11.09.2012

"Balkan i Europa" - izlaganje biskupa Sudara na 22. panelu

"Bolja budućnost Balkana je teško zamisliva izvan zajednice europskih naroda koja se sve više prepoznaje u Europskoj uniji. S druge strane, i Europa i Europska unija bi bez država Balkana ostala necjelovita i nestabilna.“

U okviru Svjetskog međureligijskog susreta za mir od 9. do 11. rujna  u Sarajevu, održano je 28 panel-rasprava na razne teme. Izlaganje na temu „Balkan i Europa“ pomoćnog biskupa mons. dr. Pero Sudar prenosimo u cijelosti .

Balkan i Europa

Uvod

Budući da je o temi odnosa Balkana i Europe moguće, a i potrebno, govoriti s puno različitih točaka i aspekata promatranja, ovako naslovljena tema ostavlja puno mogućnosti ali krije i puno zamki. Zapravo, organizator Međunarodnog susreta za mir tražio je za ovaj Panel kratki, desetominutni uvid u ovu temu kao svojevrsno uvodno sudjelovanje u razgovoru s drugim sudionicima Panela ali i nazočnom publikom. Zbog rečenoga, ovim mojim uvodnim kazivanjem želim ukazati na, po mome uvjerenju, duboko ukorijenjene a, čini mi se, nedostatno artikulirane teškoće u odnosu Balkana prema Europi ali i obrnuto.

Ovo kazivanje ću iznijeti u dvije točke. U prvoj naznačujem teškoće ili, bolje rečeno, nesporazume pa, čak, predrasude u sociološko-političkome  kontekstu a u drugoj njihovo zrcaljenje u religijskome kontekstu. Ovaj uvid je više plod promatranja i osluškivanja životnoga bila te osobnih promišljanja nego li naučnoga sistematskog istraživanja. Jasno, promatranje sadašnjeg stanja i osluškivanje bila stanja duha ne isključuje proplamsaje povijesnih događanja, čiji utjecaj nije moguće a ni preporučljivo zanemarivati.

1. Europa u srcu „Balkanaca“ i Balkan u „srcu“ Europe

Povijesno pamćenje ne ostavlja previše mjesta za pozitivno javno mnijenje o ulozi „Europe“ u teškoj prošlosti ljudi i naroda Balkana.  Ljudima balkanske regije nije posve jesno što se misli kada se danas, u geografsko-političkome kontekstu, kolokvijalno govori o Europi. Većina stanovnika refleksno se doživljava isključenima iz Europe. Tome je uvelike doprinijelo politički i kulturalno štetno svođenje Europe na Europsku uniju. I to, prije svega jer se radi o notornoj neistini. Pa, Europe i njezina ideja vuku korijen upravo s prostora Balkana. K tome, ne smije se prešutjeti svojevrsni i široko rasprostranjeni, istina pritajeni, otklon prema Europskoj uniji koji se, zbog nedovoljnog razlučivanja, proširio i na poimanje Europe u cjelini.

