Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
01.02.2019
U petak 1. veljače u sarajevskoj katedrali prigodnu propovijed je uputio fra Nikica Vujic, član Uprave Bosne Srebrene. Homiliju prenosimo u cijelosti.
Uoči blagdana Prikazanja Gospodinova u hramu (Svijećnica), kada Crkva slavi i Dan posvećenog života, 1. veljače 2019. u 17 sati u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu bilo je organizirano klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu i svečana pjevana prva Večernja ovog blagdana. Svečano Euharistijsko slavlje, kojem je nazočio i nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, predvodio je fra Nikica Vujica, član Uprave Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Prigodnu propovijed, koju je uputio fra Nikica, prenosimo u cijelosti:
Ideal Bogu posvećenih osoba jest biti svet u Kristu
Ideal Bogu posvećenih osoba jest biti svet u Kristu. A sveti Benedikt daje ove savjete redovnicima: Ne smijete željeti da vas ljudi zovu svetim, nego vi morate željeti da stvarno budete sveti. Morate stvarno biti sveti da ljudi imaju pravo kad kažu da ste sveti. Imate prave svetosti, one vezane za dobro i mudrost, ali i umišljene svetosti, one vezane za zlobu i lukavost.
Za ostvarivanje kršćanske svetosti i savršenosti nije samo dovoljna moralna savršenost, koja se sastoji u tome da vršimo Božje zapovijedi i da smo bez grijeha. Svetost nastaje iz jedinstva s Bogom u Kristu. To ne znači da su naša dobra djela i naše kreposti bez značenja, nego ona svoja značenja dobiva tek u sjedinjenju s Kristom. Zato Isus govori da se “grožđe ne može ubirati s trnja niti smokve s drače” (Mt 7, 16b). To znači dok smo mi ujedinjeni s Kristom, mi u sebi posjedujemo Duha Svetoga, koji je izvor svakog dobrog djela i svake kreposti. Ako mi želimo biti sveti, ako je to naš ideal, tada Krist mora biti naše svetost, kao što piše sv. Pavao: Onima koji su pozvani, Isus Krist je snaga Božja i mudrost Božja. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost, pravednost, posvećenje I otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodinu neka se hvali. (Usp. 1 Kor 1, 30-31). Dakle, naš život nije djelovanje kojim bi se čovjeka odmah hvalilo. Kršćanska je svetost i savršenost dar Božji, koja dušu, snagom Duha Svetoga, uvlači u prostor Božjeg misterija. Sve počinje s našim jedinstvom s Kristom, a tada tada dolaze na red naša dobra djela, naša moralnost i naše kreposti.
Kad već govorimo o svetosti, napose onoj Bogu posvećenih osoba, spomenut ću par misli svetog Bernarda iz Clairvaux-a, benediktinskog opata. 1. “Tko u duhovnom životu ne napreduje, taj nazaduje.” Sve što je živo, traži hranu, vodu, sunce, njegu i brigu. Pa to traži i duhovni život, traži kao hranu dobre misli i osjećaje i stalan nadzor (primjer: njega biljke u sobi,…) 2. “Nitko ne dospijeva odjednom u visinu, ide se uz ljestve, ali ne letom, nego uspinjanjem.” Svi planinari znaju da je put uz brdo težak i opasan, a to znaju i kažu svi koji su se uspinjali na vrhunce duhovnoga života. Uspon nije let, nego lagano uspinjanje stepenicu po stepenicu, prečku po prečku, prema vrhuncu. Mi smo započeli to uspinjanje koje traje, pa budimo strpljivi i vrhunac će nam se pojaviti. / Budući da ovdje ima i mladih redovnika (Bogu posvećenih osoba), treba reći da mladi čovjek redovito hoće sve odmah i