07.09.2024

Fra Alojzije Slavko Anđelić: "Ogledalo savršenstva: Franjin put do Rana kao uzor redovništva"

Elementi duhovnoga života (poznavanje sebe, prava poniznost, savršeno siromaštvo, šutnja i šutljivost, molitva, razmatranje Isusove muke i smrti, savršena ljubav prema Bogu, ustrajnost do konca).

Redovnički dan 2024. u BiH

Samostan školskih sestara franjevaka, Bijelo Polje, Mostar 7.9.

„Ogledalo savršenstva: Franjin put do Rana kao uzor redovništva“

Ove godine Crkva i Franjevački red slave osamsto godina otkako je sveti naš otac Franjo na brdu La Verni primio stigme – pet Isusovih svetih rana. Njegov životopisac fra Toma ovako opisuje taj događaj:

Dok se zadržavao u samotištu, koje se po mjestu gdje se nalazi zove Alverna, dvije godine prije nego što mu se duša preselila u nebo, u zanosu je vidio na križ propeta čovjeka koji je poput serafa imao šest krila. (…) Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku. Činilo mu se kao da su mu i noge i ruke u sredini probijene čavlima. Glave čavala su mu se pokazivale s unutrašnje strane ruke, na dlanovima, i na vanjskoj strani nogu. (…) Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana, a ona je često krvarila. (Franjevački izvori, 298)

Ovaj događaj, kao vrhunac Franjina života, bio je odgovor na njegovu goruću želju da iskusi “onu bol što“ ju je Gospodin, „podnio u vrijeme svoje pregorke muke“, ali i „onu neizmjernu ljubav kojom“ je Sin Božji „gorio da dragovoljno“ podnese „toliku muku za nas grešnike“ (Izvori, 1558). Franju je ljubav prema Gospodinu nukala da ga sve više nastoji upoznati, da provodi vrijeme s njim, da čezne za njim, a Gospodin je tu ljubav nagradio darom sjedinjenja. Hodio je stazom savršenstva, a Gospodin mu je darovao sama sebe.

Ogledalo savršenstva

Tako je sveti Franjo čineći sve kako bi dopustio Božjoj ljubavi da ga svega obuzme, postao forma minorum – uzor Manje braće. Postao je speculum perfectionis – ogledalo savršenstva. Svojim načinom života, sveti Franjo je doista postao otac – onaj koji nam vremenski prethodi i koji nam daje život – išao je prije nas, probijao nam put, a u nasljeđe nam ostavio život. Doista ne griješimo kad kažemo: sveti naš otac Franjo.

Put kojim je on hodio i cilj kojem je dospio, nije samo namijenjen Manjoj braći ili članovima Drugog ili Trećeg reda svetoga Franje. Ne, put koji vodi do sjedinjenja, put savršenstva, namijenjen je svima. Crkva nas o tome uči govoreći o općem pozivu na svetost:

Gospodin Isus, božanski Učitelj i uzor svake savršenosti, svima je i pojedinim svojim učenicima kojega god položaja propovijedao svetost života, kojoj je on sam i začetnik i usavršitelj: „Budite dakle savršeni kako je savršen vaš nebeski Otac.“ (…) Svima je dakle jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav. (LG 40)

Gospodin Isus je začetnik i dovršitelj svetosti, ali su i vjernici pozvani sve činiti kako bi mu dopustili da djeluje u njihovim životima.

