30.08.2007

O. Jakov Mamić: Autoritet i animiranje redovničke zajednice

Zajednice koje znadnu njegovati aspekte misterija u jednostavnosti svakodnevne agape, opstat će i u rasapu suvremenog društva. Uloga autoriteta je upravo graditi takve zajednice i takve odnose.

REDOVNIČKI DANI U BiH-u 2007.
„Karmel sv. Ilije“-Zidine, 30. 08.2007.

 „Autoritet i animiranje redovničke zajednice“

(O. Jakov Mamić, OCD)
 

Uvodna napomena: Autor ovoga predavanja ističe da predavanje nije dovršeno i da se koristio mnogim raspoloživim materijalima raznih redovničkih zajednica i skupova, te ni čim ne želi kazati da je riječ o njegovom izvornom radu. Stavlja na raspolaganje ovaj materijal kako bi i drugima mogao poslužiti u nadi da nitko neće biti doveden u zabunu. Nije dopušteno ni djelomično ni cjelovito pisano ili elektroničko prenošenje ili navođenje teksta i autora.

I. 1.  NAJČEŠĆE VRSTE OBNAŠANJA AUTOREITETA

Ankete su pokazale da postoje, manje-više, ovi tipovi obnašanja službe autoriteta danas. Oni nikako nisu beznačajni s obzirom na poslušnost kao i s obzirom na zajednički život: Iznijet ćemo tri važne (uvodne) točke vezane uz autoritet i njegovu narav unutar redovničkih zajednica:

  • «Autoritarni» autoritet : (poglavar je iznad zajednice / servilna poslušnost): Riječ je o upravi pretežito disciplinarne naravi; ona čini da stvari funkcioniraju putem intervenata koji su jaki i odlučni; nerijetko sve čine umjesto osoba i odlučuju za njih; zahtijevaju sitničavu podložnost zajedničkom dobru koje su uglavnom oni odredili…
  • «Podložni» autoritet: (Poglavar je pod zajednicom/poslušnost upitna?): Umjesto da vodi zajednicu, njega vode drugi…Uvjetovani su premnogim «podložnostima» (prijateljstva, simpatije, preferencijalne veze, strah od «jakih» u zajednici, itd);  riziko je, manje-više svjestan, kompromisa i favoritizama u kojima ima više mjesta za odluke i ideje lukavih nego namisli Gospodnje…
  • «Administrativni» autoritet: (Poglavar pored zajednice / poslušnost funkcionalna): zajednica je vođena na neki «menedžerski» način, učinkovitost; više se gleda na zaduženja, poslove i rad nego na subraću… Sve mora, barem izvana, biti u redu i točno. «Strategija» koja nadahnjuje ovakav odnos više je laička, nego evanđeoska…
  •  «Pomirljivi» autoritet:  (Poglavar na ulazu zajednice/poslušnost povremena – na mahove): Blag, dobroćudan, razuman i tolerantan prema svima, poglavar ide za tim da prije svega uščuva «mir», ali (možda) ne usmjeruje s jasnoćom zajednicu «iznutra»; tako nastaju nesigurnosti i sumnje u grupi, upravo jer «pušta da ide» opredjeljujući se za stanje «praznine autoriteta» (kao da ga nema)…
  • Autoritet «animator»: (Poglavar je u dubini zajednice/zrela poslušnost): Poglavar se zalaže da braća dođu do radosne raspoloživosti,; ide za tim da omogućava inicijative i stvaralaštvo; Ide za nutarnjim uvjerenjem više nego za preciznim izvršenjem onoga što je naloženo ili zapovjeđeno…Promiče suodgovornost, suradnju i sudioništvo svih, a da pri tom ne zazire ni od vlastite nadležnosti u konačnim odlukama…

I. 2. TEOLOŠKI KOREKTIVI AUTORITETA U REDOVNIČKIM ZAJEDNICIMA

Nakon uočene „tipologije“, navodimo samo neke kvalitetne naznake koje slijede iz Božje riječi i iz dokumenata o redovničkom životu, osobito u „Bratski život...“:

  1. Poglavar nikada ne treba zaboraviti da se njegov «osobni nutarnji život»  uvijek reflektira, na jedan ili na drugi način, na kvalitetu cijele zajednice koja mu je povjerena…
  2.  On se treba založiti da «teološki» vrednuje svoju zajednicu, tako da ide s onu stranu i iznad mnogih ljudskih siromaštava koja je mogu označiti …
  3. Nastojati uvijek promaknuti dobro ma gdje ono bilo; bez ponižavanja ili omalovažavanja prošlosti, bez banaliziranja ili snobiranja sadašnjosti, bez ismjehivanja ili demoniziranja budućnosti…
  4. Brinuti se, ustrajno i marljivo, o svojoj trajnoj osobnoj  formaciji: to je  neophodna pretpostavka da bi mogli ići, i činiti da drugi idu «ukorak s Bogom»…
  5. Učiniti sve da se uskladi s drugim poglavarima, iako je potrebno priznati različitost, ali je i neophodna jedna zajednička crta kako doktrinalna tako i operativna…
  6. Ustrajati u korištenju svih sredstava koja pomažu ostvarivanje bratstva; nije riječ samo o humanim sredstvima (ljubaznost, iskrenost, samokontrola, duh suradnje i participacije, itd..), nego iznad svega o onim «božanskim» (na prvom mjestu zajedničko slavlje euharistije)…
  7. Spasiti sebe i svoju braću od površnosti (općenitosti), kako na razini operativnoga (činiti sve i svašta), tako i «entitatvnoga» («nesiguran identitet gura nas na loše shvaćeno ostvarenje» br. 36)…
  8. Obvezan si sve više, razumom i životom, usvajati novi rječnik i novu terminologiju koji govore o sve većoj potrebi «sudioništva», «suradnje» «suodgovornosti», «participacije», «zajedništva», «subsidijarnosti», itd…
  9. Urezati u svoje srce (i staviti u dubinu duše svoje braće) čvrsto uvjerenje da je «bratsko zajedništvo već po sebi apostolat» (br. 54)…, te da
  10. «sva plodnost redovničkoga života dolazi od kvalitete zajedničkog bratskog života» (br. 71)

