Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
28.05.2013
Važno je otvoriti srce i biti zadovoljan i zahvalan na onome što imaš, a zatvoriti srce bilo kakvom jadikovanju i kukanju, piše u svom osvrtu sudionica radionice Ivana Tomičić-Vujica.
Redovna mjesečna psihološka radionica na temu „Živjeti zahvalnost a ne jadikovanje“ održana je 15. svibnja u samostanu Školskih sestara franjevki hercegovačke provincije, u organizaciji s. Jelenke Puljić.
U kontekstu teme, s. Jelenka je istaknula blagodati koju nam donosi zahvalnost bilo da je upućujemo drugima ili je doživimo od drugih. Ima li veće sreće i nagrade od one kada ti se netko nasmiješi i kaže hvala, ali ono od srca, za nešto što si za njega učinio. Na taj način ti iskazuje poštovanje i potvrdu da si nešto dobro napravio ali i, kako je i s. Jelenka istaknula, daje motivaciju da i dalje tako nastaviš činiti.
A mi, kada mi kažemo „hvala“? Svi sudionici radionice smo se složili da svi zahvaljujemo, kako drugima oko sebe tako i dragom Bogu. No je li to zaista tako? I ja sam prva pomislila: „Zahvaljujem i ja dragom Bogu što smo živi i zdravi, zahvaljujem za djecu, za muža (...) zahvalim kad mi netko nešto pokloni, zahvalim mami kad mi napravi ručak kad dođem s posla, djetetu kad mi doda daljinski (...) ali kad sam bolje razmislila često to radim mehanički, a nije hvala samo reći „hvala“. Treba zahvaljivati djelima, srcem, poklonjenim vremenom, osmijehom, zagrljajem, pa čak i šutnjom. Kada sam jednom prilikom otišla u crkvu s namjerom da zahvalim dragom Bogu za sva dobra djela što mi je do tada podario, kleknula sam i počela nabrajati: „Hvala ti dragi Bože za...“, pa počela nizati riječi. Ubrzo sam se spetljala i shvatila da sam se izgubila u tome, zašutjela sam i samo onako gledala prema oltaru. Onda sam pomislila: „Pa Bog već sve to zna, on mi je sve to dao i dobro zna što mi je dao pa ne moram nabrajati.“ Tek sam tada osjetila povezanost s Njim, osjetila sam kako mi je srce ispunjeno zahvalnošću i uopće nije bilo potrebe da se usne miču i išta izuste. I tada sam shvatila, samo treba otvoriti srce i zahvalnost će pronaći svoj put i ispuniti svoj cilj. Otvoriti srce i biti zadovoljan i zahvalan na onome što imaš, a zatvoriti srce bilo kakvom jadikovanju i kukanju. Jer, kako nas je s. Jelenka i ovaj put podsjetila, jad umnaža jad. Loše emocije truju dušu, stvaraju razdor i uništavaju čovjeka, a lijepi osjećaji, među kojima je i dar zahvalnosti, obogaćuju život i čine ljude sretnima.
Na kraju radionice svi smo ponijeli sa sobom po jedan citat koji je s. Jelenka za nas izdvojila iz Biblije, a koji se odnosi na zahvalnost. Izdvojit ću jedan koji me se najviše dojmio i koji bismo trebali naučiti svakodnevno izgovarati: „Hvala ti Gospodine što sam stvoren(a) tako čudesno, što su djela tvoja predivna“. (Ps 139)
Zahvalni smo s. Jelenki na svim dosadašnjim i budućim predavanjima i radionicama.
Ivana Tomičić – Vujica