25.06.2012

Kruh sv. Ante - Dobrotvorna ustanova Franjevačke provincije Bosne Srebrene

Fra Stipan Radić, ravnatelj Kruha sv. Ante

Razgovor s fra Stipanom Radićem ravnateljem Kruha sv. Ante objavljen u Katoličkom tjedniku br. 25/20012 od 24. lipnja prenosimo u cijelosti.

Fra Stipan je rođen 1953. u Rumbocima, Prozor/Rama. Nakon osnovne škole pohađao je franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, novicijat u Kraljevoj Sutjesci, a Franjevačku teologiju završio je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u Njemačkoj (Münster 1981.). Službovao je u: Breškama kod Tuzle, Vitezu i Zenici (župa sv. Ilije). U Zenici je od 1992. do 1997. bio ravnatelj Caritasa pet zeničkih župa. Došavši nakon rata u Sarajevo, 1997., tri godine je bio ekonom Provincije Bosne Srebrene, a zadnjih 12 godina ravnatelj Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante. Tijekom 15 godina boravka u Sarajevu član je nekoliko vijeća i komisija u provinciji Bosni Srebrenoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Poštovani fra Stipane, humanitarno-karitativna organizacija Kruh sv. Ante je dobrotvorna ustanova Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Ona je naslijedila prijašnju Krušnu bratovštinu svetog Ante (1898.) i Humanitarno društvo Kruh sv. Ante (1992.). Možete li na početku nešto ukratko reći o projektima kojima se danas ova organizacija bavi?

Glavni projekti danas su: Pučke kuhinje i Jelo na kotačima preko kojih svakodnevno dijelimo više od tisuću toplih obroka i po pola kilograma kruha. Gladnima pomažemo i na druge načine: dostavom obiteljskih paketa ili putem naših župnih ispostava.

Još uvijek nastojimo pomoći povratnicima i raseljenim osobama u obnovi obiteljskih ognjišta, dodjelom hrane, odjeće, namještaja, lijekova ili kroz savjetodavnu pomoć. Do danas smo u BiH pomogli obnovu oko 400 obiteljskih kuća.

Djeci pomažemo putem igraonica i vrtića, pučkoškolcima u nabavci školskog pribora i knjiga. U Franjevačkom internacionalnom studentskom domu dobiva smještaj i dobre uvjete učenja 112 studenata. Najsiromašniji dobivaju besplatan smještaj i hranu, a ostali uz minimalnu nadoknadu.

Preko Studentskog fonda Kap dobrote, zajedno sa Svjetlom riječi, stipendiramo godišnje oko 40 studenata koji studiraju na učilištima u BiH. U centru Zlatni cekin u Slavonskom Brodu i Centru za fizikalnu terapiju u Sarajevu pružamo besplatne usluge djeci sa smetnjama u razvoju. U suradnji s UG Narko-Ne, koja radi pod našim okriljem, savjetujemo mlade za zdrav život bez ovisnosti. U terapijskoj zajednici (TZ) Izvor na Plehanu kod Dervente pomažemo muškim ovisnicima u procesu rehabilitacije i resocijalizacije, a u savjetovalištima u većim gradovima i njihovim obiteljima. Starijima i bolesnima također pomažemo putem Kućne njege i Centra za fizikalnu terapiju, osiguravamo im besplatne lijekove i prijevoz do liječnika.

Radom Trauma centra i Psihoterapije u zajednici pomažemo osobama s mentalnim i tjelesnim ratnim posljedicama, educiramo stručnjake koji im mogu pomoći, objavljujemo stručnu literaturu kako bi se upoznalo i senzibiliziralo javnost o značenju traume, njezinim posljedicama i mogućnostima njezinog prevladavanja. Pojedincima i ustanovama pomažemo i na druge načine izvan spomenutoga, već prema izraženoj potrebi i našim mogućnostima.

 Imate li podatak koliko je ljudi uključeno u projekte?

Iako u zadnjem desetljeću vodimo urednu dokumentaciju o primateljima pomoći, teško ih je sve evidentirati i izbrojiti, jer nije riječ o stotinama, nego o tisućama. Taj broj je zaista velik.

Nedavno je Vašoj organizaciji Općina Novo Sarajevo dodijelila i nagradu Zlatna plaketa za postignute izrazite rezultate u području humanitarnog rada i socijalne zaštite. Što za Vas znači ta nagrada?

Mi ne radimo za nagrade i plaće, nego iz ljubavi prema potrebitima, iako radnik treba živjeti od svoje plaće. Unatoč tome, drago nam je da su drugi prepoznali naše zalaganje i našu djelotvornu ljubav na humanitarno-socijalnom polju. To je poziv nama, ali i onima koji su nam dodijelili nagradu, da učinimo još više za potrebite, da se borimo protiv uzroka zala koja dovode ljude u takvo stanje.

Što je osnovni kriterij kojim se vodi Kruh sv. Ante da bi netko dobio pomoć?

Vjerni evanđelju i životnoj poruci sv. Franje nastojimo da osnovni kriterij bude čovjek i njegova potreba, a sve ostalo da ostane u drugom planu. Unatoč najboljoj volji i nastojanju teško je uvijek ispoštovati taj kriterij.

Jedan od projekata je i sprječavanje ovisnosti te liječenje ovisnika, a tu ste tematiku odredili i za Dan Kruha sv. Ante koji slavite 17. lipnja. Koja su Vaša iskustva, je li ovisnost urgentni problem i za bh. društvo u cjelini?

