09.04.2018

Seminar za odgajatelje u predškolskim ustanovama Katoličke Crkve u BiH

Stručni seminar "Komunikacija u odgojnom djelovanju" pod vodstvom dr. sc. Sandre Bjelan Guska održan je u franjevačkom samostanu u Sarajevu (Kovačići).

U organizaciji Povjerenstva za predškolski odgoj pri Konferenciji viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH održan je u subotu,  7. travnja 2018.  u prostorijama franjevačkog samostana na Kovačićima u Sarajevu jednodnevni stručni seminar za djelatnike u katoličkim predškolskim ustanovama o temi   Komunikacija u odgojnom djelovanju pod vodstvom dr. sc. Sandre Bjelan Guska.

Seminar je započeo u samostanskoj kapelici, prigodnom meditacijom koju je napisao Stjepan Lice a  pročitala s. Dominika Anić.

Želim da znate kakav je moj Bog

Moj Bog je bliz. On živi uz čovjeka i svu njegovu ljudskost dijeli s njime. Ne nameće se i ne uskraćuje nikada. Jer njega se sve tiče. Njegova prisutnost u svemu se zrcali, iz svega diše.

Moj Bog je skroman, ali se ne zadovoljava bilo čime. On od svakoga čovjeka iščekuje njegov jasan životni odgovor – njegovo “da” ili “ne”. I ne požuruje ga u tome. Čitav život je vrijeme koje mu je darovao da se odluči. Čitav život otkriva mu pravi odgovor.

Moj Bog pati. Pati dok čovjek čovjeku, dok njegovo ljubljeno dijete njegovu ljubljenom djetetu zadaje silne boli. I nema nijedne rane koju njegovo biće nije iskusilo.

Moj Bog nije sitničav i ne spominje se svakoga čovjekova posrtanja, premda nijedno ne izmiče njegovoj pozornosti. Ali uočava svaki i najneznatniji znak dobrote, i najbljeđu dobru misao, najtišu dobru riječ i najskriveniji čin dobrote.

Moj Bog voli raznolikost i nikada se ne ponavlja. U njegovim očima svatko je jedinstven. U svaki čin utisnut je biljeg osobnosti. On svakoga osobno i s ljubavlju susreće. Razlikuje i kap od kapi, i svakoj se raduje, i raduje se što sve zajedno umiju biti more i prelijevati se preko njegova srca.

Moj Bog često ostane zapanjen dok promatra kako čovjek, nerijetko i ne znajući, nanosi patnju drugom biću, i ostane zadivljen dok gleda koliko čovjek može podnijeti, koliko plemenitosti iskazati.

Moj Bog je vedar. Njegovo je lice vazda ozareno i obasjava sav čovjekov život. Ni u tmurnim danima ni u natmurenim srcima njegova vedrina ne blijedi već svakome strpljivo pripravlja novi dan, u svakome neumorno budi novoga čovjeka.

Moj Bog je pun sućuti i trudi se da čovjeka ne optereti preko mjere njegovih snaga. A kada život čovjeka lomi, on potresen korača uz njega i ništa ga od njega ne može odijeliti. Ni po čemu se od njega ne umije razlikovati.

Moj Bog vjeruje da čovjek može iskusiti sreću i u zahtjevnostima života, i unatoč silnim nepravdama, i u najbremenitijim odgovornostima, i da može radostan i s mirom i u smrt poći.

Premda ga naizgled ne dotičem, živim, koračam, o njega oslonjen. I ma kojim putovima išao, uvijek koračam njegovim dlanom. Slutim: njegovo srce neće se smiriti sve dok i sam ne postanem dio njegova dlana.

Nakon ove poticajne meditacije uputili smo se u dvoranu gdje je s. Benedikta Boškić, voditeljica Povjerenstva pozdravila nazočne sudionike seminara i profesoricu Sandru, zazeljevši Božji blagoslov i koristan rad u ovom danu.

U svome osvrtu na održani stručni skup sudionica seminara i članica Povjerenstva s. Dominika Anić piše: „Profesorica Sandra je na vrlo zanimljiv i znalački interesantan način predstavila temu seminara, zamolivši sudionike za jasno očitovanje očekivanja, u obliku dva pitanja: S čime sam došla na seminar? I s čim želim otići? Ovo je bila svojevrsna priprava za aktivno slušanje i djelatno sudjelovanje u seminaru. Kroz predavanje i interakciju sa slušateljima u obliku vježbi, predavačica nas je uspjela „uvući“ u živu diskusiju i potaknuti na osobnu samoprocjenu kad je u pitanju aktivno slušanje drugih ljudi, a napose djece s kojima radimo. Još jedanput smo se uvjerili koliko je važno slušati, čuti, biti tu za drugoga, koliko je važno posvjestiti da nam je Bog dao jedna usta a dva uha.

U tijeku izlaganja prof. Sandra je više puta naglasila važnost procesa učenja bolje komunikacije koja nam onda pomaže u našim svakodnevnim kontaktima s djecom i odraslima. Komunikacija stvara značenje i ona je sveprisutna i onda kad nam se čini da ne komuniciramo. I ne komuniciranje i šutnja je zapravo komunikacija. Ona je toliko složena i ona je zapravo stvar odnosa među ljudima. Dotakli smo temu komunikacije s roditeljima djece koju odgajamo te jasno detektirali poteškoće koje imamo, kao i mogućnosti koje možemo iskoristiti na obostrano zadovoljstvo. U popodnevnim satima imali smo priliku čuti još puno poticajnih misli o tome kako slušati da bi nam se dijete obraćalo i kako govoriti da bi nas dijete slušalo. Zanimljiva i osvježavajuća bila nam je vježba „Ja“ poruke – u kojoj smo aktualizirali neka naša svakodnevna ponašanja i pokušali pronaći  nova i djelotvornija, koja istina zahtijevaju puno strpljivosti i ustrajnosti, ali su u svakom slučaju sretnija.

Nakon predavanja razvila se konstruktivna i korisna diskusija uz izmjenu iskustava i prijedloga. Na kraju smo izrazili svoju zahvalnost braći franjevcima na gostoprimstvu i prof. Sandri na izuzetno kvalitetnom seminaru i poticajima koje smo ponijeli sa ovog susreta“ zaključila je s. Dominika u svom osvrtu.  (s. Dominika Anić)