Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

O. Jakov Mamić: Razmišljanje o redovničkoj prisutnosti

Predavanje na Skupštini KVRPP BiH-a, 25. veljače 2012.

Tema: „Razmišljanje o našoj redovničkoj prisutnosti“[1]

1. Uvodna pitanja:

I.1. Polazište:

         „Ljudski se rod danas nalazi u novom dobu svoje povijesti, u kojem se duboke i brze promjene postupno šire diljem cijeloga svijeta“(GS 4). Tako Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu donosi tekst Koncila od prije 47 godina.

         Novi dokument Tajništva sinode biskupa, Lineamenta pripremljen za XIII redovnu sinodu biskupa (7-28. listopada 2012.) koja će se održati na temu: „Nova evangelizacija za prijenos kršćanske vjere“ bavi se upravo tim „novim vremenom“. Želeći nam uprisutniti to „novo doba“, poziva nas da prepoznamo tzv. „nove scenarije“ ljudskog društva s ciljem da ih „nastanimo i preobrazimo“. „Novi scenariji“, o kojima je riječ obrađeni su u br. 6 dokumenta pod naslovom: „Scenariji nove evangelizacije“, a nazvani su: „kulturalnim, društvenim (socijalnim), ekonomskim, političkim i religioznim“.

• S obzirom na „kulturalni scenarij“, kaže se da je prožet „dubokom sekularizacijom“ koja je onesposobila vrijeme „da čuje i razumije evanđeosku riječ kao živu i oživljujuću poruku“, a ima slijedeća dva obilježja: „svako oslobađanje je pozitivno“ i „svijet i ljudski rod nemaju potrebe za transcendencijom“. Problem postaje tim oštriji što to nije više samo neka prijetnja vanjskog obilježja, nego je, kako kažu Lineamenta „ušlo u život kršćana i crkvenih zajednica“ stvarajući tako tzv. „kulturu relativizma“. Zahvaljujući medijskoj i digitalnoj kulturi, osim pozitivnih velikih datosti ovog procesa, valja uočiti i negativne: stvaranje egoističnog usredotočenja na sebe i na vlastite potrebe; prenaglašenost na emotivnu dimenziju čovjeka u strukturiranju osobnih i društvenih odnosa; gubitak objektivne vrijednosti iskustva, razmišljanja i razuma; postupni gubitak etičke i političke vrijednosti života (drugi postaje gledatelj mojih čina). Sve to vodi tzv. „kulturi neposrednoga, prividnoga i društvu koje nema pamćenja ni budućnosti“;
• Glede „društvenog scenarija“ događa se ono što se vjekovima nije događalo: nagle i česte migracije s pomakom stanovništva iz ruralnih u urbane sredine, „modificiraju etničku geografiju naših gradova, naroda (država) i kontinenata. Iz čega slijedi susret i do sad neviđeno miješanje kultura. Događaju se oblici „zagađivanja“ i urušavanja temeljnih odnošajnica života, vrijednosti za koje živjeti, poveznica kojima se stvara identitet pojedinca i dolazi do smisla života“. Nužne posljedice ovog procesa su: sve manje mjesta za velike „tradicije“, pojavak „globalizacije“ koji od kršćana zahtjeva trijezno „razlučivanje“.
• „Ekonomski scenarij“ obilježen je nepravednim podjelama sredstava za život i velikom štetom koja se nanosi stvorenoj stvarnosti. Osnovni problem je iznaći način zaštite pravedne raspodjele bogatstva zemlje, te su „siromasi“ sve dalje od svoga dostojanstva, a od Crkve se traži da više poradi na senzibilizaciji svijeta na sve te procese.
• „Religiozni scenarij“ ustvari je „znanstveni i tehnološki scenarij“. Naime, napredak, globalizacija i digitalizacija komunikacija lako nas dovodi do mogućnosti da znanost i tehnologiju usvojimo kao „idole“ ovog vremena i tako im dademo mjesto „nove religije“ kojoj se obraćamo pitanjima o istini i o smislu, iako znamo da ćemo dobiti samo djelomične i neodgovarajuće odgovore. Pred nama je pojavak „nove gnoze“ koja prihvaća tehniku kao oblik mudrosti. Svjedoci smo pojavka novih „kultova“ koji osmišljavaju religiozne prakse u terapeutske svrhe i to ljudi prihvaćaju i žive i tako se predstavljaju kao religije budućnosti i neposredne pomoći.
• Na koncu imamo i „politički scenarij“ koji poručuje da su prošla vremena poimanja zapadnog svijeta dvaju blokova: liberalni i komunistički. Već je u punom tijeku proboj islamskog i azijatskog svijeta u krajeve u kojima povijesno nije bio. To nosi, osim bogatstva o razmjeni kultura, i opasnost dominacije i moći. U takvom, dakle, svijetu neodgodiv je angažman na stvaranju suživota, traženje mogućih oblika uvažavanja i slušanja, svjetskog i nacionalnog upravljanja i vladanja; osobitu pozornost izaziva svijet manjina, svijet siromaha, spašavanje stvorenoga i očuvanje naše planete. Sve ovo zahtjeva svjetlo Evanđelja.

I.2. Zahtjevi ovog povijesnog konteksta u odnosu na naše redovničke prisutnosti

U takvom kontekstu suvremenog svijeta upućen nam je  temeljni zahtjev: egzistencijom ponuditi i pokazati svijetu proročku (buduću) i preobrazbenu (novu) snagu Evanđelja. Stoga, smisao svake redovničke zajednice je uprisutniti osobu Isusa Krista živeći, svjedočeći i naviještajući one evanđeoske vrijednosti kojima Duh Sveti nadahne posebne osobe i zajednice u Crkvi. Govorimo o premišljanju „prisutnosti“. Nije naglasak stavljen, kako bi se moglo misliti, prvenstveno na ono što radimo i čime se redovničke zajednice bave. Naprotiv, naša vrijednost u Crkvi nije isključivo „posao“ kao takav, nego „prisutnost“ kao takva. Ovaj naglasak je važan kako bismo razumjeli da u premišljanju nije riječ, prije svega, o traženju „novih poslova“, nego o osluškivanju govora karizme u kontekstu Crkve i društva, o otkrivanju eventualnih novih oblika „prisutnosti“. Riječ je o poslušnosti karizmi s obzirom na nove oblike prisutnosti.

Prisutnost je prije svega „biti dinamično nazočni“, što snagom karizme postaje naše poslanje. Jer ovo „biti dinamično nazočni“ ustvari i jest omogućavanje gotovo „fizičkog“ dodira suvremenog čovjeka s osobom Isusa Krista i to kroz onaj vid njegova života kojeg smo prihvatili kao svoje poslanje. No, i „poslanje“ je iznad svega govor prisutnosti kao o medijaciji susreta i spasenja.

