Konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica
Bosne i Hercegovine

30.08.2007

Don Anto Stojić: Proročko svjedočanstvo posvećenoga života pred izazovima suvrmemenog svijeta

Promišljajući naslov lako je uočiti da je u središtu pozornosti posvećeni život koji bi rado bio proročko svjedočanstvo

REDOVNIČKI DANI U BiH, 2007.
„Karmel sv. Ilije“-Zidine, 30. -31.8.

Proročko svjedočanstvo posvećenoga života pred izazovima suvrmemenog svijeta

(Don Anto Stojić, SDB)

UVOD

Promišljajući naslov lako je uočiti da je u središtu pozornosti posvećeni život koji bi rado bio proročko svjedočanstvo, tako je naime zamišljen u svom nadahnuću, a u svakom bi vremenu treba imati zlatnu nit odličnosti koju i danas ju pomno čuva premda je jedva vidljiva, a optimisti kažu da će opet zablistati u punom sjaju čemu se treba nadati i unaprijed radovati. No posvećeni je život zajedno sa svojim proročkim svjedočanstvom pred velikim izazovima suvremenog svijeta. O takvom posvećenom životu želimo razmišljati.

Redovništvo spada u fenomene Crkve, njezina života i djelovanja. «U Katoličkoj crkvi je više do milijun muževa i žena, koji žive specifičnim načinom života, ne spadaju doduše u bitne strukture Crkve (hijeratrhijska piramida), ali su u njima i po njima ostvaruje ideal novozavjetnog naroda Božjega. Oni vrše veliku djelatnost u Crkvi i za Crkvu i jesu najodličniji plod crkvenosti i kršćanstva»[1]

Gotovo svi redovi u svijetu pokazuje znakove previranja, traženja, naglog brojčanog opadanja, jer prolazi kroz krize. Zahtijevaju obnovu, preustroj, radikalnu preobrazbu, čak i spremnost na umiranje. Neke će zajednice preživjeti krizu, neke će se oporaviti, neke će se prilagoditi, ujediniti s drugim zajednicama, neke će i nestati, a neke nove će se pojaviti pod djelovanjem Duha Svetoga koji prati svijet i njegov povijesni razvoj s istom ljubavlju s kojom je nadahnjivao naše utemeljitelje.[2]

Poslušni Isusovoj pouci pozorni smo na znakove vremena, mjesta i događajâ koji nas okružuju, samo tako možemo otkrivati volju Božju, zapaziti obnoviteljsko djelovanje Duha Svetoga i, do čega nam je jako stalo, pronalaziti izlaze iz ponekad očitih lutanja, te poći novim, nepoznatim putovima kojima nas Duh želi povesti.

Posvećeni život i mi s njime umreženi smo u globalni i planetarni svijet kojim nas brzo i udobno pokreću informacije, nove tehnologije, kulture, religije, gospodarstveni i politički sustavi. U procesu mondijalizacije i posvećeni život zadobiva nešto od globalnog identiteta i univerzalističke težnje da se od različitosti stvori jedinstvo što bi naše karizme ucijepilo u idealnu zamisao ljudskog promaknuća. Ovaj se ideal ipak ne ostvaruje bez zapreka i ne malih poteškoća.

1. IZAZOVI IZVANA

«Vrijeme koje živimo uzbudljivo je i dramatično; nudi nove prigode, a ograničava neke mogućnosti; otvara neviđene prostore i nagoviješta teške izazove… U društvu i kulturi događaju se brze promjene izazivaju odgojnu i evangelizacijsku zauzetost, svjedočenje redovničkog života.»[3]

1.1. Globalizcija, djelo moćnika i gospodara svijeta sa svojom bezobzirnom ekonomijom jedan je od jačih izazova posvećenom životu, zato što stvara bijedu i nove oblike siromaštva ugnjetava nerazvijene zemlje i ponižava milijune ljudi.

Nemilosrdni globalizacijski duh svijet je, čini se, uvjerio da zakon tržišne ekonomije nema alternative, da je tehnološki napredak odgovor na sva čovjekova pitanja, da je najrazumnije prilagoditi se situaciji, biti kao svi ostali, zadovoljiti potrebi za udobnošću, naviknuti se na obilje, biti razborit i držati se dalje od svake nesigurnosti.  Zov za lagodnim životom sve je glasniji i zaglušuje vapaje nevoljnika. Plamičak evanđeoske ludosti neprimjetno se gasi, posvećenima se zamagljuju pogledi, gubi se trag Isusovih stopa i naši putovi siromasima postaju jedva vidljivi.