Redovničko savršenstvo

U svome poznatom spisu o redovničkom životu naziva Ljestve sveti Ivan Klimak kaže: „Redovnicima su svjetlo anđeli, a svjetlo svjetovnjacima redovnički je život. Zbog toga neka u svemu pružaju dobar primjer ne dajući ni najmanjeg povoda za sablazan, kako u onome što rade, tako i u onome što govore. Jer ako svjetlo postane tamom kolika li će tek biti tama.“ (Klimak, Ljestve, 162). Za svetoga Franju se drži da je toliko dopustio Božjoj ljubavi da djeluje u njemu da je došao do takvog stupnja savršenstva da ga se uspoređuje sa serafom – anđelom koji stoji pred licem Božjim i gori od ljubavi. Čini mi se da nas redovnike ova rečenica iz Ljestava, između ostaloga, potiče da se ugledamo u serafski primjer svetoga Franje i dopustimo da on osvjetljava naše redovništvo kako bismo i mi onda bili uzor i svjetlo svim ostalim vjernicima.

Kroz povijest se redovnički stalež u Crkvi nazivao staležom savršenstva. Danas se od toga naziva zazire, tobože, iz naše poniznosti. Ipak mi se čini da primjeri života mnogih redovnika i redovnica više upućuju na to da se ovaj naziv izbjegava iz osrednjosti, površnosti i duhovne lijenosti, a ne iz poniznosti. Savršenstvo o kojemu govorimo, nije naš uspjeh, nego dopuštanje njegovoj ljubavi da nas usavršuje. U razumijevanju ovoga nam može pomoći ona zgoda kad je brat Maseo pitao svetoga Franju zašto baš za njim hrle toliki ljudi. Franjo je odgovorio:

[Gospodinove] najsvetije oči nisu našle na zemlji među grešnicima nevrednijeg, nedostojnijeg i većeg grešnika od mene. (...) Zato je mene izabrao da postidi plemstvo, oholost i jakost, ljepotu i mudrost ovoga svijeta, kako bi svi upoznali da svaka krepost, jakost i dobrota dolazi od njega, a ne od stvorova i da se nitko ne može hvaliti svojim djelima, već ako se tko hvali, neka se hvali u Gospodinu, kome pripada svaka čast i hvala na sve vijeke. (FI, 1483).

Dakle, živjeti u staležu savršenstva znači u svojoj malenosti dopustiti Gospodinu da na nama pokazuje savršenstvo svoje ljubavi i tako biti svjetlo svima drugima, cijeloj Crkvi.

Sveti Bonaventura je na upit jedne časne majke napisao pismo O savršenom životu u kojemu je naveo neke elemente duhovnoga života koje svaki redovnik i redovnica trebaju imati u svome životu kako bi hodili ovim putem savršenstva. On sam je bio nasljedovatelj svetoga oca Franje pa je zasigurno gledao u njega kao u uzor savršenog života. Franjin put do Rana, put savršenstva je neminovno za Bonaventuru bio uzor redovništva. Pogledajmo koje su to važne sastavnice redovničkoga života i kako su bile zastupljene u životu svetoga Franje, a kroz to ćemo uvidjeti i koja njihova važnost i za nas i za naš put savršenstva.

Poznavanje sebe

Prva stvar koju Bonaventura navodi je poznavanje sebe. Ispitima savjesti i samopromatranjem trebamo upoznavati sebe. On ovdje cilja upravo na našu grješnost: trebamo dobro uvidjeti i priznati da smo grješni. U nama može biti grijeha nemara, požude i zloće. Potrebno ih je priznati.

Naš uzor, sveti Franjo je često oplakivao svoje grijehe i kajao se za njih. Jedan od njegovih životopisa kaže ovako:

Upravo je, na Božji poziv, broj braće porastao do šest kad je njihov pobožni otac i pastir pronašao mjesto osame te je u silnoj gorčini srca oplakivao ne bez grijeha proveden život u mladosti i molio oproštenje i milost za sebe i naraštaj koji je u Kristu bio rodio. Dok ga je ispunjala nekakva silna radost, bio je siguran u potpuni oprost svih grijeha, sve do posljednjeg novčića. (FI, 884-885).

Dakle, priznavao je svoje grijehe, kajao se za njih i plakao, ali nije se usredotočio samo na grijehe, nego na veliku Božju ljubav koja mu je jamčila oprost. Franju je svijest o vlastitoj grješnosti, a i o veličini Božje ljubavi koja se očitovala u oprostu, nukala da sve čini kako bi uzvratio ljubav.

