Mons. dr. Pero Sudar: EUHARISTIJA - Objava i potvrda Božje ljubavi

Sarajevo, 16. listopada 2011.

Nagovor redovnicama na duhovnoj obnovi
 

Uvod

Otkad je moguće pratiti čovjeka i njegov hod kroz vrijeme, zamjećuje se njegov interes za sile ili bića koja vladaju njegovim životom i procesima u prirodi. Štoviše, iskustveno svjestan svoje ovisnosti od tih sila, čovjek je tražio načine kako s njima stupiti u kontakt i kako zadobiti njihovu naklonost i zaštitu. Među najstarijim crtežima sačuvanim u pećinama u kojima je pračovjek živio nalaze se i crteži koji prikazuju prinošenje žrtava raznim božanstvima. Koliko se ljudima činilo važnim biti u milosti duhovnih sila svjedoči činjenica da su u obredima mnogih religija žrtvovani i ljudi. Čak su roditelji žrtvovali vlastitu djecu! Riječ je o čovjekovu traganju za znakovima nevidljivoga svijeta, o pokušajima odgonetavanja tajanstvenoga i stavljanju pod njegovu zaštitu, ili o obrani od njegove srdžbe.

To traganje može se usporediti s modernom potragom za znakovima života i civilizacija u svemiru. Danas postoje mnogobrojni timovi i cijela polja velikih teleskopa usmjerenih prema svemiru kako bi uhvatili tajanstvene poruke eventualnih civilizacija. Ogromna se materijalna sredstva ulažu u te projekte jer nije mali broj znanstvenika; mnogi su uvjereni da je riječ i o zanesenjacima, koji vjeruju da nismo sami u svemiru. Priča se da vlade nekih država spremaju obranu od napada iz svemira!

Tragove mnogobožačkog oblika vjerovanja i obrednog žrtvovanja nalazimo gotovo u svim knjigama Staroga zavjeta. Već na prvim stranicama Biblije čitamo da ... jednoga dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese i Abel od prvine svoje stoke. (Post 4, 3-4) Nakon općeg potopa Noa podiže žrtvenik Jahvi; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice. Jahve omirisa miris ... (Post 8, 20-21) Vrlo je zanimljivo da objavljeni Bog ne samo da prihvaća među neobjavljenim religijama rašireni običaj prinošenja žrtava nego ih traži od Abrahama i izabranoga naroda, kao dokaz vjere i vjernosti. Abrahamu nalaže: uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš ... pa ga ... prinesi kao žrtvu paljenicu ... (Post 22, 2). Bog će primiti Abrahamovu potvrdu da mu je On važniji i od sina, s kojim bi bio žrtvovao sve, pa i samo Božje obećanje, ali će ga spriječiti da zakolje Izaka. Bog svome narodu zabranjuje žrtvovanje ljudi jer Jahvi je zazorno i mrsko sve što su oni činili svojim bogovima. Čak su svoje sinove i kćeri spaljivali u čast svojim bogovima. (Pnz 12, 31)

    Euharistija – žrtva Sina čovječjega za hranu djece Božje

Ovo ljudsko traganje za Bogom i sve žrtve njemu u čast nisu se mogle pretvoriti u most koji bi ljude stvarno povezao s Bogom i kojim bi oni mogli ući u željeno zajedništvo s njim. Put kojim bi čovjek došao do Boga mogao je i može otvoriti samo Bog. Čovjek, koliko god želio i nastojao, ne može se svojim silama uspeti na Nebo i stići do Boga niti ga svojim žrtvama svesti u svoju sredinu. Svjestan te nemoći odozdo prorok će zavapiti: O, da razdreš nebesa i siđeš! (Iz 63, 19) I Bog je doista sišao da bi okrunio sva ljudska nastojanja i usavršio sve ljudske žrtve!

     Utjelovljenje – prva čudesna „pretvorba“

Ni sam prorok ni bilo koji drugi čovjek nije mogao ni zamisliti kako će Bog sići i otvoriti čovjekov put do neba. Starozavjetna teologija usudila se vjerovati da će Jahve sići da ime svoj objavi neprijateljima (Iz 63, 19) ili da će podići Mesiju između sinova Izraelovih (usp. Jer 30, 21) i dati mu božanske ovlasti (usp. Dn 7, 13-14). Takav će Mesija, vjerovali su, čudesnim silama osloboditi Izraela. Ali da će Božji sin, Druga božanska osoba postati čovjekom, e, to ljudski um nije mogao ni naslutiti ni razumjeti. Naprotiv, to je bila sablazan i bogohulstvo! (usp.  Mt 26, 65) I doista, nema i ne može biti većega iskoraka u redu postojanja od Utjelovljenja, u kojemu je Bog postao čovjekom. Već je nevjerojatno, božanski čudesno, samo stvaranje čovjeka, tj. ujedinjenje duha i materije, duše i tijela. Ali da bi Bog, čisti Duh i savršeno biće, postao slabašnim čovjekom – bilo je moguće samo svemogućemu Bogu. Kakvo čudo da Isusovi suvremenici nisu u to mogli povjerovati i da je to i danas, za sve kojima nije dana milost vjere u Isusovo božanstvo, velika sablazan i bogohulstvo. Tako božanski velik i za nas ljude nezamisliv i neshvatljiv događaj morao je imati božanski važan razlog. Razlog je čovjek i Božja ljubav prema njemu!

