Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine
26.11.2024
Duhovnu obnovu održao je fra Miro Relota, definitor Franjevačke provincije Bosne Srebrene i duhovnik bogoslova. Tema je bila „Rane sv. Franje“.
U nedjelju 24. studenoga 2024., u organizaciji Školskih sestara franjevki Hercegovačke provincije održana je mjesečna duhovna obnova za redovnice u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Susret je započeo u poslijepodnevnim satima, pod vodstvom fra Mire Relote definitora Franjevačke provincije Bosne Srebrene i duhovnika franjevačkih bogoslova.
Tema je bila „Rane sv. Franje“. Na početku se voditelj upitao: „Što su to rane sv. Franje, koje su to institucionalne rane, crkvene rane, te rane u našim redovničkim zajednicama?“
Govoreći o ranama definirao ih je kao mistične tjelesne pojave, „rane su zagrljaj i poljubac Božji prema svom stvorenju što utiskuju u stvorenje znakove muke svoga ljubljenoga Sina. Radi se o Kristovim ranama, Isusove rane su znak njegove ljubavi prema čovječanstvu“.
Sv. Franjo gorio je čežnjom za suobličenjem Kristu i tražio da osjeti ljubav i bol koju je Isus osjetio u svojoj muci na križu. „Isus mu uzvraća ljubav u ranama, to jest u stigmama. On nije jedini primio rane, ali su rane sv. Franje priznate od Crkve, kao i rane padra Pia.“
Nadalje je predavač istaknuo: „Ima različitih rana, tako da neki od stigmatiziranih nose utisnute sve znakove Gospodinova razapinjanja (sv. Franjo Asiški) drugi pak nose otvor na boku, ili samo trnovu krunu ili pak druge znakove. Ti su znakovi kod nekih ostali dugo, čak kroz čitav život, kod drugih su se pokazivali u određene dane ili za neke blagdane: petkom ili za vrijeme Muke.
Rane su utisnute u dijelove tijela na kojima je Isus imao rane; u određene dane i svetkovine luče krv, čak i obilno. Premda ih se koji put nosi mjesecima i godinama, kao što je to bilo s ranama sv. Franje, nikada se nisu inficirale. Te rane ne zacjeljuju ni pomoću lijekova, niti pomoću drugih sredstava. Krv je čista, bistra, obilna i ne kvari se.
Franjini životopisci pripovijedaju kako se krajem ljeta 1224., popeo po šesti put na brdo La Verna da tamo proposti četrdesetnicu u čast Djevice Uznesene u nebo i sv. Mihaela arkanđela te se u tome razdoblju dogodilo veliko čudo.“
Govoreći o današnjim ranama fra Miro je kazao: „Jedna od velikih rana našega društva je rat. Ne samo oni veliki ratovi koji se vode, da mogu eskalirati u svjetski rat, nego i oni mali ratovi koji se vode oko nas. Te se svi pitamo koji je to autoritet koji može zaustaviti ove ratove.“
Okupljenim redovnicama fra Miro je postavio pitanje – Pripadaju li Kristu? – podsjetivši ih da su zavjete slobodno prihvatile radi Kristove ljubavi. „Naše osobne rane su naši zavjeti, te rane mi trebamo liječiti. Znači, mi kao redovnice ne smijemo dozvoliti sami sebi da zavjete ne živimo: poslušnost, čistoća i siromaštvo. To su te rane po kojima se ja prepoznajem ili rane koje krvare. Ako ja ne živim te zavjete i ne živim te rane ja kvarim Crkvu.“
Potaknuo je okupljene redovnice da se propitkuju – Jesu li radosne? – te da u svom Bogu posvećenom životu slijede primjer Bl. Djevice Marije u služenju i ljubavi.
Nakon izlaganja, uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, zatim prigoda za sakrament pomirenja.
Euharistijsko slavlje, također je predslavio voditelj duhovne obnove fra Miro. U svojoj homiliji na temelju evanđeoskog teksta govorio je o Kristu Kralju čije kraljevstvo nije od ovoga svijeta. To je Krist najbolje nama pokazao na svojoj Posljednjoj večeri, kada se sagiba i pere učenicima noge. Kroz ovu gestu pokazuje svu svoju ljubav prema otkupljenom čovjeku.
Uz poticajno predavanje fra Mire, ljepoti euharistijskog slavlja slavlja svojim pjevanjem i sviranjem pridonijela je s. Mira Bliznac. (s. Samuela Bešker)