svojom krvlju i ljubavlju, svojom mukom i naukom, svojim sakramentom svete ispovijedi. Stoga kršćanska vjera ima tri stupnja: riječ, razmišljanje i odgovor. Povijesni Isus, slušanje propovijedi nešto je vanjsko na čemu se ne smijemo zadržati. Razmišljanjem se suočavamo s onim što je Krista koštalo da pokaže Očevu ljubav prema ljudima. Njega je Očeva poruka i volja stajala strašnih tjelesnih bolova i muka; na sebe je navukao mržnju ljudi; prekinuo s najdražima; proživio nevjernost izabranih svojih; iskusio bičeve neprijatelja; osjetio trnovu krunu na glavi; nosio križ i padao pod njim; vidio što je napuštenost; prihvatio smrt i to na križu. I to sve samo radi mene, da ja ne izdam, ako sam izdao da se vratim. Te uzvišene činjenice Isusove ljubavi moraju moj osjećaj pretvoriti u odgovornost, moje razmišljanje u odgovor, moje uvjerenje u povjerenje.“

„Najuzvišenija primjena volje Božje ostvaruje se po našoj podložnosti slobodne volje“, zaključio je Biskup obrazlažući: „Ne možemo to učiniti osim po vjeri koja je rezultat Božje ljubavi i našega svojevoljnog nastojanja… Jer kad se čovjek odcjepljenje od svoga ljudskoga ‘ja’ te prihvaća obveze milosti, odgovornosti i ljubavi jasno uviđa da na ovom svijetu nema užitka koji bi mu zaustavljali vrijeme da se u jedan trenutak zbije blaženstvo vječnosti nego sve je stalan zadatak do zadatka po vjeri u Boga u zadaći i službi života. Vjera je uzdarje na Božju ljubav. Stoga ako neka redovnička osoba osjeća hladnoću vjere prema Kristovoj ljubavi u pitanju je njezino srce, tj. srce redovništva, tj, konkretan posluh Isusovoj ljubavi. Nema druge, nego uvažiti prvu Isusovu besjedu: ‘Obratite se i vjerujte Evanđelju!’ (Mk 1,15), odnosno posljednju Isusovu besjedu koju je rekao efeškom biskupu: ‘Prvu si svoju ljubav ostavio’ (usp. Otk 2,4), onu kada si oduševljeno došao/la u samostan…

A one redovničke osobe koje svjedoče za Kristovu ljubav stvaraju povjerenje prema Onomu komu pripadaju. Zato je kršćanska i redovnička ljubav sestara najljepša reklama Kraljevstva Božjega na zemlji. Po njoj će drugi uzvjerovati u Krista: umom priznati i srcem prihvatiti da je Krist pravi Bog i pravi čovjek, sakrament Očeve ljubavi. Iz svega valja zaključiti da je odgoj u vjeri kakav je Isus činio i nama preporučio nešto kudikamo više od vjeronaučne nastave: ‘Idite i učinite mojim učenicima sve narode!’ (Mt 28, 19) znači: utvrđujte u vjeri sve ljude onako kako sam ja vas apostole učio, odgajao i utvrđivao. Amen.“

Nakon poticajnog predavanja te kratke stanke za osvježenje uslijedilo je pokorničko bogoslužje. U svjetlu redovničkih zavjeta i Isusovog pitanja: Što vi kažete, tko sam ja? (Mt16,15), preispitale smo svoj odnos prema Bogu i bližnjima te pristupile sakramentu pojedinačne svete ispovijedi.

U 17 sati u samostanskoj kripti franjevačke pripravnice scenski su uprizorile „Sjećanje na početke – put u budućnost“ u kojima su iznijele vlastita zapažanja o vrjednotama kongregacijske baštine prenoseći ih u suvremenu konkretnu stvarnost. Bijaše to svojevrstan odgovor povjerenja na ljubav kojom su prihvaćene u krilo Zajednice. A one, poletne i radosne u svom idealizmu, bile su starijim članicama znak da su Bogu potrebne i u ovom vremenu…

Središte programa bilo je euharistijsko slavlje koje su u zajedništvu s ocem Biskupom suslavili: voditelj duhovnih vježba fra Jure Šarčević, OFMCap, fra Tomislav Pervan, duhovnik sestara, fra Josip Vlašić, župnik mostarske župe sv. Petra i Pavla i don Tomislav Ljuban, Biskupov tajnik.

