22.05.2012

Duhovna obnova redovnica u Sarajevu

Predavanje na temu: "Euharistija – izvor Stadlerove duhovnosti " izložio je mons. dr. Pavo Jurišić, postulator kauze Sluge Božjega nadbiskupa Stadlera.

U nedjelju, 20. svibnja održana je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu duhovna obnova za redovnice na temu: "Euharistija – izvor Stadlerove duhovnosti". Susret je započeo u 15.30 sati, a završio euharistijskim slavljem u 17.00 sati.

Nakon izlaganja teme bilo je pokorničko bogoslužje i mogućnost za sakrament pomirenja te klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu.

Predavač kao i predslavitelj euharistijskoga slavlja bio je mons. dr. Pavo Jurišić, postulator kauze Sluge Božjega nadbiskupa Stadlera i dekan KBF-a.

Promišljanje predavača koje je izložio na mjesečnoj duhovnoj obnovi donosimo u cijelosti.

EUHARISTIJA – IZVOR STADLEROVE DUHOVNOSTI

„Za mene je Isus Krist sve… Za mene je Isus Krist sve. Samo tako mogu izraziti, što mi Krist u životu znači… Ako uklonite Krtista iz moga života, onda se sve u meni slama, kao što se lomi tijelo kojemu odstranite skelet, glavu i srce… Jasno je da je pojava Isusa Krista s neke točke gledišta vrlo kompleksna i može se, ako želite promatrati pod mnogim vidovima. Ali u stvari, njegova je pojava jednostavna. Promatramo li ga kao malo djetešce ili kao svemogućega, gledamo li ga kako je nježan prema djeci ili kako je strog prema farizejima – sve se to stapa pod jedan jedini vid, vid ljubavi. Ova ljubav daje svemu ostalom život. Isus Krist je za mene prijatelj, posebno u euharistiji.“ (P. Pedro Aurupe)

Ove bi riječi isto tako mogle biti i riječi Sluge Božjega, nadbiskupa Josipa Stadlera. I za njega je Isus Krist sve. I za njega je Isus prijatelj, posebno u euharistiji. Za Stadlera je Isus Krist Gospodin i prijatelj, a on se osjeća slugom i prijateljem Isusovim. Kao što svi odnosi imaju svoje visine i dubine, uspone i padove, tako je i Stadlerov odnos prema Isusu imao svoje blistave vrhunce, jer je od malih nogu cijeloga svoga života želio je slijediti svoga Učitelja i služiti mu. On kao učenik, sluga i prijatelj Isusa Krista, poziva, upućuje i savjetuje drugima da prihvate Isusovo prijateljstvo, da se odazovu njegovu pozivu na euharistijsku gozbu i da se hrane Kristom, živim kruhom, koji je s neba sišao. „Njegova ljubav nas obasiplje svim dobročinstvima. Ona nas potiče da se s Njime izmirimo i pomislimo na cijenu kojom nas je otkupio i sva nam dobra stekao, na njegovu dragocijenu krv i smrt na križu“, kako piše u poslanici vjernicima 1889., ukazujući na važnost svete mise i našega odziva na euharistijsku gozbu. To je ujedno i najbolji način da zahvalimo Gospodinu Isusu za sva dobročintva koja nam je učinio, ali i zato što nam je ostavio samoga sebe u euharistiji kao najuzvišenijem daru koji čovjek zemljani može primiti.

„Primajte Tijelo Kristovo, primajte svaki dan, jer je on postavši poslušan Ocu svom do smrti, do smrti na križu, po toj poslušnosti i žrtvi svoga tijela sve nas oslobodio od smrti grijeha i zaslužio da to Tijelo bude hrana naših duša“.

Pred nama stoji nadbiskup Stadler, sluga Gospodina našega Isusa Krista, kao uzor koji je u euharistiji nalazio hranu za svoj put prema savršenstvu. Koliko li je samo puta proplakao obuzet iskustvom ove uzvišene tajne, te kako je provodio neopisive sate obuzet radošću u razmatranju pred Presvetim oltarskim sakramentom. Tako nam o njemu govore oni koji su tijekom njegova života bili u njegovoj blizini.

