04.09.2021

Fra Miljenko Šteko: Posvećenje i posvećenje po evanđeoskim savjetima

Posvećeni život ne može monopolizirati pojam “posvećenja”, nego prije svega mora otkriti sama sebe u širokom kontekstu posvećenja svijeta u Duhu Svetom.

Redovnički dan 2021. u BiH

Župa sv. Jakova apostola, Međugorje, 4. 9.

Consecratio et Consecratio per Evangelica Consilia

 

Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života u Rimu je 2018. godine organizirala međunarodni simpozij o temi „Consecratio et Consecratio per Evangelica Consilia“ (Posvećenje i posvećenje po evanđeoskim savjetima). Prikaz Zbornika priredio je dr. fra Miljenko Šteko, OFM.

UVOD: POSVEĆENJE I POSVEĆENJE PO EVANĐEOSKIM SAVJETIMA

POSVEĆENJE U POSVEĆENOM ŽIVOTU

Jose Rodriguez Carballo, OFM

U postkoncilskim godinama naglasak se pretežno stavlja na zajedničke elemente svih kršćanskih zvanja te, još više, na radikalnu jednakost svih zvanja u Crkvi, jednakost koja svoj korijen ima u krštenju. Taj naglasak može biti odgovor na ono što se nekad pisalo o “stanju savršenosti” koje se odnosilo na život Bogu posvećenih osoba. Danas pokušavamo integrirati pravednu ravnotežu onoga što je zajedničko svim zvanjima kao i onoga što je specifično svakom pojedinačnom posvećenju. Današnji papa, Franjo, a tada pomoćni biskup u Buenos Airesu, na biskupskoj sinodi na temu posvećenog života 1994. godine u Rimu izjavio je: „Karizma obitelji Bogu posvećenih osoba jedan je od integralnih slojeva u tijelu Crkve, usredotočen na samo središte koje je Krist. U tom smislu obitelj Bogu posvećenih osoba uistinu je onoliko obitelj koliko je integrirana u veliku obitelj, u sveti vjerni narod Božji.“

Karizmatska perspektiva posvećenog života pokušava precizirati koji je zapravo unutarnji sadržaj te karizme, u čemu se sastoji novost i različitost svakog pojedinačnog zvanja. Očito je da  pojam “posvećeni život” ukazuje na to da postoji izvjesno posvećenje Bogu koje je karakterističan element toga zvanja i tim činom posvete ne prestaje jer je neka vrsta posvećenja prisutna u svim kršćanskim zvanjima. Od krštenja svi u Crkvi sudjeluju u istom radikalnom posvećenju. Ali nakon krsnog posvećenja, koje je ključno, znatan dio vjernika živi još jedno posvećenje koje određuje put kršćanskog života u mnoštvu slojeva Crkve koje se sastoji od Christifideles laici ili posvećenih ili zaređenih osoba.

Aktualno teološko razmatranje orijentira se nekako u skladu sa sljedećim stavom: osobno posvećenje konstitutivni je element ili temeljna teološka kategorija za ispravno shvaćanje zvanja, a sva zvanja proizlaze iz istog izvora, koje je krštenje, i svi daju obol izgradnji Crkve uvijek iz perspektive zajedništva i komplementarnosti.

ZNAČENJA POJMA “POSVEĆENJE” PREMA ZAKONIKU KANONSKOG PRAVA, 1983.

Gianfranco Ghirlanda, SJ

POSVEĆENJE PO SAKRAMENTIMA

1.         Sakrament svetog reda

Zakonik kanonskog prava navodi da je Božja volja djelotvorna pri ustanovljenju posvećenih službi između nekih od vjernika. Radi se o duhovnom, božanskom zvanju. Božja volja izražena je u dodjeli sakramenta svetog reda po službeniku Crkve polaganjem ruku i izgovoranjem posvetne molitve. Preko sakramentalnog znaka, materije (polaganje ruku) i forme (posvetna molitva), djeluje Krist koji novim naslovom posvećuje onoga koji biva ređen. Zaređenje uvodi službenike u svetu službu i dodjeljuje im specifične ovlasti u službi naroda Božjega. Neopozivost posvetnog čina izražena je u neizbrisivom karakteru čina koji osoba potpisuje zauvijek. Ništa ne može poništiti Božji posvetni čin jer je volja odabira s Božje strane vječna. Bog ne opoziva svoju milost odabira čak i ako osoba postane nevjerna prema njoj ili biva otpuštena iz službe za koju je imenovana od Boga i Crkve. U svom obnašanju posvećeni službenici dužni su težiti svetosti, posvećivati se neprekidno i tako Božjem biti djelitelji otajstava Božjih u službi njegovu narodu. Oni koji su posvećeni Bogu, na poseban način sudjeluju u Kristovu svećenstvu, a kad je riječ o sakramentima, djeluju kao Isusovi službenici.

Dinamika koju nalazimo u sakramentu svetog reda dvosmjerna je: s jedne strane, događa se posvećenje Bogu sakramentalnim posvećenjem, a s druge strane, osobno posvećenje svetog službenika koji odgovara na dar milosti izvršavanja pastoralne ljubavi.

2. Sakrament braka

Zakonik kanonskog prava kaže da iz valjanog ustanovljenja kršćanskog braka među supružnicima nastaje veza koja je u svojoj naravi vječna i ekskluzivna. Štoviše, u kršćanskom braku supružnici, zbog obveza i dostojanstva njihova braka, bivaju osnaženi i posvećeni posebnim sakramentom. Prema enciklici Gaudium et spes, brak kao božanska ustanova predstavlja izvorni Božji projekt, što znači da se u svojstvu muškarca i žene i u njihovu zajedništvu odražava znak i ispunjenje Božje ljubavi na ljudskoj razini. Ne treba zaboraviti ni analogiju s Presvetim Trojstvom gdje se prepoznaje duboki odnos muškarca i žene u njihovu bračnom zajedništvu. Bog je ljubav jer označuje i jest vječno i stalno darivanje sama sebe u nerazrješivom i jedinstvenom odnosu – jer je jedan i trojstven.  

Dinamika koju nalazimo u sakramentu ženidbe dvosmjerna je: s jedne strane, događa se posvećenje Bogu sakramentalnim posvećenjem, a s druge strane, i osobno posvećenje supružnika koji odgovaraju na takvo posvećenje i u svojoj vjernosti i ljubavi žive Božji projekt sudioništva u njegovoj stvarateljskoj ljubavi.

2. Posvećenje putem evanđeoskih savjeta

2.1. Terminologija korištena na Koncilu i u Zakoniku kanonskog prava

U Zakoniku je zasigurno najveći dio kanona koji sadržavaju riječ “posvećenje” ili glagol “posvetiti” povezan s posvećenjem po evanđeoskim savjetima. Valja napomenuti da se upravo stalež onih koji ističu evanđeoske savjete kao vlastiti trajni oblik života naziva “posvećenim životom” i da pri tome nije riječ o klerikalnom životu. U prethodnim Zakonicima to nije bilo tako.

3. Definicija posvećenog života

3.1 Posvećenje novom i specifičnom ulogom 

Zakonik kanonskog prava sažima to na sljedeći način: Zavjetovanjem evanđeoskih savjeta posvećeni život trajan je način života u kojemu se vjernici, slijedeći Krista iz bliza, po djelovanju Duha svetoga, potpuno predaju Bogu kojega ljube nad svim stvarima. Na taj način, posvećujući se novom i posebnom ulogom u Njegovu čast, za izgradnju Crkve i spas svijeta, postaju raspoloživi slijediti savršenstvo ljubavi u službi Kraljevstva Božjega postajući tako u Crkvi svijetli znak koji navješćuje nebesku slavu. Taj se stavak temelji na činjenici da se uz zavjete, ili druge svete obveze na način sličan zavjetima, vjernik obvezuje na zavjetovanje triju evanđeoskih savjeta. Posvećenje biva tim svetije što je veća povezanost s Kristom te tako čvršće i stabilnije ostvaruje sliku Krista sjedinjenog nerazrješivom sponom s Crkvom, njegovom Zaručnicom. 

Zavjetovanjem na tri evanđeoska savjeta sadržaj posvećenog života postaje:

  • potpuno predanje Bogu
  • vjernost Bogu po novoj ulozi u čast Božju, na izgradnju Crkve i spas svijeta
  • intimnije posvećenje u službi Božjoj.

Prema Perfecte caritatis, služenje Bogu, koje pretpostavlja jedinstvenu posvećenost, svoje duboke korijene pronalazi u krsnom posvećenju čiji je ovo savršeniji izraz. Papa Ivan Pavao II.  u apostolskoj je egzortaciji nekoliko puta progovorio:

- o posebnom ili jedinstvenom zvanju u nasljedovanju Isusa, odražaju (manifestaciji) vječne i beskrajne ljubavi koja dotiče korijene samoga bića jedne osobe

- o posvećenju samoga sebe koje podrazumijeva iznimno i plodno produbljenje krsnog posvećenja te predstavlja specifičan oblik posvećenja, uvijek nov i poseban, pa i onda kad nema sakramentalni karakter

- o posvećenju u kojem je uvijek prisutan jedinstven ili specifičan dar Duha Svetoga.

4. Božje posvećenje i posvećenje Bogu

U Zakoniku kanonskog prava, o Božjoj inicijativi stoji sljedeće: „Na ovaj stalež pozvani su neki vjernici posebnim zvanjem kako bi iskoristili taj jedinstveni dar u životu Crkve, i to u duhu i po stilu vlastite zajednice/instituta kako bi ispunili svoju ulogu u spasenjskom poslanju Crkve.“ Stoga, u svojoj božanskoj i ljudskoj naravi, posvećenost ima korijen u pojedinačnom zvanju od strane Boga, a posvećena osoba prima osobit dar u životu Crkve što je veoma blizak način nasljedovanja Krista i evanđeoskih savjeta. Također, prema Zakoniku, “u Crkvi ima mnoštvo instituta posvećenog života koji imaju mnogo darova, tj. karizmi, ovisno o milosti koja im je dana”. Život posvećene osobe mora biti znak koji može i mora djelotvorno privući sve članove Crkve kako bi ispunio obveze kršćanskog zvanja. Zakonik također tvrdi kako “osobno posvećenje u Crkvi otkriva mistično supružništvo ustanovljeno od Boga kao znak budućeg života. Na taj način Bogu posvećena osoba oživotvoruje svoje potpuno predanje kao žrtvu Bogu ponuđenu, a time sva njegova egzistencija postaje neprekinuto čašćenje Boga u ljubavi.” Ovdje više nije riječ o izvanjskom posvećenju, nego o egzistencijalnom posvećenju cijele osobe, čiji svakodnevni život postaje neprekinuto čašćenje Boga u ljubavi. Posvećeni život stoga ima i određene zahtjeve koji održavaju smisao njegove posvećenosti...

