24.08.2011

Ostvarenje misijskog poslanja Crkve u životu Drinskih mučenica

U Drinskim mučenicama možemo vidjeti puno toga, a što može biti uzorom današnjem vremenu i današnjem čovjeku

Ostvarenje misijskog poslanja Crkve u životu Drinskih mučenica

U Drinskim mučenicama možemo vidjeti puno toga, a što može biti uzorom današnjem vremenu i današnjem čovjeku

 

Prilog svećenika Vrhbosanske nadbiskupije mons. mr. Tome Kneževića, bivšeg nacionalnog ravnatelja PMD BiH objavljujemo u cijelosti:

Nalazimo se u vremenu užurbanih priprema proglašenja blaženima sestara Kćeri Božje ljubavi u narodu poznate kao Drinske mučenice: s. Jule Ivanišević, s. Berchmane Leidenix, s. Krizine Bojanc, s. Antonije Fabjan i s. Bernadete Banja. Svi se žure od sestara Kćeri Božje ljubavi pa do Vrhbosanske nadbiskupije. Održavaju se razni sastanci, prave dogovori, pripremaju se razni liturgijski i drugi materijali od Sarajeva pa do Vatikana. Očekuju se vjernici i štovatelji, šalju razne obavijesti, pozivi te razni promidžbeni materijali. Svi žele da ovaj događaj bude uistinu vjernički događaj svojim sadržajem, ali još više da ostavi neizbrisivi trag u životu Crkve na ovim prostorima, posebno u životu Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi za koje su one prve blaženice. Ovaj prevažni događaj koji će biti 24. rujna 2011. godine u Sarajevu u Sportskoj dvorani Zetra, koji je započeo otvaranjem postupka za njihovo proglašenje blaženima u prosincu 1999. u Sarajevu, od velikog je značenja kako za Crkvu u hrvatskom narodu, posebno za Vrhbosansku nadbiskupiju, tako i za cijelu Družbu sestara Kćeri Božje ljubavi. Tijekom ovog vremena priprema sve se čini kako bi se vjernike na prostorima svih nad/biskupija i župnih zajednica Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske te drugih zemalja, posebno biskupija zemalja rođenja naših budućih blaženica što bolje informiralo i pripremilo te kako bi u Drinskim mučenicama svi mi našli uzor vjerničkog i redovničkog življenja te imali moćne zagovornice među mnoštvom blaženih i svetih Katoličke Crkve. I ovo razmišljanje pod naslovom „Ostvarenje misijskog poslanja Crkve u životu Drinskih mučenica“ želi biti mali doprinos ususret velikog događaja proglašenja blaženima Drinskih mučenica.

Misija se Crkve ostvaruje djelovanjem

Crkva, koja je rođena na Duhove, nastavila je svoj rast sve do današnjeg dana diljem svijeta, ali i na ovim našim prostorima. I od toga vremena neprestano se bavi pitanjem sveopćeg poslanja. Trebala je neprestano nadilaziti razne uske ljudske granice bilo državne, bilo nacionalne, bilo regionalne, bilo biskupijske, bilo redovničke, to jest bez obzira kakve one bile, kako bi ostvarila nalog uskrsloga Gospodina poći po svem svijetu naviještati Evanđelje (Mt 28,16-20). Poslanje stoji u srcu Crkve i postaje idealom za sve vjernike, a poglavito za sve one koji mu se na razne načine posvetiše bilo ređenjem bilo redovničkim zavjetovanjem. Jer misijsko poslanje Crkve, koje je Isusova misija, djelo je Božje ili, kao što često kaže Luka, djelo Duha Svetoga (Redemptoris missio 24). Prema Origenu kršćani, po onom što ovisi o njima, rade na širenju svoje nauke u cijelom svijetu. Zato su si neki uzeli zadaću proći ne samo gradovima, većim i manjim mjestima i selima da bi doveli druge k služenju Bogu. I neka se ne kaže da to čine s nadom u dobit, jer im često nedostaje potrebno. (Contra C., 3,9)“

I zato od odgovornosti za misijsko poslanje Crkve nitko od krštenika nije izuzet. Svatko nosi svoj dio odgovornosti bez obzira na povjerenu zadaću i na različitost zadaća. Međutim, svatko od njih bilo da su biskupi, svećenici, redovnici, redovnice ili laici trajni su dio evangelizacije i to prema vlastitoj karizmi, pozivu, mjestu što zauzima u cjelini crkvene zajednice.