I. 3.  ODNOS REDOVNIČKOG AUTORITETA PREMA NOVOM VREMENU

            Prije sustavnog govora o ulozi poglavara-animatora u redovničkoj zajednici, potrebno je čuti govor - ishod različitih anketa učinjenih unutar redovničkih zajednica nakon Koncila i Sinode; taj nas govor dovodi do dva temeljna pitanja koja ne možemo zaobići:

I.3.1. Naša odgovornost u novim promjenama

Da li smo, kada i kako poticali promjene u pozitivnom smjeru…?

Da li smo i koliko ometali promjene u negativnom smjeru…?

I.3.2. Pred pozitivnim promjenama koje je Crkva priželjkivala već tamo od Koncila, nastala su tri temeljna stava u zajednicama:

  • stav obrane i odbacivanja: u vrijeme obnove kao da smo ostali na prozoru čekajući, da nakon što prođe oluja, vratimo sve na ono što je ranije bilo; novo shvaćamo kao popuštanjem ili smo jednostavno apsolutizirali oblike i sadržaje jednoga drugog vremena…?
  • stav podnošenja i neiskrenosti (dvoznačnosti): prilagodili smo se, ali s mnogo dilema i sumnji; to je stoga, jer nismo produbili prave razloge promjena, ili što mislimo da svaka promjena smeta..?
  • stav prihvaćanja i povjerenja: otvoreni smo obnovi u kršćanskom stavu i prožeti nadom; angažirali smo se iskreno i duboko u novim izazovima Crkve, i to s uvjerenjem da Boga susrećemo «u povijesti» i da «znakovi vremena» stalno traže ne samo razlučivanje nego i smjelost…?

I.3.3. U odnosu na negativne promjene (gotovo nametnute) koje dolaze iz poganske kulture koja nas okružuje, kako su reagirale redovničke obitelji i pojedine zajednice? Dokument «Bratski život u zajednici» navodi neke jade (ajme):

  • «konsumizam» i «hedonizam»: u mnogim krajevima nisu ostavili indiferentnim neke zajednice, dovodeći nerijetko u kušnju sposobnost jedne ili druge da se odupru zlu.. (br. 4e)
  • «površnost» (općenitost): predstavlja pravu opasnost za redovnički život (br. 46): vidi neke opise situacija «koje su u ovim godinama ranile, a ponegdje još uvijek ranjavaju, redovničke zajednice»…
  • «mass-mediji» kroz svoj utjecaj na ljude našega vremena, zahvaćaju i naše zajednice, a nerijetko i uvjetuju njihovu nutarnju komunikaciju (br. 34)…
  • «individualizam»: čini mučnim bratski život u zajednici (br.42). Usp. i br. 39: gdje se navode različiti oblici individualizma…
  • «aktivizam»: ponekad iskrena želja služenja Crkvi, privrženost djelima ustanove, zahtjevi mjesne Crkve, mogu lako dovesti redovnike do opterećenosti poslom, naravno s mnogo manjom raspoloživošću za zajednički život (br. 5)…

II. AUTORITET - ANIMATOR ZAJEDNICE

(Prioriteti teološkog karaktera i nadahnuća)

II. 1.  Animiranje zajednice danas

Teologija kaže da je redovnička zajednica, ukoliko je zajednica krštenih osoba, «ujedinjena» vezom vjernosti svetosti  svekolikog Božjeg naroda na putu poslušnosti vlastitoj karizmi koju Crkva proglašava autentičnom.To je život u zajednici. On je usmjeren i podržavan je  odgovorom na poziv na svetost na koju su se osobe obvezale zavjetom, a potpomognute su čitavim nizom odredbi prema vlastitom zakonodavstvu.

Tako je u teoriji.

+ U praksi je često sve življeno posve drugačije, a odgovorne osobe u zajednicama više pažnje posvećuju stilu (obliku), nego identitetu.

            Što, dakle, s toga stajališta ulazi u dužnost poglavara-animatora:

  • Rast zajedništva: brinuti se o rastu bratskog zajedništva
  • Odgajati za odnos iznad podjela: nadilaziti podjele koje se svačim opravdavaju
  • Izbjegavati „popsebnosti“ u odnosima: borba protiv težnji k selektivnim i konfliktnim odnosima
  • Imati „oko“ za prosudbe: boriti se protiv svega što onemogućuje da redovnički život bude bratski

To su izazovi koje moramo odgovorno vrednovati i oni se ne mogu riješiti nekim «pijetizmom».

  • II. Vatikanski sabor predstavlja svetost kao stil života, i tako govori da je život put za njezino ostvarenje;
  • Ivan Pavao II. Drži da je jedna od glavnih pouka II. Vat. Koncila čvrsti odnos između tajne Boga i tajne čovjeka (RH; Dives in misericordia, 1; GS 22);

+ Promovirati svetost u posvećenim zajednicama znači formirati zajednice za vrijednosti mira, pravde, milosrđa; Čovjek je dobar kada je u skladu sa spasenjskom voljom Božjom te ustrajava na njegovom putu, a označen je u Isusu Kristu; Usredotočenost na čovjeka ne udaljuje od Boga, ali nepažnja ili lažna briga udaljuje;

Isto tako briga za ozdravljenje zajednice veliko je djelo milosrđa i oprosta;

Vođenje zajednice iznimno je djelo milosrđa koje voliš, moliš i dijeliš;

+ II. Vatikanski označava tri bitne crte obnove kršćanskih zajednica: slušanje Riječi Božje, slavljenje misterija, briga za dobro čovječanstva; Crkveni oci vele: iskustvo Otajstva prolazi kroz slavljenje Otajstva (Rimski misal, Predgvoor, 3);

II.2. Prioriteti razmišljanja za nositelje odgovornosti u zajednici

            Redovnički život ima identitet misterija i poslanja: poglavar koji zahtjeva poslušnost, a sam ne boravi u uvjerenju da redovnički život ima identitet misterija zajedništva i poslanja, njegovo traženje je neuvjerljivo.