5. Ekleziološka narav posvećenog života

Na Drugom vatikanskom saboru ostalo je otvoreno pitanje o ekleziološkoj naravi posvećenog života u odnosu na druga dva životna staleža, klerički i laički. To se odrazilo i na Zakonik, čija doktrina ostaje nedorečena. Apostolska pobudnica Vita apostolica pokušala je ponuditi objašnjenje i raščlambu zaključaka sinodalnih otaca o položaju statusa posvećenog života u odnosu na druga dva statusa i o njihovu međusobnom odnosu.

Sam Isus, pozivajući neke osobe da napuste sve kako bi ga nasljedovali, uveo je ovaj oblik života koji će se, po djelovanju Duha Svetoga, tijekom stoljeća postepeno razviti u različite oblike posvećenog života. Koncept Crkve sastavljene samo od posvećenih službenika i laika ne odgovara nakanama njezina božanskog Osnivača koje proizlaze iz Evanđelja i novozavjetnih spisa. Sam Krist je želio ovakav način života u Crkvi kako bi se održao način života koji je i on odabrao i zato je taj način bez sumnje jedna od temeljnih struktura Crkve u svojoj naravi i biti. Crkva se nikako ne smije, stoji u pobudnici, odreći posvećenog života jer on na vrlo jasan način izražava svoju “supružničku” narav. Ivan Pavao II. više je puta odlučno istaknuo kako Crkva bez osoba posvećenog života ne bi više bila ona koju je Krist želio. Stoga su u pobudnici, u istovremenom jedinstvu i pluralizmu mišljenja, istaknuta tri konstitutivna i međusobno komplementarna zvanja Crkve: laički život, posvećeni službenici i posvećeni život. Svakom od ovih zvanja na svoj način, u svom redu i u svojoj dimenziji, povjerena je zadaća življenja jedinstvenog otajstva Krista. Postoji, stoga, samo jedan život Crkve, sakrament spasenja, u kojoj karizmatska, hijerarhijska ili institucionalna struktura tvore možda kompleksnu, ali jedinstvenu stvarnost u kojoj se sakramentalna i karizmatska struktura ne sukobljuju, već upotpunjuju.

BIBLIJSKA DIMENZIJA

POSVEĆENJE U SVETOM PISMU – metodološke procjene i tematski naglasci: Temelj za raspravu

Salvatore Maurizio Sessa, MDM

Uvod: Riječ i riječi između moći i odgovornosti

Ovako autor započinje: „Najprije, ne bih ovdje sada mogao ponuditi biblijsku studiju o spomenutoj temi 'posvećenja' zbog ograničenosti prostora, stoga bih želio podijeliti jednu svoju interpretaciju temeljenu na vlastitim istraživanjima o fenomenu biblijskog proroštva, te predlažem ove kratke misli koje nam mogu pomoći da razmotrimo pitanje posvećenja u Bibliji.“

1. Semantičko-leksikološki pristup: temeljne koordinate

Mojsijev poziv može poslužiti kao opći karakter ove Božje inicijative. Etimološko značenje hebrejskoga korijena riječi kdš (hebr. kadoš), koja u starom Zavjetu predstavlja ono “sveto”, pretpostavlja koncept “odvojenosti, različitosti” od okolne stvarnosti. Prema sadržaju Knjige Izlaska susret ljudskog bića i BOGA (YHWH) obilježen je spojem ljudske krhkosti i Božje svetosti. I iz te paradoksalne dimenzije proizlazi susret krhkog, grešnog stvorenja – koje je istovremeno pozvano u orbitu svete transcendencije. I zato Bog posvećuje mjesto na kojem se nalazi Mojsije ukazujući mu na “svetost” sebe sama; definira se i kao Bog uključen u povijest nekih ljudi, kao „Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev“ preuzimajući inicijativu sklapanja Saveza s izabranim narodom, kojega ispunja svojom svetošću i izdvaja jedan narod, svoju svojinu. Posvećenje je stoga čin milosti i zajedništva koje preobražava oba partnera: YHWH postaje “Svetac Izraelov”, a “Izrael narod posvećen Gospodinu, narod posvećenih proroka od same svetosti Božje”.

2. Integralni pristup: biblijska teologija posvećenja između Starog i Novog zavjeta

Tema “posvećenja”  ne može se i ne smije sagledavati kao neka zadatost koja se jednom za sve dogodila po modelu Isusa Krista, već kao jedan put, kao jedna strukturalna napetost koja starozavjetne i novozavjetne likove vodi promišljanju ISPUNJENJA koje se očituje u događaju Isusa Krista, njegovoj smrti i uskrsnuću. Takav vrhunac Otkrivenja nije usmjeren omalovažavanju ili tihom ukidanju Starog zavjeta, nego kao jedno uporište vječne privlačnosti povijesti spasenja. Između Starog i Novog zavjeta vlada stalna komunikacija i napetost.

3. Dinamički pristup: od poticaja do ispunjenja

Svaka distinkcija između svetog i svjetovnog i svaka polarizacija između tih dvaju fenomena ne bi trebala naći mjesta u Crkvi. U tom slučaju posvećeni život više ne bi imao poveznice u odnosu na temeljno krsno posvećenje niti u dodiru sa “svijetom”. Sigurno je, u Kristu se ostvaruje “posvećenje” svega stvorenog, no to je – ako želimo biti vjerni strukturi biblijskog otkrivenja –  rezultat jednog puta kojim smo pozvani poći u slobodi. Stanje prave posvećenosti posvećenog života savršeno se uklapa u tu dinamičnu perspektivu ako je shvatimo kao poticaj u stalnoj osjetnoj napetosti prema svome ispunjenju. Na taj se način i Sin posvetio svome Ocu, pa se  tako i stvorenje posvećuje svome Stvoritelju. U tome smislu nastaju i tri zavjeta, simbolično i stvarno prisutna u Novome i Starom zavjetu, te postaju pravi put humanizacije svijeta.

Mi nedovoljno tražimo te nevjerojatne tragove posvećenog života u Starom zavjetu, a čistoću, siromaštvo i poslušnost prebrzo shvaćamo kao “dobro” ili “dar” Novog zavjeta, međutim posvećeni stalež odražava strukturalnu i permanentnu napetost između Starog i Novog zavjeta, između poticaja i ispunjenja, ističući ljepotu poziva, ali istovremeno i nesavršenost i slabost prema kojoj je upućena. Siromaštvo se u potpunosti može shvatiti samo iskustvom blagoslova bogatstvom, čistoća blagoslovom plodnog braka, poslušnost blagoslovom razlučivanja između istinskog i krivog proroštva. Siromaštvo će postati proročki pokazatelj stvarnog vlasništva i prave podijeljene obećane zemlje (Stari zavjet), čistoća će otkriti prisutnost Zaručnika (Novi zavjet), a poslušnost će se očitovati u posljednje vrijeme Duha (Novi zavjet – Otkrivenje).

4. Sintetički primjer: posvećenje i izabranje

Nekada se posvećenje i izabranje čine kao da Bog ima neke svoje preference među osobama, što se da nazrijeti od prvih stranica Sv. pisma prisjetimo li se klasičnih biblijskih junaka od Abela, Abrahama, Jakova, Josipa, Mojsija, sudaca, kraljeva, proroka, Marije iz Nazareta, apostola, Pavla iz Tarza….

Kako je ovdje riječ o nezasluženom izabranju i potpuno slobodnom i proizvoljnom Božjem ulogu, ovakvo izabranje treba shvatiti i kao dar zvanja za druge ljude. U suprotnom, pojedinac može upasti u smrtnu ljubomoru poput Kaina. Taj netko, izabranik, potpuno nezasluženo uzdignut na odnos recipročnog i ekskluzivnog odnosa s Bogom, postaje prenositelj blagoslova svima drugima. Jer i drugi uviđaju da je taj Božji izbor zapravo izlazak prema drugom čovjeku, u ljubavi, potpuno neizazvan i nezaslužen. “Drugi” su u tom smislu pozvani priznati, “blagosloviti” odabranika jer se, priznajući njegov izostanak zasluga, mogu s njime identificirati i shvatiti da su i sami “izabrani” i “blagoslovljeni” bez ikakvih zasluga. 

U toj perspektivi odnos “posvećenje – izabranje” izvorni je Božji čin, naizgled jednostavno proizvoljan, koji nam ukazuje na narav apsolutne Božje slobode. Nije čovjek taj koji se posvećuje Bogu, nego Bog od vječnosti za sebe čuva nekoga koga će poslati drugima sa svojim specifičnim poslanjem: pomoći drugima otkriti svoje autentično “posvećenje”. Ljudski čin posvećenja kao samopredanje Bogu odvija se otkrivanjem sama sebe u sadašnjosti, u okviru vječne i opće pripadnosti Bogu, svjesnim i slobodnim pristankom.

5. Višedimenzionalni pristup: proroštvo kao paradigmatska kategorija

Biti posvećen znači biti upućen na jednu simboličko-proročku funkciju. Upravo ta proročka paradigma, koja se može popratiti proučavanjem biblijskih proroštava, može nam pomoći definirati svaki krsni poziv ispunjenim ili dovršenim po mnogim kriterijima i u korist svih zvanja, kako je činio sam Krist. Odatle dolazi nova interpretacija posvećenog života kao specifičnog načina života koji se ne smatra nekakvom izoliranom stvarnošću, već posebnim stilom međusobno povezanim sa svim ostalim zvanjima u Crkvi po kojem su pojedinci pozvani ugledati se u Isusa Krista, po Duhu Svetom, na slavu Boga Oca.

