23.07.2012

Vjera nije ideal nego – odnos

Prof. dr. fra Ante Vučković, član Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja - Split

 Razgovor s fra Anđelkom Vučkovićem, profesorom filozofije i sadašnjim dekanom Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu objavljen u časopisu "Pogled" prenosimo u cijelosti (http: //www.pogled.org).

Što biste radili da niste svećenik, kako biste živjeli?

Iskreno, ne znam. Nemam neke predodžbe kako bi mi život izgledao da nisam svećenik. Veliki dio moje mladenačke mašte je vezan upravo uz ovaj poziv. Mnogo toga je drukčije nego sam zamišljao, ali ovo je ipak poziv u kojem se osjećam kod kuće. Ni jedan drugi poziv mi ne nudi toliko onog što me zanima: susreti s ljudima u zaštićenom prostoru, posredovanje Božje blizine, praštanja i ljubavi, mogućnost studija, intenzivnost susretanja s ljudskom patnjom i radošću, snažna Božja prisutnost u cijelom spektru ljudskih iskustava između života i smrti.

Zašto se kod vjernika često pojavljuje raskorak između želja, mogućnosti i ideala prema kojima teže?

Svatko je u raskoraku između svojih ideala i ostvarenog. No, to nije obilježje vjere. Vjera, za razliku od mnogih prividno vjerskih uvjerenja, nije ideal kojega bi trebalo ostvariti. Vjera je odnos s Isusom Kristom. Vjera nije prvenstveno stvar uma. Nije ni stvar osjećaja. Vjera je stvar života. Tek kad vjera dotakne život, znam što znači odnos s Bogom. Vjera stoji između života i smrti, a ne između idealnog i realnog svijeta. I život i smrt su realni, ne idealni.

Kako se postiže snaga volje i jakosti da se ostave stare grešne sklonosti ili navike koje nas zarobljuju?

Ovisnost nije obilježje slabe volje. Ovisnik ima vrlo jaku volju. No, njegova volja je usmjerena krivo. Ovisnik redovito dobije ono što hoće. Problem ovisnika ili bilo koje druge zarobljenosti je u tome da dobije ono što hoće i, nakon što dobije, otkrije se u zatvoru, nađe se prevarenim. Potom slijedi daljnji, teži, sudbonosni korak: pristanak na zarobljenost. Problem izlaska iz ropstva je nadasve u uvjerenju kako je ipak lakše biti zarobljen nego li se boriti za slobodu. Teške ovisnosti se teško riješiti. Svojom snagom gotovo nemoguće ako ovisnost prijeđe određenu granicu. Tu su pozivi na volju i njezinu snagu nemoćni i pretvore se u prazno moraliziranje. No, postoje moguće pomoći: snaga vjere koja nije moja nego Isusova, otkriće da je on živi Bog koji ima više snage u mom životu od mene samog, pomoć raznih grupa i terapijskih ponuda.

Koja je razlika između prave i lažne pobožnosti?

Prava pobožnost donosi jedne plodove, kriva donosi druge. Prava donosi mir, ljubav, blagost, praštanje, povjerenje, ljubav prema neprijatelju, snagu, radost. Kriva pobožnost vodi u ogovaranje, sebeljublje, samozadovoljnu nadutost, oholost, mržnju prema neprijateljima, osvetoljubivost, shvaćanje Boga kao suca i osvetnika, prijetnje, strah od Boga i ljudi i slično. Prava pobožnost na prvo mjesto stavlja Boga i drugog čovjeka. Kriva pobožnost sve podređuje sebi.

Kako se boriti protiv rezignacije i otuđenja u društvu?

Otuđenje je najprije osobni problem. Kad dopustim da me se uvuče u osrednjost, neautentičnost, da mislim, radim, govorim onako kako to svi čine, a da sam nisam ni razumio, ni vidio. Izlaz je u osluškivanju Božje riječi i pronalaženju sebe pred njim.

Mnogi mladi pogođeni su problemima nezaposlenosti. Zbog nemogućnosti da nađu adekvatno zaposlenje osjećaju se odbačeni u društvu, suvišni, gube samopouzdanje, zatvaraju se u sebe, postaju lijeni i nemarni, agresivni i očajni. Obitelj ih ne razumije, a društvo priznaje samo najjače. Stoga, osjećaju da nemaju snage suprotstaviti se ovome svijetu koji od njih previše očekuje, te im u svojoj okrutnosti krade životnu radost, polet i entuzijazam. Kako izići iz takve situacije i naći smisao u poteškoćama pred kojima se osjećamo nemoćni?

Kada je mlađi sin iz Isusove prispodobe koju nalazimo u Lukinom evanđelju dobio sve što je htio, počeo se gubiti. Kada je mislio da je na vrhuncu onog što on jest i da ima sve što mu pripada, život mu se počeo raspadati. Kada se našao na dnu, daleko od drugih i od sebe, tek je tada došao k sebi. Na neki način kao da je bio izvan sebe, daleko od sebe dok mu se činilo da ima sve u ruci. Kada je sve izgubio i došao k sebi, prvo što čini je da nađe Oca. Tko god hoće iz izgubljenosti najprije mu valja naći odnos s Ocem, s Bogom. Tek tada mu se ukaže što mu je činiti i kamo mu se okrenuti. Bog zasigurno ne želi besposlenost i očaj. On je snaga kojom se može iz vlastite izgubljenosti na svjetlo.