Uz mnoge druge probleme mi smo država u tranziciji nakon teških ratnih iskustava, s neuređenom pravnom i socijalnom regulativom, što uvelike koriste ratni i poratnih profiteri u suradnji s onima izvana. Zbog toga smo vrlo pogodno tlo za tranzit i dilanje raznih vrsta opojnih sredstava. Nažalost, najranjivije kategorije su mladi, a onda i drugi. Iako nemamo još uvijek pouzdanih statistika, sve ukazuje na to da bismo trebali sasvim ozbiljno uhvatiti se u koštac s ovim problemom. Neki mali pomaci postoje, ali dosta usporeno, kao i inače sve u našem društvu.

Kako se u rješavanje problema ovisnosti može uključiti i Crkva? Koji su Vaši prijedlozi?

Crkva je već uključena izravno i neizravno u rješavanje tog problema. Izravno je uključena osnivanjem i potporom terapijskih zajednica, a neizravno neprestanim ukazivanjem na problem ovisnosti, odnosno na mogućnost i zdravog života. Evanđelje je zdravi temelj na kojem se može graditi čvrsta građevina, samo treba upotrebljavati suvremene materijale i alatke. U tom pogledu potrebna je stalna budnost i uvažavanje svih dostignuća vremena u kojem se živi. I držati se one narodne: „Bolje je spriječiti, nego liječiti.“ To znači da je potrebno približiti se čovjeku današnjice, progovoriti mu njegovim jezikom i iznalaziti nove načine evangelizacije i angažmana kako bi se mlade učilo živjeti životom bez ovisnosti bilo koje vrste.

Jedna od aktivnosti Vaše organizacije je i rad s ratnim veteranima u Trauma centru. Koliko je, prema Vašim saznanjima, to danas potrebno te premašuje li „potražnja“ za takvom vrstom „skrbi“ Vaše kapacitete?

Trauma centar je jedan vrlo važan i uspješan naš projekt u zadnjih pet godina. Svjesni činjenice da će ratni stresovi i traume biti transgeneracijski problem, željeli smo sustavno i stručno pristupiti rješavanju tog problema. Društvena zajednica općenito, kao ni pojedini njezini segmenti, nije ozbiljno to shvatila, bilo zbog neznanja ili krivih poimanja. Kao da smo zaboravili, primjerice, da se posljedice Vijetnamskoga rata osjećaju i danas. Zato smo našu aktivnost višestruko usmjerili: na edukaciju svih onih koji dolaze u dodir sa traumatiziranim osobama, na izravnu pomoć traumatiziranim osobama te na tiskanje stručne literature kako bi se što više ljudi upoznalo s tom problematikom. Svakodnevna iskustva i crne kronike upozoravaju da se nedovoljno čini te da je potrebno potpunije pristupiti tome, što premašuje naše kapacitete.

Koliko samim korisnicima Trauma centra znači rad s njima i kako to zapravo izgleda?

Izjave korisnika Trauma centra, koje možete pročitati u Zbornicima radova o traumi i  Pomirenju, zorno govore što to njima znači, odnosno da je to za neke od njih „novo  rođenje“. Ako smo na taj način spasili bar jedan život, isplatilo se raditi. A taj rad nije nimalo lak i zahtijeva puno truda i znanja, kao i materijalnih sredstava. Kroz bazične i napredne seminare, kroz psihoterapijski rad skupno i pojedinačno, uspijeva se pomoći traumatiziranim osobama da prorade svoje traume te da se s njima lakše nose.

Danas, u vremenu recesije, sve je više siromašnih. Koliko se to ogleda u broju korisnika pučke kuhinje Kruha sv. Ante?

Već sam spomenuo da brojka korisnika naših pučkih kuhinja premašuje tisuću. I nismo u mogućnosti, zbog ograničenih kapaciteta, primiti sve one koji traže tu vrstu pomoći. Usporedbe radi, spominjem da smo 1998. mogli primiti sve one koji su je tražili i da ih je bilo upola manje, što zorno govori o trenutnoj situaciji.

Predstavlja li Vam problem danas naći financijska sredstva za sve projekte i kako se zapravo financirate?

BiH više nije u žiži svjetskih zbivanja, javljaju se nova krizna žarišta i sve je teže dolaziti do financijskih sredstava. Mi smo uvijek, kao manja organizacija, bili upućeni na manje donatore i pojedince s kojima smo održavali bliskije kontakte i izgradili jednu mrežu dobročinitelja. Iako teško, ona još uvijek dosta dobro funkcionira.

Što biste rekli, je li moguće solidarnost globalizirati u području kakvo je Bosna i Hercegovina?

Globalizacija postaje sve više otrcana fraza i gubi onu prvotnu zamisao. Moguće je svugdje izgrađivati solidarnost, gdje postoje ljubav i razumnost. A nama, čini mi se, baš toga nedostaje. Senzibilizirajmo sebe i druge za to i globalizacija će biti moguća u dobrom, izvornom značenju.

Na kraju, kakvu suradnju imate s drugim humanitarnim organizacijama?

Uobičajeno je reći, makar i ne bilo uvijek tako, da je suradnja s drugima dobra. Suradnje ima, ali ona bi mogla biti mnogo bolja i konkretnija u oba smjera.

Razgovarala: Bojana Đukić