            Uvjerenje da je redovnički život volja božja i potreba Crkve: Isus je htio posvećeni život, Duh je nadahnuo utemeljitelje i utemeljiteljice, Crkva tumači i potvrđuje karizmu koju osoba u zavjetima prihvaća, tekstovi utemeljitelja izražavaju zahtjeve ovog  pristanka.

            Potreba razlučivanja putova: može se dogoditi da se osoba koja ima brigu animiranja zajednice, ili jedan dio zajednice, u tumačenju ovih nadležnosti ne slaže. Ali to ne oslobađa od nastojanja da se putovi razluče kako bi se pojasnile situacije u duhu ljubavi i istine.

            Neophodnost integralne komunikacije (sadržaj, osoba, putivi,...): ako je ovo nastojanje izostalo, tada se događa situacija «klinča» i šutnje, što vrlo škodi jedinstvu zajednice. Odluke koje svi odobre, lakše se nose i ostvaruju.  Drama je mnogih zajednica nedostatak komunikacije, pa stoga i sporazuma na nekim ne tako nevažnim aspektima zajednice.

            Potreba sastanaka i njihov smisao: sastanci zajednice moraju ići k tome  da, u svjetlu Duha, uoče prikladne modalitete  za očuvanje i osuvremenjenje karizme i duhovnoga blaga zajednice. Stoga sastanci nisu suvišni. Ako su dobro pripremljeni i vođeni, oni su to korisnije  koliko su više plod<očitovanja misli svakoga člana zajednice i pokušaj da ga se zahvati.

            Dozrijevanje za slobodu i sloboda osoba: u ovom slučaju središnje mjesto ima poučljivost istini, a nju valja tražiti i slijediti u slobodi. To je uvjet da motrimo Dobro i odgovorimo na istiniti cilj egzistencije.. Svi smo za sve odgovorni, i to u ostvarivanju zahtjevnosti općeg dobra, ali da netko vrši svoju slobodu, važno je da budu uščuvani uvjeti ispravnog razmišljanja te prijateljska zahtjevnost istine. Tako govori Fides et ratio.

            Tražiti istinu: nije pitanje jesu li ovi zahtjevi teški, nego jesu li istiniti. Istina, a ne oportunitet je norma dobra.

            Izostaviti ovu važnu trasu, znači doista prečesto inzistirati na sekundarnim stvarima. Što više sitnice postaju «makroskopske», to manje volje ima za ispravno vrednovanje zajedničkoga dobra. Umjerenost je prijateljica istine, a ne samovolje. Kriterij dobroga vođenja zejdnice usmjeren je na zajedničko dobro, a ne na odluke koje izmiču odgovornosti.

Danas nedostaje konkretna mudrost koja je dozrela u zajedništvu s Duhom.

II.3. Služenje - diakonia  - put je svetosti

            Ako crkveno (eklezijalno) promatramo animiranje zajednice, onda ono postaje sve više put posvećenja. Bog nikada ne traži od osoba više nego one mogu., a i on sam potpomaže ih u ostvarenju onoga što od njih traži.

            To nam pomaže da na tu dužnost gledamo s povjerenjem i smireno. Ne treba popuštati, a niti klonuti. Danas je važno imati zahtjevne osobe, jer riječ je o prijelazu koji dovodi u iskušenje mnoge ljude.

            Ako su situacije teške, i Crkva stavlja na raspolaganje svoja valjana sredstva. Upravo, veličina i jad svih redovničkih zajednica stoji u tome što su u njoj mnoge osobe istovremeno: bogate i siromašne, smirene i nemirne, svjesne i svoga dostojanstva i krhkosti. Medijacije, dakle, eklezijalne postoje.

II.4. Animiranje zajednice –  subsidijarna odgovornost

            Još traje proces rasprava o odgovornosti u zajednici. Najteže pitanje je, s jedne strane, vrednovanje koje svaka posvećena osoba čini o svojoj zajednici i svojoj odgovornosti; a s druge strane uvjerenje kojim se vode oni koji animiraju zajednicu u vršenju vlastitoga poslanja.

            Nalazimo se u vremenu u kojemu je jak naglasak stavljen na potrebu da svaka osoba razvije svoju odgovornost i solidarnost, tako da svaka osoba bude odgovorna za sebe, ali i da potpomogne one s kojima je pozvana živjeti. Ipak, dakle, valja ići za tim da zajednica bude mjesto u kojemu svi sudjeluju u donošenju odluka, naravno uvijek u primarnoj vjernosti Ocu i Duhu.

III. POTREBA DUBINSKOG PREMIŠLJANJA UVRIJEŽENOG REDOVNIČKOG IDENTITETA I POSLANJA  - POSTULATI ANIMIRANJA DANAS

 (Graditi bratski-proročki život)

 

            Veliki je raskorak između dijagnoze i lijeka, programa i života, karizme i stvarnosti svakodnevice. To znači da je slučaj redovničkoga života vrlo ozbiljan: središnja kršćanska vrijednost, ali i vrlo složena stvarnost našega vremena.