1.2. Hedonistička kultura

Čovjekova priroda ima određene sklonosti, one su po sebi dobre, istinske ljudske vrijednosti, imaju duboki antropološki smisao. Seksualnost je Božji dar, izvor života; raspolagati materijalnim dobrima zakonita je želja; samostalno odlučivati potvrda je čovjekove osobnosti. Pala čovjekova priroda je međutim načinila kvar na ovim tako važnim dionicama puta do čovjekova ostvarenja. Prva posljedica toga kvara jest apsolutiziranje prirodnih sklonosti, tako da su postale devijantne, unose nered u pojedince i društvo.

Posvećeni život je čovjekovoj paloj prirodi potražio lijek, duhovnu terapiju – zaživio je evanđeoske savjete siromaštva, čistoće i poslušnosti. Suvremeni svijet, međutim, otežava njihovo življenje duhom hedonističke kulture koja oslobađa seksualnost od svake objektivne moralne norme svodeći je često na igru i na potrošnju, a uz sudioništvo sredstava društvenog priopćavanja popušta i nekoj vrsti idolopoklonstva instinkta. Posljedice toga mentaliteta u svijetu su: nastranosti svake vrste, kojima se pridružuju bezbrojne  psihičke i moralne patnje za pojedince i obitelji. Nužno je da posvećeni život pokaže današnjem svijetu primjere življene čistoće od strane muževa i žena koji pokazuju uravnoteženost, vladanje samim sobom, smionost, psihološku i afektivnu zrelost koji su nužni da se ne upadne u ropstvo sjetila. Tako se posvećena čistoća primjerice pokazuje kao iskustvo radosti i slobode[4]

1.3. Sekularizacija društva koja je stvorila kulturu ne-vjere, praktičnu a-teističku i a-religioznu kulturu. «Živimo u ozračju ravnodušnosti i relativizma. Božja opstojnost se ne negira, ali joj se uskraćuje životni prostor. Vjeru se ne osporava, ali se živi mimo nje. Božja prisutnost nije više vidljiva, evanđelje više ne odjekuje u društvu u kojem su se nastanile nove poruke. Bog i sveto, ako su  još među nama, postoje zato što su pounutrašnjeni. Profanost osvaja sve više prostora, zaposjela je prostranstva društva i osvaja privatnost; osobna savjest i ljudska intima nisu više Božje ognjište. U porastu je društvena nezainteresiranost za religiozno, što otežava i usporava ritam dozrijevanja vjere, spoznavanje njezinih sadržaja, a još više vjere kao njezine prakse».[5]

1.4. Gubitak transcendentnoga

Ova je pojava posljedica oslabljene vjere. Život i ljudske aktivnosti postaju puko ljudsko planiranje. U takvom ozračju nestaje motivacija da redovnici živi posvećen život usredotočen na poslanje od Boga mu povjereno.[6]

15. Antropocentrizam

Postavljanje čovjeka u prvi plan, Bog je prestao biti zadnja uporišna točka, nju je preuzeo sam čovjek. Čovjek razvija sebe i svoj svijet stvaralačkim radom, gospodareći svijetom. Apostolsko poslanje svodi se na društveni rad.

Postmoderni mentalitet svojstven novim generacija unosi u posvećeni život i njegovo poslanje usredotočenost na subjektivno, te imamo članove nepouzdane u preuzimanju dugoročnih ili  stalnih obaveza, njihove emocije sve relativiziraju i improviziraju što onemogućuje autentično i kreativno življenje evanđelja.

1.6. Materijalizam i  pohlepa za posjedovanjem

Sekularizirani materijalizam, bogatstvo, vjera u moć tehnologije oslabili su duhovnost i stvorili svijet bez duše. Prekomjerno bogaćenje stvorilo je društvene nepravde i milijune ljudi prisililo na puko preživljavanje. Nezaposlenost, iskorištavanje, te nemogućnost školovanja ograničavaju njihove perspektive. Reakcija ne te pojave je nasilje, droga, terorizam pa i ratovi.

Na ovaj izazov posvećeni život odgovara zavjetovanjem evanđeoskog siromaštva često popraćenog aktivnim zauzimanjem u promicanju solidarnosti, djelatnoj ljubavi, i humanizaciji svijeta. U središtu ovoga zavjeta je povlaštena ljubav prema siromasima, isključenima iz društva, s kojima se dijele životni uvjeti, patnja, problemi i opasnosti. Tako bi trebalo biti, ali je li uistinu tako?

1. 7. Iskrivljeno poimanje slobode izdvojene iz odnosa s istinom i moralnom normom dovodi do nenormalnih posljedica, nepravde, želje za vlašću i povlasticama, represivnog upravljanja svijetom, čak i nasilja. Moderna društva čovjekovoj slobodi nude gotovo bezbrojne mogućnosti i ponudama je mame u potrošačku groznicu kojom je žele zaraziti.

