20.04.2018

Mjesečna duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva

Duhovnu obnovu o temi "Drugi – moj odnos prema drugima" je prodvodio fra Josip Jozić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

U nedjelju, 15. travnja 2018..održana je u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu duhovna obnova za redovnice grada Sarajeva na temu: Drugi – moj odnos prema drugima. Obnovu je prodvodio fra Josip Jozić, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, koji je na samom početku istaknuo da se svi međusobno razlikujemo, počevši od članova obitelji u kojoj smo rođeni, a razlikujemo se i u svojim redovničkim zajednicama: po dobi, po smjerovima naših zanimanja, po stavovima, ali ostajemo u zajednici, nastojeći živjeti i poštivati međusobne različitosti.

Za temelj svoga izlaganja fra Josip je uzeo biblijski odlomak iz Knjige postanka (Post 25 -32) koji govori o rođenju i životu dvojice braće, o Izakovoj djeci Ezavu i Jakovu. Iako blizanci, bili su posve različiti. Izak je više volio sina Ezava i htio ga, kao prvorođenca, postaviti predvodnikom svoga naroda, no Jakov to nije mogao podnijeti. Pribjegava laži koja je dodatno poremetila odnose među dvojicom braće. Naime, Jakov se jednom predstavio svome ocu Izaku kao njegov sin prvijenac, preuzeo je Ezavovo ime i njime na prijevaru uzeo očev blagoslov. Tako je Jakov promijenio svoj identitet koji sada počiva na laži. Njegov sukob s bratom Ezavom trajao je sve do presudnog trenutka Jakovljeve borbe s anđelom Božjim na potoku Jaboku, kada ga anđeo pita „Kako se zoveš?“ Tada izriče svoj istinski identitet, a ne više lažni: zove se Jakov. Anđeo mu reče da se više neće zvati Jakov, tj. onaj koji postavlja zamke drugome, koji drži drugoga za petu i priječi mu put, kao što je to već od rođenja činio svome bratu Ezavu. Događa se promjena identiteta, od Jakova postaje Izrael, a novo ime isključuje stari lažni identitet i vraća ukradeni identitet bratu blizancu. Ova biblijska slika predočuje da se čovjek u svojoj slobodi prema drugome može ponijeti različito. Jakov je htio biti Ezav; svoga brata htio je učiniti beznačajnim, suvišnim, nepotrebnim, nepoznatim i nepoželjnim, ali dokidanjem bratova identiteta izgubio je i svoj mir.

Potom je fra Josip oslikao mogućnosti našega odnosa prema drugom i drugačijem te upozorio na nekoliko načina neprihvaćanja drugoga:

-       Drugome se u njegovoj drugosti može pripisati demonski karakter i zato ga se bojim i izbjegavam, a i druge upozoravam da je u susretu s tom osobom na nesigurnom terenu, jer će ga, kao i svaka dijabolička sila, uništiti i osakatiti. To demoniziranje očituje se, kao u spomenutoj biblijskoj priči, u laži o drugome; pronosi se priča o nekome da je pokvaren, pripisuju mu se pogrdni epiteti, proglašava ga se zlim.

-       Drugoga se može podrediti sebi i smatrati da taj drugi ne smije ništa učiniti bez mene. Ovdje je riječ o koloniziranju osoba i stvaranju odnosa u kojima druge ucjenjujemo, uvjetujemo, na neki način kupujemo, koristimo da bismo s njim postizali druge, nerijetko vrlo osobne ciljeve u izgradnji svoje karijere i svojega dobrog glasa.

-       Drugoga se može banalizirati, tj. poništavati sve njegove razlike, a i dobre strane svoditi na nultu točku, dokinuti i ono što je vrijedno kod drugoga, smatrajući sebe zaslužnim za sve što drugi jest. Na taj način drugoga svodimo na sebe, kao da drugi nema slobode, nema razuma i nema odluke.

-       Drugoga se može ignorirati: kao da taj drugi uopće ne postoji, kao da ga nema. To je odnos u kojem je izražen pokušaj da drugi nestane, da ispari, kao da ga nikad nije ni bilo.

Na kraju svog izlaganja fra Josip je zaključio da drugi i drugačiji ima svoje mišljenje, svoj stav, svoje mane i slabosti, no nisam ja za to kriv, kao što ni Ezav nije kriv zato što se prvi rodio. Ipak, velika je odgovornost na svakome od nas kako ćemo se prema drugom i drugačijem postaviti i odnositi. Ovisno o našem stavu, drugi nam može postati izvor nemira, ali i izvor svetosti.

Nakon izlaganja teme uslijedilo je euharistijsko klanjanje te prigoda za sakrament pomirenja. Duhovna obnova završila je euharistijskim slavljem koje je predvodio fra Josip u koncelebraciji vlč. Jakova Kajinića, duhovnika u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu, a liturgijska čitanja i pjevanje animirale su Kćeri Božje ljubavi.

(Antonela Rašić)