            Zaustavit ćemo se na nekim prijelazima za koje držimo da su važni, osobito za redovništvo našega vremena: čini se doista da ih je nužno učiniti kako bi se prešlo sa slavnoga ideala posvećenog života na svakodnevnost, ali i da bi oslobodili svakodnevnost od zapreka da se više uključi u božansko-ljudsku stvarnost.

III.1. Premišljati odnos“činiti“ i „agape“:

            Danas smo praktički u prevlasti činiti: trenutak je vrlo delikatan, jer osjećamo nedostatak snage, a ne rada, a rad sve više zahtjeva pripremljene osobe, posuvremenjenje i profesionalnost.

            Može se dogoditi da usredotočenje na ovaj vid problematike, iako nužne i neophodne, prebaci u drugotni plan duhovnu dimenziju, a osobito pažnju na bratski (sestrinski) život.

            Možda je Isusov ukor Marti išao, ne zbog toga što je ona služila, nego zbog toga što je služila po svojim, a ne po Isusovim kriterijima. Kada je sve usredotočeno na jednu dimenziju, tada nema dovoljno energije za druge životne dimenzije.

            Marija se nalazi kod Isusovih nogu, jer osjeća da je prihvaćena i voljena. Vrlo

je važno pronaći ovaj temeljni stav kako bi se otkrila ona stvarnost kršćanskoga života koja ga ustvari utemeljuje: osjetiti da si voljen od Gospodina, prihvatiti da si voljen od njega, «vjerovati da si ljubljen». Ali i da bismo postali sposobni voljeti svoju braću i sestre.

            Tko nije osjetio da je voljen, teško će razumjeti što je ljubav i što znači ljubiti i što znači osjetiti potrebu da ljubi. Značajno je pitanje: što znači voljeti brata ili sestru?

            Odgovoran pristup redovničkom životu zahtjeva  iskustvo ljubavi, Marijino iskustvo koje visi o usnama Učiteljevim, spremna razumjeti zapovijed ljubavi.

            Nije slučajno da je «Evanđelje nove zapovijedi» evanđelje ljubljenoga učenika: onaj koji je osjetio da je voljen, može govoriti o ljubavi kao nitko.

            Tko ne zna što je agape ne može svoje vrijeme potrošiti u agape: iskustvo zajedništva s Ocem, osjetiti se uključenim a avanturu Sina, imati sjedinjujuće iskustvo Duha…

            Odatle posljedica: primat sinovskoga slušanja riječi Božje: čuti uvijek isti govor srca Božjega: volim te. Kako je moguće uopće graditi zajednicu osoba, ako te iste osobe dnevno nisu u molitvenom i pažljiovm slušaju riječi koja uključuje u ozračje božanske agape.

            Pored ovoga slušanja, valja dodati još molitvu za dar Duha: Duh stvara zajednicu (Posvećeni život). Bez Duha, bratstvo je puka utopija. Duh silazi kada ga «jednodušno i ustrajno molimo» (Djela Apostolska).

            Oni koji su primili ljubav Duha koji je razliven u njihovim srcama po ljubavi, ne boje se reći brati: «volim te», ili «zanimaš me, jer želim da budeš sretan», te da bi mogli međusobno nositi teret jedan drugoga.

III.2. Premišljati naš model „agape“ u odnosu na Isusov: Isus je učitelj i model agape

        Pažnja se u novije vrijeme s Marte i Marije premješta na Isusa: on je učitelj i model agape.

            On daje novu zapovijed: ona razlikuje kršćane toliko da ga ona tvori: «Ljubite se kao što sam vas<ja ljubio».

            Ali, ovo nužno pretpostavlja obraćenje (okretanje) k agapi i njezinom primatu u redovničkom životu: primat je u ovome: moram voljeti brata (sestru) koja je pored mene, kao što je Krist volio mene. Od toga imeperativa ne mogu pobjeći.

            Dakle: na pitanje što učiniti kao prvo u izgradnji zajednice, slijedi odgovor: posvetiti pažnju ljubavi. To je metanoia koja zahvaća misao, način razmišljanja, način razumijevanja života, način na koji nešto izabiremo, kriterij vrednota, način sučeljavanja s problemima.

            Ova metanoia znači uvjerenje da je prava učinkovitost kršćana u ljubavi. U tom smislu moramo preispitati kriterije koji nas vode: osobne, kolektivne, na razini jedne zajednice i družbe.

            Iz primata agape proizlazi da mi «ne gradimo jednu lijepu zajednicu», nego vršimo zapovijed ljubavi: plodovi došli ili ne došli. Gospodin mi ne zapovijeda da gradim ugodnu zajednicu, nego da ljubim brata i sestru onako kako je on mene ljubio, pa i onda kada ne zamjećujem nikakav odgovor s druge strane. Dakle: zapovijed ljubavi ne može biti uvjetovana ničim, pa ni neugodnošću ljubavi.

 

            Istina je: kako raste agape, onako je i život u zajednici ugodniji, ali zapovjed Gospodnja ima biti ostvarena i u nadi i protiv svake nade: tj. Kada daje ili ne daje očekivane plodove.

III.3. Premisliti odnos „aktivista“ „ispovjedalaštva“:

            Kod Luke Marta je kao neka «potrkuša», dok je kod Ivana ona žena jake kristološke vjere: Marta, poput Petra, ispovijeda: «Ti si Krist, Sin Božji» (Iv 11,27).

            Istovremeno ona ne gubi svoju kvalitetu «aktivne žene» (IV 12,2); dok se Marija sprema na slavno pomazanje, Marta služi pri stolu: to je žena jake i sigurne vjere koja služi Sina Boga živoga.

            Meister Eckhart kaže: Marta «poslužuje Boga prema datim prilikama, a ne prema svome nahođenju». Marta, koja se znade vratiti u svoje srce, dok je sva oko posuđa, zrela je žena.