Bilo kakva zatvorenost opće i mjesne Crkve nikada u Crkvi nije bila prihvatljiva posebno u misijskom poslanju Crkve. I zato su nas pape tijekom povijesti i na razne načine pozivali na velikodušno otvaranje potrebama drugih i drugačijih. Suradnja među Crkvama kvalitetno je obogaćenje za sve i tiče se svih vremena i svih područja crkvenoga života.

Svoj dio odgovornosti za misijsko poslanje Crkve na poseban način nosili su i nose sve do današnjeg dana i redovnici i redovnice. Oni i sve ustanove posvećenog života spadaju u neiscrpivo i mnogovrsno bogatstvo Duha. Njihovi članovi od trenutka kad se daju u službu Crkve snagom samoga svojeg posvećenja obvezatni su surađivati na poseban način u misijskoj djelatnosti, na način koji je svojstven svakoj od tih zajednica. Bogata povijest svjedoči o velikim zaslugama redovničkih obitelji u širenju vjere i u oblikovanju novih Crkava počevši od drevnih monaških ustanova preko srednjovjekovnih redova pa sve do današnjih redovničkih zajednica.

I Družba sestara Kćeri Božje ljubavi nose svoj dio odgovornosti

Družba sestara Kćeri Božje ljubavi, koja je osnovana je 1868. godine u prijestolnici Austro-Ugarske monarhije, nosila je i nosi svoj dio odgovornosti sve do današnjeg dana. Kao i sve druge redovničke zajednice i ona ima svoj identitet, vlastiti duh koji nastoji izreći kroz određeno djelovanje. Utemeljiteljica Franziska Lechner (1833.-1894.) budno je osluškivala potrebe ljudi svoga vremena te u njima prepoznala poziv Duha da, u svjetlu Evanđelja, dadne svoj odgovor. Njezin odgovor mogao bi se sažeti u sljedećem: izići u susret duhovnim i materijalnim potrebama ženske mladeži devetnaestog stoljeća.

Družba s izrazitim odgojno-obrazovnim i karitativnim djelovanjem, svoje djelovanje nije temeljila na određenom malom prostoru nastanka, nego se brzo se širila u sve zemlje tadašnje monarhije, a kasnije i u prekooceanske zemlje. Nakon što je Austro-Ugarska okupirala Bosnu, na poziv prvog vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera u travnju 1882. godine majka Franziska dolazi u Sarajevo i započinje svoj rad koji se temelji na vlastitim karizmama. Svoje poslanje širile su i dalje na veliki dio Bosne, ali od 1893. godine, otvaranjem prve kuće i škole u Legradu i na prostor Hrvatske. U kasnijem razdoblju sestre započinju s djelovanjem u Makedoniji od 1951. godine, na Kosovu od 1961. godine, a od 1992. godine i u Albaniji.

Družba sestara Kćeri Božje ljubavi danas u svijetu ima preko 1.200 sestara koje žive i djeluju u jedanaest provincija i jednoj vice-provinciji Družbe, na četiri kontinenta: Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Africi vođene geslom: „Činiti dobro, darivati radost, usrećivati i voditi u nebo“.

Drinske mučenice su konkretno ostvarenje Kristova naloga

Papa Benedikt XVI. u 2011. godine ovlastio je vatikanski Zbor za kauze svetaca u Rimu da proglasi dekret o mučeništvu Službenica Božjih Drinskih mučenica Time je odobrio proglašenje blaženima: s. Jule Ivanišević, s. Berchmane Leidenix, s. Krizine Bojanc, s. Antonije Fabjan i s. Bernadete Banja. Beatifikacija će biti 24. rujna 2011. godine u Sarajevu u Sportskoj dvorani Zetra. Ova vijest radosno je odjeknula u hrvatskom narodu na području zemlje mučeništva Bosne i Hercegovine, zatim Republike Hrvatske kao i u zemljama, biskupijama i župama rođenja i krštenja Drinskih mučenica. Ovo je na poseban način milosni veliki dar cijeloj Družbi Kćeri Božje ljubavi kojoj su pripadale, a posebno jer su one prve blaženici cijele Družbe. Svojim porijeklom i svom poslanjem pokazale su konkretnu širinu kršćanskog srca koje ne poznaje ljudske granice. Njihovi životi pokazuju kako se kroz raznolikost redovničkog života, zatim kroz raznolikost povjerene službe te sredine i okruženja redovničkog življenja i svjedočenja može ostvariti Kristov nalog i postići razinu svetosti. I zato preko kratkog oslikavanja njihova života želi se pokazati ostvarenja Kristova naloga poći i navijestiti svojim životom i svojim riječima Krista raspetoga i usrksloga.

