03.09.2022

Dvadesetčetvrti Redovnički dan u Bosni i Hercegovini

Euharistijsko slavlje predslavio je nadbiskup mons. Tomo Vukšić, a predavanje Redovnici i redovnice – stručnjaci ili amateri sinodalnosti? održala je s. Branka Perković.

Redovnički dan u Bosni i Hercegovini održan je u subotu, 3. rujna 2022. godine u Katoličkom školskom centru "Don Bosco" u Žepču, na kojem se okupilo više od 150 redovnika i redovnica.

Program je započeo u 9.30 uvodnom molitvom te pozdravom i dobrodošlicom predsjednika Konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica Bosne i Hercegovine fra Joze Marinčića. Prigodnu riječ uputio je i vrhbosanski nadbiskup metropolita mons. Tomo Vukšić te ravnatelj salezijanske zajednice u Žepču don Mirko Barbarić. Redovnički susret moderirao je don Ivan Veriga, SDB.

Potom je predavanje pod naslovom  Redovnici i redovnice – stručnjaci ili amateri sinodalnosti? održala s. Branka Perković, ŠSF Hercegovačke provincije. U svom predavanju govorila je o tri temelja u zajedničkom hodu i putu sinodalnosti Crkve ,,Zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“.

S obzirom na zajedništvo kazala je: „Pojam sinodalnost doslovno znači 'hodanje zajedno'. Odnosi se i na Gospodina koji sebe predstavlja kao 'Put, Istinu i Život' i na kršćane koji su se nazivali 'pripadnicima ovoga Puta'. Crkva je po svojoj naravi sinodalna jer ide u susret Kristu koji se vraća i spaja sve vjernike u jednom Duhu Svetom i jednom zajedničkom poslanju. Stoljećima je redovnički život, više ili manje vjerno, živio i živi sinodalnost na koju je pozvana Crkva. Budući da smo nazvani 'ikonom sinodalnosti' i 'stručnjacima zajedništva', izgleda da imamo što ponuditi svijetu i Crkvi, svjesni ranjenosti i ranjivosti zajedništva koje trebamo svjedočiti.“

Predavačica je istaknula: „Valja se osloboditi potrebe opravdavanja vlastite muke življenja zajedništva negirajući je i pribjegavajući sladunjavom govoru o zajedništvu. Teško je bratstvo među sinovima istoga oca, a koliko je teže sastaviti u jedinstvo pojedince udaljene po porijeklu, interesima i uvjetima života. Čak i Sveto pismo rijetko donosi opis sloge među braćom. Čini se utopijom vjerovati da možemo živjeti u skladu. No upravo je spremnost življenja u zajednici nesavršenih osnovni ispit redovničkoga poziva. Prirodno nam dolazi vidjeti nesavršenstva i slabosti drugih. Možemo li utjecati na to i može li se uvježbati gledanje dobrote? Gledati očima vjere ne znači biti slijep za ono negativno, nego nastaviti gledati dublje kako bi se vidjeli obrisi i onoga što je dobro. Pogled vjere trudi se gledati drugoga objektivno, mimo predrasuda i etiketa. Pogled vjere drugo je ime za ljubav koja okončava vječnu igru pobjede i poraza, jačeg i slabijeg. Ljubav je odluka prihvatiti drugoga ne samo u njegovim krepostima, nego i u navikama koje nas živciraju. koja prihvaća drugoga ne samo u njegovim krepostima, nego i u navikama koje nas živciraju. Tada se događa preobrazba koju čini ljubav jer se preobraziti može samo ono što je prethodno prihvaćeno.“ U nastavku je predavačica kazala: „Željeno zajedništvo, koliko god se trudili, i na globalnoj i na lokalnoj razini biva narušeno te ljudi svaki put moraju izići iz ruševina i iznova ocrtati obrise mira i solidarnosti. Bog na Pedesetnicu pokazuje jedan drugačiji način ujedinjavanja ljudskoga društva. Svi narodi ujedinjeni su po izlijevanju Duha (Dj 2, 1-11).“