Gdje postoji Crkva, tamo postoji i euharistija. Kroz čitavu crkvenu povijest tako je bilo, a i bit će do kraja vremena. Kršćanska se zajednica uvijek sabirala da slavi euharistiju. U stara su vremena euharistiju nazivali „lomljenje kruha“. „Drevna ličnost, sveti Abrecije, spominje u nekom napisu da je posjetio Rim, Siriju, Nisibis (u blizini Tigrisa) područje Eufrata, i da je posvuda nalazio istu hranu koju je pripremala Crkva. Poslušajmo same njegove riječi: 'Posvuda me vjera vodila i posvuda mi je pružila za hranu ribu iz vrela, koju uzima čista djevica i daje da je prijatelji blaguju svakog dana uz obično vino pomiješano s vodom priloživši još i kruh.'“ (Euharistija i njezina povijest).

U Kristovoj zajednici nema razlika, svi su jednaki i svi su jedno. Bog je čovjekoljubac, i on voli svakoga čovjeka i sve ljude, i bijele i crne, i zdrave i bolesne, i lijepe i ružne, i mršave i debele, i stare i mlade, i djecu tek začetu i onu rođenu i onu koja raste i one koji su na zalazu života. Oni su kao članovi Crkve svi učenici Gospodinovi koji se osjećaju pozvanima, jer uzimaju i jedu isti kruh života i piju istu čašu novoga i vječnoga saveza, te jednako slušaju Gospodinovu zapovijed: „Ovo činite meni na spomen!“

Različito može biti i mjesto slavlja, velika i umjetničkim radovima ukrašena katedrala, gradska crkva modernog izgleda, seoska crkvica podignuta od puća među kućercima ili pak proplanak pod nekim hrastom uz prostrt stol, to je uvijek stol Gospodnji prostrt za nas, oko kojeg se okuplja Božja obitelj. Mogu biti i različiti obredi euharistijskog slavlja, kao i različit broj vjernika koji sudjeluju kod euharistijskog slavlja, od mnoštva puka na svečanim misama kojima predsjeda Rimski prvosvećenik prilikom svojih pastoralnih pohoda Mjesnim crkvama rasprostranjenim po kontinentu, ili dvojice i trojice slavljenika u tišini kućne kapelice, to je ista Večera koja se čini na spomen one večere na koja se slavila u dvorani posljednje večere. Crkva je čini kako bi sudjelovala u Kristovoj žrtvi, da bi se zatim proširila po svijetu propovijedajući i živeći bratstvo što ga je Tijelo Gospodnje rodilo. (Usp. Euharistija i njezina povijest).

Blaženi Ivan Pavao II. u svojoj posljednjoj enciklici o Euharistiji piše: „Crkva je od Krista svoga Gospodina primila Euharistiju ne kao jedan dar, makar dragocjen među tolikim drugima, nego kao najizvrsniji dar, jer je dar njega sama, njegove osobe u njegovu svetom čovještvu, kao i njegova djela spasenja“ (Ecclesia de Eucharistia, br. 11).

            Sluga je Božji Josip Stadler četrnaest svojih poslanica posvetio samo Euharistiji:

  1. Poziv svećenicima za sudjelovanje u uređenju katedrale
  2. Svetkovanje dana Gospodnjega
  3. Tumačenje dana Gospodnjega
  4. Važnost svete Mise (I.)
  5. Važnost svete Mise (II.)
  6. Svećeničke dužnosti
  7. Ljubav i svećeničke dužnosti
  8. Svagdanja i česta pričest
  9. Ispovijed i pričest djece, roditeljski odgoj
  10. Krštenje i Euharistija
  11. Štovanje Euharistije, pričest. Oče naš
  12. Svećenik i Euharistija
  13. Potreba česte pričesti
  14. Vjera i pričest, temelj socijalnih pitanja

U knjizi „Dr. Josip Stadler. Euharistija – Bog s nama“, koju su za tisak priredili Ivo Balukčić i s. Anemarie Radan, razni su autori progovorili o euharistijskoj duhovnosti Sluge Božjega.

