19.12.2012

3. tjedan došašća: srijeda, Evanđelje (Lk 1, 5-25)

Razmatranje, s. Marina Jurišić, ŠSF

.........................................................................................................................

“Ne boj se, Zaharija! Uslišana ti je molitva: žena će ti Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje i rođenje će njegovo mnoge obradovati. Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnog pića neće piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan.” (Lk 1, 5-25)

Slušajući riječ Božju ovih dana prožima me neki osjećaj Božje blizine, kao da iz svakog čitanja, psalma i evanđelja čujem poruku: “Evo, dolazim!” Dugo iščekivani Gospodnji dolazak u Izraelskom narodu nisu svi prepoznali. Neki su očekivali da će doći u slavi i sjaju, da će Izraelcima donijeti slobodu i veliko kraljevstvo na zemlji. Gospodin je po prorocima naviještao svoj slavni dolazak u Kristu, no i proroci nisu završavali sretno u kraju kojem su naviještali spasenje. Stih najboljeg hrvatskog pjesnika, Tina Ujevića: “O Bože, žeže tvoja riječ i tijesno joj je u grlu i željna je da zavapi.”  možemo primjeniti na svakog proroka pa i na ovog zadnjeg, o kojem slušamo u današnjem navještaju Radosne vijesti. Gospodin je uslišio Zaharijinu molitvu, i dao mu potomka za kojeg Isus kaže: “Ne rodi se veći od žene!”

            Ivan Krstitelj, sin Zaharije i Elizabete koja zače u poodmakloj dobi, bez nade da će njena utroba ikada nositi plod, možda i bez vjere da se takvo nešto njoj može dogoditi. Bog nam ovim činom daje do znanja, da jedino on daje život, danas kada ljudi stvaraju živote, ako smijem reći, iz epruvete, bez Gospodnje volje i misle da čine dobro. S jedne strane čovjek koji želi postati bog i s druge strane Bog koji dolazi u liku čovjeka. Uz kojeg će nam radije srce prionuti, kojemu ćemo više vjerovati?! Slika Elizabete i Zaharije slika je nekih obitelji današnjice, koje nose križ zajedničkog života bez potomstva ali ne padaju u očaj, jer znaju da su njihovi životi u Božjem naumu, i da Bog zna što je najbolje za njih. Ostati bez potomstva danas nije tolika sramota kao što je to bilo u ono doba. Danas je obrnuto, sramota je imati više od jednog ili dvoje djece, jer se smatra da im se neće moći pružiti sve potrebno. No zapravo se današnji čovjek teško odlučuje za žrtvu roditeljstva, kao da nam nedostaje ljubavi prema novim životima. Zato je pravo čudo kada čujemo da neka mlada obitelj ima petero, šestero ili čak desetero djece. Kada bismo znali da se sve bogatstvo koje imamo ne može usporediti s jednim ljudskim životom, više bismo cijenili taj dar.

Gospodin šalje anđela Gabrijela Zahariji, istog anđela kojega je poslao i Blaženoj Djevici Mariji. Gabrijel znači Bog je moja pomoć; danas ne moramo očekivati silazak anđela s neba da bismo spoznali da je Bog uistinu naša pomoć.  Od onih koji ga mole čistim srcem s vjerom i nadom, kao Zaharija, Bog nikada neće okrenuti glavu. I svaki čovjek moći će sa psalmistom klicati: “Blagoslovljen Bog koji mi molitvu ne odbi, naklonosti svoje ne odvrati od mene!”

 (http: //www.ssf.hr)  S. Marina Jurišić, ŠSF