I.3.  Prisutnost i djela (djelovanje):

Naravno, svaka karizmatska prisutnost rađa djela (odnosno djelovanje) po kojima bivamo prepoznati. Upravo stoga, nije dobro radikalizirati razliku „prisutnosti“ i „djela“, ali jest dobro razlučiti. Ako se to ne razluči, može se dogoditi da određene osobe i zajednice vrednuju sebe prvenstveno kroz ono što „rade“, pa će se tada naglasak s egzistencije premjestiti na učinkovitost u poslu. Tada će se aspekt zajednice i onoga što ju tvori i od čega ona živi i zbog čega postoji rastočiti u kolektivno „stanovanje“ bez Gospodnje komunije koja otkupljuje i osmišljava svaki križ vjerujućih.

Već iz rečenoga, pokazuje se određena složenost, ali i neupitna izazovnost teme ovog susreta. To se primjećuje bilo s obzirom na uočavanje i objektivno razlučivanje sadašnjeg stanja prisutnosti, bilo u odnosu na njihovu budućnost.

Istovremeno držim da razlog obradbe teme nije toliko u možebitnom našem nezadovoljstvu sa sadašnjim stanjem, koliko u pokušajima da, premišljajući sebe i razmišljajući o sebi u vremenu, otkrijemo one Božje namisli koje bi bile još plodonosnije za našu sadašnju ili možda novu prisutnost. Pristup temi, dakle, svakako je pozitivan.

I.4. Dvostruka potreba u pristupu temi:

Cjelovito premišljati o sebi zahtjeva objektivnu analizu, pa makar ona bila i samo faktografska; ali zahtjeva i potrebu objektivne „odvage“ kao i smjele „projekcije“ (ili slobodnog pogleda u budućnost) određene prisutnosti. Sve to u jakoj je vezi s temeljitim povijesnim, pastoralnim i društvenim poznavanjem vremenâ u kojima se oblikovala početna prisutnost, ali i poznavanje sadašnjeg vremena te otvorenost nadolazećim vremenima koja će, možda, postaviti upitnik nad sadašnjim oblicima prisutnosti kao nad nekom „ostavštinom“ slavne prošlosti.

Tako definirano premišljanje traži od svih osoba posvećenog života, a one su predmet ovog razmišljanja, iznad svega, duhovnu zrelost i eklezijalnu odgovornost. Stoga, analiza i perspektiva, kao dva neodvojiva aspekta teme, međusobno se zahtijevaju i uvjetuju, jer razmišljanje u analitičko-povijesnom duhu zahtjeva sagledavanje globalnog stanja redovničke prisutnosti u povijesnim i sadašnjim prilikama gdje se uočavaju redovničke prisutnosti i ostvarenja; a pogled u budućnost zahtijeva sagledavanje eventualnih novih mogućnosti  redovničkih „prisutnosti“ koje bi, s obzirom na zahtjev vremena sadašnjeg društva i Crkve te milosnu kreativnost karizme, mogle naći svoju svrsishodniju i objektivniju opravdanost.

Jedan i drugi aspekt zahtijevaju dobro poznavanje povijesnog i sadašnjeg izričaja karizme naših redovničkih zajednica, ali zahtjeva također poznavanje sadašnjih neodgodivih potreba Crkve na koje se „prisutnost“ odnosi. Ništa manji zahtjev nije nezaobilazno poznavanje prilika prema kojima vodi ovo vrijeme, bilo da je riječ o društvu (čovjeku i zajednici) bilo o Crkvi kao nositeljici „božanske novosti“. Ta tri „objektiva“ (karizma-potrebe Crkve-budućnost) trebali bi biti oslonci svake eventualne projekcije „nove prisutnosti“ redovničkih zajednica: jer karizma nije statična darovanost, nego kreativna dinamička prisutnost.

I ovdje očitujem priznanje da moje poznavanje svega ovog nije adekvatno, te će stoga i obradba teme biti uvjetovana sjenama i nedorečenostima koje su u mojim spoznajama prisutne.

2. Razradba teme:

II.1. Povijesno-aktualni pristup:

Faktografska se analiza odnosi na dio muškog i ženskog redovništva i njegovu prisutnost u Bosni i Hercegovini. Ne obuhvaća sve podjednako, jer neke zajednice tek su mjestimice prisutne u Crkvi ove države, kao na primjer Dominikanci, Isusovci, Salezijanci, Trapisti ili u zadnje vrijeme Karmelićani.

Osim što je prisutnost ovih zajednica djelomična, ona je i novijeg datuma, pa valja pretpostaviti da je manje uvjetovana „povijesnom prisutnošću“ koja je specifična za one rane redovničke zajednice na ovom području.

Pretpostavljamo također da su zajednice s novijom prisutnošću svojim dolaskom omogućile vlastitoj karizmi ostvarenje njezinih suvremenih zahtjeva u vidu potreba Crkve i društva ovdje.

Predmet, dakle, ovog podnaslova je evidencija više nego li analiza prisutnosti redovničkih zajednica, vrsta njihove prisutnosti ili eventualna upitnost njihovih prisutnosti;

II.1.1. Evidencija prisutnosti redovničkih zajednica:

Prema informacijama Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine, redovničku prisutnost u ovoj državi čine redovničke zajednice sa sjedištem u BiH (dvije muške i četiri ženske) te zajednice koje djeluju na području BiH, a sjedište im je izvan BiH (5 muških i 13 ženskih).

II.1.1.1. Redovnici sa sjedištem u BiH-u:

Glede muških redovničkih ustanova sa sjedištem u BiH su redovnici Franjevci s dvije provincije: Franjevačka provincija Uzvišenja svetog Križa – Bosna Srebrena (od 1340. godine) i Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM (od 1892. godine).

• Franjevci Bosne Srebrene (Franjevačka provincija Uzvišenja sv. Križa – Bosna Srebrena): svoju prisutnost bilježi od 1340 godine, a od 1291-1340 Bosna je bila franjevačka misija; djeluje u provinciji 222 svećenika i petorica (5) braće redovnika u 16 samostana (120 svećenika: ) u Bosni i na oko 71 župi (102 svećenika: 1,43 po župi); ili raspoređeno po biskupijama u BiH daje slijedeću sliku: u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ima 13 samostana (96 svećenika: 7,38 po samostanu) i 53 župe (83 svećenika: 1,56 po župi); u Banjalučkoj biskupiji su 3 samostana (24 svećenika: 8 po samostanu) i 18 župa (19 svećenika: 1,05 po župi). Pastoral je dijelom „klasični“ s već uvriježenim stilom života i organizacijom zajednica, a dijelom je selektivan, obilježen klasičnom i teološkom izobrazbom, kulturološkim ustanovama koje promiču crkvene i društveno priznate vrijednosti; prosjek prisutnosti: 7,69 po samostanu i 1,30 po župi.