            Naše zajednice, često razapete između intra i extra moraju sve objediniti u agapi: slušanju u ljubavi. Nije to bez tenzija: zajednica napeta oko međulčjudskih odnosa i poslanja, između zajednice života i zajednice rada…

            Nije pitanje jednoga ili drugoga, nego je pitanje da jedno ne ide bez drugoga (intra i extra): nužno uvijke novo preispitivanje zbog uvijek novih okolnosti zajednice i poslanja…

III.4. Premisliti odnos „individualnoga“ i „komunitarnoga“:

            Ako se zajednica mora sučeliti sa svojim poslanjem, onda je posve normalno da osobe koje je tvore budu sposobne podržati druge članove zajednice u tom poslanju. Bilo bi vrlo čudno da zbog bratstva zaboravimo da je tomu bratstvu povjereno jedno poslanje.

            Odatle i određene obveze:

+ njegovati «unutar» zajednice stavove koji su otvoreni poslanju zajednice, kao npr: cijeniti darove i sklonosti pojedinih oosba, cijeniti njihv rad, pružiti joj pomoć, ohrabriti osobu, stvarati radosno ozračje, poštovanje, podršku…

+ imati svijest da je svatko odgovoran za svoju sestru /brata, za njezino izrastanje. Riječ je tome da kažemo «ne» raznim demonima zajednice počev od sve raširenijeg narcisizma  po kojemu «sam u središtu svijeta» do bijega u mirne vode «interneta»,

+ postoji i demon «indiferentne tolerancije», tj. da živiš i da pustiš da žive, a to je praktički zaborav na sestru i brata, i to u ime nekoga prava po kojemu svatko treba svoj put prijeći…

+ ne smijemo zaboraviti da se zajednica gradi putem teologalnih i stožernih kreposti, a one traže stalni i strpljivi napor, duboke motivacije i uvijek ponovnu odluku. Valja nam se ozbiljno vratiti onome što govore kreposti, nakon mnogo uopćenih govora o redovničkom životu…

+ ovo je danas još potrebnije, jer živimo u društvu trenutačnih uspjeha, samosotvarenja, nezanimanja za društvenu solidarnost, individualizma koji ubija javni život i socijalnu odgovornost, pa stoga i bratstvo…

+ makar smo svjesni da smo manje-više ozdravljeni ozdravitelji, ne treba zaboraviti da smo pozvani da svijet učinimo boljim, a to traži postojanost u ciljevima i strpljivost u sredstvima. Naš hod je uspon, a sestrinstvo -bratstvo je daleko na vidiku…

III.5. Premisliti naš mentalitet „pravednih“ i stvarnost „ranjenih“: 

            Bratstvo (sestrinstvo) se gradi počev od priznanja rana koje sam svojim ponašanjem nanio drugome svojim uvredljivim stavovima, tj. Stavljajući se na stranu poniznog i pokajnog javnog grešnika iz Evanđelja, svjestan svoje slabosti i krhkosti.

            To nije lako, jer svatko od nas posve spontano drži da je «pravedan», a ne kao oni «drugi» kako farizej veli.

            Ovdje navodim samo neke glavne naglaske koji su svojstveni tradiciji, ali nisu manje važni ni danas:

+ povratiti u zajednice praksu «bratskog ispravljanja» (correctio fraterna): tko će nam pomoći da uočimo rane koje smo drugima nanijeli, kada poglavari nemaju više smjelosti reći, te ako se u zajedničkim sastancima brižno izbjegava sve što može, makar izdaleka mirisati na nešto osobnoga… Stoga zamoliti neku osobu iz zajednice, prijatelja, da te «bratski ispravi», može jako pomoći glede realizma duhovnoga hoda i izgradnje zajednice…

+ zajednica je, kao što nam je poznato, plod oprosta i pomirenja: tko je svjestan da mu je oprost potreban, on ga nudi s manje poteškoća. Ovo je tema koju valja trajno imati na pameti, i zato što dar oprosta rađa dar nade, tj. Dar da je moguće živjeti u boljem i bogatijem svijetu dobrohotnosti…

+  Zahvalnost za ono što primamo i poniznost zbog onoga što ne znamo dati…

            Događa se da moja očekivanja od zajednice nastaju zbog nepoznavanja zahvalnosti, tj. od neimanja očiju, srca, osjetljivosti da vidim sve ono što sam primio u pojmovima formacije, primjera, iskustva, pozitivnih stavova…

            Istovremeno zbog sljepoće glede vlastitih propusta i rana koje sam nanio bratstvu, nerijetko se događa da najzahtjevniji prema zajednici (bratstvu), koji je najglasnije pozivaju na račun, jesu upravo oni koji ju najčešće zaobilaze i krivotvore. Njihovo traženje bratstva pokazuje se kao nešto što drugi trebaju dati, a da nikada ne postavljaju pitanje što oni mogu dati, ili barem nemaju niti kakve sumnje glede svojih stavova…

Poniznost nije laka krepost, pa ni onda kada zajednicu treba graditi. Priznati se dužnikom drugih, ne samo da je poniznost nego i mudrost…

III.6. Premisliti napast zatvaranja u naše malo „mi“:

            Danas poteškoće mogu zatvoriti svakoga u njegovu malu ljusku. Nema se vremena misliti na druge, jer i vlastiti problemi već dovoljno pritišću. Ponekad vlada ozračje: «neka se spasi tko može»!, «svatko sebi»!

