14.03.2017

Govor nuncija mons. Luigia Pezzuta sudionicima XV. skupštine KVRPP BiH

Govor apostolskog nuncija Pezzuta na Skupštini Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica održanoj 11. ožujka 2017. u Banja Luci prenosimo u cijelosti.

Predrage sestre i braćo,

Radostan sam što se ponovno susrećem s vama, i ove godine, na tradicionalnom zasjedanju vaše Konferencije: neka Gospodin blagoslovi vaša nastojanja i vaše služenje, s jedne strane vašim redovničkim Družbama, i s druge strane mjesnoj Crkvi. 

  a)  U mom interventu ove godine želio bih iznijeti osvrt, prije svega, na neke aspekte pisma koje je Kongregacija za ustanove posvećenog života uputila mnogopoštovanom ocu Lovri Gavranu, OFM, tadašnjem predsjedniku vaše Konferencije, a koje sam proslijedio mnogopoštovanom ocu Miljenku Šteki, sadašnjem predsjedniku, a odnosi se na XI. Susret Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Konferencije viših redovničkih poglavara:

-           Smatram da je taj susret od iznimne važnosti zbog teme koja je obrađena (kršćanski oprost), koja se višestruko odražava na društveno-političko-vjersku situaciju unutar i izvan mjesne Crkve, kao i unutar pojedinih redovničkih zajednica: mislim da se razmišljanja, učinjena sa biskupima, trebaju sačuvati svježim i aktualnim s obzirom na vaše društveno djelovanje za zdrav suživot unutar pojedinih vjerskih zajednica, ali također kao i kriterij i temeljni princip samih međusobnih odnosa (“mutuae relationes”).

-           Osim toga, želio bih zajedno s vama pročitati zadnji dio toga istoga pisma spomenutoga rimskog Dikasterija, o pastoralu zvanja:“Područje pastorala zvanja čini nam se savršenim poljem za zajednički rad, muškaraca i žena, dijecezanskih svećenika i redovnika: Crkva Božja je jedna, i sva je usmjerena na izgradnju Kraljevstva. Nema nikakvog smisla zatvoriti se u vlastiti mali vrt da bi ga sami obrađivali, uvjereni da možemo riješiti sve svoje probleme. Zajedništvo unutar Crkve nije apstrakcija, nego pravo dobro i vrijednost koju treba zajedno izgrađivati, vršeći svatko svoj dio”.

b) Nadovezujući se, nadalje, na temu koju je danas izložio preuzvišeni mons. Marko Semren o identitetu i poslanju brata redovnika u Crkvi, prema dokumentu koji je 4. listopada 2015. izdala Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, ograničit ću se na razmišljanje o „proročkoj dimenziji“ života brata redovnika koja, kako navodi spomenuti dokument, dolazi do izražaja na nekoliko područja ljudske egzistencije, ali se može generalno primijeniti i na redovnički život u cjelini.

Naglasit ću samo dva aspekta:

1.         Proroštvo gostoljubivosti: temelji se i proizlazi iz osjećaja i uvjerenja da smo „obitelj“. Redovnička zajednica može u sebi uključivati temeljne vrijednosti i duh obitelji. Univerzalna Crkva je „obitelj“, obitelj Božja. Isto se može reći i za mjesne Crkve, tj. za biskupije.

A kada se radi o obitelji, u njoj postoji prihvaćanje i gostoljubivost prema drugome, bio on član obitelji ili ne.

U isto vrijeme, pak, prihvaćanje i gostoljubivost ne trebaju biti shvaćeni samo u uskom fizičkom smislu, nego iznad svega kao prihvaćanje drugoga u vlastitom srcu. Stoga brat redovnik, pa tako i redovnik i redovnica općenito, svojim stavom prihvaćanja i gostoljubivosti, shvaćenima u njihovom najdubljem značenju, žive, svjedoče i navješćuju već ovdje na zemlji prije svega Crkvu kao „Božju obitelj“, otvorenu dijalogu unutar i izvan nje, a zatim svjedoče i navješćuju Crkvu nebesku u kojoj će biti prihvaćeni svi narodi zemlje, svih jezika, rasa i kultura, zasigurno i svih religija, budući da svi postižu spasenje jedino u Kristu, pod uvjetom da svatko čestito živi temeljna načela svoje vjere.