Nadalje je istaknula: „Isus pozva one koje sam htjede, jednog po jednog, da žive u zajedništvu s njime i s drugim učenicima (usp. Mk 3, 13-15). Dijeleći život i sudbinu bit će znak života i zajedništva što ga je On uspostavio, a koje svoj arhetip nalazi u zajedništvu Osoba Presvetoga Trojstva. Redovničke zajednice nisu rođene 'od krvi, ni od volje tjelesne', ni od osobnih simpatija ili ljudskih razloga, 'nego od Boga' (Iv 1,13), od božanskog poziva te od božanske privlačivosti. Prije negoli ljudska građevina, redovnička je zajednica dar Duha. Bez Duha Svetoga slomio bi nas nihilizam moderne kulture, civilizacija kulta povlaštenih, uspješnih, lijepih i zdravih. Slomio bi nas vlastiti ego, želja za moći i prevlasti. Duh Sveti je onaj koji ulijeva ljubav u naša srca i daje nam da drugoga možemo gledati Božjim očima i u njemu vidjeti sestru/brata.

Govoreći o sudjelovanju kao drugom temelju sinodalnog hoda Crkve s. Branka je kazala: „Kako redovnička zajednica ne bi bila elitistička skupina istomišljenika, nego kako bi odgovorila Kristovu pozivu, potrebno je sudjelovanje svih njezinih članova. SU-DJELOVATI znači zajedno djelovati, surađivati u istome djelu, dati svoj obol, svoj doprinos, uložiti svoje talente.

Ponekada nas visoki ideali koje smo si zacrtali i mislimo kako ćemo njima doseći Boga sprječavaju da ga vidimo u stvarnom čovjeku koji je nezadovoljan, povrijeđen, bolestan, star, nemoćan, razočaran, ovisan, koji se bori s nezgodnim karakterom i koji bi ozdravio samo kada bi se našao netko da ga spusti u kupalište kad se voda uzbiba (usp. Iv 5,7). Bog često govori glasom onih koje lako možemo isključiti, ostaviti po strani ili ih ne uzimati u obzir. Da bi i takvi bili saslušani i da bi zajednica ostvarila svoj ideal i bila „jedno srca i jedna duša“, važnu ulogu ima poglavar koji treba animirati zajednicu (anima = duša; dati joj dušu), poticati, zainteresirati, buditi interes i strast za zajedništvom, promicati suradnju, znati slušati.

Kad je riječ o sinodalnosti, u redovničkom su životu kapituli (kućni, provincijski, generalni), odnosno različiti sastanci i vijeća potrebna za organizaciju zajedničkog života, prigode za sudjelovanje, slušanje i zajedničko razlučivanje, koje su svrha sinodalnosti. To ne ide spontano, nego je nužno osigurati ozračje dijaloga, dijeljenja i sudjelovanja te onemogućiti 'stranačku politiku' u donošenju odluka.

Ako je sudjelovanje cilj, onda je put do tog cilja međusobna komunikacija koja se sastoji od slušanja i govorenja. Komunikacija je generalno doživjela razvoj (susreti, okružnice, češći pohodi zajednicama, provincijska glasila, mrežne stranice). Za sudjelovanje i zajedništvo još su bitniji susreti na mikrorazini, oni neformalni, naizgled usputni trenutci u kojima se možemo bolje međusobno upoznati.

Predavačica se zatim upitala: „Znamo li 'ponizno slušati' i 'slobodno govoriti', biti spremni promijeniti mišljenje s ciljem da dođemo zajedno do jednog glasa Evanđelja? Jesmo li spremni napustiti predrasude i stereotipe, biti svjetionici nade, a ne proroci propasti. Ako jesmo, onda smo pravi stručnjaci sinodalnosti. Stručnjaci smo zato što smo uvidjeli da nam se valja odgajati u vrlinama dobronamjernosti, iskrenosti, nadzora nad vlastitim jezikom, otvorenosti, povjerenja, traženja kompromisa, smislom za humor“.

