
18.09.2013
Obnova redovničkih zavjeta Školskih sestara franjevki
Fra Šimun Bilokapić, istaknuo je u svojoj homiliji kako u današnjem društvu suvremeni čovjek ne pridaje veliki značaj obećanjima.
U subotu, 14. rujna, na blagdan Uzvišenja sv. Križa za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio fra Šimun Bilokapić u samostanu Školskih sestara franjevki Bosansko-hrvatske provincije na Gorici u Livnu, svoje redovničke zavjete na godinu dana obnovile su sestre: s. Maja Ivković, s. Andrijana Dankić, s. Nikolina Mišković, s. Petra Jozić, s. Marina Jurišić i s. Franciska Ivanović. Zavjete sestara juniorki u ime zajednice primila je provincijska predstojnica s. Ivanka Mihaljević.
''Obećajem da ću živjeti u poslušnosti, siromaštvu i čistoći...'', riječi su to iz obrasca redovničkog zavjetovanja i ujedno sažetak onoga o čemu je fra Šimun govorio. Istaknuo je kako u današnjem društvu suvremeni čovjek ne pridaje veliki značaj obećanjima. To je nešto što se čak smatra antropološki nemogućim. Moderno doba kao da nas želi uvjeriti da nije moguće nešto obećati i obećano ispuniti i biti tome vjeran sve do smrti. Stoga redovnici obdržavajući tijekom cijelog života svoje zavjete živeći među ''naraštajem trenutka'' mogu se smatrati čudacima, a zapravo su proroci koji svojim načinom života anticipiraju vječnost i pokazuju na zemlji ono što ćemo svi živjeti nakon ovozemaljskog života – potpunu sjedinjenost s Isusom Kristom.
Naglašavajući da nas Bog poznaje upravo onakvima kakvi mi uistinu jesmo i da računa s onime što jesmo te da nigdje drugdje nećemo naći slobodu koju nalazimo u redovničkom životu, duhovnik nam je predstavio kao zadatak tog života: svojim zavjetima siromaštva, poslušnosti i čistoće suprotstaviti se svjetovnoj požudi očiju, oholosti života i požudi tijela.
Kontekst u kojem živimo nezahvalan je za realizaciju poslušnosti budući da je svugdje prisutan govor o individualizmu, vlastitom samoodređenju i samousmjerenju. Ipak, to nas ne smije obeshrabriti da osluškujući glas naše ispravno odgojene savjesti budemo poslušne i našim poglavarima koji trebaju tražiti što je Božja, a ne njihova volja. Sve ono što nam je rečeno o siromaštvu moglo bi se sažeti u misao: Koliko se mi udaljujemo od siromaštva i siromaha toliko će se ljudi udaljivati od nas. Stoga uvijek treba nastojati živjeti u poniznosti jer ponizan čovjek prihvaća sve i omogućuje drugima da rastu i osjećaju se vrijednima. Na koncu, govoreći o zavjetu čistoće, fra Šimun nas je pozvao da panseksualizmu koji sve u društvu svodi na genitalnost suprotstavimo čistu djevičansku ljubav koja uzima u obzir sve razine ljudskog bića: psiho-fiziološku, psiho-socijalnu te duhovno-razumsku.
Svjestan krhkosti ljudskog bića koje unatoč neprestanim stremljenjima k dobru nailazi na prepreke i padove, duhovnik nas je u svojoj završnoj riječi ohrabrio da nikad ne smijemo posustati podizati se i uvijek iznova bdjeti nad darovanim nam blagom – pozivom na nasljedovanje Isusa Krista, stavljajući pred nas kao primjer savršenog nasljedovanja Blaženu Djevicu Mariju, ženu velike vjere, ljubavi i nade.
(kvrpp bih/Maja Ivković)