Bez mogućnosti podrobnije elaboracije, mislim da se tome otklonu ili, ako hoćete, zaziranju mogu i moraju uočiti dva temelja na kojima počiva ili dva izvora na kojima se nadahnjuje. Prvi je povijesno pamćenje ovdašnjih ljudi i naroda koje Europi pripisuje imperijalističko djelovanje kojim je u regiju Balkana posijano sjeme trajnog sukoba i velikih stradanja.  Politička previranja, ratovi i tragični sukobi s početka devedesetih godina prošlog stoljeća potvrdila su i produbila uvjerenje kako se od Europske unije može očekivati daleko manje dobra nego bi Balkanu trebalo da od mjesta sukobljavanja preraste u mjesto susretanja. Iako je, zbog ekonomskih razloga, za očekivati da većina građana država balkanske regije na referendumu glasa za članstvo u Europskoj uniji, ne znam tko bi mogao dogovorno tvrditi da nas sve ove godine djelovanje Europske unije više ujedinjuje nego razjedinjuje. Emocionalno je teško, da ne kažem nemoguće,iskreno prihvatiti ideju o Europi i gajiti želju aktivne pripadnosti njezinome idejnome, kulturološkome i moralnom krugu, ako i dok mu se pripisuje toliko negativnih, gotovo, neprijateljskih konotacija. Stoga se može i, čini mi se, zbog budućnosti, mora, najprije, konstatirati, da se još uvijek prisutno tumačenje povijesne uloge Europe na Balkanu pretvorilo i pretvara u ozbiljnu zapreku njezina prihvaćanja.  Drugi temelj ili izvor je način na koji biva prezentirana a, onda, i doživljavana ideja i ostvarenje Europske unije koja, ponavljam, u glavama većine biva poistovjećena s Europom kao takvom. I bez aktualne ekonomske krize, koja ukazuje na onu ideološku, Europska unija je velikome dijelu stanovništva Balkanske regije neprihvatljiva. Ili je, možda, bolje reći da je mentalni sklop balkanskih građana nekompatibilan s „europskim“ viđenjem čovjeka i društva kakav do njih dopire. Ovdje ne mislim, prvenstveno, na teško prilagodljivu zakonsko-administrativnu regulativu bez koje je budućnost Balkana teško zamisliva. I za nju će trebati volje i vremena, ali nije s mentalitetom ovdašnjih ljudi nespojiva pa stoga nije ni neprovediva. Tomu su pozitivan dokaz mnogobrojni useljenici s ovih prostora u zemljama Europske unije. Ono što mi se čini teško prihvatljivim i spojivim jest obvezujuća ponuda radikalno liberalnoga odnosa prema istinama i vrijednostima bez kojih je život pojedinca i društva jedva moguć. Nastojanje da se sa javne društvene scene nitzcheovski ukloni tradicionalno poimanje i prihvaćanje etičko-moralnih normi, prije nego se stvore barem neki uvjeti samozaštite, prijeti opasnošću društvenoga i moralnog sunovrata. A ozbiljnim promatračima se čini da je upravo to na djelu.

S druge strane, sam sadržaj pojma Balkana ukazuje na kakvoću odnosa većine građana Europske unije prema ovdašnjim ljudima i narodima. Ali i činjenica da se kolokvijalna granica Balkana, zavisno tko je upotrebljava, pomiče do samoga središta Europske unije, zrcali dubinu ukorijenjenosti negativnih prizvuka. Koliko god su čelni ljudi Europske unije uvjereni da države Balkana, i zbog interesa Europske, trebaju ući u njezin sastav, realne teškoće i nataložene predrasude ne ostavljaju prostora za partnerski odnos. Više je nego uočljiv neprihvatljiv način na koji se djelatnici Europske unije odnose prema Balkanu. Tim vidljivo negativnim odnosom oni otežavaju promjenu spomenute negativne percepcije koju građani ovdašnjih država već posjeduju a protivnici euro-atlantskih integracija koriste i produbljuju.  Balkan bi se teritorijalno i malo nategnuto dao zamisliti kao središte, „srce“ europskoga kontinenta. Međutim, Balkan ni na koji način nije bio a teško ga je u skorijoj budućnosti i zamisliti kao žarište pokretačke snage za Europe. Ali je Balkan neosporno bio i može još dugo ostati mjesto većih ili manjih zatajenja političkoga i ekonomskog sustava Europe. Naime, gotovo u načelu silnice i naboji, napetosti i nesporazumi Europe nerijetko su se doticale i praznile upravo na Balkanu i nad Balkanom. Sa distance od stotinu godina su vidljive posljedice nespremnosti i nesposobnosti Europe da sukobe interesa, umjesto silom i ratom, rješava dogovorom i suradnjom. Balkan je platio i Europa je zbog svoga odnosa prema Balkanu platila cijenu koju nije bilo niti će biti moguće procijeniti niti nadoknaditi. A takav odnos negativnoga interesa traje sve od srednjega vijeka i, bojati se, da je prerastao u kronično stanje.

