02.02.2022

Propovjed predsjednika KVRPP BiH uoči Dana posvećenog života

Propovjed predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Joze Marinčića prenosimo u cijelosti.

Uoči Dana posvećenog života predsjednik Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica BiH fra Jozo Marinčić predslavio je večernje misno slavlje u sarajevskoj katedrali i izrekao propovjed koju prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre!

„Bog je tako velik da mu se isplati darovati cijeli svoj život“ ! (Sv. T. Avilska)

Nije slučajno izabran blagdan Isusova Prikazanja u Hramu za Dan posvećenog života. To je učinjeno, kako bismo bili svjesni dana kad smo se i mi sami posvetili Bogu.

Međutim, naša posveta Bogu ne počinje tek u našoj zreloj dobi: mi smo posvećeni Bogu već na početku svoga života, prigodom svoga krštenja. Krštenje je, dakle, naša prva, najdublja i najveća posveta. Sve ostalo je nadogradnja. Temelj svake posvete jest sakrament krštenja. To vrijedi za sve kršćane, a ne samo za redovnike i redovnice. Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista – to su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice. Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Duhovno zvanje jest stanje zaljubljenosti u Boga, iskustvo osobe koja je posvetila svoj život Bogu u Crk­vi radi savršenijeg življenja svoga krš­ćanstva.

Redovnički život je dar Duha Svetog u Crkvi. Rađa se u Crkvi, raste u Crkvi, sav je usmjeren na Crkvu. Poziv je dar Božji. Bog zove a čovjek prihvaća poziv i odgovara životom u konkretnoj redovničkoj zajednici. Tri su elementa bitna: Božji poziv, čovjekov odgovor i konkretna zajednica u Crkvi u kojoj se poziv živi.

Poslanje koje su učenici dobili od Gospodine, je i naše poslanje. Apostoli su dobili konkretne upute; da na put, osim štapa i  sandala, ne nose ništa jer je poslanje važnije od materijalnih stvari. U ostvarenju svoga proročkog poslanja pravi se apostol ne oslanja na velika ljudska i materijalna sredstva, nego na snagu Božje Riječi, koja je uvijek djelotvorna, ali i zahtjevna. Isus nas zapravo uči da na životni put uzmemo ono što je najvažnije, a to je Božja riječ. Ako želimo uspjeti u svome pozivu i poslanju, pozvani smo i poslani poput apostola, napustiti vlastitu sigurnost i predati se u Njegove  ruke. Živjeti duboku povezanost s Bogom i čovjekom. Živjeti siromaštvo koje je preduvjet slobode. Bogatstvo dijeli i izolira ljude, dok ih siromaštvo povezuje. Siromah je onaj u čiju se kuću rado ulazi, jer se u njoj svi osjećaju slobodni.

Prvotni poziv Bogu posvećenih osoba je život po Evanđelju. U tome je njegova bit i opravdani razlog postojanja u svim prošlim, a i u budućim stoljećima. Biti Kristov svjedok svojim životom u svijetu, tj. nasljedovati izbliza Isusov oblik života, najvažniji je posao Bogu posvećene osobe. To će uvijek ostati vrijednost koju će svijet u svim vremenima i svim okolnostima znati cijeniti, poštivati i vrednovati. Kad se to zna i ostvari, onda nije važno čime se rodovnik i redovnica bavi, kakav izvanjski posao obavlja. Mnogo je važnije, kako ga obavlja. Je li ga zaista obavlja iz ljubavi prema Bogu i ljudima ili ga obavlja samo iz koristi kao što to redovito čine drugi ljudi? Redovnici i redovnice traže svoj smisao u Bogu u svom srcu, a ne u svijetu.

U Isusovo i u naše vrijeme ljudi prosuđuju Kristovu  poruku  više po životu glasnika nego po riječima koje je izgovorio. I mi danas, trebamo paziti kako živimo, naši životi mogu biti jedino evanđelje koje će netko ikad čuti. Biti vjeran svome pozivu i poslanju, znači biti vjeran Bogu i čovjeku, napose čovjeku koji je ugrožen, prezren, koji trpi i siromašan je. Treba solidarno dijeliti  nevolju s drugima. To će nam pomoći da se osjećamo ljudi među ljudima i autentični svjedoci Kristovi. Pozvani smo, s cijelom Crkvom, pokazati svojim životom Božju nazočnost među ljudima i učiniti je vidljivom. Kako bi mogli ukazivati na lice Božje, potrebno je stalno pročišćavanje motivacija i ispravljanje načina evangelizacije. Vratiti se Isusovu načinu apostolata, jer samo On garantira njegovu učinkovitost, vjerodostojnost i privlačnost.

Papom Franjom je u jednom susretu s redovnicima i redovnicama spomenuo tri važne stvari za posvećeni život: poslušnost, blizina i svjedočenje nade.

Danas su važni proroci koji svjedoče svojim životom. Posvećene osobe pozvane su biti ti svjedoci. Proroštvo nas ispunja radošću, ono je poseban dar.

Posvećena osoba mora biti blizu osobama u potrebi, koji su u životnim problemima, patnji. Ali blizina također uključuje brigu i za vlastite članove u zajednici, za bolesne redovnice ili redovnike.

Blagdan Prikazanja Gospodinova u hramu pokazuje kako susret Boga s njegovim narodom donosi radost i obnavlja nadu. Mi redovnici pozvani smo biti posrednici Božje nade u ovom svijetu.

Ako aktualiziramo  Isusovu zapovijed učenicima ona će glasiti; Bogu posvećena osobo budi hrabra! Ne boj se! Svoju egzistenciju stavi u Božje ruke. U svemu se u potpunosti pouzdaj u Boga. Vjeruj u providnost Božju, ne brini se tjeskobno za sutra  jer zna Bog što ti je potrebno. Pokaži se čovjekom! Čovjekom po mjeri Božjoj. Amen