            I u takvim situacijama treba proširiti pogled, ne izgubiti se u malim (jedne zajednice) dramatičnim pljuskovima koji bi mogli stati u čašu vode…Kada je pogled kratak, kada veliki problemi Crkve ili Družbe nisu na dohvat interesa, osobito srca, tada i mali pljuskovi mogu postati opasne oluje. Kada nemamo ozbiljnih i velikih problema, tada se izlažemo savršenom dramatiziranju malih i beznačajnih problema…

            Horizont manjih zajednica treba biti proširen na cijeli red-družbu. U suvremenim družbama ne ulazi se u neku posebnu zajednicu (što je svojstveno monaštvu), nego u  obitelj cijele družbe. Disati s problemima družbe nerijetko pomaže ne samo da mijenjamo sliku o vlastitim problemima, nego i potiče nadu u ljudsku budućnost koja nije samo plod «povijesnih gubitaka», nego i obećavajućih perspektiva..

            Potom dimenzija družbe treba biti upotpunjena sa svim bogatstvom i složenošću posvećenoga života, a družba je samo jedan njegov dio. To nam pomaže produbiti osjećaj pripadnosti jednoj bitnoj komponenti Crkve, iako ovoga časa u Crkvi ne uživa naročiti ugled…

            Zatim treba usmjeriti pozornost na mehanizme promidžbe redovničkoga života (poziva) unutar Crkve i u prilog Crkve… Istina je još uvijek valjana: najbolji način služenja Crkvi jest ojačati vlastitu družbu, ali nikako protiv Crkve ili u izolaciji od Crkve…

            Ona zajednica koja se izolira od velikih problema Crkve, ide k povećanju svojih, gubi osjećaj proporcije i živi u nekom nestvarnom svijetu: naime, svojstveno je posvećenom životu upravo razmjena darova. To gradi katolicitet: zajedništvo protiv zatvorenosti i izolacionizma pojedinih zajednica…

III.7. Premisliti odnos poglavar-podložnik i poglavar-suradnik:

            Rečeno je da je suradnja drugo ime poslušnosti. Ima mnogo razloga da to priznamo istinitim. Ali je sigurno i ovo: suradnja traži jedno novo lice autoriteta. U tu svrhu može se pročitati gotovo Dekalog autoriteta u pobudnici «Bratski život u zajednici» br. 50.

            Posve je sigurno da već prvi ozbiljni sastanak Crkve (zajednice) uključuje jedno «mi» sudjelovanja i suradnje. Čitamo u Djelima Apostolskim: «Svidje se Duhu Svetom i nama…» (15) – ono što možemo nazvati prvim Generalnim kapitulom u Jeruzalemu.

            Nemoguće je ne vidjeti da pojam autoriteta treba prijeći  od odnosa ovisnost/neovisnost na onaj međuovisnosti. Nerijetko je autoritarne stavove prošlosti zamijenio stav anarhičnosti (jedno i drugo su proizvodili patološka stanja u osobama), danas čeznemo za odnosom međuovisnosti: svi su pozvani surađivati i graditi život koji će biti kadar suočiti se sa velikim izazovima poslanja, ali tako da svatko gradi ono što on može…

            U tom pojmu međuovisnosti postoje ove vrednote: ostvariti jednu bratsku acefalnu ekleziologiju, uključiti neophodnost poslušnosti u agapu, stvarati klimu srdačne suradnje u kojoj nalazi mjesto svaki član zajednice tako da može i reći i čuti…

            Suradnja pomaže i osobnom dozrijevanju, kažu psiholozi (dakle, nije samo eklezijalni, nego i oosbni razlog za ovakvo opredjeljenje…

            Nerijetko se događa da osobe koje mnogo i dobro rade, pa se izloženi i jakim kritikama, pokazuju da je njihov rad ustvari sredstvo njihove afirmacije i način da vladaju drugima: putem rada ostvaruju ono što se naziva «borbom za vlast» - skrivene kompenzacije potisnutih potreba?

Stoga dobra suradnja doista pogoduje dozrijevanju…

            U ovom kontekstu je jako važno kako se obnaša autoritet, koji je pozvan da ojača proces odlučivanja putem rasta u konsenzusu koji bi trebao uključivati što veći broj osoba jedne zajednice…

            Ovo nas približava evanđeoskom poimanju autoriteta: služenje jedinstvu i bratstvu, služenje izrastanju darova koje je Gospodin udijelio braći i sestrama, te brige da nijedan talent neće biti zakopan, da nijedna karizma neće biti spriječena…

            Svakom autoritetu koji želi graditi bratstvo, postavlja se pitanje sebedarja do mjere žrtve («Njegovim smo modricama izliječeni» Iz 53,5): nerijetko je bratstvo ozdravljano skrivenim modricama (ranama, patnjom) autoriteta, njegom kreposnom šutnjom, njegovom sposobnošću da razumije teške situacije i da ih nosi, pa makar izgledala i slabom…

            Možda danas utoritet riskira da postane nijemi gledatelj brodoloma. Valja voditi računa o primjeni određenih lijekova u izgradnji zajednice…

III.8. Premisliti odnos i hod od „imterpersonalnog“ do „intergeneracijskog“:

            U novije vrijeme u redovničkim se zajednicama poklanja velika pozornost  međuljudskim odnosima. Kažu da je to najčešće obrađivana tema. Sigurno je ovo: ako se u redovničkim zajednicama želi osnažiti bratstvo (sestrinstvo), ono ne može biti plod odredaba, nego plod međuljudskih odnosa.

            U ovom trenutku naglasak je stavljen na tzv. međugeneracijske odnose: sve su zajednice u jednom procjepu između sve većeg starenja svojih članova i sve manjeg broja mladih koji nadolaze. A sve se to događa u trenutku kada bi se trebali učiniti značajniji zaokreti plovidbe, nemali dio povjesno valjanih projekata, danas nije više upotrebljiv. Općenito je pao broj ljudi srednje dobi, a upravo su oni ti koji bi trebali iznijeti projekt zaokreta.