U biblijskoj perspektivi, u Izraelu se može govoriti o “posvećenju” na različitim razinama ili simboličkim dimenzijama i s višestrukim referencama. Cijeli Izrael posvećen je Bogu, a neke osobe iz naroda postaju objekti specifičnih posvećenja, s različitim simboličkim zahtjevima u cilju služenja Jahvi u ljudskim okvirima. I kako se taj kriterij višedimenzionalnosti može prenijeti na kategoriju proroštva, tako se može proširiti i na kategoriju “posvećenja” smatrajući da je posebnost “posvećenog života” (u uzajamnom odnosu prema drugim dimenzijama “posvećenja”) takva da je u svojoj naravi aktivna i u korist drugih zvanja, te pripada općem narodu “posvećenih”. Proroci i proročice u Izraelu govore nadahnuto i tako prenose Božju riječ na različite načine. Spomenimo Mariju, sestru Mojsijevu, koja je u svome proročkom pjevu slavila Boga za velika djela Božja (usp. Izl 15, 20 - 21) ili Deboru (majka Izraela koja spašava svoj narod), proroke Izaiju, Ezekijela, Jeremiju... svatko u svojim okolnostima i prilikama. I onda sve do „savršena ispunjenja“ proročke karizme u Mariji iz Nazareta – koju je svijetu dala Riječ koja je tijelom postala, „koga Otac posveti i posla na svijet“ (Iv 10,36).

KOMENTAR

PUT U OSLUŠKIVANJU DUHA

Ricardo Volo, CMF

Mi vjernici smatramo da je Biblija riječ Božja jer su je pisali ljudi koje je poticao Duh Sveti. Biblija nam u svom nadahnuću ne nudi samo neku prošlost, nego je stvarateljica i nadahniteljica novih putova u sadašnjosti i potiče nas da hodamo u budućnost prema ispunjenju Božjega plana. Te nadahnute stranice u isto su vrijeme nadahnitelji novih oblika utjelovljenja Evanđelja. Između ostalog, i zbog toga što je na taj način narod Božji bolje shvaćao i živio istinu koju Sv. pismo sadržava i komunicira.

U isto vrijeme Biblija je stalni izvor, neiscrpni bunar nove duhovne snage koja trajno pokušava utjeloviti istinu Evanđelja, autentične riječi Učitelja, u svoj kompleksnosti sadašnjeg trenutka. U riječi Božjoj uvijek nam ususret dolazi Riječ živoga Boga: Isus Krist. Svaki posvećeni život mora spoznati da ovaj svijet i aktualno društvo žeđa za riječi svjetla i nade, poput novog “puta u Emaus” na kojem nam Duh uređuje um kako bismo danas shvatili i živjeli Sv. pismo.

Koje bi nove riječi i slike danas bile potrebne da zapale srca Bogu posvećenih osoba?

Siguran sam da će nam Duh pokazati put. Moramo pronaći biblijske ključeve kako vjerno evocirati prošlost, uspješno rasvijetliti sadašnjost i u nadi se okrenuti prema budućnosti.

U tom pogledu tri su točke koje Biblija ima za reći po pitanju posvećenog života. Prvo, Božje djelovanje utječe na cjelovit život pojedinca, zove ga i utjelovljuje se u njegovo postojanje s takvom dubinom i snagom da potpuno preobražava njegovu osobu.

Drugo, Božje izabranje nije ni ekskluzivno odvajanje, ni jedinstven izbor, ni pojedinačan privilegij, već sredstvo ili instrument  iskaza milosti ili blagodati za cijelu zajednicu.

Treće, duhovno posvećenje posadašnjuje osobu i poruku Isusa Krista, koji je puno više od proroka.

Kategorija “učenika” (Isusovih) bolje rasvjetljava smisao duhovnog posvećenja. Stoga bi trebalo, na biblijskoj razini, eksplicitnije i jasnije obraditi duhovno posvećenje Isusovih učenika i sljedbenika, ne samo evocirajući uski krug apostola, nego uključujući i veliku skupinu muškaraca i žena.

 

POVIJESNA DIMENZIJA

POVIJESNI PUT DUHOVNIH ZAVJETA 

Mariano Sedano Sierra, CMF

Mogli bismo se pitati: Je li trijada evanđeoskih savjeta (čistoća, siromaštvo, poslušnost) uvijek predstavljala nezaobilazni uvjet duhovnog posvećenja?

  1. Grčki koncept

Među Grcima riječ zavjet ima više narav predanja, ugađanja Bogu, te pri tome nije bilo najvažnije da netko učini nešto teško ili dragocjeno, nego da time izrazi svoje vjersko priznavanje  božanstva. Glagol euchomai znači moliti, pitati i na kraju zadobiti milost (euharistija). Origen ide još izvornije na hebrejsku baštinu, pa za njega imenica euche više ne predstavlja samo molitvu, nego nešto još izvornije: slobodno predanje čovjeka koji privlači Božji blagoslov. Origen otkriva da je trud oko ugađanja Bogu vlastitim naporima najsavršeniji od zavjeta. Takav zavjet posvećuje i predaje osobu u svoj svojoj cjelovitosti. Stari grčki oci nastavit će u velikoj mjeri Origenovim smjerom.

U monastičkim spisima (sv. Bazilije) susrećemo zavjet kao predanje Bogu ili sebedarje, ali i obećanje čovjeku (novost!). Ono što jednog monaha obvezuje jest odricanje od svijeta i prije svega – savez, sporazum. Krajem 3. st. Klement Aleksandrijski rabi termin homologija za opis kreposti čistoće, a pojam euche za krepost siromaštva.

1.2. Zapadnjački latinski koncept

Među latinima će rimski pravnički duh riječi zavjet (votum) dati veoma precizno značenje: obećanje dano  Bogu u svrhu zadobivanja traženog. Izražen je taj ugovarački pristup, no ne smijemo zaboraviti kulturnu pozadinu iz koje proizlazi takav zavjet. Augustin nas također iznenađuje s identičnim konceptom zavjeta: prije nego si dao zavjet, bio si slobodan nastaviti s prosječnošću, no dao si zavjet i nužno je potom biti vjeran. Dva stoljeća ranije Tertulijan je već rabio glagol vovere kako bi opisao potpunu pripadnost Bogu posvećenih djevica.

Sv. Augustin je vjerovao da je pravnički pristup bio nužan za izražavanje predanja Bogu u posvećenom životu. Vjerovao je da se zavjetima precizno vraća Bogu ono što je on već ranije usadio u nas: Ako možete, ne budite lijeni: Bog u vama teži ubrati najljepši plod! I Kasijan je poticao i pozivao na obećanje, tj. molitvu predanja (kao zavjet) kako bi se narod odricao duha svijeta i slave, kako bi služio Gospodinu sa svom gorljivošću duše i u duhu siromaštva duha. Njegova je poznata rečenica: „Bolje ne obećati nego obećati, a ne držati.“

2. Sveti Toma Akvinski kao sinteza

Zavjet je obećanje dano Bogu, kako tvrdi sveti Toma, koji je također uvjeren kako čovjek ne može potpuno predati svoj život Bogu jer živi u vremenu i ni u jednom trenutku ne postoji cijeli život i stoga je potpuno predanje bez zavjeta nemoguće. Na taj način, kada je riječ o zavjetima, sv. Toma nudi skladnu i duboku sintezu između unutarnjeg predanja cijeloga života Bogu (euche) i vanjske manifestacije koja javno iskazuje vrlo duboku i intimnu odluku pojedinca.

2.1. Asketizam i premonastičko djevičanstvo

Djevičanstvo i asketizam postojali su u kršćanskim zajednicama već od kraja prvog stoljeća: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski… A u prva tri stoljeća kršćanstva postojao je već javni iskaz ili zavjet djevičanstva. Imamo svjedočanstva koja nam govore o stanju ili praksi djevičanstva čija su obećanja nalikovala stvarnim (opisao Tertulijan) ili mističnim zarukama (opisao Ciprijan) s Kristom. Za Ciprijana je kršenje djevičanstva značilo preljub. Nevjerna djevica morala je podnijeti punu kaznu kao da je riječ o stvarnom preljubu. U Španjolskoj je na snazi bio javni ugovor o djevičanstvu i kada bi on bio prekršen, primjenjivale bi se rigorozne discipline. Ako bi se osobe vjenčale, brak bi bio proglašen nevaljanim, a ako se osobe ne bi pokajale, nisu smjele ići na pričest ni u trenutku smrti.

Veći dio znanstvenika smatra da Crkva u prva tri stoljeća nikako nije poznavala zavjete čistoće/djevičanstva posvećenih osoba. Inicijativa življenja u trajnom djevičanstvu temeljila se na vlastitom i slobodnom poticaju i bila je jednaka našem zavjetu. Koliko znamo, to se nije događalo javno, nego se održavalo u privatnim okolnostima. No, zbog činjenice da znamo za postojanje osoba u asketskim celibatskim  zajednicama i da je kršenje celibata bilo strogo i oštro sankcionirano, pretpostavlja se kako je crkvena zajednica poznavala i na neki način kontrolirala tu privatnu disciplinu djevičanstva. Askete i osobe sa zavjetom djevičanstva nisu tvorile posebne zajednice, nego su živjele u vlastitim obiteljima. Doduše, smjelo se napustiti tu disciplinu i ući u brak, no nedvojbeno se to smatralo slabošću koju su popratile veoma grube riječi i izričaji, ali se nisu izricale kanonske mjere.

Anakoreti / pustinjaci

U izvorima egipatskog monaštva ne nalaze se tragovi prakticiranja ovih disciplina baš u obliku zavjeta. Početak pustinjačkog/eremitskog života obilježen je odricanjem od dobara i povlačenjem u pustinju. Kod pustinjaka nalazimo sjeme onoga što ćemo poslije nazvati redovničkim zavjetima. Sv. Antun poslušan je riječi koju je čuo i potpuno se odriče vlastitih dobara povlačeći se u potpunu samoću i živeći u savršenoj uzdržljivosti. Kod pustinjaka je prisutna  snažna volja za radikalnim načinom života i odlučnost da u tome ustraju. Iskaz promjene života s vremenom će dobiti znakovit izraz: habit. Čim ga odjene, monah se odlučno odriče braka, te na taj način potvrda po polaganju ruku ili posvećenju više nije potrebna. Zavjeti su uvedeni krajem 11. stoljeća; sve do tada monahom ili monahinjom moglo se postati potpuno proizvoljno ili oblačenjem habita. Sada je za to bilo potrebno razdoblje probe i kušnje uz starijeg opata, koji bi potom iskušanom kandidatu pružio habit kao znak iskušanog zvanja.

