07.01.2018

"Pastoral zvanja i posvećeni život": Razgovor s mons. J. R. Carballom

Intervju vodila s. Matija Pačar, ŠSF mostarske Provincije

Na Papinskom sveučilištu Regina Apostolorum u Rimu od 1. do 3. prosinca 2017. održan je Međunarodni kongres animatora za duhovna zvanja. Među brojnim sudionicima iz svih krajeva svijeta i svih oblika posvećenog života na susretu su sudjelovali i redovnice i redovnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sveukupno je bilo 800 sudionika. Tema Kongresa bila je: „Dođite i vidite“ (Iv 1, 39). Pastoral zvanja i posvećeni život. Horizonti i nade., o čemu su bogata iskustva i poticaje iznijeli razni redovnici i redovnice. Prigodom toga susreta i ususret Sinodi biskupa koja će se održati 2018. godine na temu: Mladi, vjera i razlučivanje poziva.  Donosimo vam intervju s jednom od najzaslužnijih osoba u organizaciji ovog događaja, s mons. Joséom Rodriguezom Carballom, redovnikom franjevcem, tajnikom Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Razgovor s nadbiskupom Carballom vodila je s. Matija Pačar, članica Školskih sestara franjevaka mostarske Provincije.

Preuzvišeni, hvala što ste se odazvali našem pozivu kako biste našim čitateljima progovorili o prethodnim događanjima, vlastitom iskustvu ali i drugim aktualnim temama. Kako bismo Vas pobliže upoznali, za početak bih Vas zamolila da za naše čitatelje ukratko ispripovjedite svoj osobni hod, od mladića do monsinjora.

Prije svega, pozdravljam s franjevačkim pozdravom „Mir i dobro“ ili također Franjinim riječima „Neka Gospodin podari mir“ svima koji čitaju ove moje riječi. Moj osobni hod je jako uobičajen. Sin sam doista vjerničke obitelji što potječe od mojih djedova. Djed, otac moje majke, mnogo je utjecao na moj vjernički život. Bio je to čovjek koji je mlad ostao udovac sa četvero djece i cijeli se posvetio svojoj obitelji. Sjećam se da je bio jako bolestan pet puta i svaki put je prije tražio svećenika nego doktora. Govorio je da je važnije biti spreman pred Gospodinom. Ja sam odrastao u takvom okruženju. Moja majka je također bila velika vjernica, posebno pobožna prema Djevici. Kao jednu anegdotu iz moga života, mogu reći da sam trebao umrijeti sa dvije godine, jer sam po liječničkim riječima bio na smrt bolestan. Rado kažem da su vjera moje majke, koja je bila seljanka, i zagovor Djevice zaslužni što sam sada ovdje.

Poslije sam želio ući u sjemenište. To je bila moja odluka. S deset i pol godina sam ušao u franjevačko sjemenište. Normalno sam pohađao školu koja je u to vrijeme bila do šestoga razreda nakon čega se išlo dalje na fakultet. Tada je bilo jasno da želim biti franjevac. Prošao sam vrijeme novicijata, studij filozofije u Santiagu i poslije teologiju u Jeruzalemu. Tri godine teologije i još dvije specijalizacije u biblijskoj teologiji. Vrijeme provedeno u Jeruzalemu jako je utjecalo na moj život te mogu reći da je dodir s Isusovom Zemljom za mene bio temeljan. Danas se vraćam da obnovim to iskustvo jer sam tamo shvatio važnost Svetoga Pisma. Poslije su me poglavari poslali ovdje u Rim gdje sam nastavio specijalizaciju Svetog Pisma na Biblicumu.

Onda sam skoro petnaest godina bio odgojitelj. I moram reći da to nikako nisam htio biti. U početku sam tu službu shvaćao kao kaznu, ali sam ju prihvatio u duhu poslušnosti. Danas pak moram reći da su godine koje sam proveo kao odgojitelj novaka za mene bile posebna milost. Možda sam nešto prenio svojim odgojenicima ali sam sigurno primio mnogo od njih. Moj život se potpuno promijenio. Potom sam bio provincijal, pa savjetnik u Generalnom vijeću uprave. Kao savjetnik sam u isto vrijeme bio i tajnik za odgoj mladih redovnika. Dakle ovo je za mene bila mogućnost da upoznam cijeli svijet, jer sam u toj službi posjetio sve provincije u svijetu što mi je potpuno otvorilo pogled. Tako se danas smatram stanovnikom cijelog svijeta. Nakon toga sam izabran za generalnog ministra Reda i u toj sam službi ostao deset godina. I kad su mi nedostajale još samo dvije godine za kraj drugoga mandata, Sveti Otac me imenovao nadbiskupom i tajnikom Kongregacije za ustanove posvećenog života.