            Istovremeno nemali je broj starijih osoba koji kvalitetno još uvijek nose svoj posao i zvanje, ali se u zajednicama ne osjećaju dovoljno vrednovani i prihvaćeni na temelju svojih stečenih iskustava.

            Problemi bratstva prolaze tuda, a to predstavlja pravi izazov za budućnost: kako se može misliti na budućnost ako se ne prihvaćaju i ne integriraju one neizbježne razlike koje se odnose na način kako ostvariti poslanje, napetosti koje nastaju između starijih i mlađih?

            «Primjerno» bratstvo (sestrinstvo) je tamo gdje se generacije međusobno obogaćuju i ne isključuju: iznad svega stariji moraju postati svjesni činjenice da su mladi oni koji će, bez obzira sviđaju li se ili ne sviđaju njihove ideje i gledišta, biti nositelji toga poslanja u budućnosti. Budućnost je u njihovim rukama, iako je nesigurna i problematična.

            S druge strane potrebno je s vremenom se povući iz aktivnosti, kako bi se otkrilo blago starosti, s kojim se svaka družba može vrlo okoristiti. Ponekad straije osobe tako drže do svoga posla da je gotovo nemoguće misliti da ga mogu ostaviti, kao da su u držbi vrednovane samo kroz taj posao? Ima li u zajednici još nešto krz što se osobe vrednuju?

            Još jedno razmišljanje: nemoguće je misliti da se suradnja i proširenje aktivnost s laicima može dogoditi tamo gdje ne postoji ta osjetljivost i gdje su pozicije tako u raskoraku međusobno.

            Bratstvo se mjeri i na tim pitanjima koja nisu beznačajna za poslanje:

-trajni i iskreni dijalog,

-trajno i iskreno traženje dodirnih točaka,

-zalaganje za jedno ozbiljno razlučivanje darova unutar zajednice,

-jedan način molitve koja će biti sudioništvo,

-ozbiljno vrednovanje različitih stajališta

+ sve to postaje stil koji obilježava interpersonalne odnose unutar redovničkih zajednica koje prelaze na brojčano vrlo oskudne oblike prisutnosti (iako još ne posve, ali ako kriza zvanja potraje, uskoro će to biti!), makar ne i beznačajne.

+ Vrlo je važno postići suglasje, barem na nekim bitnim točkama u družbi, odnosno u zajednici.

III.9. Premisliti mentalitet „uopćenog“ i potrebu „karizmatskog“ identiteta:

            Zbog nedostatka kvalitetnog osoblja, često mislimo da nam je izlaz u jednoj općenitoj, rekli bismo «župničkoj» prisutnosti. Takav oblik prisutnosti ne zahtjeva ni tako jaku strukturu ni obveze, pa se misli da je to bolje u ovoj situaciji…

            Ipak izlaz je, barem tamo gdje je još to moguće učiniti, u trajnom okupljanju oko karizme (Bratki život u zajednici, br.45); ta karizma mora biti pravovremeno revidirana kroz ono što nazivamo «dinamička vjernost», čiji je zadatak da silom Duha svetoga karizmu učini znakovitom u novim kulturološkim situacijama, te da traži nemale promjene u oblicima prisutnosti…

            Neki to nazivaju «ponovno utemeljenje družbe», što pomaže aktualizaciji karizme za naše vrijeme, ali i nutarnjoj konsolidaciji članova družbe.

            Osim toga, jaki identitet i karizmatski entuzijazam privlače suradnju laika: općenito oni cijene jasnoću ciljeva i sigurnost karizmatskog identiteta. Dok općenita prisutnost ne izaziva jako oduševljenje…

III.10. Premisliti mentalitet redovničke „samodostatnosti“u odnosu na laike

            Već je i kod nas prisutna potreba da laike sve jače pridružimo svojoj aktivnosti, dushovnosti, poslanju i karizmi svoje ustanove. Hod uglavnom ide od «namještenika» do «pravih suradnika», pa sve do poimanja redovničkog života kao služenja, prema vlastitoj karizmi, laikatu. Mnoge su družbe već uplovile u takve oblike egzistencije sa rezultatima manje-više zadovoljavajućim, modalitetom manje-više zadovoljavajućim i uvjerenjem manje-više usvojenim…

            Ali, takav pristup traži i strukturalne promjene unuatar redovniče zajednice: bez jedne jake bratske strukture unutar zajednice, nemoguće je uključiti laike u duh zajednice i njezino poslanje..

            Prva važna promjena treba biti unutar zajednice: možemo kazati ovako, makar izgledalo paradoksalno, da smo «osuđeni na bratstvo / sestrinstvo»: dakle, možemo ponuditi duh bratstva onima koji osjećaju da bi trebali biti s nama, na našem mjestu i u našem poslanju…

            U tome postoji jedna velika ekleziološka vrijednost: izgradnja bratstva kao znaka Crkve i to kao primarne vrijednosti po uzoru na Djela Apostolska…

III.11. Premisliti napast „širenja“ i potrebu „preustroja“:

            Sadašnji preustroj zajednica, ili onaj netom izveden,  zbog nedostatka perspektive u nepsrednoj budućnosti, može dovesti zajednice do jedne rezignacije, malodušnosti, nepokretljivosti i odustajanja od zalaganja osobito u odnosu na izgradnju bratstva (sestrinstva);

            Ne moramo se ponovno prisjećati onoga što smo već rekli: preopterećenost pojedinih članova u zajednici dovodi do nedostatka vremena za druge, do gubitka radosti koja je nužna za izgradnju zajednice, za razliku od onih zajednica koje vide svoju budućnost i procesu rasta i širenja…

            A ipak, redovnički život treba ostati mjesto gdje se živi blaženstvo nevolje i patnje. U takvoj zajednici se:

+ hrani duh vjere koji u križu prepoznaje najveći blagoslov,

+ gdje se produbljuje onaj evanđeoski duh koji ne dopušta da poistovjetimo ljudski uspjeh s mjerom kraljevstva Božjega u kojemu se učimo prihvatiti i blagoslivljati svetu volju Božju, osobito kada je obilježena križem u vlastitoj egzistenciji ili u životu družbe ili Crkve.