Prvi cenobiti

Među prvim cenobitima najprije se počelo uspostavljati razdoblje kušnje, prije prihvata u zajednicu. Tako bi kandidat boravio u prostoru ispred samostana, svladao molitve i potrebne životne navike te iznio motive zbog kojih bi želio postati članom zajednice. Potom bi postao novak skinuvši odijelo ovoga svijeta i odjenuo monaški habit. Na molitvi bi ga predstavili svoj braći i nakon toga bi zasjeo na pripremljeno mu mjesto. Obukavši habit i nazočivši zajedničkoj molitvi, pojedinac se smatrao punopravnim monahom. Nije bilo ni riječi o obećanjima ili zavjetima. Ti su samostani bili veoma rigidno strukturirani: opat ili pater monasterii na čelu, te braća prepoziti i njihovi sekundanti, čija je zadaća bila da braća ni u ničem ne oskudijevaju te da redovito i revno bdiju. Poslušnost je bila pravilo, i to kao služba u zajednici: ”Svi moraju biti tebi na pomoć i ti moraš biti na dobro drugih.” Kasnija pokoljenja cenobita pišu o obećanju pred Bogom i ljudima. Nešto prije 400. godine jedan je opat napisao o savezu koji monasi sklapaju pred Bogom u obliku prisege, koja je uglavnom obilovala zapovijedima. Taj savez postaje posebna formula poslušnosti za one koji ulaze u samostan i sročen je u obliku prisege kojom se kandidati predaju Bogu na vjernost i odriču svih grijeha, slabosti i mana, a ako kandidat prekrši prisegu, uz Boga kao svjedoka, “neka mu duša izgori u paklu.” 

Sadržaj ovog saveza nisu evanđeoski savjeti, nego zapovijedi pomalo tiranske naravi, te se ne mogu smatrati uzorima monastičke prakse.

3. Put prema zavjetima

3.1. Bazilije iz Cezareje

Bazilije iz Cezareje prvi čini odlučne korake prema formaciji zavjeta monaškog života. U svojim pravilima govori o ugovoru zaključenom u prisutnosti Božjoj i u odnosu na Njega. Od djece odgajane u samostanu tražio je da prisegnu na djevičanstvo, što su izricali pred nekim crkvenim autoritetom i pred dvoje ili troje svjedoka. Jednom prisegnuta više se nije mogla poništiti. Tko bi ju prekršio, teško bi griješio pred Bogom, svjedokom ugovora. On je donosio pravila za djecu koja su inače već bila odgajana u samostanu, a odrasle je pitao o motivima zbog kojih bi prigrlili disciplinu monaškog života. Tko jednom postane monah nakon razdoblja kušnje i ustrajnosti, obvezan je živjeti čistoću. Za muškarce koji su se poslije pridružili zajednici postojala je iznimka da u diskreciji prigrle celibat. Za sv. Bazilija jezgra je monaške prakse bila čistoća. Ne znači da nije bilo drugih disciplina: pri ulasku u zajednicu kandidata se pitalo da jasno potvrdi poslušnost poglavaru kao i siromaštvo, tj. odricanje od svih dobara.

3.2. Zapadnjačka praksa

Još dugo je trebalo Zapadu da se kandidat jasno i javno odredi za  polaganje zavjeta u skladu sa  svojim zvanjem. Odlučujući čimbenik duhovnog života bilo je samoodređenje u slobodi. U spisima Regula Magistri iz prvih desetljeća 4. stoljeća izbor takvog života poprima specifične konotacije. Uvijek je povezan s monaškim obvezama i dobrobitima, kao što je tonzura ili habit. Kasijan je u zapadnjačku tradiciju uveo cenobitsko razdoblje kušnje prije primanja u zajednicu kao ispit čvrstoće odluke kandidata. Prije novicijata čitao bi mu se popis pravila i morao je obećati poslušnost opatu i pravilima. Kod sv. Benedikta prakse su bile identične, samo kandidat nije davao nikakva obećanja prije godine kušnje. Tijekom novicijata tri puta bi mu se čitala pravila i ako bi potvrdio njihovo prakticiranje, dopustili bi mu pristup zajednici.

U Španjolskoj nitko nije mogao biti primljen a da se najprije nije odrekao zemaljskih dobara i pismeno obećao vjernost svojoj odluci. Nekad su taj ugovor potpisivali i opat i monah. Svaki put kada bi se birao novi opat, obnavljao bi se ovakav ugovor.

Regula magistri donosi prvu javnu deklaraciju formuliranu poput obećanja po monaškom predlošku. Nakon što je prihvatio pravila i podijelio svoja dobra siromasima ili ih darivao samostanu, održavala bi se javna ceremonija tijekom koje bi kandidat uputio ove riječi: „Želim služiti Bogu u disciplini pravila koja su mi pročitana u Tvom samostanu.“ Tada bi ga opat podsjetio na važnost njegova čina riječima: „Brate, ne obećavaš to meni, nego Bogu i ovom oratoriju i ovom svetom oltaru“, te ga podsjetio na poslušnost i kao svjedoke naveo Boga i okupljenu zajednicu.

Sveti Benedikt bio je nadahnut poveljom Regula Magistri u sadržaju i načinu monaškog života, no dao je veću važnost ceremoniji primanja i uveo nove elemente, tj. sažeo tri bitne odrednice monaškog života u svom monaškom geslu: postojanost, poslušnost i promjena života (ora et labora). Prvi dio ceremonije svodio se na usmeno predanje i prisegu Bogu pred svjedocima u svetom prostoru, a drugi dio na tzv. petitio, tj. molbu za primanje u zajednicu.

Sveti Bernard iz 12. stoljeća tumači riječ zavjet (votum) kao najsnažniji oblik zavjetovanja, tj. predanja, a taj proces dosegnut će svoj vrhunac s Tomom Akvinskim.

Tri zavjeta

Kasijan je uveo tri stupnja odricanja:

  • od slave i bogatstva svijeta, materijalnih dobara i obitelji
  • od prošlog života, poroka, ugode duha i tijela
  • odvikavanje uma od prolaznih i opipljivih stvari u svrhu kontemplacije budućih i nevidljivih stvari.

Oni predstavljaju etape procesa razvoja srži monaškog života koje su zadržali svi osnivači monaštva od sv. Benedikta, sv. Ivana Climaca i dr. U pravilima sv. Benedikta kao ni u pravilima Regula Magistri ne spominje se čistoća iako je ona po sebi bila način monaškog života i dijelom svih obećanja, pa je nije bilo potrebe isticati.

Srednjovjekovni koncili konačno govore o votum monasticum, monaškom zavjetu kojim opisuju redovnički život. U 12. st. kanonski se elaborira koncept redovničkog staleža s obvezom življenja u poslušnosti, siromaštvu i čistoći. Sada se čistoća izrijekom spominje jer su u srednjem vijeku mnogi svećenici još bili oženjeni.

Izjava Inocenta IV. klarisama 1253. g. naglašava snažnu povezanost između tri evanđeoska savjeta i smisla redovničkog života: „Ovo pravilo obvezuje sestre na poslušnost, odricanje od materijalnoga te na vječnu čistoću koje su osnovne vrijednosti bilo kojeg oblika redovničkog života.“

Nakon nekoliko godina sv. Toma Akvinski preuzeo je ovu trijadu kao valjanu formulu za postizanje osnovnih vrednota redovničkog života. Međutim, ova trijada zavjeta neće istovremeno ući u sve redovničke obitelji. Benediktinci će na primjer zadržati svoja tri zavjeta: poslušnost, obraćanje vladanja (monaški stil) i postojanost.

Luterova kritika zavjeta

Jedna od kritika protestantske reformacije bila je redovnički život. Za neke je život u samostanu bio naravan, a za neke je bio veliki teret. Stoga su nezadovoljni redovnici i redovnice nalazili priliku da se oslobode tog pritiska u idejama Lutera i njegovih sljedbenika. U toj atmosferi Luther je napisao svoj traktat De votis monasticisiudicium, 1521.

Luther je iz Psalma 76 pročitao stih: “Dajte Gospodinu zavjet i ispunite ga”, nakon čega se pitao koliki su zavjeti bili Bogu stvarno ugodni s obzirom da nisu bili činjeni slobodno. Nakon što je analizirao monaške zavjete, zaključio je kako nisu istiniti i treba ih dokinuti.

Kritika Martina Luthera sadržavala je mnogo istine, no Lutherov ekstremizam i verbalna silovitost te apsolutističke sklonosti pridonijele su, nažalost, iskorjenjivanju redovničkog života na reformiranom teritoriju.

POTVRDA IZ TRIDENTA

Tridentski sabor nije se previše bavio redovničkim životom. U Dekretu o braku Sabor potvrđuje superiornost djevičanstva. U posebnom dekretu o redovnicima i monasima Sabor preporučuje vjernu privrženost svemu onome što vodi usavršavanju njihovih duhovnih disciplina: zavjeta poslušnosti, siromaštva i čistoće.

KOMENTAR

RAZMIŠLJANJE O ŽIVLJENJU KRŠĆANSKOG ŽIVOTA

Rossano Zas Friz De Col, SJ

S obzirom na socio-religijski kontekst, treba ozbiljno razmisliti o posljedicama procesa sekularizacije, koji je započeo krajem srednjega vijeka i nastavio se tijekom protestantske reformacije te se nadalje još više učvrstio na teritoriju Europe nakon Francuske revolucije. To je fenomen koji se danas, ubrzan procesom globalizacije, širi nezaustavljivo na sve kontinente. Posljedice spomenute sekularizacije, između ostaloga, ogledaju se u gubitku osjećaja za transcendentno u otajstvu vlastitog življenja na zemlji, gubitku odnosa s preobražujućom milošću Božjom, te gubitkom pogleda života poslije smrti u njegovoj vječnoj protežnici.

Ta globalna socio-religijska situacija zahtijeva promjenu paradigme u načinu razumijevanja sadržaja kršćanskog otkrivenja, pogotovo danas kada kriterij iskustva nadilazi kriterij teorije, kao što to sažima poznata izjava: „Duhovan sam, ali nisam religiozan.“ Znači, najprije čovjek doživi/iskusi, a potom misli. Zato treba formalizirati novu paradigmu.