Uspješan odgovor na tu situaciju je poslušnost koja obilježava posvećeni život. Ona pokazuje da nema proturječja između poslušnosti i slobode, nego je poslušnost postupno osvajanje prave slobode koja praćena sinovskim odnosom preuzima Božju očinsku volju i svakodnevno je vrši. Redovnikova sloboda je uzvišeni dar koji pokreće samo središte naše osobnosti. Mnoge tako uzvišen dar uplaši. U kulturi improvizacija, kulturi «uzmi i baci», sloboda življena u punom smislu u totalnom sebedarivanju Onostranomu, plaši prirodom svoje konačnosti. To je sloboda koja se ne živi u svijetu stvari, nego u odnosu na druge slobode koje za nas izražavaju i konkretiziraju slobodu Boga koji nas zove.»[7]

2. IZAZOVI IZNUTRA

Izazovi posvećenu životu ne dolaze samo izvana, već i iz same Družbe, a porijeklo im je različito: sve viša dob braće (i sestara) u nekim dijelovima svijeta, sve slabija funkcija pojedinih službi osobito vodećih uloga, život članova s u suprotnosti sa siromaštvom i bijedom okruženja, neslaganja u zajednici zbog različitih stavova, ideja i vrednovanja kad je riječ o poslanju u društvu, osmišljavanje evangelizatorskih inicijativa, zbog čega se odgađaju odgovori na potrebe naslovnika.[8]

Posvećeni život nailazi na prepreke koje dolaze iz same zajednice, tako da ne mogu primjereno odgovoriti na izazove vremena. Takve prepreke mogu biti pomanjkanje zvanja, neprimjerena pratnja u tijeku početne formacije, opterećenost obvezama ili površnost u rasuđivanju, strah pred promjenama, nedostatak povjerenja u mlade snage, nejasno mjesto posvećenih u Crkvi, problem znakovitosti i vjerodostojnosti u vrijeme otvorene sekularizacije, gubitak identiteta i td.

Sve to oslabljuje ljubav za Krista i ljude. «Programi i dokumenti izvrsni su svečani proglasi, uzvišena teorija ali puni utopije što više izazivaju strah i frustracije, jer nisu stvarani iz života i zato je u njima premalo evanđeoske mudrosti», misle neki.

2.1. Pitanje cjeloživotne vjernosti  

Redovnikova vjernost u prošlosti nije smjela doći u pitanje, a nevjera je strogo kažnjavana, dok je oprost od zavjeta bila prava rijetkost. Pravila su ženidbu redovnika ili udaju redovnice vodila izravno u ekskomunikaciju i anateme (Kalcedon 451.)

Mladi danas imaju poteškoću položiti doživotne zavjete. Kulturalne promjene, filozofija, psihologija i modernistička strujanja šire uvjerenje da nema smisla i da se od čovjeka ne može tražiti cjeloživotna vjernost, smatrajući je otuđujućom i udarom na slobodu i dinamiku razvoja čovjekove osobnosti.

Radikalna antropologija stavlja čovjeka u središte svega postojanja, zastupa mišljenje da je čovjek sam svoj zakonodavac i samome sebi konačni cilj, on treba biti vjeran jedino samome sebi. Njegova sloboda na pijedestalu ne trpi nametanja nikakvih izvanjskih zakona, što više veliča sposobnost neprestanog prilagođavanja.

Sve to se odražava na kvantitetu naših zajednica. U njima imao dvije vrste nevjernosti: oni koji napuštaju zajednicu i oni koji ostaju u zajednici, ali odbijaju težiti za savršenošću, za obnovom, koji usporavaju ili zaustavljaju hod s Gospodinom i s braćom.[9]

2.2. Težnja za udobnošću

Redovnici i redovnice su često nevjerni svome pozivu. Odani pretjeranoj težnji za udobnošću udaljeni od evanđeoske jednostavnosti, navezani na materijalna dobra, guše spremnost na velikodušno služenje i misionarski duh. Sve ih je to udaljilo od naslovnika, osobito siromaha i napuštenih, a samim tim je oslabio istinski život u zajednici i umanjena vjerodostojnost svjedočenja s nesagledivim posljedicama. Bačena je ljaga na smisao evanđeoske radikalnosti na mjestu gdje bi ta radikalnost trebala  najjače blistati.

