30.08.2007

Fra Marinko Pejić: Posvećene osobe, tražioci putova i zdenaca

Sada već davnog 28 listopada 1965, proglašen je koncilski dekret De accomodata renovatione vitae religiosae, poznatiji pod imenom Perfectae caritatis.

Posvećene osobe, tražioci putova i zdenaca

Od identitetâ prema identitetu

( “Redovnički dani”, Karmel sv. Ilije-Zidine, 30-31 kolovoz. 2007.)

Fra Marinko Pejić

Preuzvišeni oče biskupe, draga braćo i sestre, Gospodin vam dao svoj mir!

Sada već davnog 28 listopada 1965, proglašen je koncilski dekret De accomodata renovatione vitae religiosae, poznatiji pod imenom Perfectae caritatis.

Kao što sam naslov govori, dokument je imao za cilj promovirati obnovu redovničkog života u promijenjenim vremenskim uvjetima. Obnova koju su koncilski oci imali na umu nije polazila samo od novih vremena nego i od ponovnog otkrića izvora karizme vlastite zajednice.

U dekretu se navode i pet načela kojih bi se trebalo pridržavati u toj obnovi:

  1. nasljedovanje Krista, kao vrhunsko pravilo svake redovničke zajednice;
  2. vjernost karizmi utemeljitelja i zdravoj tradiciji zajednice;
  3. zajedništvo i sudjelovanje u životu Crkve;
  4. odgoj članova zajednice za prepoznavanje znakova vremena;
  5. trajna otvorenost osobnom obraćenju svakog člana zajednice.

Naglašavajući iznova  važnost evanđelja u redovničkom životu, kao njegovog temeljnog pravila i potrebu povratka izvorima vlastite karizme, Sabor naravno ne poziva na neko nostalgično povlačenje u prošlost, koje bi bilo svrha samo sebi, nego prije svega na obnavljanje svijesti o vlastitom evanđeoskom identitetu, o novosti evanđelja koju su redovnici pozvani radikalno svjedočiti.

Prošlo je više od četrdeset godina od objavljivanja ovoga dokumenta, a nakon njega uslijedili su mnogi drugi koji su isto tako bili od velike važnosti za promišljanje posvećenog života.Nakon Dekreta, posvećeni život je uvelike osnažen brojnim promjenama koje su sve išle u smjeru obnavljanja evanđeoskog identiteta redovničkog života.

Od toga vremena do danas posvećeni život je prošao kroz mnoge faze, od velikog entuzijazma na samom početku, do velike krize i opadanja zvanja. Nije ovdje mjesto da iznosimo analize o proteklom razdoblju, ili da podastiremo statistike koje pokazuju konstantno smanjivanje zvanja, naročito u nekim evropskim državama.Potreba za obnovom redovničkog života po načelima spomenutog Dekreta, još uvijek je aktualna, nije izgubila ništa od svoje vrijednosti, jer u biti poziva na evanđeoske temelje redovništva, na nasljedovanje Krista kao temeljno pravilo redovničkog života.

Pitanje je koliko su navedena načela zaista postala dio našega života? Koliko konkretno oblikuju naš posvećeni život?

Duboko sam uvjeren da je današnja kriza redovničkog života u svojoj biti kriza identiteta, više nego načina djelovanja.

Potrebno je postati ponovno svjesni vlastitog identiteta: tko smo, i zašto smo to što jesmo. Ako budemo znali danas odgovoriti sebi i drugima što nam to znači biti redovnici, znat ćemo i kako to biti.

Držim da je u tom duhu održan i prvi Međunarodni kongres o posvećenom životu, održan u Rimu od 23 do 27. studenog 2004, sa naslovom Revnost za Krista revnost za ljude. U pripremi Kongresa tragalo se za nekom svetopisamskom slikom koja bi bila prikladan moto. Odluka je pala da to budu slika Samarijanke i Samarijanca , likovi koji svakako rječito govore o revnosti za Krista i revnosti za ljude.