Iz ovoga vidimo kako nam je poznavanje sebe i priznavanje vlastitih grijeha korisno i na našem putu savršenstva. Zato sakrament svete ispovijedi i ispit savjesti imaju važno mjestu u našem životu. No isto tako, ovo nas preispitivanje ne smije ostaviti usredotočene na same sebe, nego je cilj upoznavanja sebe vidjeti gdje sprječavamo Božju ljubav u svom životu, spoznati da ne možemo sami od sebe biti savršeni, okrenuti našu pažnju na Svetoga kojemu se suobličavamo po njegovoj milosti. 

Prava poniznost

Sveti Franjo je često isticao da je Bog autor svega dobra u našem životu, a mi smo autori jedino grijeha. Prethodni korak samospoznaje nas prirodno vodi prema poniznosti. Poniznost je istina: „koliko čovjek vrijedi pred Bogom, toliko vrijedi i ne više“ (FI, 203). Poniznost je priznati da bismo bili ništavilo bez njegove milosti koja u nama čini svako dobro.

Tako je sveti otac Franjo upoznavajući sebe, rastao u poniznosti, i tako bivao sve više svjestan Božje milosti koja čini svako dobro po njemu i u njemu. Što je više primjećivao milost u sebi i oko sebe, rasla je i njegova svijest o neizmjernosti Ljubavi kojom ga ljubi i koja je zapravo sam Gospodin. Kad činimo nešto dobro, u nama može rasti oholost kako bismo to pripisali sebi, ali nas sveti Franjo uči da sebi i drugima često posvješćujemo i priznajemo da smo mi grješnici, a da od Boga dolazi svako dobro.

Savršeno siromaštvo

Kako bi potpuno prihvatio milosti i upoznao Ljubav, Franjo je slijedio Gospođu siromaštinu. Često je to isticao, poticao riječima na to, a i sam živio siromašno. Time je svoje duhovno siromaštvo još više produbljivao materijalnim siromaštvom da i njegovo tijelo i njegov duh mogu osjetiti da se Gospodin brine za svoje. Ono je bilo oblik pokore za grijehe, ali ta pokora (kao što bi svaka trebala) je u Franji stvarala prostor za Božje djelovanje pa je radikalno siromaštvo za njega bio još jedan način otvaranja Božjoj Ljubavi, uzdanje u njegovu Providnost, koracanje putem savršenstva.

Sveti Bonaventura kaže da je činjenica: što žarče ljubiš siromaštvo koje zavjetujemo i više vršiš evanđeosko siromaštvo, više ćeš obilovati u svemu (usp. Sv. Bonaventura, Pismo sestrama o savršenom životu, 27) – tj. sve više ćeš biti svjestan izobilja Božje ljubavi. Zato smo i mi koji zavjetujemo siromaštvo ili bezvlasništvo pozvani živjeti ga stvarno, konkretno, spremni živjeti u materijalnoj nesigurnosti.

Šutnja i šutljivost

Uz sve spomenuto, na platnu života svetog Franje tišina i osamljenost su izvezle najljepše vezove, dostojne kraljevskih dragulja – Isusovih svetih rana. Šutnja je važna pomoć redovniku koji stremi za savršenstvom. Gdje je mnogo riječi, grijeha ne nedostaje, a gdje je riječi malo i kad su kratke, grijeh se drži podalje. Tišina čuva Božju pravednost u čovjeku i njeguje i čuva mir među bližnjima. Dok čovjek zadržava svoj jezik, promišlja o svojim putovima i postaje svjestan svojih nedostataka, slaboga napretka i to dovodi do srca koje se kaje. A da bi redovnik ostao u tišini, mora se nekad odmaknuti. Zato je dobro i potrebno nekad se odvojiti u samoću.