2.3. Strahovi od rizika

Zapreka Duhu Svetome su i strahovi od rizika, oportunističke odluke, zauzimanje sigurnih mjesta, zarobljenost tradicijom, neodlučnost.  Zajednice obilježene ovim znakovima jadikuju i ništa ne poduzimaju čime slabi kreativna vjernost karizmi. Ulijevaju «novo vino» u «stare mješine» (Mt 9, 17) neosjetljive na znakove Duha kao i na potrebe vremena. Ako se ovome pridruže zatvoreni sustavi mjesne Crkve i ustajale političke strukture materijalističkih i sekulariziranih društava, naše zajednice će još više gubiti proročku ulogu, tu bitnu dimenziju svoje posvećenosti, a to nas sputava i plaši.[10]

2.4. Nedostatak jasnih planova

Neki članovi zajednice postanu preko noći «slučajevi». U krizu zapadnu čak i oni revni, zdravo odgojeni, radini i uzorni. Načine krivi korak u poslušnosti, posrnu ili naiđu na nerazumijevanje zajednice gdje su se najmanje nadali. Da ne gasimo plamen Duha Svetoga? Da nismo postali plašljivi čuvari staroga pod svaku cijenu? Možda nemamo čvrstih i jasnih planova programa kao zajednica na provincijalnoj i mjesnim razinama, pa nam se braća i sestre snalaze prepušteni ili osporavani u privatnim, neizvjesnim, a možda i nadahnutim inicijativama?

2.5. Tko pokreće naše aktivnosti?

Vrhovni poglavar jedne Družbe bilježi slijedeće zapažanje: «Posjećujući provincije naše Družbe, nerijetko mi se događa da naiđem na braću u punoj snazi i apostolskoj hrabrosti, koja rade u zaslužnim ustanovama za dobro mladih, pa ipak čini mi se da tolika njihova gorljivost nije usmjerena prema Bogu. Tako smo s jedne strane zadivljeni i ne možemo ne cijeniti toliku požrtvovnost, a s druge strane, ne možemo a da se na zapitamo: što je zapravo glavni pokretač tih velikih aktivnosti… Bog je na samom početku kao izvor i temelj našeg poslanja i tako treba ostati. Ovu objektivnu stvarnost treba svatko od nas živjeti i njome zračiti svojim životom».[11]

2.6. Iscrpljujući aktivizam

Jako blizu ovoj pojavi je činjenica da ulazimo u situacije da mlada braća ili sestre u prvim  godinama posvećenja iznenada dožive, krizu zvanja, obeshrabrenja, srdžbe, pobune čak i depresije. Zašto? Možda zato što  u večernjim satima vide svoje samostane prazne pitajući se: kamo to odlaze njihova braća ili sestre? Kojim sve opravdanjima, ako se za obrazloženja uopće smije pitati? Može biti da mi još uvijek živimo svoje ideale više izvan zajednice nego u zajednici? Još nešto: ne događali nam se da svetim plamenom okamenjenih tradicija zapalimo krila novih poletaraca, pa oni posumnjaju da ih starija braća (poglavari) vode ispravnim putovima tj. putovima koji se gube ili vode manje-više nikamo. Nismo li možda brojnim iskustvima pridružili i ovo: krenemo smjelo u novu inicijativu, uložimo najbolje raspoložive snage, a one se pretvore u iscrpljujući aktivizam koji je zaokupio pozornost, zabavio i nas i naslovnike, ali nam je uvijek više uzeo nego dao, te smo umjesto obogaćeni ostali osiromašeni? Izvanjska događanja trebaju pratiti kvalitetni sadržaji, inače rasipamo snage u duhovnu površnost, pastoralnu osrednjost, a jedno i drugo umanjuju apostolski žar.

2.7. Statička vjernost karizmi

Naš stil života mora uvažiti gotovo nametnuto pravilo: valja nam započinjati iznova, tragati uporno, osluškivati pomno i proročkim nervom sanjati dinamičku, a ne statičku vjernost karizmi i osnivaču dajući uvijek prednost duhu pred zakonom, kreativnoj mašti pred krutim legalizmom i institucijskim oblicima prošlosti. Budemo li podložni napasti da ostanemo u prošlosti, jer nam daje kakvu takvu sigurnost, izložit ćemo se još većem riziku umiranja.

2.8. Premalo prepoznatljivi u društvu

Naš život i apostolat moraju ponovo otkrivati Božje tragove u našem pluralizmom obraslom društvu. Kao što se Bog objavio u utjelovljenju Krista svoga Sina, tako se i naša karizma mora vidljivo utjeloviti u društvo, u sve njegove pore, poput kvasa u tijestu. Tada ćemo biti korisni, prepoznatljivi i poželjni, (a ne sumnjičavi!) u kojem god društvu djelovali. To je moguće ne očijukajući sa sekularizacijom nego usredotočujući svoj pastoralni, karitativni, odgojni i kulturni rad za Krista koji će djelovati iz naše prosvijetljene nutrine. Ako je u našem svjedočanstvu premalo vidljiv Krist, Istina, Put i Život, ako njegova milost teško prodire u srca naše braće i sestara, ne možemo biti poželjni u društvu, a znamo da je temeljna težnja zajednička svim kulturama, religijama, svakom ljudskom srcu i svim aktivnostima, iskusiti Božju blizinu u životnoj svakodnevici. Podržati to ljudsko traganje za Bogom najuzvišenija je i najteža zadaća našeg svjedočenja.