Želio bih sve sažeti u jednu riječ: „milost“. Sve je bila milost! Koju i danas živim u svom siromaštvu čak i onda kada patim, čega nije nedostajalo u mom životu. I zato ne mogu činiti drugačije nego zahvaljivati Gospodinu jer mi je dao kršćansku obitelj, jer me ljubio i jer me ljubi. Zahvalan sam Gospodinu što je na moj put poslao predivne odgojitelje. Dao mi toliko toga, iznad svega boravak u Svetoj Zemlji, biti odgojitelj i na kraju iskustvo različitosti kultura u Rimu. Zahvalio bih također Svetom Ocu jer je prije četiri godine iskazao svoje povjerenje prema meni. Dakle, hvala Gospodinu i mnogim osobama koje su mi pomagale i koje mi pomažu da budem svaki dan bolja osoba, bolji redovnik, bolji svećenik i naravno bolji biskup.

Kao franjevac, redovnik kako gledate na veliku prisutnost franjevaca i franjevki u različitim zajednicama danas? Koji su po vama stupovi koji trebaju biti temelj za jedinstvo i s druge strane koje su poteškoće povezanosti između različitih franjevačkih zajednica?

Prije svega, krenuo bih od sv. Franje. Netko ga je nazvao Prvim iza Jedinoga. Jedini je Krist a on bi bio Prvi, onaj koji je čak i fizički najviše nalikovao na Isusa. Ja bih ga nazvao iznad svega vjernikom. I ta vjera u Isusa je učinila, kako kaže jedan od njegovih životopisaca, da se Zaljubljenik preobrazi u Ljubljenog. To je veličina sv. Franje, koja njegov život čini živućom ikonom Isusa. Kao franjevci, a kad govorim o franjevcima mislim i na cijelu franjevačku obitelj uključujući i sestre, primili smo ovu veliku baštinu. I to je naše temeljno poslanje, postati drugi Krist, svatko prema svom posebnom zvanju i svatko prema svom radu. Naša je misija živjeti Evanđelje i postati njegovo živo sjeme, svjedočiti Evanđelje našim životom, znajući da mnogi ne čitaju drugo Evanđelje osim onog što vide napisano našim življenjem. To je odgovornost za nas franjevce. Sv. Franjo je nadalje bio i prorok. Tu ja vidim zvanje svih franjevaca: biti proroci. Proroci čega? Prije svega radosti. Jedan franjevac treba uvijek biti radostan i onda kada krvari u srcu. Radost za kršćanina a posebno za franjevca nije samo mogućnost nego velika odgovornost. Proroci radosti, jer smo svjesni da nas Bog voli onakve kakvi jesmo, čak i s našim grijesima. Zatim franjevci su proroci milosrđa. Sv. Franjo je napisao jedno pismo koje kao franjevci svaki dan trebamo iščitavati, prije nego pođemo spavati i odmah kad se probudimo, kako bismo ga uvijek imali na umu. To je Pismo jednom ministru. U njemu Franjo kaže: „Neka se nitko ne udalji od tebe a da u tebi nije vidio Očevo milosrđe! I ako te pita oprost daj mu ga, a ako ga ne pita ponudi mu ga ti ako ga želi“. Ovo je za mene velika karta milosrđa. Biti franjevac danas znači biti prorok milosrđa a to znači izmirenja. Rekao bih da pravi franjevac ili franjevka treba biti graditelj mostova, ispruženih ruku prema drugom, posebno prema različitom. Mi franjevci također trebamo biti proroci nade. Ne zato jer smo sposobni, jer nada se ne temelji na našim snagama budući da smo kao ljudi i vjernici jako siromašni. Ali se temelji na našoj vjeri u Gospodina, u Boga za kojeg ništa nije nemoguće. A koje su teškoće? Možda u milosti stoji naša nesreća. Želim reći, toliko nas je i to je milost. Ali ponekad se premalo poznajemo, a ako se ne poznajemo ne možemo se voljeti. A ako se ne volimo ne možemo surađivati. Vjerujem da u tom smislu, kad bismo se više poznavali i više voljeli u našoj različitosti koja je ljepota, mogli bismo mijenjati svijet. Jer ima nas toliko mnogo, ali je problem što smo previše autoreferencijalni: sestre franjevke o svom računu, manja braća o svom računu, manja braća konventualci o svom računu, kapucini o svom računu. Na kraju smo franjevci ali se čini kao neka haljina koju želimo skinuti kada mislimo na sebe. Trebamo se otvoriti, a da se ne miješamo jer bogatstvo franjevaštva jest u različitosti. Dakle svatko bi trebao ostati vjeran svom pozivu, ali uvijek otvoren prema drugima. Trebamo stoga živjeti milost zajedništva u koncentričnim krugovima.