Razumijete, dakle, koliko je važno proroštvo prihvaćanja i gostoljubivosti u jednom multikulturnom, multietničkom i multireligijskom kontekstu u kojem ste kao redovnici i redovnice pozvani djelovati.      

2.         Proroštvo “smisla života”: za njim postoji velika potreba, posebno danas kada se svijet mladih, ali i odraslih, prepušta primamljujućim vjetrovima mode, koji na kraju ostavljaju čovjekov duh opustošenim i praznim. Neprestano se susrećemo s tim iskustvima u našem pastoralnom životu kao odgajatelji, učitelji, itd… Potreban je „kompas“ koji će pokazivati pravi smjer. Cijela Crkva je pozvana biti „kompas“ usred čovječanstva. Ali unutar Crkve, „posvećeni život“ ima posebno mjesto i priliku pokazivati na proročki način pravi smisao života jer je svaka posvećena osoba morala proći ovaj put: traženje istinskog smisla života i nastojanje da ga se utisne u svoju osobnu stvarnost. Samo onaj tko je u Bogu pronašao konačni i odlučujući smisao svoga života, može ga drugima pokazivati proročki i djelotvorno.

c) Par riječi, naposljetku, o “mutuae relationes”. Kao što znate, na tome rade dva rimska Dikasterija kojih se ova pitanja tiču: Kongregacija za biskupe i Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, kako bi pokušali osmisliti doktrinarni kontekst, po mogućnosti novi, i propise koji odgovaraju aktualnoj situaciji. Po tom pitanju, želio bih izravno citirati odlomak jednoga drugoga pisma koje je tajnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života uputio prethodnom predsjedniku Konferencije, mnogopoštovanom ocu Lovri Gavranu, koje se odnosi na VI. Susret biskupa Bosne i Hercegovine s franjevačkim provincijalima, a koje sam uručio sadašnjem predsjedniku, mnogopoštovanom ocu Miljenku Šteki: „Ne radi se o tome, …, da se obnovi kanonski tekst, nego da se dokument ažurira u svjetlu najnovijih stečevina ekleziologije zajedništva i jednake važnosti hijerarhijskih i karizmatskih darova: dva važna teološka načela iz kojih je vidljivo da je Crkva otajstvo zajedništva u kojem su na originalan i dubok način povezani različiti darovi istoga Duha Svetoga: dar hijerarhije koja je pozvana voditi sveti narod Božji s njegovim pastirima, dar posvećenoga života koji čini vidljivim Gospodinov poziv na svetost“. Na poseban način mi koji djelujemo na ovom prostoru, biskupi, dijecezanski svećenici, redovnici i redovnice, iščekujemo s posebnim zanimanjem rezultate rada na ovom dokumentu, kojemu smo i sami dali doprinos, iako nije baš lako doći do konkretnih i praktičnih zaključaka koji bi stvarali normalne odnose u radu na njivi Gospodnjoj, upravljali njima i regulirali moguće napetosti i konflikte.   

Smjernice i propisi su dobrodošli. Pa ipak, “mutuae relationes” trebamo izgrađivati, prije svega, u svome srcu, ispunjenom „crkvenim osjećajem“. Srcem koje je svjesno da je Kristova Crkva jedna jedina i da joj svi, i svatko od nas, služimo u bogatstvu raznolikih karizmi, onkraj uskih i kratkovidnih vlastitih interesa koji se često odnose na područja jako materijalna, koja nemaju baš ništa s Kraljevstvom Nebeskim za koje smo uložili cijeli naš kratki život ovdje na zemlji. 

Završavam želeći vam, kako to već uobičajeno činim, dobar rad tijekom cijele ove godine i obilje osobnih duhovnih plodova za svaku redovnicu i svakog redovnika vaših zajednica, kao i procvat mnogostrukog vašeg djelovanja za zvanja i u službi ljubavi prema siromasima i potrebitima.