Uz tradicionalna tri zavjeta također treba naglasiti i sljedeće važne dimenzije posvećenja Bogu:

-           svijest odgovora na Božji poziv (ne na osobno savršenstvo)

-           osviještenost da je riječ o vječnom pozivu

-           posvećenje Bogu je hodogram/hodočašće koji za cilj ima zajedništvo s Bogom putem specifičnog modaliteta svakog instituta; stoga bi svrha posvećenja trebala biti duhovna i imati pozitivnu perspektivu, a ne teorijsko-moralnu

-           želja za odgovorom na taj poziv – uz prakticiranje sredstava kojima Crkva raspolaže za razvoj svakog poziva i naravnog života.

-           duhovno vodstvo (učestalost, način) i eventualno psihološka pratnja.

Svi ti vidici trebali bi biti sažeti u jednu formulu ovog tipa:

Ja, N.N., polažem ovaj zavjet kako bih tražio Boga, našega Gospodina, svim svojim srcem, svom svojom dušom, svom svojom pameti i svom svojom snagom cijelog svog života, uz pomoć molitve i svetih sakramenata, vježbajući se trajno u razlučivanju volje Božje, te diskretnom korištenju materijalnih sredstava i diskretnim odnosima sa svojim bližnjima predajući se vodstvu povjerljivog savjetnika i svojih zakonitih poglavara.

Iz toga proizlaze i sljedeće opservacije.

Prvo, ako je čistoća kriterij koji čini razliku između posvećenih i neposvećenih, temelj afektivne dimenzije postaje središnja točka u odnosu prema Bogu i drugim ljudima

Drugo, ako su svi kršćani pozvani na zajedništvo s Bogom, posvećeni se u stvarnosti života trude i posvećuju traženju takvog zajedništva svim sredstvima kojima naša tradicija  raspolaže.

Treće, u globalnom procesu napredne sekularizacije potrebno je ponovno otkriti fenomenogiju načina na koji Bog danas dodiruje srca mladih kako bismo bolje shvatili odnos između tradicionalnih oblika posvećenja i “novih oblika”. Veoma smo daleko od izvornog post- koncilskog vjersko-religijskog konteksta.

Duhovni vid posvećenja uključuje i sve druge vidove: biblijske, povijesne, antropološke, karizmatske, crkvene i kanonske.

ANTROPOLOŠKI PRISTUP

Noelle Haussman, SCM

1.         Muškarac i žena danas

Ključna je točka preživljavanja naše kulture izbor koji svatko od nas može ili mora činiti  u vezi s pitanjem vlastitog seksualnog identiteta. U trenutku kada žene sve više nalikuju muškarcima, a muškarci ženama možemo se upitati jesu li te narcističke, homoseksualne, djetinjaste dinamike (ovo piše žena), također u mnogim pogledima prenesene i u posvećeni, odnosno redovnički život, usmjerene uništenju onog drugoga?

Žena je u razvijenim zemljama stekla jednakopravnost. I prihvatila je da je njezin duboki i stvarni identitet i različitost u odnosu na muškarca potpuno zanijekana i preseljena u prošlost.

Rezultat takve suspenzije ženskog identiteta neizbježno je očit u smanjenju broja djece, što ukazuje do kojeg se stupnja žena odrekla majčinstva, koje bi upravo trebalo ispunjavati njezino autentično zvanje, a istovremeno raste tjeskoba mnogih muškaraca i želja za očinstvom koji osjećaju taj nedostatak. Kako bi bila kao on, žena se muškarcu nameće tako da zapravo postaje manja od sebe. A muškarac, s druge strane, ženi dopušta zajednički ulaz u taj narcistički svijet u kojem jedno drugo, primorani da si što više nalikuju, čine besplodnim. Muškarac i žena danas idu k tome da će jedno drugo najzad progutati u ime jednakosti uloga i funkcija, među inima, i seksualnih. Takvu napast hrabre i neki medicinski krugovi. Demografija ju pak osporava jer je takav koncept samoubojstvo naroda.

Na ženi je da se muškarcu predaje u ljubavi i ostvaruje se u majčinstvu čineći muškarca mužem i ocem. Kada muškarac više ne bude mogao biti otac, jer žena više ne želi biti majka, zanijekano je i samo Božje očinstvo, a time i nerazrješivo zajedništvo muškarca i žene u ljubavi i poštovanju. Naše je društvo bez majke i oca jer je – bez Boga. To je praktični ateizam koji je potiho zavladao i nameće rodnu teoriju.

2. Stvaranje vlastitog roda ili suradnja u utjelovljenju?

Rodna teorija imala je vrlo utjecajne posljedice na sadašnji trenutak: u ljudskom biću rod se razlikuje od spola. Spol je određen biološki i fiziološki, a rod se izvodi iz kulture i psihičke konstrukcije. Rod je konstrukcija praksi pojedinca, nema vlastitu značajku, niti mušku niti žensku. Rodna teorija stoga ne postoji na stabilan način (rod je fluidan) i utjelovljuje mogućnost subjekta da postane objektom svojih čina.

Fenomen privlačnosti prema istom spolu danas ima svoje uporište u spoju kulturalnih konstrukcija koje se provode društvenim konvencijama u svrhu kontrole reprodukcije.

Crkvena bi zajednica trebala percipirati reciprocitet odnosa muškarac – žena kako bi ispunila odgovornost koju ima danas u svijetu. “Zajedništvo njih dvoje” lajtmotiv je Mulieris dignitatem Ivana Pavla II. Stoga Crkva treba promicati zajedništvo u distinkciji muškarca i žene, također i u odnosu prema Crkvi i posvećenom životu kako bi muškarac i žena u tom staležu  potpuno mogli ostvariti svoju osobnu krsnu stvarnost.

3. Posvećeni život i krsno zvanje

Prakticiranjem evanđeoskih savjeta posvećeni život ide k jedinstvenom i plodnom produbljenju krsnog posvećenja. Ne bismo stoga trebali tumačiti kako je posvećeni život intimniji od krštenja, nego je u svojoj naravi duboko povezan s drugim sakramentima, posebice onima kršćanske inicijacije.

Takav život ukazuje na ljepotu jednog poziva u Crkvi i odgovora u kojem zauvijek blista radost Božja. Zvanje prožeto Duhom Svetim postaje ponizna manifestacija utjelovljenja i po sebi je već karizmatsko.

4. Zavjetovanje savjeta ili duhovna borba preobražene egzistencije?

Biblijski tekst o Preobraženju jest teološko-simbolički prostor koji nam rasvjetljava narav jednog poziva u kojem je iskustvo radosti puno dublje od kušnje. Kod posvećenog života uvijek je u temelju riječ o iskustvu Božjeg savršenstva, međutim, na putu nasljedovanja Isusa dopušteno je i iskustvo agonije i napuštenosti od Boga, te je pri takvim tegobama sposobna slijediti Isusa samo ona osoba koja je već priznala nepobjedivost najranjivije ljubavi.

Težnja za nasljedovanjem Isusa, čistog, siromašnog i poslušnog, predstavlja duhovnu borbu, tj. kušnju u kojoj se ljudska egzistencija mijenja i usavršava snagom Ljubavi. Tako je i posvećeni život u čistoći, poslušnosti i siromaštvu znakovit stalež u odnosu na druge ljude.

Ljubav posvećenih izvire iz razmatranja o Trojstvenoj ljubavi. Evanđeosko siromaštvo svjedoči o Bogu koji je pravo i jedino bogatstvo ljudskog srca. Poštivanje poslušnosti i autoriteta svijetli je znak jedinstvenog očinstva koje dolazi od Boga, u bratstvu rođenom od Duha u unutarnjoj slobodi koja garantira poslanje u službi Božjoj. Život u Bogu jedino je mjerilo temeljnih načela ponašanja Bogu posvećenih.

Življenje kreposti posvećenog života duhovna je terapija za čovječanstvo.

KOMENTAR

INTEGRALNI RAZVOJ OSOBE

Sophie Binggeli, NDV

Postoje alegorijski biblijski tekstovi koji nam otkrivaju Božju milosrdnu narav kao i narav posvećenja. To su npr. tekstovi o udovici koja daje svoj zadnji novčić ili o Mariji koja Isusu daruje svoje imanje u obliku dragocjene masti.

Postoji kontrast između vidljive manifestacije posvećenog života i značenja te manifestacije. Posvećeni život ne mjeri se primjenom utilitarističke i računske logike, nego trudom osobe u svom odnosu prema Kristu, odnosu ljubavi, tjelesnom odnosu koji ima svoju povijest.

Odnos posvećenog života prema drugim sakramentima mora se bolje razmotriti jer on definitivno nije kao neki sakrament koji se dodaje krsnom posvećenju, potvrdi, svećeničkom ređenju. Kod posvećenja dolazi do suverenog i neupitnog Božjeg odabira prema pojedincu na koji taj pojedinac reagira.

Tako je s odabranjem Abrahama ili Marije iz Nazareta. Oni su po tome odabiru bili blagoslovljeni. Puna milosti, kako stoji na početku Novoga zavjeta. To je naslov koji krasi tu poveznicu između krsnog posvećenja i posvećenog života. Bog bira neke krštenike kako bi živjeli savez svog krštenja potpuno se predajući nasljedovanju Isusa u posvećenom životu kako bi svi krštenici mogli potpuno živjeti savez svoga krštenja u životnom staležu koji su odabrali.

Postoji još jedan vidik, a to je seksualna razlika između muškaraca i žena u staležu posvećenog života. Proučavanje prvih triju poglavlja Knjige Postanka stavlja nam u središte prirodnu razliku muškaraca i žena.

Čini se kao da je Bog na specifičan način povjerio jedan dio svoga otajstva muškarcu, a drugi dio ženi: muškarcu snagu (kraljevanje), a ženi život, a oba spola pojedinačno, specifično i zajedno realiziraju sliku i sličnost Božju.

KARIZMATSKA DIMENZIJA

RAZNOLIKOST ŽIVOTA I ISKUSTAVA

Fabio Ciardi, OMI

U pozivu prvih Isusovih učenika vidimo brzu reakciju i odgovor na poziv: Slijedite me i učinit ću vas ribarima ljudi. Spremna i brza reakcija u sebi je odmah ukazala na poznate evanđeoske savjete jer su apostoli Isusu spremno iskazali poslušnost, odrekli su se svojih dobara i posla (barke i mreža) te se odvojili od svoga oca Zebedeja, a time i od obitelji. To su tri elementa koji postepeno postaju zavjeti poslušnosti, siromaštva i čistoće.