Odavde i naslov moje teme: Posvećene osobe tražioci putova i zdenaca, s podnaslovom: od identiteta prema identitetu.

Namjera mi je razmatrati zajedno s vama o aktualnom stanju redovništva kod nas i ukazati na neke urgentnosti u obnovi posvećenog života.

Živimo u društvu u kojem je sve prisutnija kultura smrti i gdje moć novca i potraga za užicima vladaju nad svim drugim vrijednostima.

Mi nismo imuni na to stanje. Sekularizirani mentalitet je duboko prodro u srca i institucije mnogih redovnika i redovnica, koji ga ponekad pogrešno shvaćaju kao način približavanja suvremenom čovjeku i društvu.Posvećeni život je stoga danas u opasnosti da potiho prihvati vrijednosti sekuliziranoga svijeta, i tako otupi oštricu svoga svjedočenja. Pozvani smo svjedočiti kako evanđeoski savjeti čistoće, poslušnosti i siromaštva, koje je Krist u punini živio, prihvaćeni njemu za ljubav, mogu još uvijek ispuniti smislom i ljepotom živote muškaraca i žena našega vremena.

Ono što danas uvelike nedostaje našem kršćanskom i redovničkom življenju jest sposobnost stvaranja konkretnih modela evanđeoskog života, koji bi bili u stanju inspirirati današnjeg čovjeka. Koliko smo mi danas u stanju duhovno nadahnjivati današnjeg čovjeka, drugim riječima  stvara li naša duhovnost duhovnu kulturu u društvu. Koliko zaista utječemo na duhovno iskustvo ljudi. Koliko ih mi duhovno hranimo. Je su li naše kuće mjesta gdje se stvara autentična kršćanska duhovna kultura, ili smo prezauzeti svojim osobnim projektima, poslovanjima, i gradnjama.

Ako danas tako malo utječemo na društvo, to je zato što ni sami nismo dovoljno svjesni svoga identiteta. Uvjeren sam da je današnja kriza redovničkog života prvenstveno kriza identiteta. Kriza utoliko veća što se ne tiče pitanja “kako” biti redovnici, nego prije svega “zašto” , i odatle naravno pitanje “tko” je u biti  redovnik ili redovnica?

Osuđeni su na propast svi pokušaji obnove redovničkog života koji odgovor na pitanje “zašto” traže u načinu kako to biti, pa makar ti pokušaji išli u smjeru ponovnog otkrivanja karizme utemeljitelja ili velikog zalaganja na putu “nove evangelizacije”.

U vrijeme i u sredini u kojem kršćanstvo nije nešto što se podrazumijeva, nego mora trajno davati svijetu razloge svoje nade (1Pt 3, 15). U vrijeme gdje mladi žive skoro u potpunoj vjerskoj nepismenosti (ne zaboravimo da su to mladi koji nam dolaze u zajednice), gdje je usto ponuda različitih “duhovnosti” veća nego se može konzumirati u jednom danu. Ovo je situacija koja traži od nas napor esencijaliziranja i pojednostavljivanja, kako bi se usmjerili  na temelje ili samu bit kršćanskog života, a time i redovničkog života.

Potrebno je ponovno započeti od bitnoga kako bi smo pomogli shvatiti golemu duhovnu baštinu Crkve i dubinu njezine tradicije i onima koji su kršćani samo nominalno, ili to nisu uopće. Ne možemo se svijetu pokazati okrenuti detaljima, nijansama, koje, koliko god bile važne, ostaju neshvatljive ako nedostaje temelj, vizija cjelokupnosti.

Za redovnički život to bi prije svega značilo jedan određeni prijelaz od “identiteta prema identitetu”. Prijelaz od mnoštva različitih , posebnih “duhovnosti”, koje razlikuju red od reda, kongregaciju od kongregacije, i koje su vrlo često već potrošene i održavaju se samo vještačkim putem, a u svakom slučaju su daleko od evanđeoske jednostavnosti, prema onom što je pravi identitet i što predstavlja ono što nam je zajedničko, što je trajno i ne mijenja se, a to su evanđeoski temelji redovničkog života.

