Apostolski nuncij mons. Luigi Pezzuto: Redovnici u Crkvi, s pogledom na Bosnu i Hercegovinu

Predavanje održano na Skupštini Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH u Bugojnu, 12. travnja 2014.

REDOVNICI U CRKVI

S POSEBNIM NAGLASKOM NA BOSNU I HERCEGOVINU

 

Naše današnje razmišljanje ne temelji se toliko na učiteljskim ili pravnim tekstovima, nego više na dva događaja koja se vežu uz početak pontifikata pape Franje.

Prvi događaj tiče se susreta pape s bogoslovima, novacima i novakinjama, koji se odvijao u dvorani Pavla VI, u subotu 6. srpnja 2013. Drugi događaj je bio susret pape Franje s Vrhovnim redovničkim poglavarima, 29. studenog 2013 na sveučilištu Salesianum u Rimu, u sklopu susreta vrhovnih poglavara redova i redovničkih kongregacija u trajanju od 27 do 29 studenog 2013.

Pitanja koja su ovom prilikom papi Franji postavljena, kao i odgovori koje je on dao, ne tiču se samo redovnika i redovnica općenito u Crkvi, nego se isto tako tiču i redovnika i redovnica u Bosni i Hercegovini. U prvom redu zato što su sudionici spomenutih skupova dolazili iz svih dijelova naše planete, ali i zato što se problematika koja je na tim susretima obrađivana, kao i Papino razmišljanje o njoj, može smatrati najaktualnijim i najživljim pogledom koji trenutno imamo o redovničkom životu.

U svome izlaganju osvrnut ću se isključivo na pojedine teme koje su bile obrađivane na spomenutim događajima.

1.                Temeljna problematika: Može izgledati kao paradoks, ali pitanje koje si redovnici danas postavljaju tiče se njihova identiteta i identiteta njihova poslanja u Crkvi.

Koja su to konkretna pitanja o identitetu koja su oni postavili papi Franji?

Što Crkva u ovom trenutku očekuje od posvećenog života? Što Crkva danas traži od redovnika i redovnica? Gdje bi danas trebalo staviti naglasak? Koji su prioriteti?

2.                Odgovor: trebamo imati na umu da papa Franjo dolazi iz redovničkog ambijenta, redovnik je. On, dakle, iz osobnog iskustva poznaje ono o čemu govori.

Papin odgovor na temeljno pitanje o identitetu i poslanju redovničkog života je da su nazočnost i poslanje redovnika usmjereni na „rast Crkve“. Nazočnost i djelo redovničkog života mora dopustiti rast Crkve. Redovnički život ima smisao ukoliko dopušta rast Crkve.

Na temelju ovog odgovora, čini mi se da je vrednota Crkve, prioritetna i apsolutna vrednota, dok je vrednota redovničkog života upravljena i orijentirana Crkvi i njenom rastu. Ono što je uistinu važno, jest Crkva i njen rast; dok redovnici, dijecezanski svećenici, članovi instituta apostolskog života i članovi instituta laičke duhovnosti su stvarnosti koje imaju smisao i određenu vrijednost u mjeri u kojoj konkretno i pozitivno doprinose općem rastu i napretku Crkve.

Kada se govori o rastu Crkve, ne misli se, naravno, samo na kvantitativni rast (brojčano povećanje kršćanske ili katoličke zajednice), a pogotovo se ne misli na nekakav ekonomski rast ili osvajanje nekih političkih pozicija ili druge vrste moći. Rast Crkve znači unutarnje sazrijevanje kršćanske zajednice (dijecezanske, župne, itd.) u vjeri, nadi i ljubavi. Takvo unutarnje sazrijevanje ne isključuje brojčanu ekspanziju, štoviše, olakšava je i promiče.

Prednost vrednote „Crkve“, kako je afirmira papa Franjo, zahtijeva onda određeno pomicanje točke pozornosti od redovničke „karizme“ prema činjenici Crkve, u smislu da ono što čini određenu karizmu treba biti usmjereno prema Crkvi i njezinu rastu. To znači da karizma vrijedi ukoliko se ispravno može „prevesti“ u konkretna djela i u mjeri u kojoj doprinosi rastu univerzalne i mjesne Crkve u kojoj su redovnici prisutni i djeluju.

3.                Svjedočenje: Pitamo se u ovom trenutku koji je to konkretni mehanizam po kome redovnička karizma doprinosi rasu Crkve?

Papa Franjo odgovara, pozivajući se na papu Benedikta, koji je rekao: „... Crkva raste po svjedočenju, a ne po prozelitizmu“. I nastavlja papa Franjo: „Svjedočenje koje uistinu može privući, jest ono svjedočenje koje je vezano uz geste koje nisu svakodnevne: velikodušnost, odricanje, žrtva, zaboravljanje sebe radi drugoga. To je svjedočenje, mučeništvo redovničkog života“.