Tamo možemo saznati da je Stadler vjerovao kako je sve u Božjim rukama, od posla koji mu Bog povjerio do djela koja Bog preko njega čini. Čovjek je svojim radom suranik Božji, a sam je Krist onaj koji ga krijepi na putu kojim ga Duh Sveti upravlja. Stadler je vjerovao u Gospodina koji za sebe reče: Ja sam kruh koji je s nebe sišao. Isto je tako vjerovao da zajedništvo potječe s neba, te da nitko ne može doći k Isusu i izgrađivati zajednicu ako ga ne privuče Otac nebeski. Zapravo se svaki teološki govor o Crkvi i o zajedništvu temelji na euharistiji. Euharistija formira zajednicu, hrani je i daje joj da raste, da liječi svoje rane i da ponovno sjedinjuje popucale šavove u njoj. Isus, znajući u kakvom ih svijetu ostavlja, oprema svoje hranom koja siti i pićem koje žeđ ublažuje: Uzmite i jedite, ovo je moje Tijelo! Uzmite i pijte, ovo je Krv moja. A kao stalnu utjehu svojima u svijetu dodaje: U svijetu imate muku, ali ne bojte se, ja sam pobjedio svijet.

Ja sam kruh živi (Iv 6,51). Smisao kruha jest u tome da bude hrana, da se jede, da drugima postane dar, da ih jača i održava na životu. Kruh je hrana koja nije samoj sebi svrha, nego traži da se drugima dijeli. U tom smislu i Stadler promatra Isusa, kao onoga koji želi biti na strani onih koji ga primaju; Isus zapravo postaje jedno s onima koji se hrane Njime, živim kruhom. Zato u svojim pastoralnim poslanicama i uputama ukazuje na potrebu pričesti, primanja Tijela Kristova, hrane naše duše, jer ta nas hrana oprema snagom za zemaljski život i pripravlja za život vječni.

Možda netko, tko nosi odgovornost za zajednicu, osjeti s vremenom da mu baš ne uspjeva ono što je zamišljao i sanjao. Bože, ja nisam bolji od svojih predhodnika, jer činim iste pogrješke koje sam prije kritizirao kod njih. Postoje takvi trenutci obeshrabrenosti u našem životu, a isto je tako moguća i zajednička obeshrabrenost, kad jednostavno kao zajednica dođemo do zaključka: Nismo bolji, ne možemo ništa bolje učiniti. U takvim prilikama uvijek je dobro znati da nas zove i čeka Onaj koji nam se u otajstvu euharistije darovao, koji će nam ukazati put, nahraniti nas i napojiti. On nam daruje i svoga Duha koji nas prosvjetljuje da spoznamo i u euharistijskom sakramentu prepoznamo izvor pravoga zajedništva.

Nadbiskup Stadler, sljedeći duhovnost sv. Ignacija Loyole i pastoralnu praksu isusovaca koji su se nakon Tridentinskoga sabora zalagali za čestu (nedjeljom, ali i svagdanju) pričest, te vodeći se uputama Crkve da je za pričest dovoljno biti u stanju milosti i imati pravu nakanu (dekret pape Pija X.), stalno je poticao vjernike na često pa i svagdanje primanje pričesti. On govori kako se po svetoj pričesti razvija prava ljubav prema Bogu, a čovjek dobija pomoć i snagu. Tko često prima svetu pričest ne može duhovno umrijeti i već ima život vječni.

Trebamo se, dakle, odazvati gorućoj želji našega Gospodina Isusa i želji majke Crkve i nauku svetih otaca i drugih svetaca Božjih i primjeru dobrih vjernika, pa čvrsto odlučiti da ćemo od sada često pa i svaki dan pristupati svetoj pričesti. Tomu nije protivno što sveta mati Crkva nalaže svim vjernicima da pristupe najmanje jednom u godini svetoj ispovijedi i pričesti, i to o Uskrsu... A što je htjela sveta mati Crkva kazati ovim riječima? Da je svaki vjernik dužan najmanje jednom na godinu ići na ispovijed i pričest? Ona je to učinila kao što čini i svaka druga dobra majka kada joj je drago dijete bolesno, pa mu se grsti svako jelo, pa ne će da jede; ona ga onda nagovara, da jede, govoreći mu: Sinko, kada već ne ćeš i ne možeš da jedeš, a ti uzmi barem koji zalogaj, koju žlicu juhe, meni, svojoj majci za ljubav. Zar nije time ujedno izražena materina želja da dijete što prije ozdravi pa svaki dan do sita jede? Tako postupa i naša mati sveta Crkva sa svojom djecom, kada sa žalošću primjećuje kako su mnogi kršćani bolesni na duši, pa za Gospodina ne mare, niti za njim čeznu, niti imaju prave volje pričeščivati se. Onda ona sirota, sva žalosna, progovara svojoj djeci: Hajdete djeco barem jednom u godini svetoj ispovijedi i pričesti, ali ne zaboravite da je goruća želja naše mile majke, kao i žarka želja samoga Gospodina Isusa, da se svaki dan pričešćujete, samo da se obranite od smrtnoga grijeha, te svoju posvećujuću milost očuvate do smrti. (Stadler, puku 1914.).

