01.09.2018

Don Damir Stojić: "Duhovna zvanja u suvremenom svijetu – izazovi i perspektive"

U drugom dijelu svoga predavanja don Stojić je govorio o razlučivanju zvanja svećeničkih i redovničkih kandidata i kandidatica u tijeku formacije.

Redovnički dan 2018. u BiH

Franjevački samostan sv. Bonaventure, Visoko, 1.9.

Duhovna zvanja u suvremenom svijetu – izazovi i perspektive

Krajem 19. st. vladao je veliki antiklerikalizam i opadanje duhovna zvanja u Europi i u Italiji. Od 1861. – 1872. 286 mladića iz oratorija ušlo je u Torinsku bogosloviju.

Mislim da živimo u sličnoj, pa i u goroj situaciji: militantni sekularizam i diktatura relativizma. Kako je Don Bosco tako uspio? Mislim da možemo uzeti njega kao primjer danas.

Don Bosco je znao da pastoral mladih mora biti pokretač za duhovna zvanja. On je znao da se pastoral zvanja ne smije odvajati od pastorala mladih.

Cilj svakog pastorala mladih jest usmjeravanje mladih da se ostvare i otkriju Božju volju u svom životu. Dosta mladih ljudi osjeća svećenički i redovnički poziv, i pastoral mladih mora o tome voditi brigu.

U veljači 2009. godine Sv. Otac, papa Benedikt, održao je govor pontifikalnom vijeću za Južnu Ameriku. Govoreći o odgoju i formaciji svećeničkih kandidata rekao je da bi razdoblje formacije trebalo biti vrijeme dubinskog dijaloga s Kristom, ali je također dodao kako i razlučivanje spada na odgojitelje. Ovo nas možda iznenađuje jer smo se navikli misliti da razlučivanje prvenstveno spada na kandidata. Ja ću danas u ovom predavanju predložiti kako razlučivanje mora biti obostrano, ali i da veću odgovornost ima Crkva, odnosno odgojitelji, a to ste vi. U tom duhu, razdoblje formacije treba biti vrijeme kada će se kandidat duboko ukorijeniti u Kristu te će se navikavati i učiti da je Crkva njegov dom.

Postoji mentalitet gdje se na bogosloviju gleda kao na mjesto razlučivanja gdje kandidat odlučuje poziva li ga Bog ili ne. Ovakav mentalitet prevladava kod mnogih bogoslova i to donosi svoje rizike. Prvo, previše se stavlja naglasak na subjektivno i trenutno raspoloženje bogoslova te na njegove emocije. Umjesto da u tom razdoblju njegova molitva bude usredotočena na dijalog s Bogom, on je usredotočen na tumačenje svojih emocija i osjećaja te neumorno traži značenje misli, emocija, osjećaja i čežnji koji mu se javljaju. U takvom procesu on postaje glavni tumač svega navedenog.

U svojoj enciklici Ad Catholici Sacerdotti papa Pia XI. kaže da se dokaz za zvanje ne može svesti na subjektivne osjećaje nego na ispravnu nakanu kandidata zajedno s fizičkim, intelektualnim i moralnim kvalitetama.

Dogodi se mnogim kandidatima da osjećaju konfuziju i nelagodu kad u isto vrijeme osjećaju poziv za svećenstvo i čežnju za bračnim životom. Međutim, ovo ne treba biti prepreka nego čak znak da mladić ima poziv, jer je bitno svojstvo duhovnog poziva duhovno očinstvo, odnosno majčinstvo.

Vrijeme formacije trebalo bi biti razdoblje predanja i opredjeljenja za postizanje cilja. Kandidat bi trebao pretpostavljati da je pozvan i za vrijeme formacije umjesto da razmišlja je li svećenstvo jedan od njegovih poziva trebao bi se držati svoje odluke i odgajati se da bude svećenik.

Sv. Toma Akvinski u svome djelu Summa Theologiae (ST IIA – IIAE, q. 189, a.10) tvrdi da kandidat ne bi smio potrošit puno vremena razmišljajući je li pozvan. Pritom on navodi primjer sv. Petra i Andrije koji su odmah ostavili svoje mreže kako bi slijedili Isusa. Toma Akvinski čak tvrdi da je iskustvo osjećaja da si pozvan zaista potvrda da si pozvan, a ne samo razmišljanje jesi li pozvan. Danas se nažalost događa upravo suprotno. Kada mladić osjeća poziv to je možda prilika da razmisli da je svećenstvo samo jedna od mogućnosti. Toma Akvinski također tvrdi da mladić ne bi smio odustati od poziva zato što sebe smatra slabim ili nedostojnim. S takvim mentalitetom mnogi misle da je ostavarenje poziva čisto ljudski pothvat, a ne Božja milost. Akvinski spominje da odluka treba biti donešena na temelju razuma vođenog krepošću razboritosti i darom savjeta danog od Duha Svetoga. Onaj kandidat koji se odluči za poziv i koji je otvoren za Božje milosno djelovanje taj će uspjeti.