U nastavku svoga predavanja govorila je o poslanju kao trećem stupu sinodalnog hoda Crkve. Na početku se zapitala: „Ima li smisla održavati jedan skupi aparat koji svojim klepetanjem nadglasava poruku Evanđelja? Jesmo li se pretvorili u neplodnu smokvu (usp. Lk 13, 6-9) i postali institucija koja je dostatna sama sebi, zaštićena od svijeta visokim zidinama materijalnog blagostanja, odijeljena kasta odabranih koje nikakva kriza u svijetu ne dotiče? Treba li svijet uopće redovnice i redovnike?“

Odgovorivši na te upite s. Branka je kazala: „Samo ako naše svjetiljke svijetle svjetlošću lica Kristova, u stanju smo osvijetliti stazu drugima. Svijetu treba znak drugačijega, neprolaznoga, uzvišenijega, vrhunaravnoga, nečega što će ga usmjeravati prema Bogu, znak da je moguće ljubiti Boga iznad svega i bližnje kao samoga sebe (usp. Lk 10, 27).

Papa Franjo potiče redovnice i redovnike da 'iziđu iz sebe' da ponovno otkriju ljepotu posvećenog života. Da bismo to bili u stanju, temeljni je preduvjet obnoviti osobni susret s Isusom Kristom. Poziv se dogodio kada smo bili nasamo s Isusom. Poziv se obnavlja kad ostanemo nasamo s njim. U tom susretu raskrinkava se oholost koja nam daje misliti da smo već savršeni jer smo postali mjerilo sami sebi. Naše su zajednice postale slika onoga što je većina nas učinila od vlastitih srdaca. Stoga je naša prva misionarska zadaća upućena prema vlastitome srcu da ga Isus učini po srcu svome.

U onoj mjeri u kojoj produbljujemo vlastito prijateljstvo s Bogom kroz sakramente, posebice Euharistije i pomirenja, kroz slavlje Liturgije časova, razmatranja Božje riječi, kroz duhovno sjedinjenje s Djevicom Marijom, sposobni smo darovati se drugima. Mi smo pritisnuti bijedom i Svetim smo sakramentima osposobljeni da možemo stresti prašinu s nogu (usp. Mt 10, 14) i krenuti dalje iz situacija povrijeđenosti i nepravde. Osposobljeni smo biti graditelji, a ne samo korisnici zajednice. Samo intimno 'druženje' s Bogom osposobljava nas i za ono, za što po sebi ne bismo bili spremni i sposobni: živjeti zajedništvo, sudjelovanje, suradnju, suodgovornost, slušanje i uvažavanje.

Različite poteškoće zajedničkog života ne umanjuju veličinu Božjeg poziva. Ovakve nas je pozvao ali ne da bismo mi spašavali svijet jer svijet je njegov. On od nas ne traži vanjski uspjeh. Ono što traži je vjernost. Vjernost pozivu preduvjet je naše sreće, a time i uspješnosti poslanja i sinodalnosti općenito. A življeno zajedništvo uvijek je bilo i jest snažna potpora ustrajnosti mnogih.

Amateri koji imaju hrabrosti ići 'protiv struje', uzimajući na sebe Isusov jaram, učeći od njega koji je 'krotka i ponizna srca' (usp. Mt 11, 29) postaju pravi stručnjaci sinodalnosti“, zaključila je predavačica.

Nakon predavanja uslijedila je rasprava, a poslije okrepe nazočni su imali prigodu za sakrament pomirenja.

Euharistijsko slavlje s početkom u 12 sati u crkvi Sv. Ante Padovanskog u Žepču predslavio je mons. Vukšić u koncelebraciji 20-ak svećenika. U prigodnoj homiliji progovorio je o Sv. Grguru Velikom, papi, čiji se blagdan proslavljao toga dana.

Misno slavlje animirao je zbor Sv. Ante Padovanskog iz Žepča pod ravnanjem s. Slavice Tubak, članice Marijinih sestara od čudotvorne medaljice.

U popodnevnim satima uslijedilo je razgledavanje Centra i rekreacija u salezijanskom duhu koja je završena oko 17 sati.

(KT/KVRPP BiH)