Identitet posvećenog života sastoji se u nasljedovanju Krista kako nas uči Evanđelje. (Perfectae caritatis) Ta je rečenica zajednički korijen koji daje kristološki i teološki temelj posvećenog života. I iz tog korijena izrasta razno cvijeće u vrtu Crkve kao živa memorija Kristova, obilje darova i karizmi koje se odražavaju po svojim duhovnim obiteljima.

Pokazatelj raznolikosti iskustava u nasljedovanju Isusa očita je u imenu formacija koje danas nazivamo posvećeni život. U dekretu Perfectae caritatis stoji jasno kako svi duhovni instituti imaju svoju fizionomiju i svoju funkciju koja se razvija u interesu Crkve. Ivan Pavao II. rekao je kako je ključ ostvarenja svakog instituta autentična vjernost onoj početnoj karizmi koju je Bog pronašao u osnivaču/osnivačici kako bi obogatio Crkvu.

U samim početcima osnivači i osnivačice rijetko su u središte svoga projekta stavili nasljedovanje Krista, čistog, siromašnog i poslušnog. Svaki je od njih imao jasan poziv, ali su često bili privučeni drugim vidovima Kristova života: njegovo biće okrenuto prema Ocu u stalnom molitvenom dijalogu, njegov prolazak kroz gradove i sela kako bi naviještao kraljevstvo Božje, njegova briga o malima, siromašnima, bolesnima, zaboravljenima. Osnivači/osnivačice su pozvani potpuno slijediti Krista i poput njega potpuno se predati Ocu; odatle je ta autentična i središnja svijest o “posvećenju”. Tako i duhovna obitelj predstavlja Krista i vjernicima i nevjernicima. 

Kako bi što snažnije postigli taj cilj, služi se zavjetima kao esencijalnim i neodrecivim komponentama takva životnog projekta. Evanđelje je ujedinjavajući element i ono je nadahnulo tolike životne oblike i evanđeoska poslanja; beskrajne su interpretacije Pisama, otvorene uvijek novim poticajima Duha poput Kristova lica čiji je misterij beskonačan i nikada adekvatno istražen.

Ovdje se govori o karizmatičnoj komponenti raznih oblika posvećenog života. Duh Sveti oživljava riječ i po njoj rađa nove evanđeoske zajednice koje ju aktualiziraju.

Duh Sveti duh je Isusa Krista u službi njegove riječi, njegove osobe, njegova poslanja. Stoga, svaki institut posvećenog života na jedinstveno karizmatičan način naglašava neki vid misterija Gospodnjeg i postaje živo sjećanje na njega u Crkvi. Posvećeni život, dakle, nije jednobojan, već je paleta Duha Svetoga puna boja!

Zajednica je, kako se prisjetio papa Franjo, najbolje dobro, pečat Duha Svetoga, mistična nazočnost uskrslog Isusa. “Kao što si ti u meni i ja u tebi, neka i oni budu u nama, kako bi svijet povjerovao da si me ti poslao.“ (Iv 17,21)

TEOLOŠKA DIMENZIJA

DUHOVNO POSVEĆENJE – perspektive interpretacija učiteljstva i teoloških razmišljanja

Maurizio Bevilacqua, CFM

1.Posvećenje življenjem evanđeoskih kreposti po tekstovima učiteljstva 2. vatikanskog sabora

1.1. Apostolska konstitucija Provida Mater Ecclesia

U ovoj apostolskoj konstituciji papa Pio XII. podsjeća na dopuštenje pape Lava XIII. da kongregacije jednostavnih zavjeta uđu među duhovne institute i pod kanonsko zakonodavstvo o društvima zajedničkog života bez javnih zavjeta.

Konačno, konstitucija govori i o novim svjetovnim institutima u kojima se posvećenje ne živi samo na unutarnji nego i na izvanjski način. Od takvih instituta traži se da članovi teže savršenosti po celibatu i savršenoj čistoći. Po prvi put neki dokument rabi riječ “posvećenje” u tako širokom značenju i na taj način prekida s tradicionalnom perspektivom da je to postizanje savršenstva rezervirano samo pod uvjetom odvajanja od svijeta.

1.2. Dokumenti 2. vatikanskog sabora

Lumen gentium i Perfectae caritatis

U ovim tekstovima potvrđuje se načelo krštenja po kojemu kršćanin umire grijehu i prima posvećenje, dok se življenjem krjeposti intimnije i snažnije posvećuje. Odjeci takvog posvećenja tek će uslijediti.

Postaje znakovito da je stigla i potvrda kako duhovno posvećenje na puniji način izražava ono krsno posvećnje

1.3. Postkoncilsko učiteljstvo do sinode 1994.

Nemoguće je nabrojati sve tekstove i dokumente, no spomenut ćemo osnovne dokumente...

Uputnica Renovationiscausam (1969.) o obnovi formacije potvrđuje koncilski nauk po kojem se duhovne osobe obvezuju na življenje i prakticiranje evanđeoskih savjeta. U dokumentu se raspravlja o smislu privremenih oblika življenja tih krjeposti u usporedbi s potpunim darivanjem sebe po vječnim obećanjima, javnim ili jednostavnim.

Evagelicatestificatio (1971) također upućuje na koncilski nauk.

Zakonik kanonskog prava (1983.) uvodi u opću uporabu formulu posvećenog života uključujući   institute duhovnog života i svjetovne institute.

Redemtionisdonum (1984.) o posvećenju duhovnih osoba potvrđuje da je  ukorijenjenost svemu krsno posvećenje.

U prigodi marijanske godine (Litterae encyclicae, 1988.) Ivan Pavao II. na jasan način inzistira na svezi svakog kršćanskog zvanja s posvećenjem/posvećivanjem Kristovim. Prvo i temeljno posvećenje jest krštenje.

1.4. Sinoda iz 1994. i postsinodalna apostolska pobudnica Vita consecrata

Na sinodi 1994. bila su prisutna sva spomenuta pitanja, vidici i interpretacije posvećenog života u Crkvi s težnjom izbjegavanja radikalnih suprotstavljenosti. Sinoda je ostavila otvorenim pitanje biti i identiteta posvećenog života. U zaključcima stoji da krsno posvećenje vjernika vodi k radikalnijem odgovoru u nasljedovanju Isusa po evanđeoskim savjetima sa specifičnim sakralnim obilježjem.

Pobudnica je tiskana 25. ožujka 1996. U njoj su obrađene one teme koje su ostale otvorene na Sinodi. Duhovno zvanje u sebi nosi poseban dar Duha Svetoga, stoga se može reći da je življenje evanđeoskih savjeta također plod milosti sakramenta krštenja i potvrde. Ovakvo je posvećenje  konačno jer krštenje ne nosi izravne posljedice kao što je npr. poziv na celibat ili djevičanstvo, odricanje od dobara, te poslušnost vlastitom poglavaru/poglavarici.

Izraz “redovnički život” (vita religiosa) zamijenio je izraz “posvećeni život”.

2. Teološke perspektive duhovnog posvećenja

2.1. Kompleksnost i oprečnosti o ideji posvećenja

Bilo je i oprečnih mišljenja treba li uopće zamijeniti pojam redovnički život pojmom posvećenog života i je li to posvećenje Bogu aktivna stvarnost iz perspektive posvećene osobe. Bio je potreban pojam koji će biti dovoljno širok da okupi tradiciju i suvremene načine posvećenja.

2.2.Posvećenje putem evanđeoskih krjeposti

Po tomističkoj tradiciji, posvećenost se svodi na življenje evanđeoskih savjeta, a posvećena je osoba kršćanin koji se posvećuje Bogu i njeguje te krjeposti. Dok je svaki kršćanin posvećen krštenjem, posvećenje u duhovni stalež pretpostavlja i jest totalno predanje, apsolutno i neposredno iz ljubavi prema Bogu. Od tog trenutka cijelo biće i život duhovne osobe ima smisao i pečat u neposrednoj pripadnosti Bogu. Osim ovog stava, postoje i drugi koji slijede različite vidove i nude novu terminologiju: npr. „istinsko življenje vjere u ljubavi“; to je življenje vjere pisane po tijelu; „usmjerenje životne koncetracije na Boga i njegovo kraljevstvo“. Duhovno je posvećenje novo i posebno u usporedbi s krštenjem zbog jednostavne činjenice što iz krštenja ne izniče djevičanstvo kao prirodan cvijet.

Među svim ovim mišljenjima jedno je svima zajedničko: posvećenje se uglavnom čini kao akcija kršćana koji, po evanđeoskim savjetima, potpuno povjeravaju svoj život Bogu.

2.3. Posvećenje kao pomazanje Duha

Postoji stav o posvećenju koji na prvo mjesto stavlja vid pomazanja po Duhu Svetom, no bez zalaganja duhovne osobe. Taj stav zauzima prije svega latinsko-američka teologija, što je i izneseno na redovničkoj konferenciji Južne Amerike. Temeljna je argumentacija da duhovni život znači potpuno pripadanje Bogu, što znači da Bog čovjeka u slobodi posvećuje kako bi ga  produbljena ponovno poslao u božansku misiju po svijetu. Bog je taj začetnik koji zove i šalje. Na tom je tragu i Timothy Radcliff, svojevremeno general dominikanaca, koji tumačeći Tomu Akvinskoga kaže da je cilj zavjeta ljubav, a ljubav je život i postojanje Božje, i stoga je zadaća  posvećenih osoba činiti da ta ljubav u svijetu raste.

KOMENTAR

ŽIVJETI POSVEĆENJE DANAS

Pat Murray, IBVM

U kojim oblicima danas muškarci i žene otkrivaju i žive svoje posvećenje?

1.         Postoji sve veća žeđ za kontemplativnom dimenzijom

Jedna od velikih novosti 2. vatikanskog koncila bila je potreba obnove povratka riječi Božjoj  čitanjem i meditacijom poput drevne prakse Lectio Divina. Bez osluškivanja riječi Božje nema ni molitve ni svetosti. U susretu s Božjom riječi osnivači/osnivačice su otkrivali svjetlo potrebno da slijede putove Gospodnje. Kontemplacija Božje riječi vodi k ponovnom otkriću nasljedovanja Krista, na što nas poziva samo Evanđelje. U kontemplaciji otkrivamo znakove Božje pristunosti svaki dan i učimo biti mudri predstavnici koji znaju prepoznati Božji poziv i potrebe ljudi oko nas.