2. Uloga Crkava i vjerskih zajednica

Općeprihvaćena je činjenica da je religija u ljudskoj povijesti korištena i još se koristi i za ciljeve koji su posve suprotni temeljnoj poruci i svrsi vjere u Boga. Naime, temeljna istina i poruka vjere jest da je sve što postoji od Boga i da mu se vraća. Što god postoji, postoji zato što to Bog hoće! Vjera uči da je Bog savršeno dobro i da je sve stvorio kao dobro i za dobro. Bog nije stvorio ni svijet ni čovjeka za nered i patnju. Naprotiv, Bog stvara iz ljubavi za puninu života i radosti. Sve što je protiv ljudskoga života, radosti i napretka, izravno je protiv Boga kao tvorca i ljubitelja života. Iskustvo uči da je dobro samo prividna stvarnost sve dok bilo gdje postoji zlo koje je moguće otkloniti. Stoga,  čovjek nije na Božjem putu vlastite sreće, ako je uzročnik nesreće drugoga čovjeka. S druge strane, istina je da sve što egzistira, ne egzistira kako Bog zapovijeda. To napose vrijedi za čovjeka kojemu je Bog dao razum i slobodnu volju. Iako više od svega stvorenoga, po svojoj naravi, liči na svoga Stvoritelja i zbog toga je pozvan biti mu sličan u svome djelovanju, upravo se čovjek toj sličnosti i tome pozivu nerijetko iznevjerava. Kulminacije toga iznevjeravanja jest korištenje vjere, to jest odnosa prema Bogu kao sredstva za neljudski odnos prema čovjeku. Naime, time se poziv na dobro pretvara u svoju suprotnost, to jest u motivaciju za zlo. Tako je vjera kao izvor životne radosti u obliku religije, koja je neraskidivo i nediferencirano vezana za nacionalne interese i političke procese, pretvarana u razlog ljudske patnje i stradanja. Takvom praksom je zamračen istinski sadržaj vjere i autentično poslanje religije pa je izgubilo svoje značenje i ulogu i u životu onih koji vjeruju. Naime, veliki broj vjernika ne pozna bitne sadržaje i poruke vlastite vjere. A strašno su opasni vjernici koji ne poznaju ono što vjeruju! Do koje mjere je moguće zlorabiti vjerske osjećaje i tamo gdje stoljećima zajedno žive pripadnici različitih Crkava i vjerskih zajednica, pokazuju tragični primjeri svih ratova. Balkan se i u tome kontekstu navodi kao primjer.

Nisu rijetki sociolozi koji početak trećeg tisućljeća povezuju sa povećanim interesom za religije. Možda je to naglašeno vidljivo u državama Balkana. Primjetno je da Crkve i vjerske zajednice svoje vjernike pozivaju na pojačanu vjernost i vraćanje korijenima. Ostaje pitanje svijesti i spremnosti da taj probuđeni interes i vraćanje izvornosti uključi i otklon od negativne navezanosti na strukture društva koje u svojoj praksi isključuju općeljudske vrednote. Crkve i vjerske zajednice na području Balkana mogu naći motive straha i otpora i u prevladavajućim ideološkim strujama i nametanjima koja dolaze iz Europske unije. Međutim, na europskom kontinentu za sada Europskoj uniji ne postoji alternativa poštivanja različitosti. Čini se da je upravo zadaća religije pokazati da je prihvaćanje različitosti, pa i one vjerske, moguće bez zagriženoga laicizma. Ispravno vjerovanje u Boga nosi u sebi  poruku svetosti čovjeka i nedodirljivosti njegova dostojanstva. Ostaje pitanje hrabrosti vjernika da to u svakodnevnoj praksi i pokažu. Ne vjerujem da će to biti moguće bez iskrenoga obraćenja prvenstveno onih koji tumače istine vjere i predvode Crkve i vjerske zajednice. Samo obraćeni vjernici mogu zajednički stati pred Boga u kojega na različite načine vjeruju i odaslati poruku da je svaki i svačiji život neprocjenjiva i nedodirljiva vrijednost, da svaki čovjek ima pravo na vlastiti put do Boga i odnos prema njemu. Da je mir Božji dar i zato temeljna ljudska i vjernička obveza i, zbog toga, život u različitosti ne može biti označen kao prokletstvo nego kao izazov i prilika.

Zaključak

Bolja budućnost Balkana je teško zamisliva izvan zajednice europskih naroda koja se sve više prepoznaje u Europskoj uniji. S druge strane, i Europa i Europska unija bi bez država Balkana ostala necjelovita i nestabilna. Zato se, sam od sebe, nameće zaključak, kao što je neophodno da Balkan od mjesta sukobljavanja postane mjesto susretanja, tako i europska sporenja oko Balkana trebaju prerasti u dogovor o Balkanu. To će politici Europske unije ali i svijeta dati tako potrebnu vjerodostojnost.

Crkve i vjerske zajednice ne mogu zanemariti svoju pozitivnu ulogu djelovanja u korist razumijevanja i prihvaćanja ljudi kao djece Božje vrijedne ne samo poštovanja nego i ljubavi i solidarnosti!