Jednom prilikom je sveti Franjo opisivao karakteristike savršenog Manjeg brata i tada je govoreći o molitvi rekao da brat treba nastojati gajiti “uzvišen duh kontemplacije koji je brat Egidije imao do najvišeg savršenstva.” (FI, 1173). Baš taj brat Egidije je ovako savjetovao jednoga brata: „Kada je um pripravan da bude predveden k onim najdražesnijim svjetlima božanske dobrote, ne treba ni pomisliti išta dodati, niti nemarom išta izostaviti i, koliko može, neka cijeni samoću želi li da se milost sačuva i raste“ (FI, 1461).

Zato i mi koji želimo koracati putem savršenstva, trebamo odvojiti konkretno vrijeme u danu kada ćemo biti sami i u tišini. Možeš biti sam u sobi, a provesti cijelo vrijeme uprazno, na mobitelu, ljenčareći. Danas ima i klauzurnih redovnica koje postanu ovisne o mobitelu. Zato je potrebno stvarno se povući u osamu kako bi se iz osame i šutnje rađala prava tišina koja je Božji govor. Dakle rad na razvijanju šutljivosti omogućava nam bolje rasti u samospoznaji, poniznosti, siromaštvu jer tu postajemo sve svjesniji svoje malenosti, a u isto vrijeme i Božje veličine.

Molitva

Kako bismo napredovali u savršenstvu, trebamo vježbati svoju dušu u trajnoj molitvi. Molitva je uzdizanje uma i srca Bogu, a ona se postiže postupno. Kajanje je prvi supanj gdje sada onu svoju grješnost koju smo u sebi upoznali donosimo pred Gospodina ponizno i molimo milosrđe. To nas onda vodi k davanju hvale Gospodinu za svu njegovu ljubav koju nam iskazuje. Treći važan korak je usmjerenost na ono što molimo. To je usmjerenost na nakanu, ali još više na samoga Boga. To je stalno odvraćanje od lutanja i obraćenje Gospodinu. U molitvi nam je sveti Franjo izvrstan primjer.

U šumama i samotištima u vrijeme molitve gajeve bi napunjao uzdisajima, mjesta bi škropio suzama, prsa bi udarao pesnicom. Ondje je nalazio kao neko skrovitije samotište, često bi i riječima razgovarao s Gospodinom. Tu bi odgovarao pred sucem, tu bi se molio Ocu, tu bi razgovarao s Prijateljem, tu bi se zabavljao sa Zaručnikom. A da bi svu unutrašnjost srca zaista prikazao kao višestruku žrtvu, pred onim koji je najjednostavniji pokazivao bi se u mnogim oblicima. Često je molio u unutrašnjosti, a da usnama nije micao. Sve vanjsko je umio svratiti u unutrašnjost, da tada svoj duh od svega vanjskoga odvrati i da ga usmjeri prema gore. Tako je sve unutrašnje gledanje i osjećanje usmjerivao na ono što je od Gospodina molio. Nije se samo činilo kao da svim svojim bićem moli nego kao da se sav pretvorio u molitvu. (FI, 743).

I nas upoznavanje samih sebe, poniznost i siromaštvo vode pravoj molitvi koja se događa u tišini.

Razmatranje Isusove muke i smrti

Neizostavan oblik molitve za svakoga redovnika je misaona molitva – razmatranje. Ona usmjerava naš um na Gospodina o komu razmatramo, ona uzdiže naše srce njemu koji je sama Ljubav. A franjevačka tradicija nas uči da predmet našega razmatranja često mora biti Isusova muka i smrt na križu. Tko god želi sačuvati u sebi gorljivost, plamen Ljubavi, opetovano se treba vraćati na muku Kristovu. Naše srce je Božji oltar na kojemu treba uvijek gorjeti vatra jake ljubavi. A ova vatra se održava drvom križa i prisjećanjem njegove Muke.