Uvriježeno obilježje franjevačke prisutnosti u Bosni svakako je prisna povezanost s pukom kojemu poslužuju najčešće tradicionalne oblike pobožnosti. Ta značajka od početka prati franjevačku prisutnost. Župnički model pastoralnog djelovanja stvara i odgovarajuću strukturu prisutnosti, koja, s obzirom na redovnički identitet, ima i svoje sjene: nedostatak stvarne prisutnosti zajednice i njezinog stila duhovnog života i djelovanja.

• Franjevci u Hercegovini (Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM): prisutna od 1892 godine kao samostalna zajednica hercegovačkih franjevaca. Nastala od provincije Bosne Srebrene od koje je ponijela i svoj stil pastoralnog rada kao i strukturu života. Od 120 članova, koliko ih ona ima u Hercegovini, 64 redovnika su u 5 samostana (12,8 po samostanu), a 48 redovnika je na 29 župa koje nisu samostanske (1,65 po župi). Ukupan broj župa je 29 i 1 kapelanija. Na 13 župa je po 1 svećenik, na preostalima su od 6 - 2 svećenika redovnika, a župa Međugorje ima 13 redovnika; prosjek prisutnosti:12,8 po samostanu i 1,65 po župi – izuzev Međugorja.

Uz klasični župni pastoral, provincija u novije vrijeme ima i 4 izdavačke kuće, radiopostaju i poznato marijansko vjerničko okupljalište u-župi u Međugorju. Čini se da upravo ovo mjesto i vjerničko događanje sve više utječu na razmišljanje provincije o potrebi premišljanja njezine prisutnosti na tim prostorima. Vođena time, čini se također da provincija sve više prostora daje pastoralu duhovnog produbljivanja kršćanskog života, a svoj redovnički podmladak upućuje na izučavanje i praćenje takvih oblika rada koji će biti u neposrednoj pastoralnoj funkciji Crkve danas i u budućnosti.

Analitička primjedba u obliku pitanja: dao bih kratku analitičku primjedbu koja se odnosi prvenstveno na ove dvije velike zajednice, a slijedi iz navedenih podatak (što ne znači da se to ne može odnositi i na druge): je li čas da se one sustavno obuzmu mogućnošću premišljanja određenih oblika prisutnosti, a s tim u vezi i reorganizacije zajednica i osoblja? Naime:

• Čini se da, polazeći od postojećeg stanja i uvjerenja kako je uvriježeni župnički oblik pastoralne prisutnosti od vitalnog značenja za Crkvu u Bosni i Hercegovini, a istovremeno je prihvaćen kao „povijesna prisutnost“ koja je i danas, snagom franjevačke karizme, ovim dvjema provincijama govorljiva, možda bi se eventualno „premišljanje“ moglo kretati u pravcu ojačavanja franjevačke zajednice kao prisutnosti (ne samo nazočnost franjevaca!) u pastoralnom djelovanju unutar župne zajednice?

Naime, karizma Franjinog „manjeg bratstva“ ima unutarnju evanđeosku snagu i potrebu da u suvremenom svijetu „individualizacije“ postane navještaj-svjedočenje koje ima „otkupnu“ vrijednost za čovjeka okrenutog sebi i osmišljenog zadovoljavanjem svojih unutarnjih otuđenih crta duše. Vrijednosti koje ovakva redovnička prisutnost karizme „manjeg bratstva“ sadrži, bit će znak Kristove osloboditeljske prisutnosti u Crkvi za svijet.

• Osim toga, ne treba zaobići potrebu osluškivanja novosti govora Franje - karizme za čovjeka i Crkvu ovog vremena u Bosni i Hercegovini. Prvenstveno mislim na Franjin egzistencijalni odnos s Kristom i njegovu spremnost da kao Kristov nedostojni sluga oživotvori poruku „kenozisa“ svoga Učitelja i Gospodina, a ona se očituje kroz kreposti „jednostavnosti“ i „neposrednosti“ kako u odnosu s Bogom tako i u odnosu s ljudima. Naime, suvremena Crkva i suvremeno društvo sve više ugrađuju u svoju strukturu odnosa „protokolarne“ oblike komuniciranja po kojima oni neznatni ili rubni ljudi teško dolaze u ljudski i društveni neophodni dodir koji bi imao „okus“ Isusovog stila. Osim te spasenjske crte ovakvog odnosa, riječ je također o izgradnji i svjedočenju „društvenih“ kreposti koje grade međuljudske odnose i kroz njih stvaraju uvjete prikladne za jednakopravno izrastanje svakog čovjeka danas. Čini nam se da bi Franjevaštvo, s tog aspekta, moralo imati mnogo veći naboj pozitivne „dizgregacijske-rušilačke“ energije usmjerene na  sve oblike međuljudskih odnosa koji diskriminiraju „malene“. Ono i u ovome ima pravo biti „pokret“ važan za suvremeni svijet.

• Jako smo uvjereni da se u tom premišljanju treba temeljito usredotočiti, i pragmatično postupiti, na ona razmišljanja, elemente i upute koje se nalaze u Pomagalu Generalnog definitorija OFM: „Provođenje do prave mjere i prestrukturiranje“ (Rim 2011).

II.1.1.1.1. Redovnice sa sjedištem u BiH-u:

Ženske redovničke zajednice sa sjedištem u Bosni i Hercegovini su:

• Školske sestre franjevke Krista Kralja Bosansko-hrvatske provincije Prečistog srca Marijina (od 1929 – Visoko/Sarajevo): katehetsko-pastoralno djelovanje, bolnice; 23 podružnice u BiH-u s brojem sestara u BiH-u 119, raspoređenih na slijedeći način: u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je 79 sestara u 16 podružnica (od toga ih je 5 vlastitih kuća = 42 sestre (8,4 sestre po mjestu), a u 11 podružnica – 5 franjevačkih samostana  i 6 župa = 38 sestara (3,45 sestara po mjestu); u Banjalučkoj ih je 40 u 6 podružnica: dvije vlastite kuće = 26 sestara i 6 kandidatica (13 sestara po mjestu, te u 1 franjevačkom samostanu i u 3 župe = 13 sestara (3,25 po mjestu); prosjek prisutnosti: 10,7 sestara u vlastitim kućama, a 3,35 sestara po župi.

• Školske sestre franjevke Krista Kralja – Provincija svete Obitelji (od 1899 – Mostar): skrb za siromašnu i napuštenu djecu; potrebe Crkve i svijeta; ukupno sestara u BiH-u je 167, od toga ih je 151 u Mostarsko-duvanjskoj 151 u 18 podružnica: u 8 vlastitih kuća je 119 (14,87 sestara po mjestu), a u 4 franjevačka samostana i 6 župa ih 32 sestre (3,2 po mjestu); u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je 16 sestara u 4 podružnica: 2 vlastite kuće 11 sestara (5,5 po mjestu) te u 2 franjevačka samostana 5 sestara (2,5 po mjestu); prosjek prisutnosti: 10,18 sestara po vlastitim kućama i 2,85 sestara po župi.