3. ROROČKO SVJEDOČANSTVO

Opasno je služiti se pojmom «proročki», postao je čarobni štapić i magični «sezame, otvori se!», retorička naplavina koju olako rabimo i gdje treba i gdje ne treba. Proročka dimenzija posvećenog života umijeće je kojim se prosuđuje božanska nakana neke inicijative, kako su to činili proroci, Isus i naši utemeljitelji. Posvećeni život jest u sebi proroštvo, no svoju snagu očituje ponajprije čitajući sadašnji trenutak, vežući ga za izvore u svjetlu sutrašnjice… Proroci žive uronjeni u stvarnost s nabojem misterijskog milosnog događanja, i nisu svjesni svoje proročke dimenzije sve dok se ne obistine plodovi njihove uronjenosti i nadahnuća. Mi danas možemo prepoznati profetizam po siromaštvu, tami, tjeskobnom traganju, više nego po napuhanoj frazeologiji pojedinaca ili institucionalnih uloga.

Profetizam posvećenog života nastavlja Kristovu proročku zadaću u Božjem narodu. Ukorijenjen je već «u radikalnom nasljedovanju Krista i dosljednom predanju poslanju koje ga obilježava»[12]

3. 1. U svjetlu starozavjetnih proroka

Patristička tradicija vidjela je uzor monaškog redovničkog života u Iliji, smjelomu proroku i Božjem prijatelju. Živio je u Božjoj nazočnosti, zauzimao se za narod i hrabro proglašavao njegovu volju, branio je Božja prava i dizao se u obranu siromašnih protiv moćnika svijeta (1 Kr 18-19). U povijesti Crkve muževi i žene posvećeni Bogu po naročitom su daru Duha, vršili istinsku proročku službu, govoreći u Božje ime. Pravo proroštvo se rađa iz prijateljstva s Bogom, slušanja njegove Riječi u različitim povijesnim okolnostima. Prorok osjeća kako mu u srcu gori strast za Božju svetost i, prihvativši u dijalogu molitve njegovu riječ, proglašava je životom, govorom i postupcima, pretvarajući se u Božjeg glasnogovornika protiv zla i grijeha. Proročko svjedočanstvo traži trajno i strastveno istraživanje Božje volje, velikodušno i neophodno crkveno zajedništvo, vježbu duhovnog rasuđivanja, ljubav za istinu.

I danas postoji snažno svjedočanstvo posvećenih osoba. Ono se odnosi prije svega na potvrđivanje prvenstva Boga i budućih dobara, koje proizlazi iz nasljedovanja i oponašanja Krista čista, siromašna i poslušna, potpuno posvećena slavi Oca i ljubavi prema braći i sestrama. Proroštvo prima snagu iz intimnog prijateljevanja s Bogom po razmatranju njegove riječi, očituje se u hrabrom istupu protiv zla i grijeha za ljubav, pravednost i istinu a živi i prebiva u posvećenima koji žive puninu poziva i djelovanja.  

3.2. Hrabrost donošenja odluka

Jedna od poteškoća naših redovničkih zajednica jest donošenje odluka o promjenama. Čini se da smo preoprezni u strahu da se ne naruše uniformizam i stari životni modeli, da se ne pogriješi. Odluke se odgađaju, a odgađanje je gubljenje vremena, gubljenje vremena pak nastavak odgađanja tako se zajednice umjetno zadržavaju u limbu frustrirajuće neizvjesnosti. Razlog tomu je nedostatak konsenzusa o važnim pitanjima zajedničkog planiranja. Nekada su redovnici u zajednici znali ili slutili što im je činiti i lakše su pronalazili put do zajedničkih odluka. Danas je to jako teško. Živimo vrijeme tranzicije, napustili smo neke  prevladane oblike života i rada, a nove još nismo stvorili. To međuvrijeme plaši, no ono je kao krizno u isti mah i prilika da se pouzdanjem u Providnost domisle originalna rješenja. Na taj bi se način izbjegle mnoge napasti osobito ona najraširenija da se pomoću institucija u beskraj ponavljaju doslovne interpretacije karizme iz prošlosti umjesto da se ustupi mjesto  dinamičkoj vjernosti: oživljavajući  proročke snage sa odgovorom sadašnjem trenutku.