Sveti otac Franjo je često razmatrao Muku. U svim vremenima i prigodama i na raznim mjestima. Njegov životopisac fra Toma za njega kaže: “jer je uvijek po izvanrednoj ljubavi u svom srcu nosio i čuvao Isusa Krista i to Propetoga, zato bijaše više nego ostali njegovim znakom čudesno obilježen” (FI, 311). Vidimo kako ga je do primanja Kristovih rana, do savršenstva, posebno vodilo razmatranje Isusa Propetoga. 

Kad nas sveti Bonaventura potiče na razmatranje, kaže: “A sve je on to podnio da privu;e tvoju ljubav, kako bi ga zbog toga ljubila svim srcem, svom dušom, svom snagom“ (Pismo sestrama, 47). Ako to već nismo, učinimo sve da u našoj molitvi i razmatranju Isusova muka i smrt zauzmu jedinstveno mjesto. Dopustimo Gospodinu da u nama zapali vatru svoje Ljubavi, a mi, ljubeći Njega, izgorimo do savršenstva.

Savršena ljubav prema Bogu

„Ljubav je život krjeposti i smrt mana“ (Pismo sestrama, 50). Kao što se vosak topi pred vatrom, tako mane nestaju pred ljubavlju. To je vrhovna krjepost. Zato moramo čeznuti za njom. Bez čežnje za ljubavlju, nema potrebe ni govoriti o savršenstvu ili napretku.

Sjetimo li se svetoga Franje, on je uvijek cijenio Božju ljubav i htio ju je upoznati. Po Franji je na cijelu franjevačku teologiju i duhovnost stavljen pečat prvenstva ljubavi: Bog sve čini iz Ljubavi, mi se, okrećući se njemu, izlažemo toj ljubavi i uzvraćamo mu po Kristu i s Kristom i u Kristu. Zato što je uzvišena iznad svega, za njom trebamo čeznuti iznad svake krjeposti.

Gospodin, Ljubitelj naš, zasigurno želi da mu dademo svoje cijelo srce i dušu i um i da nema u njima ništa i nitko drugi osim Njega. Ljubiti ga cijelim srcem znači da ne bi trebao ljubiti ništa više od Boga, ni u  čemu imati veće zadovoljstvo nego u Bogu, ni u častima i ugodama svijeta, ni u obiteljskim vezama. Ljubiti ga svom dušom, znači ljubiti ga svom svojom voljom. Ljubiti ga svim umom, znači svim svojim sjećanjem, bez zaboravnosti.

Ustrajnost do konca

Uz sve spomenute korake, elemente puta savršenstva, načine otvaranja Božjoj ljubavi, Bonaventura još ističe ustrajnost povrh svega. Ne spašava se onaj koji je započeo, nego onaj koji je ustrajao do kraja. Zato sve dobre navike, krjeposti, sve načine okretanja Bogu, otvaranja njegovoj ljubavi, treba čuvati i ustrajati u njima do kraja. Kad je teško, i kada se čini besmisleno, nekorisno, treba ustrajati. Ustrajnost je najbolji znak naše ljubavi.

Odnos s Blaženom Djevicom Marijom

Uz ovih osam elemenata koje navodi sveti Bonaventura, čini se prikladnim dodati i još jedan, a to je odnos prema Blaženoj Djevici Mariji. Na početku svoga obraćenja, sveti je Franjo odgovarajući na Božji poziv popravljao razrušene crkve. Među prvima je bila Marija Anđeoska – Porcijunkula. On je popravljao crkvu, a Gospa je svojim posredovanjem popravljala njegovu dušu. Porcijunkula je građevina, mjesto koje je Franjo jako volio. Čak je braći zapovjedio da se uvijek vraćaju tu – ako ih i potjeraju na jedna vrata, da uđu na druga vrata. Ta se crkvica zove: mater et caput – majka i glava svih crkava Franjevačkog reda, ali tu nije samo riječ o mjestu, nego o osobi – Blaženoj Djevici Mariji, Bezgrješnoj. U njezinu je okrilju Franjo gradio crkve, i obnavljao Crkvu, u njezinu okrilju je on rastao, u njezinu okrilju se razvijao Red. Konačno, i Franjo je kod Porcijunkule i umro, potpuno siromašan, obilježen svetim Ranama, u Gospinu zagrljaju.