2. Hrabrost i kreativnost poslanja na periferiji

Papa Franjo poziva posvećene žene i muškarce da ostave svoja gnijezda, iziđu kroz ta vrata i susretnu ljude na ulicama, periferijama, granicama, rubovima ljudskosti. Pozvani smo izići iz sebe samih i hrabro ići prema drugima vođeni Duhom Svetim. Naša prisutnost na periferiji podsjeća Crkvu da ne zaboravi tijelo Isusovo u tijelu siromašnih i obespravljenih.

3. Inicijative međukongregacijskog zajedništva

Apostolska ekshortacija Evangelii gaudium navodi kako Duh Sveti obogaćuje Crkvu različitim karizmama. Pouzdani znak autentičnosti karizme njezin je crkveni karakter, kapacitet skladne integracije u život ljudi na dobro svih. I papa Franjo je u svome apostolskom pismu uoči godine posvećenog života izjavio kako su posvećene osobe iskusne u življenju zajedništva te da duhovnost zajedništva postaje njihova svakodnenvna stvarnost. Papa je također izrazio nadu u rast zajedništva između članova različitih instituta. Po njegovu su mišljenju zajedništvo i susret različitih karizmi put nade. Za sve to potreban je dijalog, pažljivo slušanje i uzajamna pomoć.

4. Želja za uključivanjem i interakcijom s laicima

Karizma nekog instituta nije poput komada iz muzeja, treba ju otvoriti, izvaditi kako bi došla u dodir sa stvarnošću, s osobama, njihovim nemirima i njihovim problemima. U mnogim institutima dogodile su se već brojne promjene, te sada imaju suradnike, pridruženo članstvo, pojedince koji su položili privatne zavjete i traže zajednicu čijom bi se duhovnošću hranili. Duh Sveti zove laike da doprinose plodnosti karizme.

EKLEZIOLOŠKA DIMENZIJA

KARIZMATSKO POSVEĆENJE

Jose Cristo Rey Garcia Paredes, CMF

U apostolskoj pobudnici Vita consecrata koristi se riječ “posvećenje” kako bi se jednim pojmom pokrilo sve oblike kršćanskog života koji drže do evanđeoskih savjeta ili života u zajednici, od onih starijih i tisućljetnih do onih novijih i nedavno priznatih od strane Crkve.

Prema tome, možemo istaknuti sljedeće:

  • “Posvećenje”ponajprije ukazuje na to kako je krsno i krizmano posvećenje zajedničko svim članovima naroda Božjeg.
  • “Posvećenje”znači kako krštene osobe koje prionu zavjetovanju evanđeoskih savjeta primaju novo i posebno posvećenje koje je poseban dar Duha Svetoga za Crkvu.
  • Kao posljedica, to posvećenje produbljuje krsno posvećenje, razvija i utvrđuje čvršće zajedništvo s Kristom te omogućuje nove plodove svetosti i apostolata.
  • Konačno, ističe se da odgovor posvećenih Crkva povezuje sa žrtvom Krista.

1.“Posvećenje” u svjetlu saveza

Savez je teološki ključ koji ujedinjuje dva Zavjeta i razlog je postojanja svakog posvećenja. Savez se temelji ponajprije na blagoslovu i odnosu.

1.1. Savez koji “počovječuje” Boga i “pobožanstvuje” čovjeka

Bivanje u savezu posvećuje ljudsko biće. Tako se čini iz nebrojenih biblijskih priča o sklapanju saveza (Adam i Eva, Noa, Abraham, narod izraelski s Bogom; Isus na posljednjoj večeri sklapa novi savez).

Savez nastaje u dvostrukoj i neprestanoj potrazi: Bog traži ljudsko biće, a ljudsko biće traži Boga. Kada se susretnu, ljudsko se biće “pobožanstvuje”, a Bog se “počovječuje”. U Novom zavjetu susret se događa u Tijelu Kristovu – utjelovljeni smo u njemu i posvećeni njegovim posvećenjem. Svaka stvarnost (osoba ili stvar) uključena u taj savez postaje posvećena, a na poseban način ljudska bića jer, darom slobode, imaju sposobnost prihvatiti ga i odgovoriti na njega. Duh Sveti je onaj koji podiže i daje impuls velikom zajedništvu Saveza. Poslanje je Crkve promidžba poznavanja i prihvaćanja toga Saveza koji nam nudi Bog, a koji toliki ljudi ignoriraju i ne žive. Crkva to čini kao svjedok i kao misionarka Saveza.

1.2. Ugroženi savez i temeljna zapovijed

Vjernost Saveza između Boga i ljudskog bića kompromitirana je zavođenjem krivih bogova. Stoga, vjernost Savezu uvijek ima jasan anti-idolatrijski stav. Idolopoklonstvo se uvuče u srce čovjeka, a ljubav prema idolima rezultira duhovnim preljubom. Povjerenje u idola znači ne vjerovati pravom Bogu; poslušnost idolu pak vodi izdaji istinskog i jedinog Gospodina. Savez ljubavi Božje sa svojim narodom koji se očituje riječima bračne ljubavi isključuje bilo koji tip saveza s drugim Zaručnikom „jer sam ja, Gospodin, tvoj Bog, ljubomorni Bog“ (Pnz). Pristajanje izraelskog naroda uz kumire nije doduše zaustavilo svjedočanstvo onih vjernika koji, ni pod rizikom vlastita života, nisu nikada stali uz idolopoklonstvo.

2. Posvećenje u svjetlu sakramenata

Ako sakramente tumačimo kao sakramentalni sustav u čijem je središtu euharistija, isto tako treba potražiti korijene posvećenog života u sakramentalnom kontekstu, tj. prije svega u euharistijskom posvećenju Tijela Kristova posredstvom Duha Svetoga i riječi Božje.

2.1. “Kompleksan” i “narativan” identitet posvećenog života

U osobama posvećenog života postoji nekoliko identiteta ili različite razine identiteta: osobni, nacionalni, kulturalni, duhovni, kršćanski, ovisno o insitutu kojem pripadamo.

Sudioništvo u sakramentalnom sustavu Saveza stvara u nama stanje trajne posvećenosti, a to u nama stvara narativni identitet. U sakramentalnim slavljima na svjetlo dolaze različiti tipovi identiteta, a svi opet na sliku Božju: krsni, krizmanički, euharistijski, pomirbeni, bolesnički, zaručnički, ređenički.

Postoje i trenuci posvećenja koji nemaju liturgijsko i sakramentalno obilježje, nego ono Duha Svetoga: monasi, redovnice, svjetovni instituti, udovice i svi ostali novi putovi… To karizmatsko posvećenje ukorijenjeno je i povezano s trajnim posvećivanjem, koje proizlazi iz sustava kršćanskih sakramenata.

Sakramentalni sustav Novog saveza

Vrhunac je “posvećenja” u Crkvi euharistijsko posvećenje po darovima kruha i vina koji postaju tijelo i krv Kristova i cijele zajednice i time se u Kristu stvara jedno jedinstveno Tijelo. Sva sakramentalna posvećenja koja se događaju po zazivu Duha Svetoga usmjerena su na euharistijsko posvećenje.

Taj proces:

  • započet je sakramentima inicijacije (krštenje, potvrda, prva pričest)
  • nastavlja se daljnjim posvećenjem sakramenata pomirenja i pomazanja bolesnika
  • konsolidira se posvećenjem i načinom života po sakramentima braka i svetog reda

 

3. Posvećenje u svjetlu Duha Svetoga

3.1. Putem sakramenata kao što su liturgijska slavlja

Kao što je Bog Otac, Stvoritelj, autor predivne biološke raznolikosti, tako je i Duh Sveti autor čudesne karizmatske raznolikosti. Različiti oblici posvećenog života – priznati ili nepriznati – to  pokazuju. Ne postoji “standardno posvećenje” koje bi bilo kao klon svim članovima iste zajednice. Otisak duha ne oduzima osobnost, nego naprotiv svaku osobu obogati jedinstvenim karakteristikama. Posvećenje u Duhu prilagodljivo je narativnom i kompleksnom identitetu svake osobe.

Posvećenje po Duhu evanđeoskih savjeta

Drugi vatikanski sabor kaže da su evanđeoski savjeti utemeljeni na riječima i primjeru Gospodina i “Božji su dar koji je Crkva primila od svoga Gospodina i s njegovom ih milošću  sačuvala”. Ti savjeti proizlaze od Isusa, Savjetnika divnog, kako kaže Izaija. Posvećeni život utemeljen je u tim evanđeoskim savjetima iz Isusova javnog djelovanja. Posvećeni život traži savjete od Isusova Duha, a ne zakona, normi, programa…Može se reći da izvanjski Učitelj (Isus i njegovo Evanđelje) kao i unutarnji Učitelj (Duh Sveti) određuju i stvaraju karakter posvećenog života u svakom povijesnom trenutku.

Dakle, posvećeni život ne može monopolizirati pojam “posvećenja”, nego prije svega mora otkriti sama sebe u širokom kontekstu posvećenja svijeta u Duhu Svetom.

KOMENTAR

IDENTITET POSVEĆENOG ŽIVOTA

Carmen Sammut, MSOLA

Prema iskustvu ove redovnice, od 2. vatikaskog koncila do danas redovnice se trude povezati s vlastitim originalnim karizmama aktualizirajući vlastiti poziv na način da budu djelotvorne danas i obnove život posvećenih osoba iznutra. Svaki je institut proveo mnogo vremena u istraživanju vitalnih elemenata koji tvore njegov život i onih koje mora odbaciti jer pripadaju nekoj drugoj eri ili tipu života Bogu posvećenih osoba. Sestra Sandra Schneider čak je ustvrdila da se velik dio trenutnih konflikata među samim posvećenim članovima Crkve, kao i strah određenih dijelova crkvene hijerarhije vezan za koncilsku obnovu života, temelji upravo na tezi da su današnje posvećene osobe “sekularizirane” i na taj način udaljene od svog pravog identiteta i zvanja u Crkvi. 

U tome je pravcu 2. vatikanski koncil možda trebao bolje odgovoriti na izazov kako različita zvanja mogu pripomoći ostvarenju Tijela Kristova. Mogla je to biti divna prilika za ostvarenje Crkve kao “naroda Božjeg” u kojem sva zvanja sjede za istim stolom na dobro svih.