Od 1. do 3. prosinca u Rimu je održan Kongres koji je organizirala Kongregacija za ustanove posvećenoga života i družbe apostolskog života. Vi ste bili jedan od najzaslužnijih za organizaciju ovog događaja. Kako su prošli ti dani i koji su najznačajniji ciljevi ovakvih susreta a posebno ovoga?

Vjerujem da je ovaj Međunarodni kongres bio prvi koji se bavio temom pastorala zvanja i jako je lijepo prošao. Osobno sam jako zadovoljan kako se sve odvijalo. Prije svega zadovoljan sam odazivom na susret jer smo morali dva mjeseca prije zaključiti upise budući da su se mjesta popunila. Također sam primijetio da je Kongres bio jako reprezentativan, bili su mnogi iz Afrike, Latinske Amerike, Azije i Europe. Na ovom Kongresu se doista mogao vidjeti mozaik posvećenog života. Između ostalog i zato jer su se mogli vidjeti različiti načini posvećenog života: monasi, redovnici i redovnice apostolskog života, svjetovni instituti i djevičanski redovi. Činilo mi se, rekao bih, kao da su Duhovi posvećenog života. Vjerujem da su i izlaganja bila jako lijepa i rekao bih da su radovi po grupama bili jako bogati. Zadovoljan sam dakle sto posto.

Prvenstveno su dva cilja ovog kongresa:

1. Reći posvećenim osobama da ne odustaju zbog nedostatka zvanja te da evanđeoskom smionošću trebaju ponuditi ljepotu zvanja i posvećenog života. A to podrazumijeva da mi kao redovnici sami vjerujemo u ljepotu posvećenog života. Dakle Kongres, iako je temeljno bio usmjeren na promociju zvanja mladima današnjice, bio je usmjeren i nama samima, kao auto-ispit savjesti: Što nudim? Što bih trebao ponuditi? Kako ga nudim? Iznad svega Kongres je bio poziv na obraćenje posvećenog života. A u tomu nam je mnogo pomogla bogata poruka sv. Oca kojom smo otvorili i zatvorili susret. Možemo dakle reći da je sam Papa vodio susret.

2. Kontemplirati lice mladih danas. Govorili smo o generacijama selfija ili zete kako se zovu, imena su sporedna. Dakle mnoge su mogućnosti nasuprot zvanju i mnogi su koji ovu opciju poziva nikad neće razmotriti, ali također mnogi su otvoreni za nju. A mi trebamo ići i onima koji su daleko kao i onima blizu. Dakle Kongres je poziv da iziđemo iz naših strahova, naših kompleksa i da idemo naći mlade tamo gdje oni jesu. Rekao bih da je ovo bio poziv govoriti manje o mladima a više s mladima.

Idemo ususret Sinodi za mlade, mnogo se priča o ovom događaju u Crkvi. Po vama, koju ulogu imaju redovnici u odnosu na mlade kršćane ali i one koji to nisu? Koje su poteškoće u susretu s mladenačkim svijetom?