• Družba sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog – Provincija Majke Divne (od 1871 – Sarajevo): kršćanska prosvjeta, odgoj, skrb za bolesne; 58 sestara u BiH-u: u Bosni 6 zajednica/samostana i 5 zajednica/samostana u Hercegovini; u 11 samostana ima 47 sestara (4,27 po mjestu) od kojih 5 djeluju u raznim ustanovama; 5 je sestara na 2 župe u Hercegovini (2,5 po mjestu); prosjek prisutnosti: 4,27 po samostanu i 2,5 po župi.  

• Družba sestara Služavki Malog Isusa – Provincija Bezgrješnog Začeća BDM (od 1890 – Sarajevo): djela milosrđa; 6 je zajednica u Bosni i 2 u Hercegovini; ukupno u BiH-u je 55 sestara u 8 samostana (6,8 sestara po mjestu), a u 1 župi su tri sestre (3 po mjestu); prosjek prisutnosti: 6.8 po samostanu i 3 po župi.

II.1.1.1.1.1. Redovnice sa sjedištem izvan BiH-a:

Ženske redovničke zajednice sa sjedištem izvan BiH-a, a djeluju u Bosni i Hercegovini su:

• Kćeri Božje ljubavi – Hrvatska provincija Božje Providnosti (od 1882 – Sarajevo): školovanje ženske građanske i seoske mladeži i obitelji: ukupno je 43 sestara, a sve žive i rade u 6 zajednica, 2 župe i 1 KŠC u Bosni (u pretpostavci da je 8 prisutnosti, iznosi 5,38 sestara po lokaciji).
• Klanjateljice Krvi Kristove – Regija Zagreb (od 1879 – Banja Luka): obnova društva i Crkve, osobito šireći pobožnost Krvi Kristove, siromasi, Centri, itd): 9 je zajednica u Bosni i 1 u Hercegovini. Ukupno je 45 sestara na 10 prisutnosti; u 4 župe djeluje 6 sestara; u pretpostavci da je 10 prisutnosti, iznosi da je 4,5 sestara po lokaciji;
• Karmelićanske Božanskog srca Isusova – Provincija sv. Terezije od djeteta Isusa (od 1991 – Gabela Polje, Hercegovina): njegovati zajedništvo, vrtići, pastoralni rad, stari i nemoćni: ukupno je 6 sestara u 1 samostan u Hercegovini i 2 župe koje opslužuju iz samostana; dakle, kako je riječ o 1 prisutnosti, zajednica broji 6 članova;

• Franjevke Marijine misionarke (od 1997 – Odžak): prisutnošću ohrabrivati ljude na povratak, liječiti rane iz Domovinskog rata, praštanje, obnova crkvene zajednice: 1 zajednica u Bosni – Odžak s ukupno 4 sestre koje djeluju u 1 samostanu i u 1 župi;

• Kćeri milosrđa: (od 1983 – Uskoplje): nastaviti Božje djelo ljubavi i milosrđa – obdaništa, sirotišta, kuhinje za siromašne, bolnice, itd: ukupno je 6 sestara na 2 župe u Bosni, dakle 3 sestre po lokaciji;

• Marijine sestre čudotvorne medaljice (od 1966 – Žepče): župni poslovi i aktivnosti vezane uz župu: 1 zajednica u Bosni s 3 sestre koje rade u župi;

• Služavke Malog Isusa – Splitska provincija (od 2006 – Livno: „Kuća Djeteta Isusa“): duhovi centar za duhovne vježbe, molitvene skupine, itd: 1 zajednica (samostan) u Bosni s ukupno 3 sestre;

• Misionarke ljubavi (od 2005 – Banja Luka): raditi s najsiromašnijima: 1 zajednica/samostan u Bosni s ukupno 4 sestre;

• Službenice milosrđa  (od 1995 – Mostar): dvorenje bolesnika, briga za nezbrinute djevojke, itd: 1 zajednica u Hercegovini s ukupno 3 sestre koje djeluju u vrtiću i Caritasu;

• Franjevke od Bezgrješnog začeća (od 2004 – Vitina): Molitva i evanđeosko služenje potrebnima, posebnost: župno poslanje: 1 zajednica u Hercegovini s ukupno 2 sestre koje djeluju u župi;

• Uršulinke – Hrvatska provincija (od 1967 – Zenica): odgoj, vjerska pouka, produbljivanje objave kroz Bibliju, itd: 1 zajednica u Bosni s ukupno 3 sestre od kojih 2 rade u župi;

II.1.1.1.1.1.1. Klauzurne zajednice u BiH-a:

Dvije su klauzurne kontemplativne zajednice u Bosni i Hercegovini:

• Klarise – Samostan sv. Klare – Brestovsko: (od 1986 – Brestovsko): kontemplativna djelatnost:1 zajednica u Bosni s ukupno 4 sestre i 3 pripravnice;

• Karmelićanke: (od 2003 – Stup / Sarajevo): kontemplativna djelatnost: 1 zajednica u Bosni s ukupno 6 sestara od kojih je 1 s privremenim zavjetima;

II.1.1.1.1.1.1.1. Muške redovničke ustanove sa sjedištem izvan BiH-a:

Pet je ovakvih zajednica. Nazivi, mjesta i specifičnost rada:

• Dominikanci - Hrvatska dominikanska provincija Navještenja BDM (prognani iz Bosne 1330, a vratili se 1957 u Klopče – župa – 1 svećenik, predgrađe Zenice; uglavnom župni pastoral);
• Isusovci – Hrvatska pokrajina Družbe Isusove (od 1882 – Travnik – Sjemenište – pedagoško-prosvjetni rad i duhovni odgoj; sada imaju jedan samostan: 4 svećenika = 3 na  župe i 1 u Nuncijaturi);
• Karmelićani – Hrvatska karmelska provincija sv. Oca Josipa (od 2006 – „Karmel sv. Ilije“ – Zidine; Duhovni centar s programom duhovnog, kulturološkog i znanstvenog događanja: jedan samostan-duhovni centar – 4 svećenika i jedan brat redovnik);
• Salezijanci – Hrvatska salezijanska provincija sv. Ivana Bosca (od 1995 – Žepče – u sustavu „Katoličkih škola za Europu“: dvije škole: odgojno-obrazovni rad:  imaju 1 KŠC na kojem su tri svećenika);
• Trapisti – Red cistercita strožijeg opsluživanja (od 1869 „Marija Zvijezda“-Banja Luka: opatija s djelovanje kontemplativne i proizvodne aktivnosti: jedan samostan koji je ujedno i župa – 3 člana);

II.2.  Neka zajednička zapažanja s obzirom na podatke:

Napomena: glavni predmet premišljanja prisutnosti koji se odnosi na sve zajednice na ovim (ili nekim drugim) prostorima iznijet ćemo u drugom dijelu ovog prikaza slijedeći eventualnu upitnost „povijesne prisutnosti“ do polazišta kao pokretačke snage procesa premišljanja.