Sestra M. Jula Ivanišević

Kata, s. Marija Jula – Ivanišević, rođena je 25. studenoga 1893. godine u Godinjaku, u župi Staro Petrovo Selo kod Nove Gradiške u Hrvatskoj. U dvadesetprvoj godini ulazi u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, zatim odlazi na dvogodišnju početnu formaciju u Beč, gdje je tada bilo središte odgoja i uprave Družbe. Godine 1916. polaže privremene zavjete, a godine 1923. doživotne. U više navrata bila joj je povjerena služba poglavarice. Kao poglavarica zajednice na Palama, od 1932. do 1941., odlikovala se mnogim ljudskim i moralnim vrlinama, osobito razboritošću i spremnošću na pomoć i uslugu. U poteškoćama je bila smirena, strpljiva i puna pouzdanja u Božju providnost. Smatrali su je svetom sestrom, uzornom redovnicom koja je zračila posebnim mirom i privlačila na nasljedovanje svojim oduševljenjem za redovnički poziv. Bila je svima prava sestra i prava majka. Koliko je voljela svoje sestre dokazala je na dan njihova zarobljeništva, 11. prosinca 1941. Kada je na povratku kući shvatila što se događa i da su sestre u životnoj opasnosti, dragovoljno im se i bez oklijevanja pridružila te krenula s njima na križni put i u mučeništvo, iako se mogla spasiti.

Sestra M. Berchmana Leidenix

Karoline Anna, s. Marija Berchmana Johanna Leidenix, rođena je 28. studenoga 1865. u Enzersdorfu, nedaleko od Beča, u Austriji. U djetinjstvu je rano ostala bez oca te je daljnji odgoj i obrazovanje primila u zavodima Družbe Kćeri Božje ljubavi u Beču. Za vrijeme školovanja osjetila je duhovni poziv te je stupila u Družbu. Prve zavjete položila je 1883. godine, a doživotne 1892. godine. Odmah nakon prvih zavjeta poslana je kao učiteljica u Bosnu gdje ostaje više od pedeset godina, do svoje mučeničke smrti. Nekoliko godina djelovala je kao učiteljica novakinja, koje je pamte po njezinoj pobožnosti, pravednosti, plemenitosti i samodisciplini. Znala je naravnu strogost spojiti s dobrotom srca i razumijevanjem. Imala je veliku želju da mladima ulije dobar duh te izrastu u prave ljude. Drugi su u njoj prepoznali redovnicu po Srcu Isusovu, ženu duboke vjere, mudru i inteligentnu, ali skromnu i poniznu. Dva mjeseca prije mučeničke smrti Bogu je najviše zahvaljivala za dvije milosti: za dar vjere i za dar redovničkog poziva.

Sestra M. Krizina Bojanc

Jožefa, s. Marija Krizina Bojanc, rođena je 14. svibnja 1885. godine u mjestu Zbure kod Šmarjetskih Toplica u Sloveniji. Kad je imala šest godina, otac je otišao u Ameriku i nakon toga izgubio mu se svaki trag. Majka je uložila mnogo truda i ljubavi kako bi prehranila i odgojila svojih pet kćeri i jednog sina, koji rano umire. Kao drugo dijete, Jožefa je od djetinjstva naučila brinuti za druge, a zaboraviti sebe i svoje potrebe. U tridesetšestoj godini ušla je u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu, prve zavjete položila je 1923., a doživotne 1926. Povjereni su joj poslovi u vrtu i štali, u praonici rublja i u domaćinstvu te na poljoprivrednim dobrima pomoću kojih su se uzdržavale škole i zavodi Družbe. U radu je bila tiha i šutljiva, no izrazito marljiva i požrtvovna. Često je u životu birala ono što je teže, ostavljajući drugima ono što je lakše. Resila ju je jednostavnost, skromnost i nenametljivost. Kao velika štovateljica blažene Djevice Marije druge je poticala da se utječu u svojim potrebama toj, kako je govorila, „dobroj majci i sigurnoj pomoćnici“.