Žrtva - pomirenje

Međutim, Bogu kao da ni to nije bilo dosta, kao da nas nije dostatno iznenadio postavši čovjekom. On će u Isusu Kristu postati žrtvom koja miri čovjeka s Bogom. E, to nisu mogli prihvatiti ni Isusovi učenici! (usp. Mt 16, 21-23) Iako Isus Petra naziva sotonom jer ga napastuje, odgovara od muke i križa, Petar postupa posve ljudski. Pa tko to prijatelja ne bi odvraćao od stradanja i smrti? Ali Isus sve promatra božanskim očima. On muku i smrt doživljava kao cijenu svoje ljubavi prema čovjeku i čovjekovu vječnom spasenju. Zapravo, njegova žrtva daje smisao svemu što je Bog, od početka svijeta, učinio. Sve bi bilo nedovršeno i nepotpuno, gotovo bez smisla, ako bi čovjek ostao zauvijek u vlasti smrti i daleko od Boga. Smisao utjelovljenja, te čudesne „pretvorbe“ Boga u čovjeka, očituje se u žrtvi na križu jer ona čovjeka „pretvara“ u dijete Božje.  Bog postaje čovjekom, uzima ljudsko tijelo da bi dovršio ono što su ljudi svojim žrtvama stoljećima uzalud pokušavali. On na križu prinosi za čovjeka i za sve ljude žrtvu dostojnu Boga i postiže ono što sve žrtve koje su ljudi prije toga prinijeli nisu uspjele. Ali tu Bog nije stao!

Tijelo – kruh   

Žrtva nije sama sebi smisao. Ničija patnja, napose Božja, ne postiže svoju svrhu sama u sebi i sama po sebi. Zato Isusu Kristu utjelovljenje, uzimanje ljudskoga obličja, nije trebalo samo za žrtvu na križu. Istina, bez tijela nije mogao trpjeti i prinijeti se kao žrtva pomirnica, ali njegova žrtva, kao i križ na kojemu je umro, nije usmjerena samo prema Nebu, prema njegovu Ocu Nebeskom. Tijelo mu je trebalo za još jednu čudesnu „pretvorbu“ u kojoj će, čini mi se, svoj vrhunac doseći očitavanje Božje spasiteljske ljubavi prema čovjeku. Nisam siguran da je itko od Isusovih suvremenika, osim Gospe, razumio tajnu Utjelovljenja prije Duhova, to jest prije nego ih je Duh Istine uputio u svu istinu. (usp. Iv 16, 13 i 1 Kor 2, 10) Stoga nitko nije shvatio da na križu umire Bogočovjek. (usp. 1 Kor 2, 8) Zbog svega toga kulminacija ljudskoga nerazumijevanja Božjeg plana spasenja po Isusu Kristu vezana je upravo uz euharistiju. Kada se Isus okupljenim učenicima predstavio kao kruh života i postavio uvjet: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi ... mnogi od njegovih učenika čuvši to rekoše: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati? (Iv 6, 53. 60) I nije čudo! Kanibalizam, ljudožderstvo je, u svome značenju, najodurnije ljudskoj naravi i najdublji izraz mržnje i u civilizacijama koje su to prakticirale. Prvi su kršćani u rimskome carstvu bili optuživani da na svojim tajnim sastancima slaveći euharistiju jedu ljudsko meso. Postoji priča (s Urbanijane) o svećeniku iz Afrike koji je, dok je bio dijete, u svome selu sudjelovao u obrednom jedenju zarobljenoga američkog pilota. A pojeli su ga, ne zbog gladi, nego iz uvjerenja da se na taj način neprijatelja posve uništi.    

Euharistija nema ništa zajedničko ni s ljudožderstvom ni s mržnjom. Posve suprotno! Isusu je tijelo trebalo da bi se moglo po žrtvi predati i tako postati hranom onima koji u njegovu božansku Ljubav povjeruju, i to duhovnom hranom koja čovjeka tako hrani da ga uvodi u Božju stvarnost i sjedinjuje s Bogom i po tome preobražava svijet.