S obzirom na postojeću „prisutnost“ posve ukorijenjenih zajednica u „svoju zemlju“, a u vezi s potrebom premišljanja dotične prisutnosti, iskrsavaju neki indikatori koje valja čuti i prema njihovoj poruci pristupiti eventualnom procesu koji bi urodio određenim pomakom.

• Neizbježno je snagom dinamičnosti karizme provjeriti slijedeće činjenice: mogu li sadašnje prisutnosti naših redovničkih zajednica biti odgovarajući prostor ostvarenja i svjedočenja karizme za Crkvu i svijet, ili su one na neki način pokazatelj naše nemoći i neodlučnosti vjere po kojoj bi  karizma  našla odgovarajuću prisutnost? Da bi se ovo moglo dogoditi, ne trebamo „mi“ tražiti prostor za karizmu, nego dopustiti karizmi da nam ona „nametne“ svoju potrebu. Stoga, čini nam se, da je prvenstveno potrebno biti sposobni čuti „govor“ karizme glede zahtjeva koje karizma postavlja kao najprikladnije oblike svoje prisutnosti.

• Određene redovničke zajednice (kako muške tako i ženske) intenzivnije će trebat promotriti koji smisao ima reducirana redovnička „prisutnost“ (po lokacijama) te kakav je govor karizme u takvoj prisutnosti koja se svodi na vrlo mali (simbolički) broj redovničkih osoba. Uočiti da li je, eventualno, oportunizam razlog takvih prisutnosti: ugoditi svima. To bi bio najbolji put uništavanja redovničkih osoba tako što bi sve više u njih ulazila nesigurnost, umor i besmisao pozvanosti. Osim toga, pitat se je da li je takav oblik „prisutnosti“ sposoban da učinkovito posvjedoči snagu i smisao karizme, jer mu najčešće nedostaje element komunitarnosti iz kojega se rađa komunija od koje čovjek vjere, dakle redovnička zajednica, živi.

• Osim pitanja o obliku prisutnosti, ne bi li bilo potrebno i mudro pristupiti reviziji aktivnosti koje zajednice prihvaćaju kao poslanje sebi svojstveno, dakle u skladu s karizmom? Zamjećuje se velika doza „preklapanja“ karizmi, što se ima pridati činjenici nastanka pojedinih redovničkih zajednica u različitim zemljama s različitim potrebama i u različitim vremenima. Akumuliranje tih oblika na „jednom mjestu“, djeluju neuvjerljivo u smislu „autentičnosti“ karizme: pitanje je ima li karizma dovoljno prostora za vlastitu kreativnost sada? U tome nam može pomoći kriterij istinske potrebe Crkve, čovjeka i društva, te odnos tih potreba s karizmom zajednice. Taj jedini kriterij naložit će zajednici koje aktivnosti imati kao izraz kreativnosti karizme. 

II.2.1.  Teološko-društveni oslonci dosadašnje i buduće redovničke prisutnosti

II.2.1.1. Uvjetuje li opravdanost povijesne prisutnosti karizmu danas?

Ovo se pitanje temelji na upravo uočenim teološko-eklezijalnim, kao i društvenim indikacijama koje smo zamijetili u prvom dijelu našeg osvrta. Svaka redovnička zajednica našla svoje mjesto u Crkvi i u narodu BiH-a zahvaljujući tadašnjim objektivnim potrebama Crkve u tom narodu. Ističem, na način primjera, ona najranija vremena u kojima je drevna Franjevačka provincija Bosne Srebrene posluhom došla u te krajeve i prihvatila apostolsku odgovornost evangelizacije, čuvanja i razvijanja vjere te svega što na kulturnom i društvenom polju učinkovita vjera nosi sa sobom: navjestitelji, svjedoci, prosvjetitelji, vođe, branitelji i sijači onoga od čega živi čovjek, narod i društvena zajednica.

Svaka zajednica u premišljanju svoje povijesne prisutnosti, ne može mimoići taj sudbonosni događaj svoje povijesti. Oblici su ove prisutnosti bili takvi kakve je bilo moguće uspostaviti, jer vremena nisu uvijek bila sklona onim oblicima prisutnosti koji bi bili najprikladniji glede cjelovitog reflektiranja duhovnog bogatstva zajednice kao eklezijalne stvarnosti.

Upravo ta povijesna nemoć nije prošla bez određenog „traga“ koji se reflektira u budućnosti ove zajednice. Tako nije čudno ako je dotična (povijesna) prisutnost postala važan faktor „povijesne memorije“ ove zajednice. Kao takav (ovaj faktor) je mogao i može uvjetovati sve druge eventualne prisutnosti koje bi ponekad, možda, mogle biti i drugačije i prikladnije, ovisno o vremenima.

Tako jedno blagoslovljeno i teško vrijeme može postatie „breme“ što ga zajednica nosi kao svoju sastavnicu s kojom ona uvijek mora računati, osobito onda kada sebe premišlja. Bitno je imati na pameti ovu činjenicu. Istovremeno, valja učiniti sve da nas ona ne „zatvori“ u jedno vrijeme koje nije više naše vrijeme, odnosno nije više vrijeme Crkve danas. Redovnici koji dopuste da ih nadahnjuje karizma, znat će se nositi s „povijesnom memorijom“.

II.2.1.2. Potreba nutarnje slobode od svih povijesnih oblika prisutnosti

Svaka karizma, a osobito ona koju je Crkva potvrdila kao povijesni i kolektivni zahvat Duha Svetoga, a to su naše redovničke zajednice, zahtjeva slobodu. Riječ je prvenstveno o nutarnjoj slobodi koja prožima pojedince i ustanove držeći da je konkretno zakonodavstvo svake zajednice ustvari izraz sklada karizme s konkretnim, redovito velikim, potrebama Crkve. Tako nam postaje jasnije kako je ta nutarnja sloboda izvor kreativnosti karizme. Nemoguće je biti autentično kreativan, ako je život pun uvriježenih „obzira“.

Svaka redovnička zajednica, stoga, pomno prati upravo taj potrebni sklad, jer dok on postoji, znak je da je ona po volji Božjoj. Nerijetko ovo praćenje sugerira odgovornima u zajednicama veće ili manje zahvate u vlastito zakonodavstvo tražeći od Crkve potvrdu dara. Ti zahvati redovito ovise o razvoju eklezijalnih i društvenih prilika koje je zajednica snagom kreativnosti svoje karizme prepoznala kao prostore svojeg novog utjelovljenja. Takvi zahvati omogućuju novu strukturalnu prisutnost iste karizme. Zato takve promjene nisu znak slabosti, nego eklezijalne budnosti dotične zajednice. Ne treba ih se bojati, jer umijeće redovničke prisutnosti očituje se u sposobnosti zajednice da zamijeti impulse Duha u članovima svoje zajednice, ali i u eklezijalnim prilikama, te razumjeti da je otvorenost karizme tim impulsima Duha njegovo djelo.

