01.07.2016

Proslava 70. obljetnice života i djelovanja Školskih sestara franjevki u Tolisi

Na slavlju se okupilo dvadesetak sestara, a među njima i članice Uprave: s. Kata Karadža, provincijska predstojnica te s. Lidija Jurišić i s. Samuela Klaić.

U nedjelju 26. lipnja u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi u zajedništvu s vjernim pukom proslavljena je 70. obljetnica života i djelovanja Školskih sestara franjevki u toj župi. Na  slavlju se okupilo dvadesetak sestara, a među njima i članice Uprave: s. Kata Karadža, provincijska predstojnica, s. Lidija Jurišić zamjenica provincijske predstojnice i s. Samuela Klaić, provincijska savjetnica. Prije mise održan je molitveni program koji je pripremila i vodila s. Ana Oršolić, a euharistijsko slavlje je predslavio  fra Marijan Živković, gvardijan franjevačkog samostana u Tolisi u koncelebraciji s još nekoliko svećenika. Fra Marijan je u prigodnoj propovijedi zahvalio sestrama za sav dosadašnji rad, žrtve i predanje te ih potaknuo da i dalje nastave biti svjedokinje Božje ljubavi i milosrđa. Na završetku euharistijskog slavlja s. Kata Karadža je uputila svoju riječ okupljenim sestrama, svećenicima i vjernicima. Između ostalog kazala je kako je ova obljetnica poziv da i mi zastanemo, da se osvrnemo, da se prisjetimo povijesti te se u kratkim crtama osvrnula na prijeđeni put. Kazala je kako je u studenome 1946. godine na poziv tadašnjeg provincijalnog ministra fra Vitomira Jeličića i gvardijana franjevačkog samostana u Tolisi fra Franje Filipovića naša tadašnja provincijska predstojnica s. Verena Dijaković sa svojim vijećem otvorila podružnicu u Tolisi. Sestra Kata nas je podsjetila na tešku i mučnu povijest sestara te kazala kako su sestre unatoč tome svoj oslonac imale u molitvi i vjeri u Božju providnost. Kazala je kako su sestre svjedočile predanim radom i životom i upravo svojim životnim primjerom poučavale i ljude koje su susretale. Bile su učiteljice života.

Sestra Kata se također sa zahvalnošću prisjetila svih sestara koje su kroz protekla desetljeća živjele i utkale se u toliški samostan i župu te se zahvalila svima onima koji su pratili sestre kroz prošlo vrijeme, a na poseban način obiteljima koje su, Božjom inicijativom, podarile svoju djecu u svećeničkom i redovničkom pozivu. Na kraju je zaželjela da prisutnost  sestara i dalje bude na izgradnju zajedništva i sredstvo Božje prisutnosti u našem narodu i ovome kraju te da ova godina milosrđa bude poticaj da još više iskazujemo milosrđe jedni prema drugima kako bismo ispunile svoj poziv i poslanje do Božje volje.

Svoj govor s Kata je završila molitvom:

Gospodine, hvala ti za ovu sedamdesetgodišnju povijest, za radost i umore koje smo ti mi, tvoje službenice, prinosile iz dana u dan. Tebi smo pripadale i željele smo samo tebe imati za svoga Gospodara i Kralja.

Povjeravam Mariji, majci učenika, sadašnje sestre, ali i one koje će doći po Tvojoj svetoj volji, kako bi znale ponavljati svoj evo me, kao žene i redovnice, odlučne, radosne, sposobne za divljenje, za slavljenje, za istinsku ljubav, jer su izabrale put posvete; da bi nastavile govoriti, da bi nastavile svjedočiti da se ne bojiš računati sa svakom od njih, vjerovati u njih i od njih učiniti jedinstven dar, ali i različit; „da jedna ne bude kao druga, nego da svaka bude 'znak' beskonačne mogućnosti tvoje ljubavi“. 

(s. Ivana Pavla Dominković)