Na prepoznatljivo slikovit način otac Biskup je u prigodnoj propovijedi, na temelju Isusovih riječi iz Ivanova evanđelja, protumačio što znači Isusov poziv: „Neka se ne uznemiruje srce vaše. U Boga oca vjerujte, i u mene vjerujte“ (Iv 14, 1-5). Pozvao je sestre da ne budu tjeskobno zabrinute za ‘zemaljske stanove’ već da poslušne mudrosti Isusove riječi grade neprolazne prostore mira, dobrote i malenosti koji grade prave odnosa prema Bogu i bližnjemu. Naglasio je: „Vaše najveće blago je Vaš pomladak, nada, uzdanica. Ovih četrnaest djevojaka koje su slobodnom voljom napustile svoje obiteljske stanove i planove i izabrale sestarski stan u sestarskoj zajednici, u ovoj Provinciji i u ovoj Crkvi. Dao Bog da ustraju, da sve pozvane budu i odabrane…“ Na kraju je poželio svima da u hodočašću ovom zemljom rastu u vjeri u Boga Oca i Duha Svetoga i Krista koji je Put prema stanovima koje nam je pripravio u Oca svoga.

Nakon popričesne molitve nazočnima se obratila prov. predstojnica s. Franka Bagarić, zahvalivši svima koji su svoju darežljivost i znanje ugradili u obnovu duhovnog centra koji je u Domovinskom ratu bio jako oštećen. Zahvalila je Biskupu za preporuke u traženju pomoći za obnovu duhovnog centra kao i za pastirsku brigu kojom prati život i djelovanje cijele Zajednice. Istaknula je kako će namjena ove kuće biti ista kao i prije tj. da će ovaj prostor i dalje biti oaza u kojoj će duhovnu okrjepu nalaziti sestre u duhovnim vježbama i obnovama kao i svi drugi, napose mladi i obitelji, za koje će sestre pripremati i nuditi duhovne seminare i obnove. Kazala je kako će, odlukom provincijalnog Kapitula, duhovni centar nositi ime velikog dobročinitelja i duhovnog pratitelja Provincije Biskupa fra Paškala Buconjića čijim su nastojanjem i darežljivošću sestre došle u Hercegovinu i u Bijelo Polje. Misno slavlje svojim je pjevanjem uveličao zbor sestara pod ravnanjem s. Mire Majić.

Sabrana se zajednica sestara, uzvanika i nazočnih svećenika predvođena Biskupom uputila u zgradu obnovljenog duhovnog centra gdje je uslijedio obred blagoslova. Nakon blagoslova nastavljeno je druženje u samostanskom blagovalištu uz prigodni domjenak.

Na koncu naše su se najmlađe predstavile kratkim vlastitim video-uratkom “Happy” na kojem plešu i raduju se uz detalje iz svakodnevnog samostanskog života. U stankama za odmor sestre su imale prigodu po samostanskim hodnicima razgledati izložbu fotografija, iz albuma bjelopoljskog samostana, koji je za sobu sjećanja priredila s. Natalija Palac. Radi se o povijesnim fotografija koje po svom izboru, tematici i komentarima s. Natalije zorno prikazuju početke i razvoj bjelopoljskog samostana do Domovinskog rata (1910.-1992.).

Bijaše to duhovno zgusnut dan, isprepleten sjećanjima i molitvom, zajedništvom i zahvalnošću za sigurnost koja nam od Boga dolazi kao i za sve dobre ljude po kojima nam progovara. Odgovor na Isusovo pitanje Što vi kažete, tko sam ja?  nalazile smo u otkrivanju svoje ‘slike‘ u Njegovim očima. Pred uzvišenom činjenicom Isusove ljubavi postale smo svjesnije potrebe unutarnjeg sazrijevanja "od dobra prema boljemu". Kako bi jedni u drugima, uvijek iznova i u svim situacijama, bili kadri prepoznati ono neizrecivo, najvrjednije zbog čega je Bog tako ljubio svijet da je Sina svoga dao.     

(http: //mostar.ssfcr.org)