Ljubav nije na svom vrhuncu kada je dobivam, nego kada ljubim. Prva zapovijed u kršćanstvu je zapovijed aktivne ljubavi: Ljubi! Postoji veliko neznanje i veliki nesporazumi o ljubavi. (...) Mi smo ljubav obavili velom straha, a Bog hoće da ljubavlju razbijemo svaki strah. Mi se uglavnom bojimo ljubavi, a Bogu je stalo da razumijemo kako je najpogibeljnije živjeti ne ljubeći.

Svima nam je u životu potrebna nježnost. No, primjećujemo da je ljudska komunikacija blokirana često puta nedostatkom ljubavi i hladnoćom. Mnogi ljudi kao da nisu sposobni nekoga voljeti, ili vole, ali na bolestan način. Kako ćemo se naučiti voljeti drugoga, a da to ne bude posesivna ili sebična ljubav?

Ljubav nije na svom vrhuncu kada je dobivam, nego kada ljubim. Prva zapovijed u kršćanstvu je zapovijed aktivne ljubavi: Ljubi! Postoji veliko neznanje i veliki nesporazumi o ljubavi. Nameću nam se i protiv nas slike koje nas okupiraju i ne dopuštaju da razumijemo da je ljubav vezana uz život. Bog je život i Bog je ljubav. Ljubav se uči samo ljubeći: usprkos ranama i povredama. Kad god pristanem da je bolje ne ljubiti nego ljubiti, ubijam ljubav. Ljubav se uči iz odnosa s Bogom koji je ljubav. Tko nauči kako Bog ljubi, tko iskusi njegovu ljubav, taj je u stanju u svom životu slovkati ljubav prema drugima.

Postoji li strah od ljubavi?

Postoji. Mi smo ljubav obavili velom straha, a Bog hoće da ljubavlju razbijemo svaki strah. Mi se uglavnom bojimo ljubavi, a Bogu je stalo da razumijemo kako je najpogibeljnije živjeti ne ljubeći. Iz straha se ranjavamo i iz straha zarobljavamo jedni druge. Ljubav diše samo u prostoru slobode.

Jedan se filozof zapitao: ''Ako je samo razum kršten, znači li da su strasti bezbožne?''

Duhovnost izvire iz odnosa s Bogom. Seksualnost je obilježje čovjeka kao takvog, Božjeg stvorenja. No, duhovnost zahtjeva neprestani rad na sebi, budnost nad strastima. Duhovnost kao životni poziv, sa zavjetom čistoće ili prihvaćanjem celibata, dakle, bez aktivnog življenja vlastite seksualnosti, nije za svakoga. Tko nije obdaren milošću kontrole nad seksualnim nagonom lako izgubi kriterije razlikovanja duhovnosti i seksualnosti. Jasan odnos s Bogom uvijek je i jasan odnos prema sebi. Tko nema jasnoće o sebi, svom odnosu prema duhu i tijelu, on se vara i u odnosu prema Bogu, usprkos rječniku koji zvuči religiozno.

Za brak je potrebno htjeti živjeti s drugim. Nije dovoljno da mi se sviđa. Pristajem da ću biti s drugim i u dobru i u zlu. Ako mi je drugi važan zbog njega samog, a ne zbog tog što od njega dobivam, mogu naslutiti što znači ljubav. Za brak valja biti slobodan, oslobođen iznutra za samostalnu odluku, valja ostaviti oca i majku, mjerila koja nisu moja pa bila mi i najbliža i osloniti se na vlastito srce.

Platonov mit o androginu nam na neki način govori da mladić i djevojka u svojoj ljubavnoj čežnji traže svoju drugu, izgubljenu polovicu. Kako ćemo prepoznati je li osoba koja nam se sviđa pravi izbor za brak?

Platonov mit je grčki mit koji pokušava pojasniti silinu privlačnosti spolova i snagu žudnje za jedinstvom. Počinje slikom o prethodnom jedinstvu koje je nestalo nakon Zeusove kazne. Iz straha da bi mu čovjek mogao postiti suparnikom Zeus ga je razdijelio na dvoje i tako prisilio da se bavi traženjem svoje polovice. Biblijska slika je drukčija. Ne govori o Božjem strahu od čovjeka i ne govori o muškarcu i ženi kao o jednom. Bog ih stvara različitima. Bibliji je različitost važna. Ona je blagoslov Božji. Bog nije stvorio svakom muškarcu njegovu drugu polovicu niti svakoj ženi njezinog muškarca. Biblija ne misli da je ljubav Božja igra s čovjekom. Ne misli da postoji za svakog muškarca određena žena niti za svaku ženu određeni muškarac. Za Boga u Bibliji čovjek je bitno biće ljubavi, to jest otvorenosti prema drugome, otvorenosti koja je stvaralačka, plodna. Ljubav je igra i rad u slobodi, prema sklonostima srca i prema vlastitoj odluci. Ulazak u brak nije jamstvo uspjeha braka. Nitko ne može jamčiti ni uspjeh ni neuspjeh. Brak živi samo od ulaganja dvoje ljudi. Brak se ne dobiva, on se gradi. Uporno, trajno, strpljivo. Za brak je potrebno htjeti živjeti s drugim. Nije dovoljno da mi se sviđa. Pristajem da ću biti s drugim i u dobru i u zlu. Ako mi je drugi važan zbog njega samog, a ne zbog tog što od njega dobivam, mogu naslutiti što znači ljubav. Za brak valja biti slobodan, oslobođen iznutra za samostalnu odluku, valja ostaviti oca i majku, mjerila koja nisu moja pa bila mi i najbliža i osloniti se na vlastito srce. U srcu koje voli i koje je svoju ljubav izbistrilo pred svjetlom Božje ljubavi nastaje jasnoća o tom tko je onaj pravi i kako odzvanja glas moje princeze.

Razgovarala: Silvana Dragun