Ako je, dakle, određeni oblik prisutnosti tijekom povijesti značio sudbonosnu prisutnost i djelovanje karizme, to još ne znači da taj isti „oblik prisutnosti“ moramo, pošto poto, njegovati i kultivirati danas držeći da će zajednica na taj način ispuniti svoje karizmatsko poslanje. Valja nam usvajati princip „dinamičke prisutnosti“ koja je uvijek pokazatelj životnosti karizme.

Isto tako, ponekad se čini da je karizma zajednice u određenom vremenskom tijeku (na primjer u ovom našem vremenu) nadiđena, što može dovesti zajednicu u pomutnju njezinog smisla. Tada se treba vratit „istini“ svake karizme, a to je njezina „provizornost“, osobito s obzirom na njezine konkretne povijesne oblike. Svaka karizma je dar pojedincu ili zajednici za druge. Ova nas spoznaja treba lišiti tjeskobnih situacija koje nas snalaze radi eventualnog gubitka „prostora“ što ga je naša karizma povijesno „pokrivala“.  To rasterećenje nalazimo ukorijenjeno u djelovanje Duha Svetoga na cijelu Crkvu, a po Crkvi i na razvoj društva i ozdravljanje društva od rana povijesti. To nam govori da se naša karizma kakva je bila u svom ranom povijesnom obliku-prisutnosti, pretočila na društvo te tako postala civilizacijska baština društva.

II.2.2.1.3. Neka polazišta i sugestije za premišljanje dosadašnje prisutnosti

Osim budnog osluškivanja djelovanja i govora Duha Svetoga članovim svake zajednice o smislu i oblicima njezine prisutnosti, nezaobilazno je vratiti se na vlastiti „izvor“ i okusiti svu snagu „žive vode“ koja je bila toliko snažna da je oživotvorila zajednicu i uobličila je u karizmu.

II.2.2.1.3.1. Najjednostavnije je: čuti govor naziva zajednica (Čuti Duha-nadahnitelja karizme)

U povratku na izvor s ciljem promišljanja i premišljanja svoje prisutnosti stoji nam na raspolaganju sami naziv naše redovničke zajednice (reda ili družbe), onakav kakav je povijesno prepoznat i crkveno priznat kao karizmatska stvarnost Crkve. To nam je doista potrebno kako bismo spoznali izvor. Mnogi redovi, a i poneke družbe,  u svom se nazivu povezuju s povijesnom osobom koja je posebnom ljudskom i božanskom osjetljivošću prepoznala nadahnuće Duha i stavila se u funkciju njegovog ostvarenja. Stoga, poznavanje „osobe svojih početaka“, njezinog stila života, odnosa prema vrijednostima, a osobito njezin duh crkvenosti i osjećaj za čovjeka, sve to spojeno s dobrim poznavanjem povijesnih prilika (potreba i rana Crkve i društva), pomaže nam u našem današnjem traženju putova za prisutnost komunitarne redovničke karizme. Stil razmišljanja osobe, a osobito ono „prvo utjelovljenje“ karizme u zajednicu te pojavak zajednice-karizme, za nas su veliki su izvor spoznaje kojom možemo i razumjeti i procijeniti autentičnost sadašnjih oblika prisutnosti karizme.

Ako se nema u vidu ovaj aspekt pristupa, naznačen po osobi ili po nekoj naglašenoj evanđeoskoj vrijednosti, može se dogoditi da zajednice u svojim premišljanjima budu „zavedene“ od socioloških čimbenika čime se može izgubiti nadahniteljski karakter osobe-karizme, a time i glavni „ključ“ za vlastito samorazumijevanje. Zajednice koje u svom nazivu nemaju poveznicu s nekom povijesnom osobom, one su po vrijednosti istaknutoj u nazivu reda ili družbe ipak povezane s osobom Isusa Krista te se time stavljaju u službu nekog od njegovih vidova života ili naučavanja, kako bi ono čime su obilježene intenzivirale kao evanđeoski navještaj upućen Crkvi i svijetu.

U obadva slučaja (ime neke osobe ili vrijednota), nalazimo mnoštvo pokazatelja koji zajednicama u traženju pomažu dosegnuti potrebnu objektivnost vrednovanja vlastite prisutnosti kakva je danas. Ne sumnjam da bi bilo vrlo zanimljivo čuti vaša konkretna razmišljanja i rezultate vaših povijesnih i sadašnjih „iščitavanja“ prisutnosti vaših zajednica pod vidom onih indikacija koje se nalaze u nazivu reda ili Družbe. Ponegdje je naglasak stavljen na osobu osnivača ili nadahnitelja, a ponekad na evanđeosku vrijednost. Bez dubljih ulazaka u stvarnost, ove samo navodim ono što bi moglo zajednicama koje u Bosni i Hercegovini trebaju i mogu promišljati i premišljati svoju prisutnost. Očito je da u tim nazivima nalazimo karizmu koja nas teološki definira, a povijesno nadahnjuje gdje se tražiti u ovom času Crkve i društva: „Kćeri Božje ljubavi“, „Kćeri milosrđa“, „Klanjateljice krvi Kristove“, „Karmelićanske božanskog srca Isusova“, Franjevke Marijine misionarke“, „Franjevke od Bezgriješnog začeća“, „Misionarke ljubavi“, „Službenice milosrđa“, „Služavke Malog Isusa“, „Uršulinke“, „Školske sestre franjevke Prečistog srca Marijina“, „Školske sestre franjevke Krista Kralja“, „Družba sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskog“, „Družba sestara Služavki Malog Isusa“, „Franjevačka provincija Uzvišenja sv. Križa“, „Franjevačka provincija Uznesenja BDM“, „Dominikanci…provincija Navještenja BDM“, „Karmerlićani – braća BDM“, Salezijanci – sv. Ivana Bosca“, „Isusovci, provincija Družbe Isusove“, „Trapisti – strogo opsluživanje“.

II.2.2.1.3.2. Čuti Crkvu u njezinom sadašnjem času

Ovdje nije samo riječ o „posluhu Crkvi“, kao kriteriju Duha Božjega za procjenu autentičnosti svakog dara. Riječ je još više o velikoj potrebi premišljanja svog vlastitog smisla kao karizme, ukoliko je upravo ta karizma oslonac Crkvi u vremenskom hodu nje i svijeta ususret uskrslom Gospodinu. Zato će „čuti Crkvu“ biti prvenstveno u nama „osjećaj Crkve“ i „osjećaj za Crkvu“, što prije svega znači pristupiti joj kroz vjeru. Taj „osjećaj crkve“ i „osjećaj za Crkvu“ ne dopušta ni jednoj zajednici da bude „odvojena“ od ove spasonosne zajednice koja počiva na Kristovoj riječi i prisutnosti.