Svjedočenjem redovnici govore ljudima, upućuju im poruku. Narod reagira na ovakvu vrstu svjedočenja, pitajući se što se to događa? Ove nam osobe žele nešto reći. Ove osobe su iznad svjetovnog mentaliteta!

Svjedočenje je sredstvo pomoću kojeg redovnička karizma budi svijet, koji će se osjetiti privučen redovničkom životu i Crkvi. Crkva tako raste po privlačnosti. Svjedočenje redovnika postaje tako izvor „pastoralne plodnosti“.

Znamo da se može svjedočiti na dva načina: jedan je onaj koji se služi riječju, drugi je dosljednošću života.

Između ova dva načina svjedočenja postoji ipak određena hijerarhija, u onoj mjeri u kojoj nešto bolje doprinosi „rastu Crkve“.

Istina je da oba načina doprinose rastu Crkve, ali vidimo da je svjedočenje riječju prilično krhko, naravno, ne zbog nedostatka elokventnosti ili nauka, nego zbog nedostatne koherentnosti života. Postajemo „cimbali što zveče“ i „zvona što uprazno zvone“. To sprečava privlačnost vjere i Crkve kod naroda, tako da ona ne raste.

Imamo ipak dužnost svjedočiti i riječju, bez obzira na naše slabosti, čak i na naše grijehe, jer u životu nije sve matematički jasno, precizno i pravolinijski. Život je kompleksan, i sastavljen je i od milosti i od grijeha. Crkva očekuje od redovnika ovo svjedočenje riječju i u ovo vrijeme slabosti i krhkosti. Redovnik koji se priznaje grešnikom, ne proturječi svjedočenju općenito, pa ni onom riječju; naprotiv, pojačava ga.

Ono što je ključno za privlačnost vjere i Crkve jest svjedočenje s dosljednošću i autentičnošću života.

To je oblik svjedočenja koje Crkva danas preferira, po riječima pape Franje: „Ja kažem uvijek ono što tvrdi Sv. Franjo Asiški: Krist nas je pozvao da navješćujemo evanđelje i riječju. Rečenica glasi ovako: Naviještajte evanđelje uvijek, a ako je potrebno i riječima.“ „... Putem činimo ono što kaže Sv. Franjo: Propovijedajmo Evanđelje primjerom, a onda i riječima! Prije svega je naš život ono iz čega ljudi moraju čitati Evanđelje! I ovdje bez straha, s našim manama koje pokušavamo ispraviti, s našim granicama koje Gospodin poznaje u nama“ (Susret s bogoslovima i novacima – 5. srpanja 2013.).

4.                Objekt svjedočenja:  Čega redovnici trebaju biti svjedoci?

Oni moraju svjedočiti konačne (definitivne) vrednote Kraljevstva Božjega, ali utjelovljeni u svoje vrijeme i s ljudima ove zemlje.

Potrebno je naglasiti dvije stvari: svjedočiti vrednote i svjedočiti konačne vrednote. Redovnici moraju svjedočiti istinske vrednote ljudskog i kršćanskog života, a ne kontra-vrednote ili pseudo-vrednote. Problem je što danas udišemo, a da toga možda nismo ni svjesni, mentalitet relativizma i subjektivizma: svatko je uvjeren da posjeduje svoju osobnu istinu o tome što su vrednote i što su kontra-vrednote. Strah nas je objektivne istine, koju nismo mi stvorili, ali koja nas obvezuje time što jest, bez mogućnosti pogodbe. U ovakvoj situaciji redovnik bi trebao moći proročki prihvatiti objektivnu istinu o vrednotama i pseudo-vrednotama.

Što znači „proročki“? Znači biti svjestan da su ljudske i kršćanske vrednote, u konačnici, vrednote Kraljevstva Božjega, i da prihvaćajući ih mi ih utjelovljujemo u konkretne osobe koje žive i djeluju u našoj povijesnoj stvarnosti, ali koje vode načinu života koji je svojstven onima koji su već ušli u Kraljevstvo Božje.

Tko je u ovom smislu redovnik? Redovnik je konkretna osoba, od tijela i krvi, koji živi u punini ovdje, u svojoj zemaljskoj stvarnosti, ali usmjerena već konačnim vrednotama Kraljevstva Božjega. Ti redovniče i redovnico, živi svoj život muškarca ili žene, potpuno uključen u svoj povijesni zemaljski ambijent, ali po snazi zavjeta, kao da već pripadaš nekoj drugoj planeti, planeti Kraljevstva Božjega.