Sestra M. Antonija Fabjan

Jožefa, s. Marija Antonija Fabjan, rođena je 23. veljače 1907. u Malom Lipju, nedaleko od Novog Mesta, u Sloveniji. U ranom djetinjstvu ostaje bez oca, a u jedanaestoj umire joj i majka. Od tada brigu za djecu preuzima rodbina, Jožefu odgaja majčina sestra. U njoj se rađa klica duhovnog poziva te ulazi u Družbu Kćeri Božje ljubavi u Sarajevu. Već kao pripravnica odlikuje se poslušnošću i savjesnošću u radu i životu. Privremene zavjete polaže 1932., a doživotne 1937. Obavljala je poslove u praonici rublja i vrtu te na zemljišnim posjedima u zajednicama koje su brinule za uzdržavanje odgojnih ustanova Družbe. Kao osoba bila je skromna, šutljiva, staložena i marljiva. Nikada nije govorila negativno o drugima. Smatrali su je uzor-sestrom. Svojom smirenošću privlačila je na nasljedovanje. Živjela je prema načelu koje je usvojila od tetke koja ju je odgajala: „Tko tebi učini zlo, ti njemu učini dobro.“

Sestra M. Bernadeta Banja

Terezija, s. Marija Bernadeta Banja, rođena je 17. lipnja 1912. godine u Velikom Grđevcu kod Bjelovara u Hrvatskoj, od roditelja koji su doselili iz Mađarske. Odgojena u izrazito kršćanskoj obitelji, rano osjeća duhovni poziv te odlučuje odazvati se. Ulazi u Družbu Kćeri Božje ljubavi, najprije u Koprivnicu, a zatim nastavlja živjeti u Sarajevu i na Palama sve do svoje smrti. Privremene zavjete polaže 1932., a doživotne šest godina kasnije. Mjesto njezina rada i posvećenja bilo je kuhinja. Uložila je svu sebe u službu kuharice hrabro se suočavajući s raznim poteškoćama. Bila je niska rasta te se kod posla morala služiti stolčićem, no sve je podnosila strpljivo i s ljubavlju. Naučila je pobjeđivati samu sebe i biti drugima na usluzi. Za nju kažu: Vjerna u malom. Zbog te svakodnevne tihe vjernosti Bog joj je u njezinoj dvadesetdevetoj godini ponudio palmu mučeništva, i nije ju odbila. Ostala je vjerna i u velikom.

Hrabro su prihvatile palmu mučeništva

Vrijeme pred početak Drugog svjetskog rata kao i sam rat davao je priliku za činjenje dobra svakom čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Međutim, tu priliku svatko je na svoj način iskoristio. To su na poseban način uočile i iskusile i vlastitom životu ovih pet sestara kada su se ratne 1941. godine zajedno našle u samostanu na Palama, nedaleko od Sarajeva. Družba Kćeri Božje ljubavi, s prvotnom odgojno-obrazovnom svrhom, nužno se u ratnim nevoljama okrenula prema čovjeku patniku, svake vrste i na svim razinama. Zbog otvorene spremnosti i sluha sestara za potrebe ljudi, samostan Marijin dom nazvan je „gostinjcem siromaha“. U njemu se na providnosni način ostvarivala misao vodilja Utemeljiteljice Družbe da sestre uvijek trebaju imati sućutno srce i djelatne ruke za siromahe.   

Nesebično, požrtvovno i ustrajno služenje ljudima raznih naroda i vjera, a osobito mještanima pravoslavcima, bila je svojevrsna škola koja je sestre polako pripremala za konačni dar života, za mučeničku smrt. Pod mudrim vodstvom s. Jule, poglavarice te male zajednice, ekumensko i karitativno djelovanje sestara te njihovo ostajanje na Palama, usprkos opasnostima, bilo je ljudima onoga kraja izvor ohrabrenja kako zlo nema posljednju riječ te da dobro, iako se moralo proći i kroz smrt, ipak u konačnici pobjeđuje.