Svođenje vlastitog identiteta na određeni cliché, kao neki posebni običaji, različiti habit, određene pobožnosti, pa i uobičajene aktivnosti kojima se kongregacija bavila (odgoj u školama, rad u bolnicama ...)  dovelo je do toga, da kada te forme života prestaju biti aktualne ili prestane potreba za njima u društvu, ulazi u krizu i sam identitet redovničkog života. Ovime su najčešće pogođene Kongregacije koje svoj identitet grade na nekom posebnom služenju crkvi ili društvu, kao rad u školama, bolnicama, vrtićima i sl. Ovdje postaje potpuno jasno ono što Raymond Hostie[1] izriče ovako: ono što je načelo života načelo je i smrti.

Svaki puta kada su u povijesti Crkve, neki muškarac ili žena znali prepoznati određenu potrebu u društvu nastajale su nove redovničke zajednice. Ali, kada bi ta potreba jednom prestala isto tako brzo nastupilo bi, prvo opadanje brojnosti a onda i propadanje zajednice, i padanje u krizu preostalih članova Kongregacije.

Konkretna povijest nastajanja Redova i Kongregacija jest i ostaje otvorena povijest, ona nije nepromjenjivi vrhovni zakon.

Mjera kojom se sve mjeri, pa i povijest nastanka i vjernost prema njoj u promjenama povijesnog života, jest životni zakon nasljedovanja Isusa Krista.

Promjena kursa i stava nije isključena. Pretjerano legitimiranje povijesti nastanka i insistiranje na folklornim razlikama kao na biti vlastitog identiteta često ugrožava nasljedovanje, kao bit redovničkog života, kao i samu vjernost prvotnim intencijama zajednice.

Vraćati se stoga na prvo načelo obnove iz dekreta Perfectae caritatis  čini mi sasvim prikladnim i još uvijek itekako aktualnim.

Redovništvo ne smije imati nekog posebnog cilja i zadatka, osim radikalnog življenja evanđelja, u celibatu i zajednici[2]. Sve ostalo redovnici dijele sa svim drugim kršćanima. Srž  redovničkog identiteta treba svakako tražiti u ova dva elementa.

Celibat radi “Kraljevstva Božjeg”ima eshatološki karakter, tj., on je pokazatelj da “prolazi vanjski oblika ovoga svijeta ” (1Kor 7, 31) i da je vidljivo prolazno a nevidljivo vječno (2Kor 4, 18). Često se stječe dojam da su mnogi redovnici i redovnice odustali od toga eshatološkog karaktera svoga identiteta i prihvatili aktivistički model pastoralnog djelovanja, tražeći u celibatu tek  funkcionalni karakter, praksu koja im omogućuje veću slobodu djelovanja i veću pokretljivost.

Zašto si onda pripisivati  izraze i titule  kao “proročka” ili “eshatološka” dimenzija redovničkog života, ako to više ne živimo?

Na vječno pitanje čime se baviti? Koji apostolat izabrati, odgovor bi trebao biti: živjeti celibat u zajedničkom životu jest poslanje i apostolat svojstven redovničkom životu. Da bi bio apostolski, redovnički život nema nužno potrebu baviti se nekim posebnim apostolatom, tim više što ti poslovi postaju sve više u društvenoj domeni, i preuzimaju ga kršćanski laici.

Uz celibat, svjedočenje  života u zajednici, može biti  današnjim generacijama od temeljne važnosti, stoga ga treba naglasiti i obnoviti tamo gdje nedostaje.