Bog - Sebedarje

Ljubav je čudesna moć jer je svemoćni Bog Ljubav. Temeljna oznaka i bitno svojstvo ljubavi jest da se želi s voljenim bićem poistovjetiti i s njime, po samopredanju, sjediniti i po sjedinjenju učiniti da život traje. Ukoliko je istinska, i ljudska ljubav, i pored bolne ograničenosti, ima  naznake ove Božje ljubavi. Bog je Utjelovljenjem postao čovjekom da bi nam sličio u svemu osim u grijehu, a po Euharistiji postaje kruhom da bi se s nama sjedinio i u sebe nas pretvorio. Tu je bitna razlika između običnog kruha, koji se pretvara u onoga koji ga blaguje, i Euharistije, koja one koji je blaguju pretvara u Onoga koga blaguju. Duh (Sveti) i Riječ (Druga božanska osoba u Euharistiji) pretvaraju kruh i vino u tijelo i krv, dušu i božanstvo Isusa Krista. (S. Hahn, Gozba Jaganjčeva, Split 2009, str. 74) Velika je to, u sebi dovršena, a u nama još nedovršena, Tajna. Euharistija je prava i potpuna duhovna stvarnost, ali je našim očima još slika koju, jer smo tjelesni, ne možemo vidjeti onakvom kakva je u sebi. Crkveni su oci euharistiju predstavljali kao živu planinu kojoj se može približiti s mnogo strana, ali se na nju uspeti, to jest prodrijeti u njezino značenje, ne može ni s jedne strane. Ona je božanska trajno goruća prisutnost koja sve grije i osvjetljava. Kršćanstvo je po euharistiji čin otkupljenja koji smjera prema preobrazbi čovjeka i sveukupne stvaranosti. Euharistija je potpuna objava Boga-Ljubavi koji voljenim bićima, svim ljudima, svojim samopredanjem u obliku kruha daruje puninu dobra, vječnost života. U probodenome srcu Raspetoga otvoreno je samo Božje srce. Tu vidimo tko je Bog i kakav je on. (J. Ratzinger, Duh liturgije, Mostar-Zagreb 2001, str. 47)

Vjera – ljubav

Po svojoj žrtvi ljubavi Krist u Euharistiji sakramentalno hrani one koji su u njega povjerovali i tako oblikuje Crkvu, novi Narod Božji. On po Euharistiji, najuzvišenijem činu Boga Ljubavi, trajno dolazi među one koji vjeruju i za njih se trajno predaje. Oni koji su povjerovali snagom vjere, događaj Božjega otvorenog srca s Kalvarije, njemu na spomen, čine trajno prisutnim u Crkvi. Kada su jednu skupinu prvih kršćana zatekli na nedjeljnoj Euharistiji i zaprijetili im smrću ako se to još jedanput ponovi, predsjedatelj je istražitelju odgovorio: Vi možete činiti što hoćete, ali mi bez nedjelje ne možemo! U tajnu Euharistije vjerovati je moguće samo milošću ljubavi. U Ljubav vjeruje samo tko ima hrabrosti voljeti! Tko bez pridržaja ljubi život, sa zahvalnošću priznaje Tvorca i Darivatelja života. Tko vjeruje u život kao vječnu kategoriju, ne može ne voljeti Onoga tko mu je otvorio pristup u vječnost.

Zaključak

Euharistija je punina i dovršetak Isusove utjelovljene i žrtvovane ljubavi, ali i trajna otajstvena nazočnost njegove uskrsne i proslavljene stvarnosti. Prilike kruha i vina kao znakovi ovozemaljske gozbe u Euharistiji postaju Jaganjčevom gozbom, zalogom i navještajem nebeske gozbe. Kruhom i vinom Isus je htio očitovati svoju ljubav pretvarajući ih u nebeski izvor snage i radosti onima koji će njemu povjerovati i njemu se povjeriti. Stoga naš odnos prema Euharistijskome Isusu može biti shvaćen i prihvaćen poklonstvenom i djelatnom ljubavlju.     

Zato valja imati na umu da ljubavi nije najveća prijetnja neshvaćenost i neuzvraćenost jer je takav odnos ne ubija, nego je izaziva. Najveća je opasnost za ljubav sviknutost, koja joj oduzima privlačnost. Predavši nam se za hranu i piće, ovaj je rizik i sam Isus Krist preuzeo na sebe. Euharistija kao kulminacija Božje ljubavi stavlja nas pred trajni izazov i opasnost. U opasnosti smo da se zbog svakodnevne blizine Svetoga odviše priviknemo i smetnemo s uma da je riječ o Svetinji nad svetinjama. Stoga nam je prihvatiti izazov sve dubljega poniranja u tu božanski veličanstvenu tajnu Ljubavi. Što je drugo nego izazov vjera da nas Bog ljubi do spremnosti predati nam se za hranu koja nas preporađa i osposobljava za dar vječnosti! Ljubav se shvaća i uzvraća ljubavlju. Velika je Milost biti voljen od Boga, ali je još veća smjeti tu Božju Ljubav uzvratiti našom nesavršenom i nestalnom ljudskom ljubavlju. Za tu nam je milost trajno moliti i trajno zahvaljivati!