Kada govori o nedjelji kao Gospodnjem danu, Stadler naglašava da je Bog stvorio čovjeka u obitelji i društvu. Zatim pita: „Ako su radnici i seljaci osuđeni da neprekidno u zoru obitelj ostavljaju a kasno u noći kući se vraćaju, kako mogu živjeti u obitelji i vršiti svoja obiteljska prava, svoje obiteljske dužnosti? Bog je izdao zapovijed o svetkovanju blagdana, kada se ljudi vesele u krugu svojih obitelji, kada svaki roditelj svakom svomu djetetu zna očinsku riječ u srce usaditi, zna izvesti svoju djecu u divnu prirodu te im pokazivati divote prirode, zna u kuću Božju svoje nejake dovesti te im nevine ručice sklapati, da rano okuse kako je slatko služiti Gospodinu Bogu svojemu.“

Najljepše što se može učiniti s kruhom i vinom jest da se s drugima podijele. Takvo dijeljenje povezuje. U misi kršćanin dijeli ljubav Isusa, nevina i neokaljana Jaganjca Božjega, umrloga i uskrsnuloga Gospodina. Po euharistijskim znakovima doživljava iskustvo prisnoga zajedništva, nalazi se među braćom i sestrama i prepoznaje ih. To se iskustvo jednostavno mora nastaviti i nakon mise. U protivnom bismo uzalud slavili „ostavljajući Krista unutar crkve, bez dosljednosti i hrabrosti da njegov duh prevedemo u svakidašnje mogućnosti i njegovu ljubav prenesemo u svijet. Napuštamo sastanak zahvaćeni ljubavlju koja, kao i za Isusa, predstavlja štovanje Oca i služenje ljudima koje ćemo susresti. Svako će djelovanje i posao biti njome obilježen: od jednostavnoga i jednoličnoga posla u kući do napornoga u rudniku, od sitničavoga u nekom uredu ili grozničavoga u banci, do intelektualnoga na sveučilištu. I igra će odražavati euharistijsku radost, ali iznad svega će nam milost muke Isusove dati snagu da s povjerenjem nosimo neizbježne napore trpljenja, da oko sebe ulijevamo vedrinu, osobito bolesnicima; da i druge učinimo sudionicima vlastita života, nastavljajući dar što je u misi Krist od sebe učinio. Euharistija tako polaže u svijet klicu nade i uskrsnuća i već ga počinje mijenjati. Kako nas je podsjetio Pavao: slavimo smrt Gospodinju, željno očekujući njegov drugi dolazak (Euharistija i njezina povijest).

U iskustvo Isusovih učenika spada i to da se daju posluživati. Petar mora dopustiti svome Učitelju i svome Gospodinu da mu opere noge, jer ako mu to ne dopusti onda nema zajedništva s njim. Isus nakon toga pita svoje učenike: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge. Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih“ (Iv 13,12-15). Stadler koji želi služiti Bogu i ljudima obuzet je činjenicom da je i sam Bog onaj koji se dan i noć trudi. No služenje ne znači samo raditi, truditi se, zasukati rukave, prihvatiti se posla, kopati, sijati, žeti... Služenje može biti i čekanje. Tako mogu služiti i oni bolesni, oni besprijekorni i tihi, oni za čiji savjet malo tko pita, oni „beskorisni“, ostarjeli i iznemogli, koji na bolesničkoj postelji iščekuju konačni susret sa svojim Gospodinom. Za služenje su sposobni i oni za koje se misli da ničemu ne služe, zato što su u majčinoj utrobi još nerođeni, ili su rođeni pa kao takvi smetaju onima koji su u snazi ili su pak oronuli pa nisu više sposobni za rad i ljubav. Upravo je Stadler najviše mislio na njih te je u svom služenju računao i na njihovu pomoć, i to u svim prilikama svoga djelovanja, a posebno kada je uz pomoć Božju pozvao u život Družbu služavki siromaha, sestara Služavki Maloga Isusa.