Ovaj pokazatelj premišljanja čuva redovničku obitelj i njezinu karizmu od utjecaja „ideoloških“ elemenata koji bi, ponekad, mogli poprimiti nosivu ulogu u premišljanjima zajednica o svojoj prisutnosti, te bi postalo očevidno da tako premišljanje nema snagu Duha Božjega. Dok s jedne strane ovaj element čuva zajednicu od mogućeg ideologiziranja, istovremeno ne dopušta zajednicama duh „servilnog“ odnosa prema Crkvi: servilnost nije dostojna odgovornih članova Crkve, jer je takav odnos prema njoj vrlo daleko od snage istine koja ima moć stvarati „slobodne ljude“ prema Isusovoj riječi: istina će vas osloboditi.

Svaka redovnička zajednica je neposredni subjekt karizme, a Crkva je njezin krajnji smisao. Stoga, ni jedna se redovnička zajednica ne može osloboditi odgovornosti za primljeni dar od Gospodina za Crkvu. Ova činjenica zadužuje redovničku zajednicu, a osobito nositelje eklezijalne odgovornosti u zajednici da se zrelo i dostojno odgovornosti postave u odnosu na zakonite Pastire Crkve u kojoj dotična karizma djeluje. Nije predmet premišljanja prisutnosti ova ili ona potreba ili sklonost Pastira, nego Crkve kao zajednice Isusovih vjernika u čijoj je funkciji i Pastir koji prepoznaje eklezijalne potrebe u hodu vjere svoje zajednice. Zato će dužnost Pastira biti da iznutra osluškuju duboke potrebe „stada“ i da ih prenose zajednicama (zašto ne i redovničkim?!) koje u vjeri traže najprikladnije načine odgovora na očitovane potrebe Crkve. Ovo jako odudara od ponekad „praktičnih“ rješenja po kojima, na određena traženja i vođeni obzirom, namjestimo osobe tamo gdje karizma nema svoje mjesto niti svoj smisao.

Dakle, „čuti Crkvu“ doista znači biti u nepatvorenom odnosu s Pastirima Crkve, ali isto tako i sa „stadom“  Božjim koje ima svoje vapaje, a mogu ih čuti samo oni koji sebe razumiju i osmišljavaju kao osobe i zajednice posve za njega.

Danas „čuti Crkvu“ ovdje, možda može značiti dijeliti s njome svu ljudsku neizvjesnost hoda, ali i pedagogiju Božje šutnje; tajanstveni govor vjere i nesagledivi domet nade. Sve to može postati ljubav koja jedina znade izdržati svu mučninu povijesnog hoda Isusovih učenika u jednom vremenu. „Premišljanje“ ovdje možda neće značiti bitno mijenjati svoj oblik prisutnosti, nego intenzivirati u zajednicama onaj oblik odgovora koji će navijestiti snagu evanđelja i  karizama za Božje sinove i kćeri u Crkvi ili izvan Crkve.

Zaključujući ovaj element („čuti Crkvu“) recimo da to traži spremnost bez nutarnjeg opiranja ili disciplinskih ispada da prihvatimo njezine „potrebe“ kao svoje i staviti se u službu Kraljevstva Božjega kako se ono stvarno očituje u dotičnom času Crkve. Crkva će, pri tom, znat „iskoristiti“ autentičnost dara-karizme kojeg joj Duh po zajednici nudi.

II.2.2.1.3.3. Čuti čovjeka, narod, vrijeme i društvo sada

Stanje sadašnjeg čovjeka i društva predstavlja dramatičan „zov“ svakoj odgovorenoj religiji, a posebno Kristovoj Crkvi i njezinim redovničkim zajednicama. To nam jednostavno nameće Isusov odnos prema čovjeku.

Zato premišljanje svoje redovničke prisutnosti, neizbježno nas postavlja u odnos sa stanjem suvremenog čovjeka, kao takvog, ali i kakav je u našem okruženju. Znak, pak, stanja suvremenog čovjeka najbolje se očituje ako se to stanje mjeri (uspoređuje) s čovjekovim cjelovitim odnosom prema svojoj stvorenskoj zadatosti. Čini nam se da je pravi „handicap“ sadašnjeg čovjeka njegova gotovo bespomoćna redukcija na dimenziju u kojoj ga  „provizorno“ toliko obuzima u njemu samom kao i u njegovom hodu prema definitivnom ostvarenju, da je onesposobljen gledati drugačije. Svaka pak redovnička karizma ima najdublji naboj eshatološkoga (onostranoga), pa ova bitna čovjekova bolest ni jednoj karizmi ne može biti tuđa.

Osim ove brige za „čovjeka kao takvog“, redovnička prisutnost u Bosni i Hercegovini mora zamijetiti i stanje svoga naroda te braće i sestara u vjeri na ovim prostorima. Ozbiljno se valja pitati ima li takav čovjek i narod u našem razmišljanju i premišljanju prisutnosti svoje uporište i nadu.[2]

A kako se svaka karizma u svojoj autentičnosti mjeri svojim odnosom s čovjekom, ukoliko je on jedina slika Božja među živim stvorovima i jedini dostatni motiv utjelovljenja, života i smrti Sina Božjega, ona (karizma) se mora opravdati ljudskom svrhovitošću: nije, dakle, dostatan razlog karizme „da nas ima“, ili da smo „negdje korisni“, ili da smo „zaposleni“, itd. Premišljanje, prisutnosti znači preispitivanje odgovornosti pripadnika naših zajednica u odnosu na narav i zahtjeve same karizme. Stoga, ne bi bilo ispravno ni razumjeti ni poistovjetiti „premišljanje prisutnosti“ samo s traženjem „novih“ oblika strukturirane prisutnosti koji ne bi u svome korijenu i razložnosti imali smisao čovjeka, brata i sestre u vjeri te svoga naroda.

Ako je točna naša gore izrečena konstatacija o hendikepu suvremenog čovjeka, onda naše premišljanje iziskuje posve novu ponudu u odnosu na dosadašnju ponudu karizme prema njemu. Svaka karizma, koja u svojem središtu ima evanđeoski aspekt vrijednosti, a sve su karizme takve, ona mora uočiti  koliko je i sama na crti „novosti“ u odnosu na tako uočenog čovjeka. Ako je autentična, ona će znat naći i nove oblike prisutnosti koji će biti „spasonosni“ za hendikepiranog čovjeka. Tih se oblika ne treba bojati, nego razboritom smjelošću, prožetom ljubavlju, krenuti u oblikovanje onih oblika prisutnosti koji će pomoći čovjeku da svoju „provizornost“ shvati i živi u odnosu na svoje definitivno ostvarenje s onu stranu smrti, a ne kao konačnicu svojeg ljudskog bića.