            Došao je čas da zajedno uđemo u «duhovnost provizornoga», o čemu se u povijesti mnogo govorilo. Bratska zajednica pomaže da razumijemo prij

elaz od raspolaganja k učiniti sebe raspoloživim, od zahvaljivanja za obilate vidljive plodove k očiglednoj sterilnosti koja nastaje od smanjivanja, gotovo bez ikakvih ljudskih prespektiva.

            Takva redovnička zajednica (koja se u sebi podržava), postaje nerijetko velikim znakom usamljenima, osobito svećenicima koji danas prolaze nemale krize smisla…

            Posljedica ovoga «preustroja – smanjivanja – rezanja» svakako je postizanje onoga evanđeoskog uvjerenja: «Treba da on raste, a ja da se smanjujem»: neka laikat raste i neka dolazi na mjesto koje smo mi do sada odgovorno nosili i tako postaje sudionikom našega duha (karizme)…: podijeliti s drugima vlastito bogatstvo, bit će lakše…

III.12. Premisliti stanje „mirne“ i potrebu „kreativne“ zajednice:

            Prvih pet poglavlja Djela Apostolskih govore o kršćanskoj zajednici u njezinoj konstitutivnoj strukturi, kao da nam žele reći što je Crkva u svojoj naravi.

            Šesto poglavlje opisuje zajednice koje se moraju trajno sučeljavati s problemima koji izviru iz same vitalnosti i pokretljivosti povijesne egzistencije.

            Ovo će nam pomoći da učinimo zadnji korak u ovoj fazi našega razmišljanja.

            Važno je usvojiti slijedeće: napetosti i konflikti sastavnica su svake normalne zajednice koja se želi uspoređivati (konfrontirati) s problemima svakodnevice.

Izazov nije skrivena konfliktualnost (nerijetko prekrivena pobožnjaštvom koje ne rješava tako tešku stvarnost), nego prihvaćanje konfliktualnosti na jedan kreativan način…

            Globalni ideal kako nam ga predstavljaju Djela Apostolska, nije mirna zajednica, nego jedna bratska kreativna i apostolska zajednica, koja kreativno i aktivno prihvaća poteškoće, koja od njih ne pravi priliku za okrivljavanje drugih, nego traži nove odgovore na nove situacije…

            Upravo o tome govori šesto poglavlje: nezadovoljstvo i mrmljanje u zajednici dovodi zajednicu do toga da izabere sedam đakona. Kreativnost se rodila iz nezadovoljstva jedne grupe koja je smatrala da su se prema njoj odnosili nepravedno. Apostoli se nisu sablaznili nad time, nego su iznašli nova rješenja za nove situacije. Različitost ne kompromitira zajednicu (jedinstvo), nego je osnažuje.

            No, takav zahvat nije uvijek moguć. I sama Djela Apostolska govore o Pavlu i Barnabi koji se razdvojiše (raziđoše). Bili su veliki prijatelji. Branaba i Pavao su radili zajedno u Antiohiji više od godine dana, da bi se potom pred jednim «teškim zahvatom» nihovi stavovi razišli. Za teške pothvate potrebno je jedinstvo namisli. Izvanredni poslovi traže jedinstvo cilja i strategije.

            Ponekad je vrlo razborito premisliti, mislim na poglavare i podložnike, sastav zajednice: osobito to može tražiti i pojedina osoba ako se pred njom nalaze veki od teških zadataka. U tom smislu ona može, ako dođe do zakljuđka, zatražiti i svoj premještaj (ukoliko ne može doći do suglasja u ciljevima i u strategiji), radije nego premještaj drugih.

            Isto tako je posve normalno da neće sve zajednice moći izdržati izazov potrebe bratstva/ sestrinstva kao kolektivnog svejdočanstva tako da kroz to ostvaruju svoje poslanje družbe.

            Tada će poglavari razmisliti isplati li se stvarno odlučiti samo za neke zajednice koje će se angažirati u ostvarivanju toga bratstva objedinjene ciljem i strategijom koju međusobno dijele…

            ZAKLJUČNE NAPOMENE: Sveti Otac je u više navrata kazao kako »Sva plodnost redovničkoga života ovisi o kvaliteti bratskog života u zajednici» (Posv. ž. 54).

            Značenje je slijedeće: u onoj mjeri u kojoj se redovništvo angažira u bratskom životu, privući će blagoslov Božji na svoje apostolsko djelo. Pošto je bratski život dio našega poslanja, mi postajemo ostvareni u poslanju ako njegujemo upravo dimenziju bratstva. Redovništvo postaje znak bratstva Kristove Crkve (usp. Posv. Život, 41).

            Plodnost dolazi i od ovoga: bratski život je najvjernija slika Boga koju Isus ima o svom ocu. Bog-zajedništvo želi zajedništvo. Bog-ljubav želi ljubav. Bog-Trojstvo želi da se drugost združuje u jedinstvo te da jedinstvo ne proguta drugost.

            Stoga: bratska zajednica može biti vrednovana kao «jedan konkretni trag što ga Trojstvo ostavlja u povijesti» (Posv. Ž. 20).

            Zajednice koje znadnu njegovati ove aspekte misterija u jednostavnosti svakodnevne agape, opstat će i u rasapu suvremenog društva. Uloga autoriteta je upravo graditi takve zajednice i takve odnose.