U godini Euharistije (2004.) koju je proglasio bl. Ivan Pavao II. pročitao sam jedno svjedočenje čovjeka kojiljeti  je jedne nedjelje uzeo bicikl da se malo provoza okolo i uživa u prirodi. Vozeći se došao je u neko selo do župne crkve. Ispred crkve stajala je ploča s oglasima koje je on dobro pročitao. Nakon toga unišao je u crkvu te osjetio ugodnu svježinu za razliku od vreloga sunca vani. U crkvi je našao župnika kako kleči u tišini pred Presvetim. Kaže da je to doživljaj koji je rijetko imao priliku vidjeti tijekom svojih nedjeljnih izleta s biciklom. Zapravo, bio je to jedini susret ove vrste, koji je toliko djelovao na njega da je kasnije često razmišljao o tome i što je poprilično djelovalo na njega i njegov odnos prema euharistijskom Kristu. Osobe o kojima se radi, već su odavno tamo gdje se slavi nebeska euharistija.

Bila je to nedjelja euharistijskog klanjanja u župi, i župnik sve tako lijepo priredio, ali je onda cijeli dan (naravno nakon misnog slavlja) sam proveo klanjajući pred Presvetim u crkvi.

Kada je završio s klanjanjem, te navečer ušao u kuću, osjetio je razočarenje te je proplakao. Jednostavno se osjetio beskorisnim slugom, jer je Isus tako malo ljubljen u euharistijskom sakramentu, a on kao župnik tako je malo pridonio u promicanju klanjanja ovoj velikoj Ljubavi kojom je Gospodin nas ljubio i sama sebe za hranu nam dao.

Stadler je često progovarao svećenicima i puku da gaje ljubav prema Presv. Oltarskom sakramentu. To možemo pratiti kroz njegove pastoralne poslanice, njegova pisma svojim bivšim poglavarima u Germanikum kao i svim sestrama ne samo svoje Družbe.

Njegov nasljednik dr. Ivan Ev. Šarić u svom govoru na dan ukopa nadbiskupa Stadlera između ostalog će reći: „Kako bi poslije Mise dugo zahvaljivao pred Presvetim, a više bi puta na dan sišao u kapelicu pokloniti se Isusu, Bogu Spasu svom. I kad bi izlazio iz kuće, pohodio bi Presveto. I kad se vratio kući, opet bi pohodio Presveto.“ Dr. Antun Buljan (1878.-1964.), neko vrijeme tajnik nadbiskupa Stadlera, između ostalog svjedoči: „Kad je imao s nekim važno pregovarati, običavao je reći: 'Molim Vas, pođite u kapelicu i molite pred Presvetim.' Bez prethodne molitve pred Presvetim nije želio ništa odlučivati, a i druge je upućivao da isto čine. Stotinu sam ga puta vidio kako tamo kleči očiju uzdignutih prema tabernakulu, sklopljenih ruku. Uvjeren sam u

to da ovdje treba tražiti tajnu njegova rada i njegova uspjeha.“

U prigodi desete obljetnice Stadlerove smrti Katolički tjednik od 9. prosinca 1928. piše: „Stadler je vjerovao. Duboko, svetački vjerovao. Trebalo ga je samo čuti gdje propovijeda, ili pročitati jednu stranicu bilo koje njegove korizmene okružnice. Trebalo ga je samo promatrati gdje moli u svojoj kapelici. Svaka je žilica u njemu molila, i vapila za Isusom, koji mu je uvijek bio na jeziku i u srcu. Vjeru nam je Stadler ostavio u baštinu; vjeru u Boga, na kojoj je on sve sagradio i sve izidao.“

Stadler 1883. godine određuje ovo: „Po svim župama će župnici, gdje god je to moguće, nedjeljom poslije pučke Mise izložiti Presveto, moliti određeni dio ružarija i lauretske litanije te blagoslov dati. Večernja će se ipak držati poslijepodne po običaju.” Također preporuča svećenicima da se kroz listopad u crkvama gdje se bar deset ljudi okupi na molitvu krunice i pred Presvetim propisane molitve obave.

