04.06.2024

U Tvome Srcu ima mjesta za ljude sve

Razmišljanje: s. Branka Perković

U mjesecu lipnju slavimo blagdane dvaju Srdaca i prigoda je ovo da u sebi pobudimo štovanje i ljubav prema njima. Bog želi biti ljubljen i želi učiniti naša srca po Srcu svome. Naša su srca “zavišću i mržnjom ranjena” i te nas rane vuku u samorazarajući poriv zbog sumnje o vlastitoj vrijednosti. Biblija poznaje tu unutarnju borbu ljudskih bića kojima se poigravaju nesvjesne projekcije vlastite bijede i nedostojnosti: „Ako nas naše srce bilo u čemu osuđuje, Bog je veći od našega srca i znade sve“ (usp. 1 Iv 3, 20). Bog znade za kakvu smo beskrajnu ljubav stvoreni i zato razumije našu ranu jer sve što je manje od te neusporedive snage božanske ljubavi za ljudsko je srce premalo.

Upravo tamo gdje smo ranjeni i slomljeni, tamo smo i otvoreni za Boga i tu Bog može u nas prodrijeti. U tom slomljenom srcu gdje vlada naša slabost i nemoć može nastupiti Božja snaga i svemoć. Bog nas neće ostaviti bez mjere ljubavi koja odgovara mjeri našega srca. Tko će nas razumjeti bolje od Isusa koji je bio najviše isključen, najviše zaboravljen i najviše neshvaćen? Na križu je iskusio sve rane koje ljudsko srce može iskusiti: tjelesne rane uzrokovane nasiljem, emocionalne rane uzrokovane izdajom, odricanjem i ostavljenošću, moralne rane nepravedne osude na najsramotniju smrt, duhovne rane Božje šutnje i udaljenosti. „Jedan mu od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda“ (Iv 19, 34). Kao što je pri potopu Noa načinio vrata sa strane korablje kroz koja su ušle životinje da izbjegnu potop, tako su otvorena nova vrata u Božje Srce kroz koja ljudi mogu izbjeći potop od grijeha (usp. Fulton J. Sheen, Život Kristov, str. 443.).

Utočište i iscjeljenje u Presvetom Srcu Isusovu našli su brojni koji su čuli i prihvatili Kristov spasiteljski zov: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim“ (Mt 11, 28 – 29). Za glasnicu poruka Njegova Srca Isus je u 17. stoljeću odabrao francusku redovnicu i mističarku sv. Margaretu Mariju Alacoque. Kroz viđenja koja su trajala do njezine smrti 1690. oblikovana je pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Ova pobožnost ima čvrst temelj u Svetome pismu: Isus se objavljuje kao učitelj „krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 29), nakon uskrsnuća pokazuje ruke i bok svojim učenicima te poziva Tomu da pruži svoju ruku i stavi je u njegov bok (usp. Iv 20, 20. 27). Možemo reći da je pobožnost Srcu Isusovu zagledanost brojnih kršćanskih naraštaja prema Onome koji je proboden (usp. Iv 19, 37; Zah 12, 10). Od službenog se priznanja pape Pia IX. 1856. poput rijeke proširila po cijelome katoličkom svijetu u obliku pobožnosti devet prvih petaka. Ona podrazumijeva da se devet prvih petaka u mjesecu sudjeluje u svetoj misi i pričesti s nakanom čašćenja Presvetog Srca Isusova. Isus pri tome daje 12 obećanja onima koji budu štovali njegovo Presveto Srce, a među njima posebno mjesto zauzima tzv. Veliko obećanje: “Svima koji se budu pričestili na prvi petak tijekom devet mjeseci uzastopce obećavam milost pokore na samrti: oni neće umrijeti u mojoj nemilosti ni bez sakramenata. Moje će im Srce biti sigurno utočište u posljednjem času”.

Srce koje je kucalo zajedno s Isusovim Prečisto je Srce Marijino. Ono je prvo Evanđelje na zemlji jer je „Marija čuvala sve te događaje u svom Srcu i razmišljala o njima“ (Lk 2, 19). Na štovanje Njezina Prečistoga Srca za „spas duša siromašnih grešnika“ Marija je pozvala preko vidjelice Lucije već kod drugog ukazanja u Fatimi 13. lipnja 1917. Za Srce ovijeno trnjem zbog uvreda, ravnodušnosti i nezahvalnosti, utjeha je pobožnost prvih pet subota u mjesecu. Gospa je pozvala na ispovijed, pričest, molitvu krunice i barem 15 minuta razmatranja otajstava krunice kao zadovoljštinu, a obećala je svoju prisutnost na času smrti i sve milosti koje su potrebne za spas tih duša.

Stoga dopustimo Isusu i Mariji da naša izranjena srca priviju na svoja i da nas osposobe ljubiti jedni druge kao što nas je Bog ljubio (usp. Iv 13, 34). Ne mjerom ljubavi koju su nama ljudi odmjerili, nego mjerom svoje ljubavi koja je bez mjere. To nam ne bi zapovjedio da nas za to nije prije osposobio. Naše je srce sposobno za beskrajnu ljubav jer smo stvoreni na sliku Božju (usp. Post 1, 27) i sposobni smo živjeti život djeteta Božjega. Valja nam to željeti i nastojati, a On će ispuniti želje tvoga i moga srca (usp. Ps 37, 4)

(s. Branka Perković / ssf-com)