3.3. Usuprot duhu vremena   

U čemu bi se sastojalo proročko svjedočanstvo posvećenog života suvremenom svijetu? Premda nije lako naći odgovor na postavljeno pitanje, vrijedi tragati za njim. Možda bi trebalo zaplivati uzvodno, prema izvoru. Valjalo bi krenuti suprotnim smjerom, protiv vjetra, nasuprot duhu vremena. Našem površnom društvu trebalo bi suprotstaviti jake, duboke misli. Sveprisutnoj sekularizaciji, živu vjeru, proizašlu iz osobnog iskustva Božje blizine. Kulturi ravnodušnosti i relativizma odgovoriti pastoralnom revnošću i davanjem prvenstva Bogu u svim svojim aktivnostima. Prenaglašenoj individualnosti i antropocentrizmu treba ponuditi radikalnu decentralizaciju ega, Kristocentričnost i maksimalnu otvorenost milosti.

Proročku gestu ima apostolsko poslanje koje se udaljilo od društvenog rada, a približilo se radu na slavu Božju i za spasenje svijeta. Svijetu bez ideala, putokaza i perspektive, valja širiti jasne vidike transcendencije. Zaboravna čovjeka, zauzeta brigama za prolazno i vremenito, valja podsjetiti na posljednje stvari i vječno spasenje, tako što ćemo mu pokazati da je Bog apsolutna vrijednost našeg osobnog i zajedničkog, intimnog i institucionalnog života.

U svijetu u kojem tragovi Božje prisutnosti iščezavaju, posvećeni će život djelovati jakim suobličenjem Kristu po kojem će Bog opet biti vidljiv i prepoznatljiv.

3.4. Obnova autentičnosti

Smisao autentičnog posvećenog života je duboki osjećaj pripadnosti Bogu onako kako se to izriče u obrascu zavjetovanja: «Želim ostaviti sve da bih tebe slijedio/la». Put je to savršenosti koji vodi u svetost satkanu od ljubavi prema Bogu i bližnjemu; neprestano umiranje sebi da bi se živjelo jedino Bogu; odreknuće laičkog života «radi kraljevstva nebeskoga» (Mt 19,12), da bi se «brinuli za Gospodnje». (1 Kor 7,32).

Biti autentičan znači uporno i dosljedno tragati za Božjom blizinom, za osobnim susretom s osobnim Bogom u osobi Isusu Krista, svjedočeći to iskustvo intimnog mističnog odnosa braći ljudima. Bez toga je samo zavjetovanje izvanjski čin, a apostolsko zalaganje lišeno dubokog smisla. Život je mistika (ne po posebnim spektakularnim znakovima vizija i čudesa, već ostvarenjem jedinstva s uskrslim Gospodinom, osjećaj koji je izrazio Isusov učenik rekavši «Bog moj i sve moje!» ili onaj drugi: «Ne živim više ja nego Krist živi u meni» (Gal 2,20).  «Izabrao si me s ljubavlju, pripadam samo tebi, zauvijek». Suvremeni autentični redovnik ili redovnica bi rekli: «Ti si zadnji razlog moga postojanja. Raspolaži mojim tijelom, voljom, zdravljem, vremenom, ljubavlju - svim snagama i sposobnostima. Jer ti si jedini Gospodin, ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste…». Takvim je predanjem služio Isus Ocu, a najviše mu se približila njegova majka, Marija.

Posvećeni nisu duhovna aristokracije, ni povlašteni stalež u Crkvi. Odričući se prava zasnovati obitelj, stvarati tjelesno potomstvo, raspolagati materijalnim dobrima, izravno sudjelovati u ekonomskom razvoju i političkim inicijativama, živjeti po svojoj volji, jer vlastitoj volji pretpostavljam volju Božju, posvećeni žele graditi Kraljevstvo nebesko i služiti Božjem planu spasenja. Bog i njegovo kraljevstvo apsolutne su vrednote, a oni umrli svijetu žive jedino Bogu.

4. SVETOST PUT OBNOVE I NOVIH POČETAKA

Umjesto zaključka, nekoliko prijedloga napabirčenih po dokumentima i osluškujući napore iskusnije braće i sestara koji su tragali ili još uvijek tragaju za izlazom iz krize. Od crkvenih dokumenata tu su nezaobilazna pobudnica Vita Consecrata (1996), apostolsko pismo Novo Millennio Ineunte (2001), instrukcija Ponovno krenuti od Krista (2002) i enciklika Deus Caritas est (2005). Svi oni, naravno, participiraju na duhu i učenju Drugog vatikanskog sabora.