Sestre su podržavale nadu u narodu sve do dana njihova nasilnog odvođenja s Pala 11. prosinca 1941. godine, nakon čega je samostan opljačkan i zapaljen. Skupina četnika zarobila je pet sestara, zajedno sa slovenskim svećenikom Francom Meškom, prognanim iz Slovenije i s nekoliko djevojaka, te ih je po romanijskim brdima i šumama vodila prema Sjetlini i Goraždu. Najstarija 76-godišnja s. Berchmana ostavljena je u Sjetlini, a ostale četiri sestre odvedene su u Goražde i smještene na drugom katu vojarne, nedaleko od rijeke Drine. Iste noći, 15. prosinca, četnici su ušli u prostoriju sestara i zahtijevali od njih da ostave svoj način života i svoje zavjete. Nakon što su one to odlučno odbile, počeli su ih tuči i prijetiti smrću. Kad su im počeli trgati odijela, u nakani da ih siluju, sestre su u obrani svog ljudskog dostojanstva i svojih redovničkih zavjeta skočile kroz prozor uz povike: „Isuse, spasi nas!“ Nekoliko trenutaka kasnije, četnici su izranjene sestre usmrtili noževima te ih odgurnuli do Drine. Sljedeći dan, po njihovoj naredbi, tijela sestara odgurnuta su motkom u Drinu koja je postala njihov tekući grob. Sestru Berchmanu su 23. prosinca odveli u šumu kod Sjetline i kod pračanskog mosta ubili, a od njezinog redovničkog odijela šivali svoje zastave.

One su svima nama uzor i zagovornice

U Drinskim mučenicama možemo vidjeti puno toga, osim točaka iz njihova života koje su bile potrebne za uspješan završetak postupka beatifikacije, a što može biti uzorom današnjem vremenu i današnjem čovjeku bez obzira na njegovo stanje i poslanje u današnjem svijetu i u konkretnom društvenom i crkvenom okruženju.

Sve ostaviti i poći za Kristom, koji je najveći prijatelj i današnjeg čovjeka, bila je njihova prva odluka. Mogla je svaka pojedinačno izabrati i drugi poziv i biti sretna i zadovoljna. Ali nisu, nego su izabrale Krista.

Nadišle su ljudske granice rođenja i nacionalne pripadnosti te preko Družbe sestra Kćeri Božje ljubavi pošle u daleki i nepoznati svijet u Bosnu, u kojoj se gradilo nove lice čovjeka i društva nakon višestoljetne turske vladavine, kako bi se nesebično preko povjerenih službi darivale bratu čovjeku bez obzira na njegovu nacionalnu i vjersku pripadnost. Mogle su izabrati i drugu redovničku zajednicu. Ali nisu, nego su izabrale Družbu sestara Kćeri Božje ljubavi i napaćenu Bosnu.

Snaga osobne vjere te potpuno povjerenje i pouzdanje u Boga bili su dio njihovoga redovničkog života. U svim njihovim osobnim i zajedničkim odlukama Bog im je bio snaga, povjerenje i pouzdanje. Možda su mogle imati malo više pouzdanja u utemeljenost vlastitih prosudbi. Ali nisu, nego su dobrom Bogu neizmjerno vjerovale.

Usprkos prijetećih opasnosti koje sa sobom nosi svaki rat one su ostale na svojim mjestima živeći s bratom čovjekom i svjedočeći Krista raspetoga i uskrsloga. Mogle su one ostaviti samostan na Palama i službu koju su obnašale i spustiti se niže u Sarajevo ili otići u Hrvatsku pa preko Slovenije sve do Beča. I nitko ih zbog toga ne bi osudio ili im nešto prigovorio. Ali nisu, nego su prema vlastitoj odluci utemeljenoj na prosudbi situacije izabrale ostanak u svome samostanu na Palama i u konkretnom okruženju.

U konkretnim životnim opasnostima možda moglo se „drugačije“ i „mudrije“ razmišljati i djelovati kako bi se izbjegla mučenička smrt. Možda je postojalo šarenilo razmišljanja svake pojedine sestre kako bi, ljudski gledano, izbjegle palmu mučeništa. Ali nisu, nego su imale jasan i hrabar  zajednički stav ostanka na Palama.

Radosni smo da ćemo imati nove blaženice i prve blaženice Družbe sestara Kćeri Božje ljubavi. Možda ćemo nakon toga velikog događaja na prvo mjesto staviti njihov moćni zagovor, a tek onda primjer njihovog svjedočkog življenja. I zato, dragi štovatelji, poredajmo pravilno duhovnu snagu i duhovni sadržaj koji nam daju buduće blaženice. Na prvom mjestu neka bude primjer njihovog hrabrog svjedočkog vjerničkog i redovničkog življenja, a nakon toga u njima gledajmo moćne zagovornice u našem svakodnevnom življenju. (kta)

 

Tomo Knežević