Koordinate te nove planete (Kraljevstva Božjega) su dvije: budućnost i definitivnost (tj. konačnost, nepromjenjivost). U teologiji se kaže da će Kraljevstvo Božje, iako već nazočno u povijesti u svom početnom obliku, dostići svoju puninu u budućem životu. Kraljevstvo Božje je i stvarnost koja će ostati zauvijek. Vrijeme i povijest prolaze; Kraljevstvo Božje ostaje vječno. U tom smislu Kraljevstvo Božje je vječno.

Redovnici su usmjereni prema budućnosti Kraljevstva Božjega. Ta otvorenost redovnika prema budućnosti Kraljevstva, čini ih znakom nade za Crkvu i današnje čovječanstvo.

Ako razmišljamo o dimenziji „definitivnosti“ Kraljevstva Božjeg, onda je poruka koja se šalje svijetu sljedeća: postoje mnoge dobre i lijepe stvarnosti, ali sve one privremene i prolazne. Kada se jednom spozna definitivnu stvarnost Kraljevstva Božjega, odlučuje se svu svoju privremenu zemaljsku egzistenciju staviti u pitanje da bi se ušlo, već sada, u tu definitivnu stvarnost Kraljevstva.

Razumijete koliko su vitalne ove dvije poruke, koje se trebaju slati u svijet, sustavno i kontinuirano, u Crkvu, nama najbližu, i naročito u društvo koje nas okružuje i pritišće dominantnom kulturom „privremenog“. Kako može čovjek danas, pogotovo mlad, donijeti takve definitivne odluke, ako živi u ambijentu provizorne i prolazne kulture koja nema nade za budućnost? Vi redovnici, kaže papa Franjo, imate danas veliko poslanje: da rasvijetlite budućnost i definitivnost.

5.                „Međusobni odnosi“ redovnika i mjesnih Crkava: Na susretu pape Franje s Generalnim poglavarima, koji se održavao 29. studenog 2013, upravo oni su postavili to pitanje, što je znak da se ne radi samo o pravnom i disciplinskom pitanju, koje bi trebalo odrediti granice kompetencija jednih i drugih, da bi se izbjegle napetosti između biskupske i redovničke hijerarhije, naročito u pogledu aktivnosti.

Pitanje „međusobnih odnosa“ je eminentno crkveno pitanje, u smislu da od njega ovisi sama bit i autentičnost Crkve, i njen najdublji smisao, „zajedništvo“.

Problem je dodatno kompleksan jer nije u pitanju samo odnos redovničkih karizmi i biskupa kao crkvenih pastira, nego se tiče i odnosa s drugim oblicima kršćanskog života koji je nazočan i djeluje u mjesnim Crkvama.

Ova kompleksna problematika može se sažeti na sljedeći način: Kako uključiti redovničke zajednice u mjesne Crkve? Kakav treba biti odnos s biskupima da bi redovničke karizme mogli biti poštovane i promicane za dobro mjesne Crkve? Kako promicati suradnju redovničkih karizmi s drugim oblicima kršćanskog života za dobro svih i za i napredak poslanja? (La Civiltà cattolica 2014, 14-15).

Zanimljiv je po ovom pitanju odgovor pape Franje, koji se ne ponaša kao šef koji ima u džepu odgovor na svako pitanje. On kaže prije svega da danas više nisu dovoljni kriteriji iz 1978. god., sadržani u dokumentu „Mutuae relationes“, kojeg su u svoje vrijeme izradili Kongregacija za redovnike i Kongregacija za biskupe. Taj dokument je odgovarao za jedno određeno vrijeme, ali više nije aktualan. Zato je papa povjerio Kongregaciji za redovnike zadatak da ponovo promisli i revidira taj dokument.

Crkva je, dakle, u ovoj tematici, danas u fazi istraživanja i studiranja. Papin odgovor u ovoj prilici sadrži ipak određene elemente koji mogu biti prosvjetljujući:

a)        Biskupi moraju poštivati i promicati karizme redovničkih instituta, jer su one esencijalne za autentičnost i kompletnost mjesne Crkve. „Mi biskupi, kaže papa Franjo, moramo razumjeti da posvećene osobe nisu pomoćna radna snaga, nego karizme koje obogaćuju biskupiju“.

b)       Redovnici, bi sa svoje strane morali čuvati dijalog s biskupima i voditi računa o problemima u kojima se ovi mogu nalaziti u određenim okolnostima, koje su ponekad neizbježne. Očuvanje ovog dijaloga je od vitalne važnosti za uključivanje neke redovničke zajednice u mjesnu Crkvu.

Čini mi se da je ključ za rješenje konflikta u „Crkvi“, u „crkvenom zajedništvu“ i u „jedinstvu“ i konceptu „rasta i napretka Crkve“, što su sve stvarnosti važnije od bilo kojeg konflikta, stvarnosti za koje vrijedi nadići sve konflikte, i po cijenu poneke žrtve.