Na Kongresu, o kojem smo govorili, doneseni su razni prijedlozi koji će biti prezentirani onima koji pripremaju Sinodu. Dakle glas redovnika će se čuti na Sinodi. Moram reći da je zadnji dan Kongresa bio prebogat jer su izneseni mnogi prijedlozi. Dakle mi redovnici bit ćemo zastupljeni na Sinodi, iako fizički ne svi, ali naš glas će se čuti. Usto, mislim da posebno mi trebamo doprinijeti da Sinoda postane svakidašnjica. Želim reći redovnicima da budu eksperti u praćenju mladih, što je prije svega put vjere kako bi mogli pomoći mladima da susretnu Isusa te da Isus postane prijatelj mladima, uđe u njihova srca. I to je poslanje od kojeg ne može odustati nijedan redovnik. Dakle Sinoda neće završiti u tih nekoliko dana 2018. godine, nego će biti svakidašnjica u kojoj mi posvećene osobe imamo tolike mogućnosti. Toliki su koji rade u školama, na sveučilištima, na župama, u centrima za mlade ili poučavaju katekizam. Na tom putu dosta su nam samo dvije stvari: vjerovati u posvećeni život i vjerovati u mlade.

Nalazimo se u vremenu kada mladi često ne dolaze k nama nego smo mi primorani tražiti ih tamo gdje oni jesu. A s druge strane, kod nas u Hercegovini sestre još uvijek nisu tako često u izravnom doticaju s mladima kao što su svećenici i redovnici. Kako Vi vidite ulogu žene redovnice danas u pastoralu mladih?

Prije svega, ni redovnici ni redovnice, ne mogu čekati da mladi dođu k njima. Papa Franjo konstantno govori o Crkvi koja izlazi, a mi moramo izići. Trebamo ići u susret mladima, trebamo se sami učiniti bližnjima. I vraćam se tomu da nam ne nedostaje mogućnosti, čak i u Hercegovini. Poznajem Hercegovinu gdje ste vi redovnice mnogo cijenjene u narodu. Istina je da, možda u vašem društvu još uvijek postoji klerikalizam gdje je uloga redovnice pomalo sporedna. Ovo se prije svega treba promijeniti. Žena ne treba činiti ono što čine muškarci, ali to ne znači uvijek imati sporednu ulogu. Kao što u obiteljima žene najčešće imaju primarnu ulogu tako treba biti i u odgoju vjere. Kao žene imate mogućnosti približiti se ljudima koju mi kao muškarci nemamo. Vi imate majčinsko srce, a majka uvijek dolazi prva. Rekao bih još jednom manje klerikalizma a više prostora za ženu, u poučavanju vjeronauka, ali i izvan toga. Vama redovnicama bih poručio da se ne bojite izići iz vaših navika. Idite pronaći mlade da vide vaš majčinski osmijeh. I kad osjete da niste šutljivice nego majke, pridobile ste srce mladih prije nego mi muškarci.

Kao redovnika, mogu li Vas zamoliti da uputite neki savjet mladim redovnicima koji po godinama i dalje ulaze u one kojima je upućena Sinoda. Na koji bi način oni trebali biti radikalni svjedoci Evanđelja među svojim vršnjacima koji još uvijek nisu imali iskustvo susreta s Isusom?

Prvo bih mladim redovnicima rekao: „Pokažite se, molim vas!“. Nemojte pristajati na light život ili bez kofeina, nego pokažite da želite autentični posvećeni život. Osim toga vi ste prirodni misionari mladih jer će jedan mladić radije poslušati drugog mladića koji mu priča o Isusu nego nekog starca ili odraslog. Molim vas, ponesite Isusa mladima ili dovedite mlade Isusu. Ali za ovo poslanje, vi mladi redovnici, trebate imati Isusa u vašim srcima. Vašom mladosti pokažite da Bog može utažiti glad i žeđ mladih koji kucaju na vrata punine života. Nemojte pristajati na ono što činimo mi odrasli. Budite kreativni, promotori novog načina na koji ponuditi Evanđelje mladima današnjice tako da oni mogu razumjeti da je život zvanje.

Hvala, Preuzvišeni, na ovom ugodnom i obogaćujućem razgovoru za nas mlade redovnike ali vjerujem i za sve koji budu ovo čitali.

Hvala Vama i svim mladim redovnicima. I podsjetio bih vas još jednom: „Budni budite i ne dopustite da mi stariji živimo uspavano!“.

(kvrppbih/www.mostar.ssfcr.org)