29.03.2016

Uskrsna čestitka Predsjednika KVRPP u Bosni i Hercegovini

"Isus ne traži od nas tek pojedina djela pravednosti, svetosti, milosrđa. On traži cijelo naše srce – čisto, pravedno, sveto, milosrdno!", piše fra Miljenko.

Predsjednik KVRPP u Bosni i Hercegovini i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM dr. fra Miljenko Šteko, OFM uputio je u povodu svetkovine Uskrsnuća Gospodinova čestiku koju prenosimo u cijelosti.

 

          Biti svet - svjedočiti cjelovito

 

          Poštovana braćo, poštovane sestre, Gospodin vam dao svoj mir!

          Izvanredna Sveta Godina milosrđa, osobito pred ove velike Gospodnje svetkovine, neposrednije nas suočava s Božjom svetošću, a time i poziva da temeljitije promotrimo stanje svoje svetosti - ta na nju smo svi pozvani. Oko nas je mnoštvo prilikâ koje nas pozivaju da se bavimo koječim drugim, dovodeći nas u pogibeljnu opasnost da zaboravimo na svoju svetost. Trebali bi istovremeno imati na umu i ljudske opasnosti i ljudske mogućnosti. Biti čovjek znači osvijestiti si, znati za svoje slabosti, ali i vjerovati da su one savladive; a to prevedivo u konkretnost znači biti ponizan, ali i pun pouzdanja; biti svjestan svoje prolaznosti, ali i svoje usmjerenosti prema vječnosti i čežnje za vječnošću; znati da smo okovani prostorom i vremenom, ali i da smo u svakom času blizi susjedi vječnosti; znati za ograničenost svojih snaga, a ipak biti odlučni činiti djela trajne, vječne vrijednosti. Svaki zaborav naše krhkosti može nas skupo stajati. Svetost se ne može ni postići ni sačuvati, ako nemamo trajno na umu ono na što smo pozvani i poslani.

          Već po svom općem poslanju što smo ga primili u svetome krštenju i po primanju Duha Svetoga u skramentu sv. potvrde pozvani smo i poslani na silan posao: biti svjedokom života, smrti i uskrsnuća Sina Božjega u svako vrijeme i svugdje kamo nas povede životni put. A kamo to nas je poveo?! Hoćemo li biti vjerni tome poslanju, moramo trajno - ne samo prigodimice, tu i tamo - pokazivati svima do kojih dopre naše svjedočanstvo kako se živi, moli, radi, ljubi, trpi, prašta i umire na Isusov  način. Drugim riječima, valja postojati dvadeset i četiri sata u danu na način kako bi to Isus činio na našem mjestu. Svetim zavjetima i/li primanjem sv. reda još snažnije smo preuzeli svoje krsno obećanje i poslanje. Obvezali smo se slijediti Gospodina izbližega, prisnije, snažnije nego "obični" kršćani - živjeti upravo proročkim životom, kako to zbore dokumenti u minuloj Godini posvećenoga života: uprisutnjivati u sadašnji život Isusa pravednika i odnose koji vladaju u Kraljevstvu nebeskom. Za pravednika kaže Sveto pismo da živi od svoje vjere (usp. Hab 2,4). Živjeti i raditi vjerom znači izvršavati sve ono što vjerujemo po prijedlogu Crkve i što drugima propovijedamo. U cijelosti.