U svijetu koji je sve više sklon ekstremnom individualizmu, svjedočanstvo zajedništva ljudi, koji su sposobni podijeliti ne samo materijalna dobra, nego i vlastite planove, nadanja, ideale, može zaista predstavljati znak koji ljude upućuje na zajedništvo Presvetog Trojstva u današnjoj Crkvi i društvu.

Ako ćemo biti iskreni, onda ćemo priznati da je upravo na ovom području gdje naše zajednice pokazuju najviše manjkavosti. Najveći raskorak između onoga što govorimo i onoga što stvarno jesmo, nije toliko na području celibata ili siromaštva, koliko upravo na planu bratskog života u zajednici.

Ekleziologija zajedništva o kojoj svi tako puno govorimo teško će biti u potpunosti ostvarena bez iskustva stvarnog zajedničkog života, koji se živi u svakodnevici, u molitvi, služenju. Za zajedništvo života u Crkvi i među crkvama, vjerodostojnu riječ, koja izlazi iz svakodnevnog iskustva, trebali bi moći reći redovnici i redovnice.

Celibat i zajednički život, traže međusobnu poslušnost, prihvaćanje drugoga i drugačijeg i priznavanje vrijednosti svakog pojedinca. Stoga redovnički život može biti primjer prelaska iz potrošačkog mentaliteta u kulturu zajedništva, u stalnoj borbi protiv idolatrije posjedovanja, moći i vlastite afirmacije po svaku cijenu.

Htio bih sada ukazati na tri elementa koje smatram temeljnim i urgentnim za obnovu redovništva, koje bi svojim radikalnim življenjem evanđelja  bilo u stanju postati mjesto stvaranja autentične duhovne kulture, gdje će se duhovno hraniti ljudi našega vremena.

Život u trajnom obraćenju

Redovnički život se često definira kao život u trajnom obraćenju, kao život nekoga tko se okrenuo Bogu, tko se želi vratiti njemu. Redovnički zavjeti, ili još bolje evanđelje koje smo prihvatili kao naš životni program trebalo bi i izvanjski oblikovati naš život.

Tri temeljne dimenzije  u čovjeku: ljubav, posjedovanje i vlast, koje ne samo da su dobre u sebi, nego upravo neophodne za normalnu izgradnju ljuske osobnosti, moraju se pročistiti i pretvoriti u čistoću, siromaštvo i poslušnost.

Kao što se Krist borio protiv ovih iskušenja u pustinji, tako trebaju i kršćani, dakle i redovnici i redovnice. Bez borbe nema obraćenja.

Ponekad se stječe dojam da je i sam pojam askeze potpuno iščeznuo iz naših zajednica. O tome nije više pristojno ni govoriti.

Moramo se upitati koliko je još naš život poziv na obraćenje?

Vide li ljudi u nama jedan drugačiji, alternativni način života, koji je kritika dominantnoj logici moći, posjedovanja i užitka?

Vide li ljudi u nama ikakvu promjenu života? Ako mi sami nismo sposobni pokazati plodove obraćenja, zašto bi se netko drugi trebao obratiti?

Svjedoci Boga živog

Već je postalo uobičajeno naše vrijeme nazivati Postmodernom. Nećemo sada ulaziti u pitanje što to znači, što god značilo ne može se poreći jedna činjenica koja karakterizira naše vrijeme a to je povratak interesa za religiozno. Iako su neki “proroci” predviđali propast religije ona se vraća u još snažnijem obliku.

Je li povratak religiji nužno i povratak Bogu? Vrlo često nije.

Ako je nekada bio aktualan slogan: “Krist da, Crkva ne”, danas bi mogao biti ovaj: “religija da, Bog ne, Krist ne”.

Uz ovu tendenciju za naše vrijeme je karakteristična masovna sekularizacija društva, izuzetno agresivan potrošački mentalitet.

Kako se mi redovnici snalazimo u svemu tome?

Moramo iskoristiti ovu povećanu zainteresiranost ljudi za duhovno u najširem smislu, i ponuditi ljudima autentičnu kršćansku duhovnost. Naše kuće moraju postati mjesta gdje će ljudi to moći doživjeti.

