15.07.2014

San koji želi ostvariti: Biti sestra svakomu

Razmišljanje: s. Andrijana Dankić, ŠSF

Livno… Kad netko spomene taj grad, ne mogu ostati ravnodušna ili se praviti kao da mi je to samo još jedno mjesto na karti kojim sam prošla. Ne mogu, jer je to u najmanju ruku grad u kojem sam počela jedan novi put, zapravo nastavila svoj put života u novom smjeru. I radije bih rekla da je to za mene mjesto, a ne grad, jer riječ „grad“ me asocira na užurbanost, betonske zidove, blokove zgrada i sve ostalo, a to za mene Livno (ni u kom slučaju) nije. Ako ćemo ga i promatrati kao grad, ono to nije onim opsegom kako bi Zapad i današnja kultura to definirali.

Iskreno rečeno, prije nego sam krenula u samostan za Livno nisam ni znala da postoji. Svijet jedne osmašice bio je zatvoren unutar granica Hrvatske. Sve ostalo bilo je teoretsko znanje iz zemljopisa. No kad sam jednom prešla tu granicu, prešla sam i na novi kat kuće svoga života. Na prvom katu i u temeljima ostali su Bog, moji roditelji i braća s kojima sam učila biti slobodna, voljeti, biti ja, ali s vremena na vrijeme zaboraviti na sebe i dati prednost drugome. Oni su ostali na prvom katu, ali ja njih nisam ostavila. Uvijek se rado vratim i ponovim gradivo te etape života.

Ali taj 28.9.2004.  godine vjerojatno neću zaboraviti dok me god pamćenje služi. To nedjeljno poslijepodne sam prvi i zadnji put pozvonila na vrata samostana sestara na livanjskoj Gorici. Zašto zadnji put? Poslije sam i ja dobila ključ, poslije je to bio i moj dom, a na vrata svoje kuće ne zvoniš, ne moliš dopuštenje, zar ne!? Štoviše, često te dočekaju i otvorena te i ne trebaš vaditi ključ iz džepa.

Taj dan nisam susrela baš sve one s kojima sam dijelila svakodnevicu kroz naredne četiri godine. Pritom mislim na sve sestre koje su poslije dolazile u Livno prilikom službenih premještaja, sve djevojke koje su mi se pridružile u kandidaturi, ali i sve moje prijatelje iz srednje škole, koji su ostali dio mog života. Bilo je to zanimljivo i jedinstveno iskustvo. Nas nekoliko djevojaka iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine i Hrvatske na jednom mjestu. Toliko različitih karaktera, i običaja. Počele smo upoznavati jedna drugu i učiti kako biti različit nije predmet sukoba, nego nadopunjavanja. Priznajem da je bilo dana kada to i nismo shvaćale kako to provesti u djelo. Pokušavale smo, nadalje, živjeti zajedništvo i s onima koji nisu naše dobi. Ne trebam ni govoriti kao je to znalo biti zanimljivo i zbunjujuće. Često se sjetim svih sestara i odgojiteljica s kojima smo provodile svoje dane i divim se njihovu strpljenju i volji da nas uvijek iznova pouče i usmjere na pravi put. Vjerujem da to dolazi s životnim iskustvom i mudrošću. Bio je to i moj prvi susret sa vjernicima drugih vjeroispovijesti. Do tad sam živjela u sredini u kojoj ih nije bilo puno, a još prije toga nisam ni bila svjesna tko je tko, i razlika među ljudima. U mnogim aspektima je Livno značilo novi korak – od upoznavanja drugih, Boga, sebe, do mijenjanja odnosa na sve tri razine.

Iako je kroz moj boravak u Livnu (ali i boravak svake druge kandidatice) naglasak bio stavljen na srednju školu (u mom slučaju gimnaziju), imala sam priliku upoznati zajednicu čiji sam život postupno otkrivala i čiji život još uvijek otkrivam. Život nas kandidatica prolazio je kao i život drugih mladih naše dobi – kroz prijateljstva, učenje, školu, zaljubljivanja, odljubljivanja, šetnje i zabave (unutar samostana), ali je bio prožet jednom dubljom misli, i bio je vođen jednom rukom koja nam nije dala zalutati i onda kad smo mislile da je pred nama slijepa ulica. Bog je uvijek našao načina da nas okrene u novom smjeru. 

Iako imam dva mlađa brata, kojima sam uvijek morala biti uzorna sestra (jer ako ja nešto smijem, smiju i oni, barem kad dođu u moje godine), sad sam na poseban način iskusila što znači biti starija sestra po kojoj će se postavljati neki kriteriji. Uvijek je među nama bilo rangiranja po dobnim skupinama i prema vremenu provedenom od dolaska u samostan. One djevojke koje su tek dolazile, promatrajući starije znale su što si mogu, a što ne dopustiti, i pritom su same sebi postavljale granice. U tomu svemu su uvijek sestre s kojima smo živjele imale ulogu glasa savjesti. Tada se to sve moglo činiti kao adolescentska natjecanja ili međugeneracijski sukobi, ali danas je to za mene iskustvo koje me uči odgovornosti za nova zvanja. Znam da se to danas od mene traži na jedan veći i ozbiljniji način, ali budimo realni, da nisam sama vidjela koliko je to potrebno, vjerojatno ne bih shvaćala vrijednost toga.

S druge strane, bila sam, i još sam uvijek, svjedok da moje svjedočanstvo, kao i svjedočanstvo bilo koga drugoga, nije dovoljno da se nečiji poziv ostvari, da netko shvati i prihvati da ga je Bog odabrao, a ne on Boga. To se pokazalo i kroz napuštanja zajednice djevojaka koje nisu više smatrale da je to onaj put kojim one trebaju ići, na koji ih Bog poziva. Bilo je tu različitih vremena staža, od dva dana do četiri godine. Bilo je onih koje su odlazile sa suzama, ali i onih koje su nam mahale s osmijehom. Bilo je onih čiji su nam razlozi poznati, ali i onih koji su ostali skriveni. Ali, jednom sam čula jednog svećenika kako govori: „Nije se čuditi onima koji odlaze, nego onima koji ostaju.“ Oni zaista idu za onim što je prirodno, dok ovi ostaju s onim što je nadprirodno.

I kasnije je bilo izlazaka i ulazaka u samostan, i moram priznati da je svaki – i ulazak i izlazak, bio za mene prilika da preispitam svoje razloge ostajanja u zajednici. Ponekad pomislim da više nije toliko važno zašto sam došla u samostan, nego što je ono što me drži, zašto ostajem. Koje je to moje sidro nade, zašto ga ne dižem i ne tražim neka druga mora!?

Došla sam s jednom prilično idealnom vizijom, premda, iskreno rečeno, nisam očekivala puno, jer nisam znala što bih mogla i trebala očekivati. S vremenom su se snovi mijenjali, ali je uvijek ostajao san koji sam htjela ostvariti potpuno budna i svjesna: biti sestra svakome.   (www.ssf.hr)