          U jubilarnoj izvanrednoj Godini milosrđa posebno je potrebno ispitati se u kojoj mjeri živimo prema drugima milosrđe koje je Bog iskazao i iskazuje nama. Nemjerljivo je ono što nam je Bog učinio: oprostio nam je krivicu, a potom se sav, sa svom strpljivošću, dao na to da dobije naš pristanak da nas izvuče iz okrutnog zatvora naših grijeha! Jer što bi nam koristilo, ako bi nam se oprostili prošli grijesi, a mi i dalje ostali tamnovati u uzništvu starog gospodara?! Bog želi da živimo u svjetlu što  ga je on donio u svijet svojom riječju. Za to je potrebno cjelovito razumijevanje Pisma, cjelovito obraćenje i cjelovito obraćeničko življenje. Možda nam riječ „obraćenje“ često odveć olako preleti preko jezika, a da i ne uhvatimo cjelovitost njezinog značenja. Obraćenje nije fizički zaokret, kao odlazak u drugo selo. Kad Isus kaže „Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest!“ (Mk 1,15), želi u našoj koži stvoriti potpuno novoga čovjeka. Traži od nas takvu promjenu da nas više ne mogu prepoznati oni koji su nas poznavali neobraćene. Iz života sv. Efrema Sirskoga (306-373), đakona i crkvenog naučitelja, koji je kršten s 18 godina te od tada živio asketski, a u 30. godini bio zaređen za đakona, poznata je ova zgoda. Nekoliko godina nakon njegovog obraćenja susrela ga neka bivša poznanica, ali on nije obraćao pozornost na nju. A ona će mu: Pa, Efreme, ja sam ona ... govorila je svoje ime i druge pojedinosti da bi je prepoznao. A Efrem se samo okrenuo, dobacio joj „Možda si ti ona, ali ja nisam više onaj!“  i otišao svojim putem. Efrem je s punim pravom mogao reći da nije više onaj koji je bio prije krštenja i obraćenja. Naime, kad Gospodin poziva nekoga na obraćenje, on očekuje od njega novog čovjeka, traži od njega sav radikalni sadržaj riječi obraćenje: obraćenje njegovih riječi, obraćenje njegovih djela, obraćenje njegove volje (htijenja) i – što je najteže – obraćenje njegovoga mišljenja. A ovo posljednje sastoji se u tome da čovjek potpuno prestane uzimati svijet i njegovo mišljenje kao mjerila normalnosti, da uzima Krista kao normu svega (ta po njemu je sve postalo – Iv 1,3). Što svijet bude abnormalniji, to će nama kršćanima biti sve teže držati se Gospodina i njegovoga mjerila. Ali za nas nema drugoga puta nego živjeti svoju vjeru u punoj zahtjevnosti iste. Ključno je za življenje vjere razumijevanje Pisma, čega nema bez potpune otvorenosti prema Duhu.

          U uskrsnom Evanđelju čitamo da učenici "još ne bijahu razumjeli Pisma, da je trebalo da Isus uskrsne od mrtvih." (Iv 20,9) U tom nerazumijevanju vratili su se svojim kućama i svojim uobičajenim poslovima. Petar se prihvatio mreže (usp. Iv 21,3), misleći da neće biti ništa od toga što je tri godine hodao za Nazarećaninom. Kleofa i njegov neimenovani suputnik krenuše što dalje od mjesta nemiloga događaja: pohitiše u Emaus, jer je propalo njihovo "a mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi Izraela" (Lk 24,21). Žene, nakon što su u subotu mirovale zbog zakonskih propisa (usp. Lk 24,56), požuriše sljedećeg jutra na grob da pomažu Isusovo mrtvo tijelo, kako je bio običaj u Židova, ne očekujući uskrsnuće. Mučio ih je kamen koji je bio navaljen na ulaz u Isusov grob (usp. Mk 16,3). Svi oni postupiše tako, jer još ne bijahu razumjeli Pisma, koja su zacijelo čitali i poznavali.

         Zar se ne događa i nama da još ne razumijemo ono što u Pismima, koja čitamo, piše za nas: "Budite dakle sveti, jer sam svet ja!" (Lev 11,45),  "Budite

savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!" (Mt 5,48), "Obucite se u Gospodina Isusa Krista "(Rim 13,14)...? Čitamo Isusovo Evanđelje, a razumijevamo ga onako kako u njemu ne piše. Još uvijek nam teško sjeda u glavu da Isus ne traži od nas tek pojedina djela pravednosti, svetosti, milosrđa… On traži cijelo naše srce - čisto, pravedno, sveto, milosrdno...! Traži čitavoga čovjeka oblikovanoga po njegovome Evanđelju. Traži ispunjenje svih svojih očekivanja od nas. Zahtijeva da na nama zablista njegov cjeloviti lik, jer nas je pozvao i poslao da cjelovito svjedočimo o njemu.

          Kako je lako okrnjiti cjelovitost svjedočanstva! Da nam se ne dogodi krnje (a to znači za nas pogubno) svjedočanstvo, valja pozorno slušati što nam govori Gospodin, a ponekad se prisjetiti i vlastite povijesti i povijesti karizme u tom svijetlu.

          Želim nam svima puninu osobnog obraćenja te puninu osobnog i zajedničkog svjedočenja za Gospodina. Sretan i blagoslovljen Uskrs svima!

                                                                             fra Miljenko Šteko, OFM, predsjednik KVRPP u BiH