Duh Sveti, taj izvanredni Savjetnik koji nas vodi, nadahnjuje svjetovne institute, nove oblike posvećenog života, nove zajednice, nove pokrete. Često se oni sastoje od muškaraca i žena, klerika i laika, oženjenih i onih u celibatu, koji nasljeduju poseban stil života nadahnut jedinstvenom karizmom. Duh Sveti poziva k tome i tradicionalne oblike posvećenog života na preobražaj. Duh Sveti, koji je nadahnuo osnivače/osnivačice u jednoj povijesnoj fazi, nastavlja uvijek nadahnjivati članove tih skupina da usvoje život iste te karizme, ali u suvremenom kontekstu. U tom je smislu i naše društvo postalo multikulturalno, kao i naše zajednice. To nas uči voljeti, praštati, biti milosrdni i empatični, baš kao što je to činio Isus. Na kraju je izražena nada da posvećeni život, u svim svojim oblicima, nađe svoje mjesto u Crkvi kako bi ona postala uistinu proročka.

 KANONSKA DIMENZIJA

RAZLIČITI OBLICI POSVEĆENOG ŽIVOTA

Raquel Perez Sanjuan

Imajući u vidu formalne konstitutivne elemente posvećenja, distinkcija između raznih oblika posvećenog života bila bi ovakva:

  • duhovni instituti – njihovi članovi polažu javne zavjete u duhovnom institutu koji podiže Crkva i žive bratski život u zajednici, prakticiraju odvojenost od svijeta;
  • svjetovni instituti – konstitucije određuju čin predanja za život po evanđeoskim savjetima (tj. privatni zavjeti ili drugo; obećanja i slično); nije obvezno živjeti bratski život u zajednici, žive u svijetu.

Jedni i drugi nalikuju institutima posvećenog života.

  • Članovi društva apostolskog života ne moraju zavjetovati evanđeoske savjete, a ako ih zavjetuju, ne polažu redovničke zavjete, nego posredstvom nekog drugog oblika predanja (definiranog  u konstitucijama); žive bratski u zajednicama.

Individualni oblici

Eremiti – pravno su priznati kao Bogu posvećene osobe po zavjetima ili nekom drugom obliku predanja. Evanđeoske savjete zavjetuje javno po rukama lokalnog biskupa; teže rigoroznijoj odvojenosti od svijeta.

U taj oblik posvećenog života ubrojen je i red djevica; njegove su članice pozvane slijediti Krista izbliza i primaju posvećenje od strane biskupa, vode svjetovan način života.

Mogli bismo stoga reći kako se pod nazivom posvećenog života podrazumijevaju duhovni instituti, svjetovni instituti i novi oblici posvećenog života koje Crkva može odobriti, a individualnim oblikom posvećenog života smatraju se eremiti. Sličan način života imaju pripadnici društva apostolskog života (tj. oni koji podrazumijevaju zavjetovanje evanđeoskih zavjeta i red djevica).

2.1. Problematika “novih oblika posvećenog života”

U praksi je to kompleksno pitanje jer su se pojavile nove karizme, novi načini življenja evanđeoskih zavjeta s nekim posebnim osobinama. Stoga se možemo pitati kada možemo govoriti o “novim oblicima posvećenog života”.

Čini se da treba proći neko vrijeme njihova evolucijskog razvoja kako bismo mogli imati profil onoga što bi trebali biti “novi oblici posvećenog života”. U tom smislu znakovito je da Papinski godišnjak 2017. potvrđuje postojanje novih oblika posvećenog života “ iako još ne potpuno definiranih u svim svojim teološkim i pravnim gledištima”. Godišnjak dodaje i da spomenuti oblici imaju nemali broj zajedničkih karakteristika s institutima posvećenog života, te da istovremeno imaju istu narav i smisao, model pripadnosti, strukture, apostolsku aktivnost i svrhu.

Nakon potrebe za rasvjetljavanjem svih “novih oblika posvećenog života”, također se treba osvrnuti i na postignuti napredak tih skupina posljednjih godina kako bi se lakše obuhvatilo rad njihovih instituta. Sljedeće se karakteristike odnose na sve njih:

  1. jedna institucija s različitim staležima: celibatarci, klerici, oženjeni i udate, muškarci i žene
  2. polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti, barem
  3. zajednički život članova koji žive poziv savršene čistoće
  4. jasna struktura upravljanja sa svim svojim ograncima: muškarci, žene, vjenčani, svećenici
  5. duboka duhovnost i sposobnost evangelizacije na radnim mjestima te na svim područjima ljudske djelatnosti; postoje i oni koji žive u samostanima s monaškim režimom
  6. priznanje zajedništva Crkve i želja da budu na pomoć Crkvi
  7. smisao suradnje s ostalim institucijama kako bi što efikasnije ostvarili misiju pred ljudima
  8. duboki smisao gostoljubivosti i prihvaćanja s velikom otvorenošću
  9. življenje kontemplativnog monaškog molitvenog života, kao monasi usred svijeta.

2.1.1. Četiri velike skupine znakovitih fenomena kod “novih oblika”

1) Novost na području tradicije: u kontinuitetu s poimanjem posvećenog života, s novim elementima, primjerice, monaške zajednice pod nadležnošću biskupija.

2) Nova stvarnost na području crkvenih pokreta: fenomen bez definiranih obrisa, laičkog karaktera i s velikim apostolskim dinamizmom.

3) Potpuno novi oblici: nove zajednice koje predstavljaju veliki diskontinuitet ili prekid s onim što postoji (primjerice: muškarci i žene dijele liturgijski život i dio zajedničkog života kao cijele obitelji, uključujući djecu). Neke imaju pretežno ekumenski karakter uključujući osobe drugih konfesija. Neki polažu privremene zavjete.

4) Obitelji crkve: pod nazivnikom “crkvena obitelj” ili “duhovna obitelj” ili “misionarsko bratstvo”; uz te svoje jedinstvene karakteristike, ti su instituti posljednjih godina dobili dopuštenje Kongregacije ustanove posvećenog života i društava apostolskog života.

2.1.2 Odobrenje novih oblika posvećenog života

Crkveni autoritet je onaj koji pod vodstvom Duha Svetoga interpretira evanđeoske savjete, uređuje njihovo prakticiranje zakonima, određuje stabilnost životnih oblika te je pozvan djelovati na način da instituti rastu i razvijaju se u duhu svojih osnivača.

3. „Posvećenje“ izvan 3. dijela II. knjige ZKP iz 1983.

Udruženja čiji se članovi trude u aktivnom življenju evanđeoskih savjeta mogu se u nekim slučajevima smatrati institutima posvećenog života u začetku, tj. u prijelaznom su razdoblju prema institutu posvećenog života ili su začetci “novih oblika posvećenog života”. Njih se općenito može smatrati posvećenim osobama, no pravno još ne – jer ne zadovoljavaju formalne i ekelzijalne zahtjeve instituta i podređene su Dikasteriju za laike, život i obitelj.

4. Institucionalizacija karizmi

Neki smatraju kako se ne moraju institucionalizirati sva nadahnuća i ako se to dogodi, treba se usmjeriti na ono što simbolizira odgovor na autentičnu ideju Duha Svetoga. Treba uvidjeti na što poziva Duh Sveti i kako poziva članove da to žive. Crkva mora zaštititi karizmu na taj način da traži institucionaliziranje originalne ideje za vjernike koji su pozvani živjeti ju.

KOMENTAR

NOVI OBLICI POSVEĆENJA – KANONSKI VIDICI

Status posvećenih laika – prema Zakoniku kanonskog prava – nije ni klerički ni laički. A 90% posvećenih osoba jesu laici, a 10% klerici. Članak 207, ZKP-a kaže da od svih krštenika postoje klerici i laici koji su, obvezavši se na zavjetovanje evanđeoskih savjeta, pozvani slijediti Krista izbliza. Uz sakramentalna posvećenja (krsno, krizmano i sveti red) postoje i specifična posvećenja, među kojima su stari i novi oblici.

Tu je potrebno stoga urediti i termonologiju jer se s novitetima u samom karakteru novih oblika te novosti odražavaju i na pravnu terminilogiju. Danas se te nove zajednice brkaju s novim institutima i novim oblicima – što su zapravo tri različite stvarnosti.

ZAKLJUČNO PROMIŠLJANJE

VRIJEME JE HODA

Naglasci

Cjelovita vizija posvećenog života

Uvidjelo se da posvećeni život nije samo još jedna struktura u Crkvi, nego bitan element u životu Crkve, utemeljen na biblijskoj, teološkoj i ekleziološkoj viziji. Biblijsku viziju uključuje odabir “Učinio sam te prorokom među narodima” (Jer 1,5); to je čin saveza i ispunjenja. Teološka i ekleziološka vizija ukazala nam je na nove putove po kojima dolazi posvećenje: trojstveni, pneumatološki i sakramentalni put. To su komplementarne vizije i sve pridonose bogatstvu koje ne bismo imali da neka od njih nije prisutna.

Tko posvećuje?

Ustanovili smo kako je Bog onaj koji posvećuje. Onaj tko je pozvan na posvećeni život, posvećen je od Boga. Bog je protagonist koji čini odabir među narodima na takav način da ljudi i narod mogu biti njegova svojina, isključivo njegovi.

Posvećenje kao pomazanje ima za protagonista Duha Svetog. Duh daje dinamizam u našem radu, napose u odnosu na siromašne, po uzoru na Isusa.

Kakav je odnos karizme i duhovnosti?

Ako je duhovnost karizmatski dar (dar Duha), duhovnost je u karizmi (daru Duha).

Privremeni ili vječni zavjeti?

Posvećeni je život trajan životni oblik. Ako je tako, onda se čini da posvećenja ne može biti ako ono nije trajno i stabilno.

Otvorena pitanja

  1. Nastaviti istraživanje o teologiji karizme
  2. Nastaviti razmišljanje o posvećenju iz vidika triju evanđeoska savjeta, također i u odnosu na ostala zvanja u Crkvi imajući u vidu i nekršćanska posvećenja – jer posvećenje je makroekumenski fenomen, nadilazi kršćansku dimenziju.
  3. Obrađivati teologiju posvećenog života u svom povijesnom razdoblju i interpretirati je
  4. U tom proučavanju imati pred očima Trojstvenu, zaručničku, pneumatološku, ali i antropološku dimenziju, uz izazove današnje antropologije
  5. Snažniji dijalog između teologije i kanonskog zakona kako bismo potaknuli raspravu i pristupe
  6. Preispitati koncept posvećenja
  7. Nastaviti razmatranje o odnosu muškarac – žena