4.1. Ponovno krenuti od Krista

Spomenuti nas dokumenti upućuju na Krista, na intimno zajedništvo što treba biti trajni izvor za svako nadahnuća, za osobno obraćenje, obnovu naših zajednica. Ponovno krenuti od Krista znači potvrditi da je nasljedovanje Krista «živo sjećanje na način postojanja i postupanja Isusa kao utjelovljene Riječi»[13].

«Da, treba ponovno krenuti od Krista, jer su od njega krenuli prvi učenici u Galileji; od njega su, tijekom povijesti Crkve, krenuli muškarci i žene svih staleža i kultura koji su  posvećeni Duhom u snazi svog pozva, zbog njega ostavljali obitelj i dom, te ga bezuvjetno slijedili stavljajući se u službu naviještanja kraljevstva Božjega i čineći dobro svima».[14]

To je program koji stoji u temeljima Crkve, to je put svetosti današnjih redovnika i redovnica, konstanta koju ne mijenjaju ni vremena i kulture. «Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke» (Hebr 13,8). Ponovno krenuti od Krista znači pronaći smisao i kvalitetu posvećenog života, motriti njegov Božanski lik, moliti, ponirati u tajne njegove prisutnosti, blagovati s njim, hraniti se njegovim Božanskim životom, zatim uzeti svoj križ i odvažno poći za njim sve dok se na zaustavi i, kao nekoć učenicima, ne zapovjedi: «Izvezite na pučinu!» (Lk 5,4). Zapovijed će nas i cijelu Crkvu ispuniti novom nadom, ali osobito nas koje sve više zabrinjava iskustvo uzaludnog truda. Shvatit ćemo istinitost druge njegove tvrdnje: «Bez mene ne možete ništa učiniti» (Iv 15,5).

4.2. Probuditi čežnju za svetošću

Ponovno krenuti od Krista znači probuditi čežnju za svetošću. Hod u svetosti treba biti utkan u sve promjene i sva naša pastoralna planiranja. Svetost je srce našeg poziva i najdragocjeniji dar koji možemo ponuditi svijetu, najuvjerljivije svjedočanstvo, najveća inspiracija da i drugi donose hrabre odluke: nasljedovati Krista u svojim staležima, osobito mladima u donošenju odluke da slijede Krista u duhovnom pozivu, jer će im posvjedočena svetost biti, primamljivija od svih naših aktivnosti. Svaka bi zajednice trebala imati i nuditi vlastitu pedagogiju svetosti, luč kojim se pali izvorni apostolski žar da iz njega opet krene oduševljenje kakvo poznajemo iz prve Pedesetnice, iz početaka naših karizmi ili iz naših mladenačkih dana; nešto od raspoloženja iz kojeg je krenuo apostolat svetoga Pavla kad je uskliknuo: «Jao meni ako evanđelje na navješćujem!» (1 Kor 9,16).[15] Krist, blago zbog kojega smo sve ostavili, zračit će iz naših malih gesta, a naše će svjedočanstvo biti kreativno i učinkovito. Naše će zajedništvo biti znak ne samo da smo pronašli Krista nego da se radosno u njemu ostvarujemo.

4. 3. Izgraditi duhovno zajedništvo

«Duhovni život mora biti na prvome mjestu programa obitelji posvećenog života»[16]. Odredba se odnosi u prvom redu na duhovnost zajedništva iz kojega je moguće biti vjeran Božjem planu i odgovoriti na duboka očekivanja svijeta. Put u takvo zajedništvo je bratska/sestarska ljubav dijalog, osobna zrelost i duhovna izgrađenost, duboko prijateljstvo, briga za drugoga međusobno prihvaćanje uvažavanje, razumijevanje i obogaćivanje; spremnost nositi bremena jedni drugih, sve dok na licima onih koji nam pripadaju ne ugledamo odsjaj Božje lica, dok ne postanu sakrament susreta s Bogom. Jako duhovno zajedništvo redovničke obitelji širi se u koncentričnim krugovima, zahvaća druge ustanove i oblike posvećenog života u raznolikosti karizmi i međusobnoj solidarnosti. Ponegdje je takvo zajedništvo već ostvareno na planu odgoja i evangelizacije. Iskustvo zajedništva posvećenih iz središta Crkve otvara se i širi na kler počevši od pape, biskupa, svećenika i sveukupnog crkvenog učiteljstva. U zadnje vrijeme su i laici sve više dionici toga zajedništva. Redovnici im nude svoje prostore molitve, plodove duhovnosti pa i sudjelovanje u apostolatu, a ponegdje laici preuzimaju njihove ustanove.