sada. I tako se veoma brzo razočara, jer je to u životu neostvarivo. Htio bi naučiti svirati gitaru za dva tjedna, htio bi pročitati i napisati knjigu za jednu noć, htio bi naučiti za ispit za par sati. A život ima svoje zakonitosti. Za neke stvari jednostavno treba vremena. Proizvođači sira i vina dobro znaju da njihov proizvod jednostavno treba “odležati”, i to po nekoliko godina. Budimo strpljivi sami sa sobom. Nećemo u svom životu, Bogu posvećenom, uspijevati kako bismo htjeli. Međutim, to nas neće pokolebati da ustrajavamo iz dana u dan u svakom dobrom djelu, u svakoj plemenitoj misli i želji. No, još se više hoće strpljivosti u ophođenju s našim bližnjima. Kao što je Krist s nama strpljiv, tako i mi imamo biti strpljivi i puni ljubavi jedni prema drugima. Jer, čovjek čovjeku uvelike može pomoći na putu spasenja. Budimo nositelji Božje ljubavi i Božje strpljivosti u ovome svijetu. /
Iznio sam par misli ovoga sveca, kako bismo na svom putu svetosti imali ovu crtu: u duhovnom se životu uvijek mora ići dalje, da se mora polako uspinjati, a ne letjeti, Bog želi da mu se potpuno predamo i da Bogu predamo sve što jesmo.
Tri napasti: U našem životu, Bogu posvećenom, imamo dosta prepreka, a ja ću vam skrenuti pozornost na tri, ne manje važne. Prva je obeshrabrenje (Duga noć duha – bl. Marija Propetog Isusa Petković: “Nevolje oko Uprave Družbe, kritike od najbližih. Sve se zapetljalo, a Gospodin se pritajio; nepodnošljiva osamljenost, Božja pritajenost i ostavljenost od najbližih suradnica. Bio je to život o goloj vjeri” Ksenija Režić): to je svijest o svojim granicama s kojima se Bogu posvećena osoba suočava. Ne može biti toliko slijep da ih ne vidi. Ograničeni smo tjelesno i duhovno, manje i više sposobni, svoje granice ima i naše zdravlje. Slušamo puno toga što se događa u i oko Crkve. Ne možemo se nositi sa “zimskim razdobljem” života (pad broja zvanja, napuštanja, skandali, odlazak naroda). To nas može obeshrabriti. Prepreku ćemo svladati poniznošću, da prihvatimo ljudsku slabost, ograničenost i nedostatke. Druga napast je osjećaj promašaja i neuspjeha (Uspjeh nije ime za Boga) usprkos zalaganju, ne vidimo da je naš rad donio neke plodove. Može nam sav naš rad pa i život biti uzaludan. Prepreku ćemo svladati ako se oduševljavamo za Božju stvar, nikad nije sve izgubljeno i ništa što je dobro nije uzalud učinjeno. Važno je raditi dobro! Treća napast jest nestajanje ideala kojeg smo na početku imali, svakidašnjica je postala siva i nezanimljiva (inertnost, tromost, …) Prepreku svladavamo radom na sebi, ne dati se zapustiti u duhovnom životu.
Francuski filozof Henri Bergson, Židov koji je bio sklon kršćanstvu, napisao je jednom: Bog nas je stvorio i sada čeka da postanemo sveti.” A kako ostvariti svetost u Kristu, kao biti dobar? Ima jedna priča, koju ću ja parafrazirati: Djed savjetuje unuka kako treba ići džadom (ulicom), pa mu veli: Nemoj ići previše uz kuće, jer može ti pasti crijep na glavu, a opet nemoj ići ni sredinom džade, jer te mogu pregaziti konjska kola, nego ti idi ONAKO! Ne postoji gotovi recept za postići svetost, savršenost, dobrotu. Ako u sebi nosimo veliku ljubav prema Kristu, imamo odličnu pretpostavku da budemo dobri redovnici i redovnice, osobe Bogu posvećene, da budemo sveti i savršeni. Bože, ti si svet, pomozi nam da i mi budemo sveti! Amen!