Ako se vrijeme formacije vidi kao razdoblje u kojem se pojačava odluka i opredjeljenje da se ostvari zvanje, onda taj kandidat neće trošiti vrijeme na zamišljanje sebe u braku ili drugom pozivu. Umjesto toga, kandidat treba razvijati darove koji su potrebni da bude dobar svećenik i dopustiti Crkvi preko svojih odgojitelja da razlučuju ima li on poziv ili ne.

Istina je da svaki koji uđe u bogosloviju neće postati svećenik i nema zvanje, ali to će odlučiti Crkva. Npr. ako nema intelektualnih sposobnosti, ako ne živi čistoću u miru ili ako ima psihičke prepreke.

Dakle, vrijeme formacije treba biti obilježeno sa zajedničkom pretpostavkom da kandidat ima zvanje, a ne s lažnom otvorenošću za druga zvanja dok se priprema za svećenike.

Živimo u jednoj kulturi koja sve manje preuzima odgovornost i ne čini odluke. Zato se Crkva ne smije s time pomiriti. Naše bogoslovije i kuće formacije trebaju biti ispunjene kandidatima koji nisu došli samo razlučiti jesu li oni za svećenike, nego s onima koji vrše svoje odluke za svećenike jer žele biti autentični učenici i misionari Isusa Krista.

Povjerenici za zvanja i odgojitelji, a to ste vi, trebali bi priopčiti mladima da kad netko doživi osjećaj da ima poziv, možda uistinu ima poziv. Kandidati trebaju znati da briga razlučivanja o njihovom pozivu ne pada na njih nego na Crkvu i na vas odgojitelje. A dok Crkva i odgojitelji razlučuju ima li osoba poziv, oni neka budu do kraja predani Isusu Kristu.

Zato, na kraju tvdim da se kandidat mora potpuno predati i rasti u svetosti i molitvi, a odgojitelj treba razlučivati i odlučiti.

Postoje neki znakovi duhovnog rasta za one koji razlučuju o svećeničkom i redovničkom životu. Predlažem devet znakova:

1.      Koliko kandidat vidi Božju prisutnost u drugim ljudima i događajima? Kandidat mora biti teocentričan, odnosno usmjeren prema Bogu. Ako kandidat stalno kuka i jadikuje te pronalazi samo loše taj ne prepoznaje Boga u svakodnevnom životu.

2.      Koliko kandidat oživljuje krepost ljubavi? Ako kandidat u formaciji ne posjeduje radost u služenju i životu taj nije za svećenike.

3.      Koliko kandidat ima svetu mržnju prema grijehu? Ne radi se ovdje samo o teškim grijesima nego i lakim jer Isus nam je rekao da budemo savršeni kao što je savršen Otac na nebesima.

4.      Koliko kandidat mrzi svoje grijehe više nego tuđe?

5.      Koliko kandidat ima poniznosti i skromnosti? Poniznost se odnosi na odnos prema drugim osobama, posebno prema poglavarima i prihvaćanju poslušnosti. Jedan od znakova poniznosti je spremnost na žrtvu. Skromnost se odnosi na odnos prema sebi i prema materijalnom. Kakvu odjeću nosimo? Kava auta vozimo? Što radimo sa slobodnim vremenom?

6.      Koliko kandidat moli? Ne samo obvezne molitve za vrijeme formacije, nego koliko kandidat traži vrijeme za osobnu molitvu koja nije obavezna. Na području molitve važno je naglasiti snagu volje jer kad netko doživi suhoću treba imati volju za odluku za molitvu.

7.      Koliko kandidat nastoji oko moralnog života i razboritosti?

8.      Koliko kandidat ima nepodjeljeno srce? Sve naše želje i čežnje trebaju se ispravno poredati na ljestvici vrednota. Koliko puta se dogodi da netko živi paralelni život? Npr. svećenik koji izvršava sve dužnosti i obaveze, ali uz to sebi priušti i druge stvari koje po sebi ne moraju biti nemoralne, ali su nepovezane sa svećeničkim životom. Nepodjeljeno srce znači da svaka želja, čežnja, riječ, misao, djelo i ponašanje bude usmjereno prema konačnom cilju, a to je kraljevstvo nebesko. Ne postoji radno vrijeme i tzv. odmor od redovništva i poziva. Trenutci zemaljskog odmor i užitak u skladu su s poslanjem, dio su poslanja, a ne odmor od poslanja.

9.      Koliko kandidat ima ljubavi prema Crkvi i sakramentima te duboku čežnju za spasenjem duša? Koliko kandidat ima ljubavi prema zaručnici Crkvi.

(Predavač je na samom kraju svog izlaganja dodao i desetu točku - pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, Majci svega stvorenja.)