Franjin put savršenstva, očito, ne možemo zamisliti bez njegovoga odnosa prema Presvetoj Bogorodici. Zato smo i mi, po uzoru na Serafskoga oca, pozvani graditi svoj odnos s Gospom od Anđela kako bi nam ona posredovala sve milosti potrebne na putu savršenstva. Dok god nam ona bude mater et caput, možemo reći da nasljedujemo i svetoga Franju, možemo reći da hodimo putem savršenstva.

Procesija

Nakon što je sveti Franjo na La Verni primio svete rane, neka braća su ostala čuvati to mjesto. Na tom mjestu od 15. stoljeća fratri svaki dan u 15 sati, o devetom času, času kada je Gospodin umro na križu, obavljaju procesiju do mjesta stigmatizacije. Jednog dana, za vrijeme procesije, na jednom drvetu se ukazala Blažena Djevica Marija i blagoslovila procesiju. Tim činom je i ona dala svoj blagoslov braći da svaki dan obavljaju tu procesiju, ali još više da svaki dan, po uzoru na svetoga oca Franju, idući za Križem, jedan uz drugoga koracaju putem savršenstva – putem koji vodi potpunome sjedinjenju s Gospodinom, u Ljubavi. Koracajmo i mi tom vječnom procesijom.

Da nas sustavnost ovih koraka ne bi navela na to da pomislimo kako mi sami svojim snagama postižemo savršenstvo još jednom se podsjetimo da središte našega života treba biti Gospodin. To je jedini put. Ovako to prvi životopis našega Serafskoga oca kaže:

Preblaženi je otac Franjo sve ovo ispunio najsavršenije. Imao je izgled i oblik serafa. Ustrajao je na križu pa je zato zavrijedio da bude uzdignut do stupnja najuzvišenijih duhova. Uvijek je bio na križu. Nije nastojao ugnuti se nikakvu naporu i bolu samo zato da bi tako mogao u sebi i s obzirom na sebe izvršiti volju Božju. Braća koja su s njim boravila osim toga znadu kako je danomice i neprestano govorio o Isusu. Kako je slatko i ugodno bilo to pripovijedanje, kako je to bio razgovor bogat i pun ljubavi! Iz punine srca govorila su mu usta; izvor prosvijetljene ljubavi, koji je ispunjao svu njegovu unutrašnjost, izvana je ključao. Mnogo je općio s Isusom, Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa je u svim ostalim dijelovima tijela uvijek nosio. O, koliko je puta, dok je sjedio kod stola za vrijeme blagovanja, Isusa slušao, spominjao ili o njemu razmišljao; gdjekada bi zaboravio na tjelesnu hranu, kao što se čita o svetom Bernardu: »Gledajući nije vidio, slušajući nije čuo!« Štoviše, mnogo puta se dogodilo da je idući putem razmatrao i pjevao o Isusu te bi zaboravio na smjer puta i sva je počela pozivao da s njim hvale Isusa. A jer je uvijek po izvanrednoj ljubavi u svom srcu nosio i čuvao Isusa Krista i to Propetoga, zato bijaše više nego ostali njegovim znakom čudesno obilježen. Njega je zanesen izvan sebe promatrao u neizrecivoj i neshvatljivoj slavi kako sjedi o desnu Oca, s kojim on kao Sin Svevišnjega u jedinstvu Duha Svetoga živi i kraljuje, pobjeđuje i vlada Bog uvijek slavan po sve vijeke vjekova. Amen. (FI, 311).