Čini nam se da bi se velik dio redovničkih, osobito ženskih zajednica, (koje su redovito povezane s evanđeoskim vrijednostima od kojih čovjek živi) trebao ozbiljno pozabaviti ovim stanjem te imati u vidu razne oblike duhovne i duševne „ovisnosti“ i nemoći današnjeg čovjeka, pa takva mjesta prihvatiti kao prepoznatljivost svoje nove prisutnosti i poslanja. Naravno da ne treba zanemariti niti već uvriježene oblike prisutnosti (domovi, vrtići, škole, bolnice, itd), ali mnogo važnije je čovjeka spasiti nego li jednostavno tim oblicima činiti mu dobro. A danas je njegovo stanje takvo da je u pitanju njegov smisao. Na tom se području građanske ustanove ne mogu zdušno, nesebično i cjelovito angažirati (jer im nedostaje dimenzija transcedentnoga), barem ne onako kako bi se mogle angažirati ustanove koje su iz ljubavi Božje u svijetu „za druge“. Ovo valja razumjeti kao poticaj, a ne kao sveukupno rješenje. Božje milosrđe i Božja ljubav znat će naći svoje putove do čovjeka, ako joj mi ne pravimo smetnju i postanemo njezina ponuda.

Sve to valja tako postaviti da „prisutnost“ kao temeljni oblik naviještanja bude evanđeoski kvalitetna: da se članovi zajednice evanđeoski ostvare i društveno razvijaju tako da njihovi antropološki i duhovni „potenvcijali postanu ono s čim se smije računati u traženju novih oblika prisutnosti.

Zaključne misli

• Ono što napisah u prvoj bilješci, to opet izričem ovdje: očekivati od mene konkretniji oblik bilo kakve sugestije može biti opravdano, ali je neizvedivo: vi najbolje poznajete stanje Crkve, čovjeka, naroda i društva u ovoj zemlji, te članove svojih zajednica, narav karizme i mogućnost njezinih ostvarenja ovdje.

• Ono što sam htio donekle pokazati, to je teološko čitanje stanja te njegov odnos s karizmom. U tom smislu stanje postavlja određena pitanja na koja moramo dati odgovor, jer ga nitko „drugi“ neće umjesto nas dati, jer jednostavno taj „drugi“ ne postoji. Ta pitanja ovdje posvješćujemo i pokušavamo čuti u ozračju žive želje (traženja) za što prikladnijom prisutnošću naše karizme u ovoj mjesnoj Crkvi i društvu.

• Čini nam se da, ako uistinu čujemo sebe, Crkvu, čovjeka, svoj narod i društvo, ne ćemo imati ni straha ni sumnje da je potrebno temeljitije pristupiti operativnoj restrukturaciji naših prisutnosti, kako s obzirom na oblike prisutnosti, tako i na broj osoba u njima ali i s obzirom na vrstu aktivnosti koje članovi naših zajednica obavljaju.

• Ako smo svojim teološko-društvenim elementima razmišljanja barem malo pridonijeli da se učvrstite u započetom i ohrabrite u budućem nedvosmislenom traženju najprikladnijeg oblika prisutnosti karizme, ovo ima smisla: jer imati pouzdanu jasnoću vjere glede odluka, veliki je element kriterija razlučivanja, ali ostaje činjenica da posvemašnja jasnoća nije svojstvo odluka koje se temelje na vjeri.

• I da zaključim, navodim ključne točke kojima dajem posebnu težinu u premišljanju prisutnosti:

1. Ne omalovažavati povijesne oblike prisutnosti, nego učiti kako je karizma i u tim vremenima bila sposobna odgovoriti na potrebe Crkve, čovjeka i društva: neka budu izazov i poticaj za ovo sada;

2. Ni jedna povijesna prisutnost ne smije nas uvjetovati danas, jer karizma nije statična nego dinamična snaga Duha Svetoga za Crkvu onog vremena u kojemu živimo: imati nutarnju slobodu;

3. Karizma, da bi se mogla autentično čuti sada, zahtjeva slušanje Crkve, čovjeka, naroda i društva, a poruka koja dolazi iz tih čimbenika sugerirat će i adekvatan oblik prisutnosti: ozbiljan odnos prema ovim stvarnostima;

4. Posebnu pozornost posvetiti velikim moralnim, duhovnim i duševnim ranama čovjeka i naroda, osobito s obzirom na njegovu budućnost na ovim prostorima: kako pomoći da nastaju i da se održe životi? Kako pomoći da nastaju i ostaju obitelji? Kako pomoći da ljudi sposobni za rad imaju posla? Kako pomoći da čovjek i narod integralno izrasta  u vrijednostima svoga bića, vjere i kulture? Posebno mjesto ima konkretni čovjek i narod.

5. Premišljanje prisutnosti mora biti jako daleko od tjeskobne brige za preživljavanje, kako materijalno tako i duhovno-personalno: nikakva tjeskoba zbog nedostatka osoblja ne smije zaustaviti proces premišljanja, nego ga možda još intenzivirati, tako da otvara nadu: prepustiti se govoru Duha, jer on nas uvodi u istinu Isusa;

6. Na razini aktivnosti zajednica, vrlo važan čimbenik u premišljanju prisutnosti redovništva u BiH-a svakako je novonastala situacija u odnosu na znatno smanjeni broj katolika u zemlji nakon Domovinskog rata. Dokument BKBiH „Plodovi prošlosti – zalog budućnosti“. Pastirska poslanica biskupa u povodu 130. obljetnice ponovne uspostave redovite crkvene hijerarhije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2011. na str. 20-23. donosi podatke prema kojima je vidljivo da se „nekadašnja demografska većina pretvorila u sadašnju manjinu a nekadašnja manjina u današnju većinu“ (str. 20). Biskupi uzroke ovoga nalaze, prije svega, u povijesnom odnosu otomanskih vlasti prema katoličkom življu, pa preko Drugog svjetskog rata i poratnih godina do posebnog ubrzanja tijekom Domovinskog rata i nakon njega, da bi svoj siguran tijek pada našao u „nepravednom Daytonskom sporazumu i još nepravednijoj njegovoj implementaciji“ (str. 21). U tom procesu opadanja nije zanemariv faktor jakog odumiranja i slabog priraštaja, tako da se već od 2002 zamjetno povećava negativni prirast da bi u 2010. dosegao minus od 1410. osoba (usp. str. 22). Riječ je o presudnoj povijesnoj potrebi koju ni jedna redovnička zajednica u premišljanju svoje prisutnosti ne bi smjela promatrati kao nešto što nju ne zanima: dopustiti karizmi da bude kreativna u inicijativama.

Riječ i život

• Predavanja
• Prezentacije