Stadler u svojim spisima često upozorava na zapovijedi koje smo dužni izvršavati, na treću Božju zapovijed (Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji) i na prvu crkvenu zapovjed (Svetkuj zapovjedane blagdane i slušaj pobožno svetu misu u nedjelju i blagdane). Imajući pred očima važnost svete mise i uočavajući propuste ili neupućenost puka na poštivanje Gospodnje i crkvene zapovijedi, u pastoralnoj poslanici svećenicima 1888. piše:

Vi sa mnom i ja zajedno s vama tugujem, zato što narod ne svetkuje nedjelje i blagdane i što na mnogim mjestima ne dolazi na svetu misu. Svatko se od nas treba zapitati, kako bismo mogli pomoći da narod bude sklon svetkovanju nedjelje i blagdana, da ide u crkvu i prisustvuje svetoj misi. Tražeći daleko tomu lijek, on nam je bliže nego što mislimo. Možda će vas iznenaditi ako kažem da je upravo sama sveta misa, na koju narod ne dolazi, najbolje sredstvo koje će dovesti narod samoj svetoj misi.

Svećenik je onaj koji nosi glavni teret, ali i odgovornost za zajednicu. On sam treba svojim životom svjedočiti ono što sa zajednicom slavi. Posebno bi trebao na dan Gospodnji biti što sličniji Kristu, te svom dušom i što svečanije slaviti misu.

Dobar pastir duša upotrijebit će svetu korizmu kad ide od sela do sela, kad ide od kuće do kuće da na večer u obiteljima koje se tom zgodom znaju oko dušobrižnika sabrati, razloži važnije kršćanske dužnosti. U knjizi [Kako treba naviještati riječ Božju propovijeđu i katehezom]  spominju se posebno prijateljski razgovori kao prikladni za takve slučajeve, ali na koje se treba dobro pripraviti ako se želi nešto postići. Dušobrižnik će u tim razgovorima moći razložiti dužnost odlaska u crkvu i svetkovanja nedjelje i blagdana. Primjeri koji će tom zgodom biti pripovijedani ostat će duboko usađeni u duši svakoga slušatelja, a osobito u duši mladeži. Riječi koje će biti kazane tom zgodom, ostat će tim dublje u srce ukorijenjene što su takvi trenuci za te obitelji svečani, zato što dušobrižnik u udaljena sela ne može tako često dolaziti. A upravo zato, što svatko dobro pamti riječi koje dušobrižnik takvom zgodom kaže, potrebno je da svećenik dobro pazi što radi i što govori...

Ali što da vam, braćo, više navodim načine kako ćete narod uputiti na to da nedjeljom i blagdanom marljivo dolaze k svetoj misi i te dane svetkuju kako treba? Ljubimo Gospodina Isusa Krista Sina Boga živoga svim srcem svojim, pa ga po majci Mariji molimo neka nas nauči što treba raditi, da narod dovedemo do toga da svetkuju nedjelje i blagdane. On će nas poučiti i milost nam dati da ćemo to moći i lako izvesti. A onda pohađajmo ga često u presvetom oltarskom sakramentu bar jedanput svaki dan, tom zgodom pozdravimo i Majku Mariju, a nastojmo i druge uputiti na tu pobožnost.

Završimo ovo naše razmatranje riječima bl. Ivana Pavla II. koje je uputio svima, a na jednom mjestu se obratio posebno redovnicima, gdje kaže:

„Vi ste redovnici pozvani po svom posvećenom životu Bogu na duže i dublje razmatranje. Sjetite se da vas Isus u tabernakulu očekuje na svojoj strani kako bi u vaša srca ulio ono unutarnje iskustvo svoga prijateljstva, jer jedino ono može vašem životu dati smisao i prijateljstvo.