4.4. Perspektive posvećenog života

Istina je da posvećeni život teško nalazi načine da izrazi svoje proroštvo i vjerodostojnost iz čega proizlazi nesigurna budućnost i preživljavanje u nekim dijelovima svijeta. No on nije bez perspektive. Suvremene analize drže osobito važnim probuditi draži skrivenih lijepih i primamljivih oblika posvećenog života. One stvaraju vedru komunikaciju što privlači, blago osvježava, budi optimizam. Posvećeni život treba i dalje buditi milost i simpatiju, maštu i divljenje, treba ulijevati snagu, oduševljenje, pouzdanje. Sve to dolazi iz izvora, a izvor je intimni život s Bogom, usredotočenost na Krista, otvorenost Duhu Svetome, bratsko zajedništvo, osobno i zajedničko obraćenje i odvažni apostolat.

U tu svrhu je važno razvijati karizmatski identitet. On je slab, nejasan, nesiguran pa je takva i karizmatska ponuda. Lijek tomu je ne doslovna nego dinamična, suvremena vjernost duhu utemeljitelja i oživljavanje osjećaja pripadnosti družbi i zajednici. Tada bi posvećeni život mogao opet biti proročki i vjerodostojan znak našem vremenu u životu pojedinaca i u djelovanju institucija. To je moguće povratkom siromašnijem, budnijem i sadržajnijem načinu života. To znači: pojednostaviti strukture koje su postale teret i koje vrše službu, ali ne svjedoče uvijek Božju prisutnost. Treba odgajati revne, ljude koji žarko ljube Boga i braću  kao što i njih ljubi Bog. U njima treba poticati velikodušan odgovor, podržavati vjernost pozivu, ponuditi im motivacije, širiti obzore, otvarati ih duhovnom prosuđivanju.

Sve to mogu autentični svjedoci, iskusni animatori, vrsni odgojitelji, sveti, oni koji žive dostojni svoga poziva, novi ljudi za novo tisućljeće.  

 

PROROČKO SVJEDOČANSTVO POSVEĆENOGA ŽIVOTA PRED IZAZOVIMA SUVRMEMENOG SVIJETA

PITANJA za rad u skupinama

 

1. Potrebni smo novih nadahnuća, poticaja i ohrabrenja. Što poduzeti da oživi duhovnost pojedinaca i da zajednice postanu oaze duha u svijetu koji žeđa za iskustvom Božje blizine?

2. Da bismo u društvu bili znakoviti, djelotvorni i preobražavajuća snaga, moramo izvršiti brojne promjene, koje? Koliko nam pomažu savjeti Crkve? Kako smo se odazvali pozivu na obnovu kroz vraćanje na izvore karizme? Što još moramo promijeniti u vlastitom mentalitetu i postojećim strukturama?

3. Jedno od ključnih rješenja naše obnove i ponovnog utemeljenja svakako je povratak solidarnosti s ljudima koji pate ili žive u bijedi. Kako posvećeni život pročistiti od komoditeta, tromosti, zatvaranja, te kako  pomoći svojima da napuste život obilja i prihvate život u skromnosti?

4. Posvećeni život ima strukturu, organizaciju i upravno vodstvo koje su naslijedili iz slavne prošlosti. Može li se njima graditi budućnost? Zahtijevaju li se na tom planu promjene? Trebaju li nam novi oblici upravljanja koji će rasplamsavati karizmatski žar? Što trebaju činiti redovnička upravna tijela da bi svoja djela i ustanove stavili u službu poslanju?

5. Posvećeni život dobrim dijelom ovisi o ekonomskim mogućnostima (misionarska djela, odgojne ustanove). Ekonomija doduše nije temeljna istina posvećenoga života, ali njezin utjecaj je velik. Složenost svjetske ekonomije, poljuljani i nepravedni ekonomski sustav uvelike utječe na ekonomiju redovničkih instituta, što ćemo na to reći? Kako zamišljati solidarnu ekonomiju? Kako organizirati ekonomiju u službi poslanja?

6. Redovnici su danas uključeni u crkvene strukture najčešće one župnog apostolata, pa se često jedva razlikuju od života i djelovanja svjetovnog klera. Redovnici i redovnice se sve više ostvaruju u pastoralnim aktivnostima i državnim službama (osiguravaju opstanak!). Može li se povećati prostor za tipično samostanska ostvarenja redovničkog poziva, za njegovanje prave duhovnosti za kojom svijet žeđa? Koje poteškoće prate taj zaokret?  

7. Ima li moja provincijalna zajednica svoj (dugoročni) program s jasnim ciljem, suvremeno postavljenim zadacima, razrađenim etapama, ulogama, te omogućuje li taj plan i program dozrijevanje i duhovno apostolski rast pojedinaca, a samim tim i realizaciju karizme?

Redovnički dan

• Kronologija
• Predavanja i prigodni tekstovi
• Fotogalerija