Često se ne snalazimo u tome. Neki reagiraju bijegom u intimističko i magično shvaćanje duhovnosti, gdje pobožnjaštvo zauzima mjesto prave pobožnosti. “Uvezeni”, nama tuđi oblici molitvenog života nude jeftinu svetost jednostavnim polaganjem ruku.

Duhovnost  koja se tako prepotentno nudi često je neka vrsta “placebo” religije, koja bi trebala lišiti čovjeka tjeskobe, patnje, truda, duhovnost koja ne traži obraćenje od čovjeka, promjenu života, naporni rad na vlastitom srcu, nego radije nudi psihološke efekte raznoraznih počivanja u duhu.

Jesmo li više u stanju ponuditi ljudima nešto drugo?, Jesmo li u stanju ponuditi ljudima konkretne modele duhovnog života, a da ne stvorimo od njih ovisnike o našim “duhovnim seansama”.

Mudrost križa

I posljednji element koji smatram aktualnim i o kojem bih rekao dvije–tri riječi jest dimenzija križa u našem životu. Usuđujem se  govoriti o križu, ne zato što bih bio dostojan, nego s nadom da podsjećanje na njega privede i mene obraćenju.

Naš Bog je raspeti Bog, Bog koji je upoznao patnju, smrt. To je Bog koji je ponizio sam sebe uzevši lik sluge.

Isus je jednom rekao: proroci ne stanuju u kraljevskim palačama (Usp.Mt 11, 8.).

Kakav je naš odnos prema kraljevskim palačama, prema centrima moći, vlasti. Mislim da smo danas u velikoj opasnosti da popustimo pod iskušenjem sklanjanja u hladovinu moćnika ovoga svijeta. Prečesto ovisimo o njima u našim poslovima, prihvaćajući pomalo i logiku moći, vlasti, bogatstva.Želimo biti uspješni, efikasni, da ljudi prepoznaju našu ulogu u društvu, što vrlo često ide na uštrb našega svjedočenja za Krista koji je krotka i ponizna srca.

Koliko smo u stanju biti blizu ljudima koji na takvu pomoć računati ne mogu, koliko ih možemo razumjeti.

Redovnički život se nekada definirao i kao “bijelo mučeništvo”a redovnici su se rado smatrali nasljednici mučenika, međutim, završio bih s jednim upozorenjem koje sv. Hilarije iz Poitiersa upućuje kršćanima:

Postoje progonitelji, neprijatelji koji ne bičuju naša leđa, nego miluju trbuh, ne plijene naša dobra, darujući nam tako život, nego nas obasipaju bogatstvom, i guraju nas tako u smrt. Ne zatvaraju nas, darujući nam tako slobodu, nego nas časte u svojim palačama, i tako nas tjeraju u ropstvo. Ne stavljaju nas u klade nego žele zarobiti naše srce. Ne sijeku nam glave mačem, ali ubijaju nam dušu novcem, moću, uspjehom i prvim redovima[3].

Iako s tisuću problema, kao uostalom u  svako vrijeme, redovništvo ulazi u treće tisućljeće kršćanstva, nadam se, s obnovljenom sviješću o ljepoti vlastitoga zvanja, ali svjesno i vlastitih granica i slabosti, s nadom da će Gospodin, obiljem svoje milosti, dovesti do ispunjenja ono što je započeo u svakome od nas, na svoju slavu i za spasenje svoga puka.

Fra Marinko Pejić, OFM.


[1] Usp. R. Hostie, Vie et mort des ordres religieux. Approches psycho-sociologiques, Pariz 1972, str. 289-311.

[2] Usp. Th. Matura, Celibato e comunità, Bose 1994, str. 50-56.

[3] Ilario di Poitiers, Contro l'imperatore Costanzo 5, Citirano u E. Bianchi, Non siamo migliori, Bose 2002, str. 44.